Kako nastaje geto

Periferije društva – biti izmješten ili kupiti izolaciju

Piše: Mirza Halilčević:      18.07.2018

Mogućnost izolacije je jako bitna za svakog čovjeka. Ona daje osjećaj individualnosti, autonomije i autentičnosti, a sebi je mogu obezbijediti samo materijalno osigurani članovi/ice društva. Neko ko je siromašan i po tom osnovu ekskomuniciran, simbolički, politički, pa i geografski izmješten iz društvene realnosti, ne može se osjećati sigurno. Niti jedan takav član/ica ima vremena za izolaciju i razvijanje autentičnosti. To je privilegija bogatih. Takvi članovi panično se trude integrisati, da bi se osjetili sigurno, da bi se kasnije po potrebi mogli izolirati.
Neugledne građane/ke se uvijek izmješta na periferiju društva. Tako se preko prvenstveno klasno čistog prostora održava iluzija uređenog života, ali i organizacija odnosa moći. Ugled stoji za moć. Bez obzira kako ugled tumačili, on se uvijek definiše preko odnosa društva prema pojedincu/ki. Pa je s tim u vezi ugled uglavnom proporcionalno jednak trenutnom sistemu vrijednosti jednog kolektiva. U našem društvu Romi, na primjer, ne mogu biti ugledni građani/ke i kao takve ih se ne treba mijenjati ili prilagođavati sistemu. Sistem je nakaradan i kapitalistički orijentiran i njega je potrebno mijenjati, te na taj način svima omogućiti da mogu, ako to žele, biti ugledni građani/ke.

Osjećaj sigurnosti

Kod siromašnih građana/ki se uočava mnogo izraženija tendencija za pripadanjem, što se može tumačiti i kao oblik kompenziranja osjećaja sigurnosti i integriteta. Pripadanje u ovom slučaju može značiti svaki oblik uzimanja učešća u nečemu većem od sebe, u čemu se gubi individualni osjećaj beznačajnosti. Ta isti osjećaj nastao je usljed nemogućnosti ličnog ostvarivanja i razvoja. Obzirom da su takvim slučajevima građani/ke mahom i neobrazovani, mnogo su podložniji različitim kolektivnim zanosima. Njih se upravo može naći na periferiji, kako geografskoj, tako i socijalno-vrijednosnoj. Često im je onemogućen pristup društvenim zbivanjima, pa čak i u slučajevima gdje se isti nađu u geografskom i infrastrukturnom centru, opet su u poziciji da ih vlastita materijalna nemoć diskvalificira. Društvena zbivanja ovdje stoje za najrazličitiji spektar (ne)mogućnosti – od individualnih interesovanja i eventualnog učešća, preko svakodnevnog održavanja odnosa, pa do svega što socijalna integrisanost znači.

S druge strane može se vidjeti kako bogati sloj društva namjenski odlazi na geografsku periferiju. Izoluje se. Zanimljivo je da jako mali broj bogatih ljudi zapravo živi u centru grada. Centar grada je za one koji sebi ne mogu obezbijediti automobil i njegovo održavanje. Situirani članovi/ice društva nemaju potrebu za paničnim pripadanjem, jer preko klasnih privilegija ostvaruju stalnu mogućnost potencijalnog uključivanja u društvo, i eventualnog isključivanja po potrebi. 

Mogućnost izolacije je jako bitna za svakog čovjeka. Ona daje osjećaj individualnosti, autonomije i autentičnosti, a trenutno je sebi mogu obezbijediti smo materijalno osigurani članovi/ice našeg društva. Neko ko je siromašan i po tom osnovu ekskomuniciran, simbolički, politički, pa i geografski izmješten iz društvene realnosti, ne može se osjećati sigurno. Niti jedan takav član/ica ima vremena za izolaciju i razvijanje autentičnosti. To je privilegija bogatih. Takvi članovi panično se trude integrisati, da bi se osjetili sigurno, da bi se kasnije po potrebi mogli izolirati.

Čišćenje prostora

Nekada su izmještanja eksplicitna i očita, kao što je to često slučaj sa romskim porodicama. Romi se namjenski izmještaju van grada. To ne bi bio problem za nekoga ko je integrisan u društvo. Ali, kada se fizički udaljava neko ko je statusom već udaljen od društva, to nije ništa drugo nego pokušaj eliminacije i čišćenje prostora. Ovim putem zapravo se ne rješavaju ni simptomi, koliko se jednostavno udaljavaju od očiju javnosti.
O tome kako nastaju margine, šta im prethodi i kako na vrijeme zaustaviti skrajnutost jedne zajednice u nastavku govori A.K.

“Može li centar razumeti i zastupati periferiju/marginu? Ovo nije teorijsko, već praktično pitanje. Uzmimo za primer organizaciju koja se bavi bilo kojom marginalizovanom grupom. Ta marginalizovana grupa nije i ne može biti homogena, te bavljenje njome podrazumeva ozbiljno razumevanje društvenog i političkog položaja kako grupe. Kako razumemo pojam ’marginalizovana grupa’ – kako se ta grupa našla na margini, šta znači biti na margini? Ta pitanja se ili postavljaju retko, ili se uopšte ne postavljaju. Najčešće prihvatamo marginu kao datost, ne baveći se uzrocima i posledicama. Uočavamo neke razlike, na neke ’čudne’ načine pokušavamo da te razlike umanjimo misleći da će se na taj način možda poboljšati položaj neke grupe, zajednice ili populacije. Pri svemu tome samo je još dodatno kao marginalizovanu obeležavamo!

Promena strukture moći vodila bi ka promeni sistema koji određuje marginu. A to je pre svega klasno propitivanje, jer za sada ’centar’ (sa svoje pozicije moći, sa koje je i odredio marginu) – pruža podsticaje za razvoj i/ili promenu iste. To je, zapravo, samo manipulacija, stvaranje privida da se radi na poboljšanju položaja neke grupe. Davanje mrvica samo održava stanje onakvim  kakvo jeste. Neki možda dograbe neku veću mrvicu, koja im na kratko obezbedi privid da su se pomakli sa margine. Na žalost, takve primere obeležavamo kao ’primere dobre prakse’, pokazujemo ih drugima da bi i oni poverovali da se sa jednog socijalnog statusa može uskočiti u drugi. Ali to nije promena koja vodi ka boljem položaju grupe, ni ka drugačijoj raspodeli moći/resursa, ni ka drugačijem (pravednijem i humanijem) društveno-političkom uređenju. Ovo postojeće ’uređenje’ odvojilo je ’drugačije ljude’ u neke posebne tabore, obeležilo ih je na sličan način na koji su Jevreje obeležavali tokom Drugog svetkog rata, pa ih tako obeležene ’podržava’ da se bore za svoj bolji položaj, oduzimajući im svako sredstvo za borbu.

Na primer, u mom gradu jedno romsko naselje je izolovano ’zvučnim zidom’. Taj ’zvučni zid’ sagrađen je od betona i presvučen dodatno nekim drugim materijalom, da bi se romsko naselje koje se nalazi na pariferiji grada sakrilo od očiju investitora, koji preko puta tog naselja grade jednu fabriku i jedan veliki tržni centar. Nije se izgleda računalo na to da će se grad širiti, pa su ’zasmetali’ ljudi sa periferije. Oni su ’nečisti i lopovi’ pa kao takvi mogu da uruše sliku grada. Komšijama iz okolnih zgrada taj zid ne smeta, zapravo im se sviđa. A ljudi unutar zida ne smeju da se bune, jer je celo naselje nelegalno sagrađeno, bez dozvola za kanalizaciju, vodovod, električnu energiju. I tako zaplašeni da bi neko mogao da ih raseli – ostaju da žive u getu.”

A.K. priča i kako se na drugom kraju tog istog grada nalazila industrijska zona u kojoj je bilo zaposleno skoro dvije trećine stanovništva. Proces privatizacije uništio je industrijske gigante. Ljudi su ostali bez posla, a hale prazne. Investitori su radije birali da sagrade nove montažne pogone na drugoj periferiji nego da obnove postojeće. Prema riječima zaposlenih uslovi rada su toliko mučni da su i siromašni, ljudi u stanju potrebe napuštali poslove. Tu se, kako kaže, spajaju dvije periferije. Jedna izolovana, getoizirana, siromašna i druga osiromašena. Tako nastaju margine. A na njoj živimo svi mi koji nemamo posao, sigurne plate, krov nad glavom, ili nemamo para da se obrazujemo, nemamo dovoljno hrane, pitke vode, adekvatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu ili smo po bilo kom drugom osnovu označeni kao “drugačiji/e” i/ili “nepodobni/e”.
Seksualnost, rod i druga urbana čišćenja 

Dugogodišnji oblici takvog tretiranja sigurno da su utjecali i na to kako na kraju dana sami sebe doživljavamo. Ako se decenijama određeni krug nasilja ponavlja i niko se ne nađe da taj krug prekine, kod marginaliziranih osoba se javlja osjećaj manje vrijednosti, nedostatak samopoštovanja, kao i manjak otpora i potrebe za otporom. Nasilje se kreće internalizirati kao stil života. To bi se, čak, moglo nazvati i zajedničkim faktorom svih onih koji doživljavaju sistemsku diskriminaciju. To su i Romi, i LGBTI osobe, obespravljeni radnici/ce, žene koje su pretrpjele nasilje, mentalni bolesnici, siromašni građani/ke.  

Dajana Mirković, iz udruženja Romska djevojka, Prnjavor, kaže: “Romi su očiti primjer toga. Kod njih se može uočiti upravo distanca nastala od diskriminacije i straha od iste. To je kao autoksenofobija. Naučeni ili vremenom stečeni oblik samotretiranja i vrednovanja sebe. Kao što je nekada afroamerikancima savjetovano da se oblače kao bijelci da bi se što uspješnije integrisali. To nema veze sa integracijom. U svakodnevnim slučajevima može se vidjeti kako se romska djeca u školama  povlače u zadnje klupe jer smatraju da nekome smetaju svojim prisustvom. Po istom principu se romske zajednice na neki način povlače i izvan urbanog jezgra. Većina romske populacije je doživjela diskriminaciju direktno ili indirektno, zbog čega često i bivaju prisiljeni da napuste školu, čime im se umanjuje svakako umanjena mogućnost zapošljavanja. Sa druge strane i oni rijetki koji uspiju da se školuju, i dalje doživljavaju neki oblik diskreditiranja. Ugled, nažalost ne dolazi sa obrazovanjem. Oni koji imaju klasne privilegije uspijevaju se izolirati od društva, iako im to ne garantuje stvarnu integrisanost, upravo zbog specifičnosti i pojavnosti samog rasizma. Oni siromašniji, nažalost, osjete svu brutalnost društva. I u tome je koliko mi se čini najveća razlika.”

Nije klasa samo definisala kretanje romskih zajednica. Ona je u odnosu na slojevitost pitanja ljudskih identiteta odredila i strujanje brojnih drugih populacija, kao što je to i LGBTI. Pojava LGBTI akronima se često doživljava kao ekskluzivna potreba elitnog sloja društva. Što nije ni potpuno netačno, ni potpuno tačno. Istina jeste da se LGBTI osobe u javnosti mahom pojavljuju kao situirane i materijalno obezbijeđene, što ni ne svjedoči nužno elitiziranju LGBTI članova/ica društva, koliko o kolektivnom otporu prema siromaštvu. Siromašni građani/ke se ne pojavlju uglavnom nigdje, bilo da su gej ili strejt, muško ili žensko. Iako je materijalna moć u odnosu na rod i te kako definisana patrijarhalnim uređenjem.

No, to ne znači da nije bitno govoriti o klasnim razlikama, te kako nas one u odnosu na neki drugi status definišu. Sigurno da je postojana razlika između siromašnih gej i strejt članova/ica našeg društva, jer jedna onemogućenost ne poništava drugu. Siromaštvo ne potiskuje seksualne potrebe, niti želju za prihvatanjem, afirmiranjem, validacijom, ljubavlju. No, tu postoji i izvjesni nivo preklapanja potreba. Možda jedna onemogućenost ne poništava drugu, ali u ovom slučaju znatno otežava njeno ostvarivanje. Mnogo je teže pronaći partnera/icu kao gej osobu ako si siromašan. Ako nemaš mogućnosti da se odvezeš u društveni, pa i infrastrukturni centar gdje bi se povezao sa članovima/icama te zajednice. Naravno, ovo opet nije samo pitanje decentralizacije političkog aktivizma, koliko je pitanje simboličkih vrijednosti periferije, ruralnog i urbanog.

Skup identiteta

Šta se događa sa LGBTI članovima koji su po seksualnom osnovu skrajnuti na rubni dio društva, te uz to i klasno onemogućeni da se približe centru? Za pretpostaviti je da oni ostaju iskustveno siromašni, da nisu oslobođeni patrijarhalnih normi, da imaju otežanu mogućnost ostvarivanja partnerskih odnosa, te da se suočavaju sa različitim mentalnim izazovima. Ovo, naravno, ne znači da su oni koji su klasno privilegirani u startu rodno osviješteni ili da ostvaruju zdrave partnerske odnose, ali znači da oni imaju više mogućnosti za razvijanje u tim i njima sličnim poljima života. U odnosu na to, svakako bi bilo zanimljivo pratiti šta bi se dogodilo kada bi se LGBTI urbani fenomen izmjestio u perifernu stvarnost, da li bi se rastvorio ili bi opet opstao kao privilegija materijalno obezbijeđenih? Pitanje neoliberalnog kapitalizma ponekad čini da se i unutar samog izmještanja događaju izmještanja, odnosno, diskriminacija unutar diskriminisanih članova/ice grupe.

“Stvar na koju treba da obratimo pažnju kada govorimo o identitetima je odnos identiteta prema poziciji moći, tj. odnos pozicije moći prema identitetima. Da li moć diktira identitet(e) ili identitet(i) vode ka poziciji moći. Meni je zanimljivo posmatrati međuljudske odnose kroz pozicije moći koje dolaze sa periferije i iz centra i njihove odnose i promjene koje one sa sobom nose. Svako od nas nosi različite vrste identifikacija, stoga svako od nas ima više identiteta. Recimo ja sam kćerka, sestra, žena, drugarica, aktivistkinja, feministkinja, novinarka, neko je radnik/ca, sportista/kinja, glumac/ca, umjetnik/ca, profesor/ica, roditelj, staratelj, tetka, doktor/ica, lezbejka, gej, trans osoba, pripadnik navijačke grupe ili političke stranke, itd. Imamo identitete koje nam nameće i društvo, poput pripadnosti određenoj etničkoj ili nacionalnoj grupi, vjerskoj zajednici, rodu, seksualnosti i slično. Ali čini mi se da je problem našeg društva upravo činjenica da nedovoljno preispitujemo sve naše identitete, a naročito rodne ili seksualne, kao i naš način pozicioniranja u odnosu na njih, a samim tim i socijalne politike”, objašnjava Milica Pralica, iz udruženja Oštra nula, Banja Luka.

Jednog pojedinca/ku ne definiše samo klasni status. Njemu ili njoj klasni status daje mogućnost ili nemogućnost za njegovo/njeno dalje određivanje i kretanje u pravcu identiteta i vrijednosti koje podrazumijevaju i promoviraju. I upravo iz tog razloga klasa sama po sebi nikad nije dovoljna i ne definiše skup identiteta. Klasa određuje tempo, odnosno brzinu kretanja i  raspored mogućnosti. A s tim u vezi bi svi građani/ke trebali imati mogućnost da se kreću u pravcu vrijednosti za koje smatraju da doprinose kreiranju boljeg društva. Zato je bitno govoriti o periferiji, o izmještanju, o startnim pozicijama, o izolaciji i stvarnoj integraciji.

Psihologinja Tanja Javorina o tome kaže: “Siromaštvo nagriza sve stepenice piramide potreba, od fizioloških potreba i potrebe za sigurnošću, preko potrebe za pripadanjem i samopoštovanjem do samoaktualizacije. Nemogućnost zadovoljenja osnovnih životnih potreba poput hrane, odjeće i stanovanja stavlja osobu u dvostruko nepovoljan položaj, te joj iscrpljuje resurse koje koristi u suočavanju sa svakodnevnim problemima. Uz to, siromašni građani/ke se tretiraju kao nepoželjna kategorija stanovništva, što predstavlja dodatnu razinu kroničnog stresa. Sve ove okolnosti ozbiljno narušavaju tjelesno i mentalnog zdravlje pojedinca/ke, a briga o istom nažalost postala je privilegija bogatih.”

Zak raj zaključuje: “Nepoželjne članove/ice društva oduvijek se smještalo na periferiju. Institucije društva poput psihijatrijskih bolnica i zatvora nalaze se na prostornoj periferiji. Romska naselja i prihvatilišta za izbjeglice također. Daleko od očiju, daleko od razumijevanja, empatije, poštovanja, solidarnosti, uključivanja. Isto tako, daleko od socijalnog kontakta koji je jako važan u samom procesu suočavanja sa stresom. Druge osobe nisu samo izvor podrške, nego predstavljaju i mogućnost razvijanja vještina konstruktivnog nošenja sa stresom. Isključiti nekoga iz centra znači i u simboličkom smislu maknuti tu osobu iz područja vidljivosti i važnosti. Takvo tretiranje možemo također sresti i u odnosu sa LGBTI osobama, koje su kao manjinske grupe u većem riziku od siromaštva, a samim tim i od isključivanja. Autati se nekome kao LGBTI osoba može značiti mogućnost gubitka podrške, prijatelja/ica, porodice, institucija, što je mogući put u siromaštvo.”

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*