Kadrovska politika VSTV-a – mehanizam kontrole

Pravosuđe u Bosni i Hercegovini (I)

: Dženana Karup Druško      26.02.2019

Analizirajući stanje u pravosuđu Bosne i Hercegovine, s akcentom na progon ratnih zločinaca, privrednog i finansijskog kriminala i korupcije, te na ulogu i značaj Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kao krovne pravosudne institucije, neminovno se nameće zaključak da je neophodna reforma, prvenstveno VSTV-a, kako bi se zaustavilo dalje urušavanje pravosuđa u BiH. U reformi bi morali učestvovati predstavnici međunarodne zajednice, odnosno OHR-a i Evropske unije, uz podršku proevropskih političkih snaga u BiH kao i kredibilnih predstavnika pravosuđa, nametanjem zakona, kao i izmjenama postojećih, što je bila i karakteristika početka ukupne reforme pravosudnog sistema u BiH.
Reforma pravosuđa u Bosni i Hercegovini realizirana je pod pokroviteljstvom i patronatom međunarodne zajednice. Uz desetine milione eura međunarodnih sredstava koji su uloženi u reformu, u ključnim dijelovima je OHR nametnuo zakone koji su kasnije prošli parlamentarnu proceduru. Sve sudije i tužitelji su prošli reizbor, povećana su im primanja kako bi bili finansijski nezavisni, a uspostavom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća stvorene su i pretpostavke (teoretski) za njihovu profesionalnu nezavisnost. 

Međutim, i pored sveobuhvatne reforme i stvaranja svih pretpostavki kako bi BiH dobila profesionalno i nezavisno pravosuđe, rezultati su izostali, posebno u procesuiranju “velikih riba” iz oblasti privrednog i finansijskog kriminala i korupcije, procesuiranju ratnih zločinaca, ali i u procesuiranju protuustavnih djelovanja pojedinaca i grupa usmjerenih na ugrožavanje ustvanog poretka Bosne i Hercegovine.

Revizionizam kroz istrage

Procesuiranje ratnih zločina koje se nakon najava o zatvaranju Haškog tribunala počelo prenositi na bh. pravosuđe, ne da nije ispunilo očekivanja, već je otišlo u potpuno drugom pravcu – pokretanjem određenih istraga sve više se pokušavaju poslati poruke, i potvrditi narativi (u kojima prednjače Banja Luka i Beograd, ali ne izostaju ni Mostar i Zagreb) kako su sve strane tokom rata u BiH činile (iste) zločine. Dugoročno, takvim postupcima se pokušava promjeniti karakter rata u BiH, ali i činjenice utvrđene u Haškom tribunalu čime se, na neki način, pravosuđe zloupotrebljava u svrhe povjesnog revizionizma koji se BiH nameće godinama. 

Istovremeno, od početka uspostavljanja Suda i Tužiteljstva BiH, te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, kao tri glavna stupa koja su trebala biti primjeri i nosioci nezavisnosti pravosuđa, ove institucije su bile izložene žestokim napadima iz Republike Srpske, uz optužbe da su nametnute od strane OHR-a, i da su, time, nelegalne iako su prošle kroz parlamentarnu proceduru. Kao argument su se često koristili upravo predmeti ratnih zločina pri čemu je isticano da su Srbi najveće žrtve i da se vode procesi samo protiv njih. 

Milorad Dodik je prije deset godina kao premijer Vlade Republike Srpske tvrdio da Tužiteljstvo BiH “procesuira samo Srbe”; da se “uporno izbjegava procesuiranje zločina počinjenih nad pripadnicima srpskog naroda u Dobrovoljačkoj ulici i Tuzlanskoj koloni”, tvrdeći: “Postoje i video-zapisi o akcijama etničkog čišćenja srpskih sela na području Krajine pod komandom komandanta Petog korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića, ali to nisu argumenti za Tužilašatvo, već samo to da li je neko Srbin da bi bio procesuiran, što je nedopustivo i takve institucije nisu potrebne BiH”. 

Iako upućeni iz Tužiteljstva BiH tvrde da se radi o montiranim snimcima na kraju je, nakon skoro deset godina istražnih radnji i istrage došlo do optuženja Dudakovića. Suđenje će na kraju pokazati koliko su čvrsti dokazi na koje se pozivao Dodik. A obnovljena je i, jednom već zaključena, istraga o Dobrovoljačkoj, iako haški dokumenti navode da su za incident u Dobrovoljačkoj prvenstveno krivi JNA i general Kukanjac.

No, za sve je, 2009. godine, Dodik optuživao “političke krugove u Sarajevu” koji, kako je tvrdio, “pokušavaju da te zločine minimiziraju, a s druge strane, pokušavaju zadržati medijsku pažnju na zločinima iz kasnijeg perioda koje su počinili Srbi, a koji nisu različiti od onoga što su činili Bošnjaci i Hrvati“. Jednu od najvećih barijera Dodikovim pritiscima u to vrijeme su predstavljali tužitelji stranci koji su radili u Tužiteljstvu BiH za koje je Dodik izjavljivao: “Strani tužioci se šepure i ne žele da se suoče sa činjenicama. Očigledno da to odgovara konstruiranoj politici koja je svu krivicu za sukobe u ratu svalila na Srbe i srpsku stranu.” Za Sud BiH je rekao da je “formiran da sudi za ratne zločine, ali očigledno samo za zločine koje su, navodno, počinili Srbi, što je sramno.” 

Jasno je da Dodik godinama ne krije namjere i cilj kada jeu pitanju procesuiranje ratnih zločinaca: umanjiti odgovornost Srba za zločine počinjene u ratu, negirajući i omalovažavajući pri tome i činjenice koje je presudio Haški tribunal. Svi koji bi se usudili suprotstaviti toj politici tome jednostavno su optuživani da štite “svoje” ratne zločince.

Pritisci na tužitelje i sudije preko VSTV-a

Vanjski pritisi iz Republike Srpske su se značajno smanjili (ne i prestali) nakon što je VSTV preuzeo Milan Tegeltija, čime počinje druga faza pritisaka na sudije i tužitelje, a to su unutrašnji pritisci koji se realiziraju upravo preko VSTV. Kadrovska politika unutar VSTV-a, preko sistema imenovanja (politički) podobnih sudija i tužitelja, jedan je od mehanizama kojim se to postiže. 

Ovaj problem je dvostruko opasan po pravosuđe: s jedne strane postavljeni su kadrovi koji su podobni za određene političke opcije (ilustrativan primjer je poništavanje izbora sudija u Čitluku nakon prigovora HDZ-a, jer je imenovana jedna Hrvatica, a dvije Bošnjakinje i jedna Srpkinja, što je za čelništvo HDZ-a bilo neprihvatljivo jer je “Čitluk dominantno hrvatski grad”), s druge strane imenovanjima članovi VSTV-a (ali i uticajni pojedinci u pravosuđu) jedni drugima prave usluge (brojna istraživanja i tekstovi u medijima govore o međusobnom zapošljavanju članova porodica sudija i tužitelja, od djece pa dalje) čime je unutar pravosuđa uspostavljen cijeli jedan neformalni, uvezani sistem koji sami članovi pravosudne zajednice nemaju snage rješiti. Sve to se, nažalost, odražava na ukupan rad pravosuđa u BiH.

Ovakvom politikom VSTV-a pravosuđe u Republici Srpskoj dovedeno je u situaciju da bude potpuno pod kontrolom politike I Milorada Dodika, što je već duže javna tajna u pravosudnoj zajednici, dok je imenovanjima na ključne pozicije u Federaciji BiH ozbiljno narušen nacionalni balans što je izazvalo velika nezadovoljstva javnosti, ali I unutar same pravosudne zajednice. 

U Zakonu o VSTV, Poglavlje V – Imenovanje, Član 43 (Kriteriji za imenovanje) stoji: “(2) Vijeće primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih.” 

“Profesionalnost”, kojom predsjednik VSTV-a pravda sva imenovanja, ne postoji kao kriterij u Zakonu, a usljed prakse koju provodi VSTV trenutno na državnom nivou od tri ključne pozicije Bošnjaci nemaju niti jednu: Sud BiH, Tužiteljstvo BiH, Visoko sudsko i tužiteljsko Vijeće. Slična situacija je i na federalnom nivou: predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH je Srbin (došao na tu poziciju iz Banja Luke), glavni federalni tužitelj je bio Srbin (otišao nedavno u penziju, za ovu poziciju je raspisan konkurs – s tim da je raspoređivanje pozicija na federalnom nivou i ustavno rješeno uz poštivanje konstitutivnosti naroda, pa se s obzirom da Bošnjaci imaju poziciju premijera i predsjednika parlamenta ona u pravilu ustupala kandidatima iz reda srpskog ili hrvatskog naroda).

Uz ovo, rad VSTV-a u ovom sastavu, koji predvodi Milan Tegeltija, obilježile su brojne afere u koje su (in)direknto uključeni pojedini članovi, čime je kredibilitet VSTV-a, ali i kompletnog pravosuđa dodatno urušavan, a vladavina prava ozbiljno ugrožena. Brojni pokazatelji upućuju da je politička sprega koju predvode Milorad Dodik i Dragan Čović u najvećoj mjeri ovladala VSTV-om, a time i pravosuđem, (o čemu ćemo više u sljedećim nastavcima).

Pokušaj promjena kroz strukturalni dijalog

Brojne najave referenduma o Sudu i Tužiteljstvu BiH, kao i zahtjevi iz RS-a za preustroj pravosuđa doveli su, prije nekoliko godina, do pokušaja predstavnika Evropske unije da kroz tzv. strukturalni dijalog riješe nastalu krizu izazvanu političkim sabotiranjem pravosudnog sistema od strane vlasti iz RS-a. Strukturalni dijalog, kao pokušaj naknadne reforme pravosudnog sistema, nakon niza sesija i sastanaka, nije prozveo rezultate, nego je samo dodatno produbio krizu i još više osnažio vlasti iz RS-a da podrivaju pravosudni sistem BiH. 

Dva su razloga tome: predstavnici međunarodne zajednice ušli su u ovaj proces pod pritiscima Milorada Dodika, što je od početka bilo pogrešno jer je otvorilo prostor da se kroz strukturalni dijalog nameću zahtjevi o promjenama u pravosuđu koji su se poklapali s onima koje je Dodik i javno iznosio; s druge strane još više su produbili jaz između pravosudne i izvršne vlasti, pa i zakonodavne vlasti, pogotovo u Federaciji BiH, koje bi morale zajednički rješavati probleme i raditi na unapređenju pravnog sistema BiH. 

Nakon otpora predstavnika pravosuđa iz Federacije (prvenstveno Meddžide Kreso, koja je u to vrijeme bila predsjednica Suda BiH; njene zahtjeve je u većini podržavao i tadašnji glavni tužitelj Goran Salihović) Pierre Mirel, koji je ispred Evropske komisije vodio pregovore, odlučio je da nakon nekoliko održanih sesija dijalog prelazi u nadležnost vlasti, odnosno ministarstava pravosuđa. Ova odluka je po pravosuđe bila loša i zbog političkih promjena koje su se dešavale u Federaciji BiH, odnosno približavanja zajedničkih stavova Dragana Čovića i Milorada Dodika, a što je moglo biti itekako važno za pravosuđe s obzirom da na poziciji ministra pravde ni na državnom ni na federalnom nivou nisu (bili) Bošnjaci, čime bi dodatno bili potisnuti iz rješavanja problema u pravosuđu. 

O tome kakvo pravosuđe žele Dragan Čović i Milorad Dodik, više puta su javno govorili. Pri čemu nije nebitno pomenuti da su obojica procesuirana na državnom nivou i da postoje mnoge sumnje oko načina kako su oslobođeni, te da i to može biti jedan od njihovih motiva da imaju što veću kontrolu u pravosuđu, kako se više ne bi našli na optuženičkoj klupi. Bez obzira šta i kako radili.

U kom pravcu su išle promjene unutar strukturalnog dijaloga ilustrira zvanični Spisak zahtjeva koji je iz Republike Srpke upućen predstavnicima EU, a koji je bio fokusiran na  pravno uništavanje Ustavnog suda BiH, Suda i Tužiteljstva BiH i VSTV-a: 1. “Donošenje Zakona o Ustavnom sudu BiH, kojim će biti reguliran postupak pred ovim sudom, kao i jasnije odrediti apelacijsku nadležnost ovog suda, a u skladu sa člankom VI. Ustava BiH. Zakonom je, također, potrebno regulirati način i postupak izbora domaćih sudaca umjesto stranih sudaca”; 2. “Visoki predstavnik za BiH je nametnuo Zakon o Sudu i Zakon o Tužiteljstvu BiH, kojim je ustanovljen Sud BiH i Tužiteljstvo BiH. Prema važećem Ustavu BiH pravosudne institucije, osim Ustavnog suda BiH, su u izričitoj nadležnosti entiteta”, pa vlasti RS-a ističu da “ne postoji ustavni temelj, u Ustavu BiH, za uspostavu Suda BiH i Tužiteljstva BiH.” 

Uz to, naglasili su i da “Sud BiH ne može odlučivati po žalbama na prvostupanjske presude (tzv. apelacijska nadležnost), kako je to regulirano važećim Zakonom o Sudu BiH, da Sud BiH ne može preuzimati predmete iz stvarne nadležnosti okružnih i kantonalnih sudova, a osobito za kaznena djela koja su regulirana entitetskim zakonima, da Sud BiH ne može zauzimati konačna i pravnoobavezujuća stajališta u vezi provedbe zakona BiH i međunarodnih ugovora, što je suprotno načelu da su sudovi (suci) neovisni i samostalni i da odluke donose u skladu sa Ustavom i Zakonom”; 3. “S obzirom da pravosudni sustav u RS-a predstavlja zaokruženu cjelinu, potrebno je pored VSTV-a ili dva odvojena vijeća na državnoj razini, utemeljiti Visoko sudbeno vijeće RS i tijelo u RS koji će imenovati tužitelje. Prethodno navedeno je potrebno osobito iz razloga što suci i tužitelji u RS primjenjuju zakone RS i logično je da nositelje trećeg stupa vlasti (nositelje pravosudnih dužnosti) imenuje nadležno entitetsko tijelo, a osobito i iz razloga što i u Ustavu RS postoji ustavni temelj za formiranje ovog tijela.”

Kako je već navedeno, u međuvremenu vlasti iz RS-a, uz pomoć HDZ-a BiH, uspjele su ovladati najvažnijim pravosudnim institucijama, prije svega VSTV-om, ali u dobroj mjeri i Sudom BiH, Ustavnim sudom i Tužiteljstvom BiH, čime se promijenio i njihov pristup – procesi se kontroliraju iznutra, prevashodno strategijskom kadrovskom kombinatorikom koja se provodi preko VSTV-a, odnosno njegovog predsjednika.

(U sljedećem nastavku: Kako se Ustavni sud BiH može zloupotrijebiti – slučaj Izborni zakon BiH)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*