U decembru prošle godine Ustavni sud BiH je djelimično usvojio zahtjev Bože Ljubića o načinu izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. Podsjetimo, Ljubić je u vrijeme dok je bio predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, podnio Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor izaslanika u Dom naroda Federacije BiH. Nakon odluke Suda Ljubić je izjavio kako će ova presuda imati dalekosežne posljedice za budućnost države, te da je to “najvažnija pozitivna odluka za Hrvate od Daytona do danas”, a za Borjanu Krišto bila je to odluka od  “historijskog značaja”.

Da ovaj predmet jeste bio važan svjedoči i odluka Ustavnog suda BiH da prije donošenja odluke o zahtjevu Bože Ljubića zakaže javnu raspravu, cjeneći, kako smo nezvanično saznali, važnost ovog pitanja i želju sudija da čuju mišljenja kompetentnih institucija i pojedinaca, ne samo zainteresirane strane koja je podnijela zahtjev.

Javna rasprava

Na plenarnoj sjednici, održanoj 26. maja 2016. Ustavni sud BiH je odlučio da na javnu raspravu pozove podnosioca zahtjeva, predstavnike donosioca osporenog zakona (Parlamentarna skupština BiH – Dom naroda i Predstavnički dom), predstavnike Parlamenta Federacije (Dom naroda i Predstavnički dom), Centralnu izbornu komisiju Bosne i Hercegovine (CIK BiH), Ured visokog predstavnika za BiH (OHR), Organizaciju za evropsku sigurnost i suradnju, Misija u BiH (OSCE BiH), prof. dr. Gorana Markovića – profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, prof. dr. Zlatana Begića – Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, i prof. dr. Zvonka Miljka – Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru.

Javna rasprava održana je 29. septembra 2016. godine. Prisustvovali su predstavnici podnosioca zahtjeva, Doma naroda Parlamenta FBiH, OSCE-a, CIK-a i prof. dr. Zvonko Miljko. Kako Sud navodi predstavnici CIK-a nisu iznijeli stav CIK-a već lične stavove, a  predstavnici OHR-a nisu bili prisutni, ali su dva dana ranije poslali Sudu pismeno izjašnjenje i stavove.

Istražujući, dobili smo informacije da su kao predstavnici CIK-a na sjednici bili Stjepan Mikić (Hrvat) i Suad Arnautović (Bošnjak). Mikić je podržao zahtjev Bože Ljubića, a Arnautović je tražio od Suda da ga odbaci. Iz Predstavničkog doma državnog Parlamenta niko nije došao jer, kako smo nezvanično saznali, nije postignut dogovor ko bi trebao da ih predstavlja, prijedloge po kojima je trebao da bude Bošnjak kao predsjedavajući, blokirala je Borjana Krišto (HDZ) i na kraju na raspravu niko nije ni otišao. Božo Ljubić je bio kao podnosilac zahtjeva, a iz Doma naroda Federacije BiH bila je predsjedavajuća Lidija Bradara (iz HDZ-a). Kako nam je rekao Osman Ćatić, predsjednik Kluba Bošnjaka u Domu naroda FBiH, oni o tome nisu bili ni obavješteni i on je pročitao u Odluci Ustavnog suda da je Dom naroda Federacije podržao Ljubićev zahtjev. Čini se da je Ustavni sud BiH na raspravu pozvao i pravne eksperte iz sva tri konstitutivna naroda, ali pozvani Zlatan Begić – s Pravnog fakultet Univerziteta u Tuzli se nije pojavio, kao ni profesor Goran Marković iz Istočnog Sarajeva, došao je samo profesor Zvonko Miljko sa Sveučilišta u Mostaru koji je, takođe, podržao Ljubićev zahtjev.

Simptomatično je, s obzirom na sve ove stavove i mišljenja koja su na javnoj raspravi podržali Ljubićev zahtjev, a na koje se Sud u svojoj odluci refrerira, da se u Odluci Suda nigdje ne navodi mišljenje OHR-a, osim informacije da je dostavljeno Sudu, a koje je “Ustavni sud razmotrio”. Mišljenje OHR-a nije podržalo zahtjev Ljubića za izmjenu Izbornog zakona BiH, ali, da li slučajno ili ne, mišljenje OHR-a nije utjecalo na suce Ustavnog suda da podrže Ljubićev zahtjev. Kako se ništa iz mišljenja OHR-a ne navodi u presudi (koja je javna) za javnost je ostao potpuno nepoznat stav OHR-a o Ljubićevom zahtjevu. Iako je upravo OHR učestvovao u kreiranju Ustavnog zakona BiH mišljenje OHR-a je u potpunosti odbačeno od Ustavnog suda BiH. Mišljenje Venecijanske komisije je (zlo)upotrebljeno od sudaca, jer se u mišljenju Venecijanske komisije nigdje ne daje podrška Ljubićevom zahtjevu, nego se njihovo mišljenje bazira na široj pravnoj i naučnoj elaboraciji pravnih sistema i izbornih zakona i njihove upotrebe, a suci Ustavnog suda su u prilog svoje odluke (iz)uzeli samo mali djelić općeg mišljenja Venecijanske komisije, naravno onaj koji  se uklapao u njihovo mišljenje i podršku Ljubićevom zahtjevu.

Historijat činjeničnog stanja

S obzirom na važnost OHR-a, odnosno njegovog mandata u BiH, ali i uloge koju je imao oko donošenja Izbornog zakona u BiH, zatražili smo od Ureda visokog predstavnika da nam dostave mišljenje koje su poslali Ustavnom sudu BiH po pozivu na javnu raspravu. Iz OHR-a su nam, uz dostavljeno mišljenje, odgovorili: “Na traženje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, OHR je, u pisanoj formi, dostavio svoje opservacije u vezi sa predmetom br. U 23/14 s ciljem da pruži pomoć Ustavnom sudu, posebno u slučajevima koji se tiču amandmana na Ustav Federacije BiH koje je 19. aprila 2002. godine donio visoki predstavnik (Službeni list FBiH, broj 16/02).” Na kraju su naglasili da su odluke Ustavnog suda BiH, a po Ustavu BiH, “konačne i obavuzujuće”.

U uvodu izjašnjenja, upućenog Ustavnom sudu BiH, OHR pozdravlja mogućnost da predoče svoje mišljenje kako bi pomogli Ustavnom sudu “konkretno u vezi s pitanjima koja proizlaze iz amandmana na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine koje je donio visoki predstavnik 19. aprila 2002. godine (Službene novine Federacije BiH, br. 16/02).”, i dalje navode da je “na Ustavnom sudu da odluči o zahtjevu podnosilaca zahtjeva i da odluči jesu li osporavane odredbe u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U drugom dijelu daju detaljno objašnjenje, odnosno “historijat činjeničnog stanja” s ciljem objašnjenja “evolucije odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na Dom naroda FBiH i na relevantna pravila predviđena u Izbornom zakonu”, te konstatiraju da podnosilac zahtjeva nije doveo u pitanje relevantne odredbe Ustava FBiH.

U trećem dijelu (“Argumenti), iz OHR-a navode: “Kako je u prethodnom dijelu spomenuto, pitanja pokrenuta u zahtjevu odnose se na sastav Doma naroda FBiH i na način izbora njegovih članova. Ova pitanja ne predstavljaju ’principe koji važe za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini’ niti se ’odnose na izbore poslanika i delegata Parlamentarne skupštine ili Predsjedništva BiH’. Samim tim, na osnovu sudske prakse Ustavnog suda, ona ne spadaju u isključive nadležnosti Bosne i Hercegovine, nego predstavljaju nadležnosti koje potpadaju pod organizacionu autonomiju Federacije BiH. Shodno tome, važno je naglasiti da je na Ustavu FBiH da utvrdi sastav Parlamenta Federacije i postavi principe koji se primjenjuju na odabir njegovih članova, dok se u Izbornom zakonu moraju reflektirati i ‘operacionalizirati’ ona pravila koja su sadržana u Ustavu. Konstatiramo u tom smislu da je podnosilac zahtjeva osporio određene odredbe Izbornog zakona, a da pri tome nije osporio odredbe Ustava FBiH. Ovim putem tvrdimo da odredbe Izbornog zakona jesu u skladu sa principima utvrđenim u Ustavu FBiH i da različite odredbe Ustava FBiH imaju unutrašnju konzistentnost i moraju biti primjenjivane istovremeno, uključujući konkretno putem Izbornog zakona.”

Četiri principa

Iz OHR-a dalje navode četiri principa Ustava BiH kojima se uređuje izbor u Domu naroda FBiH, a koji “kada se zajedno primjene, oni odražavaju činjenicu da Dom naroda FBiH kombinira jednaku zastupljenost konstitutivnih naroda (i zastupljenost Ostalih) i teritorijalnu zastupljenost kantonâ srazmjerno broju njihovog stanovništva.”

Kad je u pita

nju “uvjet da najmanje jedan predstavnik svakog konstitutivnog naroda bude izabran iz svakog kantona u kojem postoji takav zastupnik u Kantonalnoj skupštini” OHR decidno navodi da je to “bio dio Washingtonskog sporazuma u vezi sa Ustavom FBiH iz marta 1994.” Dalje navode izmjene i dopune Ustava FBiH koje su rađene, ali i to da su “opća obilježja sistema odabira delegata bila netaknuta”, jer se tada činilo “važnim osigurati da svi kantoni u kojima se biraju predstavnici konstitutivnih naroda dobiju priliku da delegiraju najmanje jednog od ovih zastupnika da ih zastupaju u Domu naroda FBiH. To se smatralo načinom za naglašavanje ustavnog principa kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji BiH koje je često isticao Ustavni sud BiH.” Za ovo se OHR poziva upravo na odluku Ustavnog suda (“Treća djelimična odluka, br. U 5/98 od 1. jula 2000. godine), te objašnjavaju da je “to također bio i način za ostvarivanje jednog od sveobuhvatnih ciljeva Dejtonskog mirovnog sporazuma, tj. povratka izbjeglica i raseljenih osoba u njihove prijeratne domove i ponovno uspostavljanje multietničkog društva koje je postojalo prije rata.”

Iz OHR-a

konstatiraju i da je “Ustavni sud već imao priliku da ispita način izbora delegata u Dom naroda FBiH u svom predmetu br. U 5/05 od 27. januara 2006. godine, kada je Sud nakon ispitivanja Amandmana XXXIII i Amandmana XXXIV na Ustav FBiH naveo da: ’Tako je, de iure, na osnovu spomenute odluke o konstitutivnosti naroda (ovim amandmanima) uspostavljeno načelo kolektivne ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda na cijeloj teritoriji Federacije BiH i, prema tome, u strukturama vlasti ovog entiteta, pa i u Domu naroda njenog Parlamenta.”

Podsjećaju i da je ustavno rješenje “prema kojem se klub delegata konstitutivnog naroda formira uz uvjet da postoji najmanje jedan delegat tog konstitutivnog naroda izabran u zakonodavnom tijelu kantona. Ovim pravilom omogućava se konstitutivnom narodu koji predstavlja manjinu u konkretnom kantonu da njegov ’vitalni nacionalni interes’ u tom kantonu bude zaštićen.”

Načelo pariteta

No, dalje iz OHR-a podsjećaju da “načelo pariteta između konstitutivnih naroda također dovodi do pojave anomalije u pogledu zastupljenosti kantonâ gdje bi takva zastupljenost inače teoretski trebala biti proporcionalna brojnosti njihovog stanovništva, kao i u pogledu zastupljenosti konstitutivnih naroda, što također znači da pri izboru delegata u Dom naroda FBiH, glas jednog Hrvata ima veću težinu nego glas jednog Bošnjaka a manju težinu od glasa jednog Srbina. Upravo je to dovelo do usvajanja člana IV.2.8. Ustava FBiH, kojim se u njegovom stavu 2. predviđa sljedeće: (2) ’Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom.’ Broj, struktura i način biranja delegata dodatno su detaljnije utvrđeni u poglavlju 10, potpoglavlje B, i članu 20.16 A Izbornog zakona BiH kojim se operacionaliziraju svi principi utvrđeni u Ustavu FBiH.

(...) Principom koji podnosilac zahtjeva osporava, odnosno potrebom da konstitutivni narodi dobiju svoje delegate izabrane iz svih kantona, kada kantoni imaju takve delegate u kantonalnoj skupštini, nastojala se unaprijediti zastupljenost konstitutivnih naroda čak i iz onih kantona u kojima ti narodi po svojoj brojnosti predstavljaju manjinu, s ciljem da se unaprijedi povratak izbjeglica i raseljenih osoba, ali i s ciljem da se omogući primjena principa prema kojem su narodi konstitutivni na cijelom teritoriju Federacije BiH. Shodno tome, ovaj princip ne proizlazi ’iz želje za administrativnom jednostavnošću’ nego iz ’neophodnih, razumnih ili proporcionalnih mjera za razvoj strukture podjele vlasti ili multietničke zajednice’ u cijeloj Federaciji BiH. Nadalje konstatiramo da rješenja koja dovode do stvaranja prekomjerne zastupljenosti teritorijalnih i drugih zajednica nisu neuobičajena pojava u Evropi.”

U nastavku se iz OHR-a pozivaju na smjernice o izborima koje je donijela Venecijanska komisija te navode: “Formulacija koja se koristi u prethodno spomenutim smjernicama Venecijanske komisije o izborima ukazuje da je zapravo na državama da odluče hoće li primjenjivati princip jednake glasačke moći na izbore zastupnika u gornjem domu. Međutim, smatramo da bi se čak i u toj situaciji sistem koji je ustanovljen Ustavom FBiH, a koji, kako smo imali priliku vidjeti ranije, nastoji kombinirati teritorijalnu zastupljenost sa zastupljenošću konstitutivnih naroda, također mogao podvesti pod kategoriju posebnih okolnosti navedenu u tački b)iv. ovih smjernica.”

U zadnjem dijelu svog mišljenja iz OHR-a iznose zaključna razmatranja u kojima jasno navode da je na Parlamentu Federacije BiH da utvrdi jesu li se okolnosti toliko promjenile da je neophodno reformiranje izbora zastupnika u Domu naroda Federacije: “Ukazali smo Sudu na relevantne okolnosti koje su dovele do usvajanja sistema ustanovljenog radi izbora delegata u Dom naroda FBiH. Smatramo da ove okolnosti pokazuju da su odredbe uvrštene u Ustav FBiH poslužile legitimnom cilju u vrijeme njihovog donošenja i da je praksa prekomjerne zastupljenosti regionâ ili etničke komponente društva svojstvena postojanju gornjih domova u saveznim državama. Na Parlamentu FBiH je da utvrdi jesu li se ove okolnosti promijenile u tolikoj mjeri da je reformiranje načina izbora delegata u Dom naroda FBiH postalo neophodno. Odredbe Izbornog zakona koje se u ovom slučaju osporavaju donesene su na osnovu Ustava FBiH u pokušaju da se omogući primjena načela koja su u njemu utvrđena. Metoda koja je upotrijebljena da se taj cilj postigne nije jedina koja je na raspolaganju i zakonodavac bi mogao odlučiti da donese izmjene i dopune u Ustavu FBiH s ciljem konkretiziranja novonastalih prioriteta.”

Promjena Izbornog zakona, ili i promjena Ustava BiH

Iako su stavovi OHR-a bili više no jasni, da je Izborni zakon BiH usaglašen sa Ustavom Federacije BiH, te da tražene promjene nisu u nadležnosti državnog već federalnog parlamenta, Ustavni sud BiH je uvažavajući Ljubićev zahtjev naložio državnom Parlamentu BiH da u roku od šest mjeseci izvrši usklađivanje (promjene).

Po mišljenju Kasima Trnke, profe

sora ustavnog prava, odluka “pogoduje samo jednoj strukturi unutar hrvatskog naroda u BiH”: “U suštini će Hercegovci biti u boljoj situaciji. To neće značiti jačanje pozicije HDZ-a, već hercegovačke linije u HDZ-u. Bosanski Hrvati će biti zakinuti. Prvo se stvar dijeli na jednom konceptu, da li se ide ka principu konsocijacije, u kojoj će uvijek samo jedan nacionalni korpus birati svoje predstavnike. To je ona reprezentativnost i legitimnost o kojoj oni govore. S druge strane, u konceptu višenacionalne zajednice se podrazumijeva da neko ko je izabran u jednom nacionalnom korpusu mora uživati barem neki nivo povjerenja u drugim nacionalnim korpusima. Međutim, sve se više naginje, a Hrvati su to uspjeli i da proguraju u Evropski parlament, da samo Hrvati biraju Hrvate. Onda se postavlja pitanje da li živimo zajedno ili odvojeno. Moramo definisati suštinu, a to je da li želimo konsocijaciju ili jednu multietničku državu.”

No, Dom naroda Parlamenta BiH usvojio je po hitnoj proceduri (bez prava amandmana) izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložio Klub hrvatskog naroda, i zakon je na usvajanje proslijeđen Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (što je presedan da zakon prvo usvaja gornji dom). Prijedlog izmjena po hitnoj proceduri je došao pred Dom naroda i usvojen je, kako su mediji objavili, zahvaljujući glasovima zastupnika iz reda hrvatskog naroda: Bariše Čolaka, Martina Raguža, Maria Karamatića, Zdenka Džambasa i Ljilje Zovko, te zastupnika iz Kluba srpskog naroda, Nebojše Radmanovića, Sredoja Novića i Dragutina Rodića. Protiv su bili članovi Kluba bošnjačkog naroda Halid Genjac, Sead Kadić, Safet Softić i Sifet Podžić. Suzdržani su bili zastupnici iz Saveza za promjene Ognjen Tadić i Darko Babalj, dok se Fahrudin Radončić uopće nije pojavio na sjednici.

Hrvatski zastupnici očekuju kako bi Predstavnički dom Parlamenta BiH, već na prvoj naredbnoj sjednici mogao raspravljati o izmjenama Izbornog zakona koje je usvojio Dom naroda. Do tada ove izmjene izazivaju brojne reakcije u javnosti, uz sve veće pritiske hrvatskih zastupnika i političara da one budu usvojene.

Imajući u vidu mišljenje i stavove OHR-a koje je o Ljubićevom zahjevu uputio Ustavnom sudu BiH, ne iznenađuje izjava Brusa Bertona, prvog zamjenika visokog predstavnika, koji je, po pisanju banjalučkih Nezavisnih novina, izjavio da usvojeni prijedlog izmjena Izbornog zakona(u domu naroda PSBiH) “produbljuje podjele u zemlji umjesto da vodi do rješenja” i da OHR čeka da vidi “s čime će izaći sad SDA i koliko daleko su spremni ići, odnosno hoće li ići samo na izmjenu Izbornog zakona ili i na promjenu Ustava BiH”. Edward Ferguson, britanski ambasador u BiH smatra kako postojeći prijedlog još više udaljava BiH od evropskih standarda, što bi moglo otežati dobijanje kandidadtskog statusa za članstvo u EU jer su “ministri vanjskih poslova Unije jasno dali do znanja da će prilikom razmatranja zahtjeva BiH za kandidatski status posebnu pažnju obratiti na napredak u provedbi presude u slučaju Sejdić i Finci”.

Povratak na prvobitno stanje, prije Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predstavničkog do

ma Parlamenta BiH, uvjeren je da zakon neće proći, no sudeći po izjavama koje posljednjih dana daju Božo Ljubić, Dragan Čović, a koje je pojasnio Mario Karamatić (zastupnik HSS-a u Domu naroda Parlamenta BiH) obrazlažući plan reaktiviranja Herceg-Bosne ukoliko hrvatski zahtjevi ne budu ispunjeni, te uključivanje Sabora odnosno susjedne Hrvatske, mogao bi Izborni zakon BiH doći i pred Međunarodni sud pravde.

Čović je uvjeren da će promjene podržati SDA, a ukoliko ne prođu hrvatski prijedlozi Božo Ljubić tvrdi da će to nakon izbora 2018. BiH dovesti do institucionalne krize “koja bi mogla imati nesagledive posljedice”, te da se ne bi mogla formirati vlast u Federaciji BiH jer se ne bi mogao konstituirati Dom naroda. O kakvim je “nesagledivim posljedicama” govorio Ljubić, za Blic je pojasnio i Mario Karamatić, najavljujući da će ako do kraja godine ne dođe do izmjena Izbornog zakona doći do reaktiviranja Herceg-Bosne, preciznije “HSS će tražiti povratak na prvobitno stanje, pre Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma, a to je Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Ići ćemo i prema HNS, da to postane njegov službeni stav. Budući da su pred Međunarodnim sudom pravde zainteresovane stranke isključivo države, a budući da je iluzorno očekivati da se postigne konsenzus unutar BiH oko toga, ići ćemo sa inicijativom prema Hrvatskoj da ona pokrene postupak i odredi agenta i prikupi dokumentaciju.”

Upitan da li očekuje da Hrvatska stane iza toga i da li bi to bilo direktno mješanje u unutrašnje stvari BiH (za koje iz Hrvatske ovih dana optužuju BiH zbog neslaganja s gradnjom Pelješečkog mosta), Karamatić je bio decidan: Hrvatska ima ustavnu obavezu da se brine o Hrvatima u BiH. Rekao je i da su oko toga već bili “određeni kontakti” s predstavnicima pojedinih hrvatskih stranaka u Saboru, “pa preko Bože Ljubića, koji je poslanik u Saboru, svi oni tu inicijativu drže kao jedno od mogućih rešenja. Verujte u ličnom kontaktu s kolegama iz hrvatskog Sabora, i to ne samo iz sestrinske HSS, ta inicijativa će u hrvatskom Saboru sigurno dobiti potrebnu većinu glasova.”

Nesumnjivo da BiH čeka težak period, s obzirom na jasne poruke hrvatskih predstavnika dokle su spremni ići ukoliko njihovi zahtjevi ne dobiju podršku, ali i poruke Milorada Dodika kako ima dogovor s Draganom Čovićem da ovaj ne glasa ni za šta na državnom nivou što ne podrži SNSD, te da “ SNSD želi da tu saradnju podigne na najviši mogući nivo, što podrazumijeva i dogovor o zajedničkom nastupu prilikom sljedećih izbora”. Što, svakako, uključuje i predložene izmjene Izbornog zakona koje Dodik od početka podržava, ne krijući da je to i zbog toga što one ne zadiru u Republiku Srpsku, odnosno prava Hrvata u RS-u koja su prijedlogom HNS-a potpuno ignorirana. Činjenica je da se svi zahtjevi hrvatskih zastupnika odnose samo na područje Federacije dok je Republika Srpska potpuno isključena, što jasno pokazuje kolika je istinska briga HDZ-a, odnosno HNS-a za Hrvate u Bosni i Hercegovini, a na šta su već ukazivali pojedinci iz hrvatskog naroda.
 
Stavovi lidera SNSD i HDZ su jasni, bez ob

zira na stav međunarodne zajednice o tome, odnosno OHR koji i jeste najpozvaniji da tumači promjene Izbornog zakona koji je stvojevremeno nametnuo visoki predstavnik (upravo zbog nemogućnosti dogovora stranaka u vlasti), a koji je usklađen i sa Ustavom. Upravo stavovi i mišljenje OHR-a, koje je dostavio Ustavnom sudu BiH, a prije donošenja Odluke po zahtjevu Bože Ljubića, bacaju novo svjetlo na priču oko izmjena Izbornog zakona, ali i samo djelovanje Ustavnog suda BiH. Očito da

Odluka Ustavnog suda BiH (uz izdvojeno mišljenje Mirsada Ćemana koji je bio protiv, kao i sudije Seada Palavrić i Tudor Pantiru) po zahtjevu Bože Ljubića, ali i zajedničko djelovanje hrvatskih i srpskih predstavnika u Parlamentu BiH ne korespondiraju sa stavovima međunarodne zajednice.

Odluka Ustavnog suda BiH izazvala je novu političku krizu u BiH, a nameće se i pitanje može li se desiti da Zastupnički dom PS BiH usvoji prijedlog izmjena Izbornog zakona?

Mnogo je nejasnoća koje su prethodile odluci Ustavnog suda, ali ostaje najvažnija da, ne samo da su ignorirali stavove OHR, nego su postupili suprotno ranijim mišljenjima Venecijanske komisije. Što se tiče institucija i pojedinaca iz BiH, koji su trebali učestvovati u kreiranju i pomoći Ustavnom sudu BiH oko donošenja odluke, jasno je da su učestvovali  samo oni koji su podržavali Ljubićev prijedlog, dok su oni koji su se mogli tome argumentirano suprotstaviti bili, ili politički i institucionalno blokirani. Ili neke, pak, to nije ni zanimalo?