Dan uoči odluke Ustavnog suda BiH o zahtjevu devet delegata Vijeća naroda Republike Srpske za ocjenu ustavnosti člana 2. stav 1. Zakona o Danu Republike Srpske, oglasio se premijer Republike Srpske poručujući da će oni, kakva god bude odluka Ustavnog suda BiH nastaviti raditi po svome. 

Podsjetimo na hronologiju koja je prethodila ovome: Ustavni sud BiH se izjasnio 26. novembra 2015. godine i odlučujući po apelaciji Bakira Izetbegovića utvrdio da je 9. januar kao Dan RS neustavan, odnosno da Zakon o praznicima ovog entiteta nije u skladu sa članom I/2. Ustava BiH. Odbijajuću da prihvate ovu odluku predstavnici vlasti RS-a su u septembru 2016. raspisali referendum na kojem se 99,79 građana izjasnilo da žele obilježavati 9. januar kao Dan RS. Nakon referenduma, Narodna skupština je usvojila Zakon o Danu RS, navodeći da se “na osnovu potvrđene volje građana RS, 9. januar utvrđuje kao Dan Republike”.

Premijer RS Radovan Višković je izjavio da će RS, kakvu god odluku Ustavni sud Bosne i Hercegovine donese, nastaviti da slavi 9. januar kao “Dan RS-a”: “Poručio bih sudijama Ustavnog suda da se počnu baviti još nekim pitanjima osim Dana RS, jer mislim da im je to već peti put da se bave Danom RS. Moram ih razočarati, mi ćemo slaviti 9. januar i naći načina da ispunimo i tu odluku Ustavnog suda BiH, kakva god da bude”.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 29. marta 2019. godine, osporio je Zakon o Danu RS, odnosno 9. januar kao dan entiteta Republika Srpska.

Pravna pravila

Osnovni princip pravne države trebalo bi da znači da sva pravna pravila koja su donešena i koja su na snazi, imaju podjednako dejstvo na sve građane. S druge strane ako premijer entiteta javno poručuje kako neće prihvatiti odluku Ustavnog suda BiH, koji je iznad njega i čije su odluke konačne i obavezujuće, kakvu to poruku šalje građanima – odluke sudova se ne moraju poštovati!? Da li je spreman preuzeti na sebe odgovornost za stvaranje pravnog haosa koji proizvodi ovim svojim izjava i šta ukoliko sutra neko, pozivajući se na njegovu praksu, odbije da sprovodi i poštuje odluke vlade na čijem je on čelu? Hoće li tada poslati pripadnike MUP-a RS-a da ga hapsi?

Neprovođenje odluka Ustavnog suda ima puno veću težinu od bahatih i površnih izjava pojedinaca/političara, jer se na taj način ozbiljno narušava vladavina prava. Na stranu što je ustavni sud svake zemlje njeno najviše pravno tijelo o čijim odlukama se ne raspravlja nego se provode, ovakve poruke, da su pojedinci iznad Ustavnog suda BiH, pa čak i kad se kriju iza jednog entiteta, odstupanje je od svega što su institucije Bih navale u svojim odgovorima u Upitniku Evropske komisije u kome su pitanja o vladavini prava na prvom mjestu, a Evropska komisija je decidno pitala i za neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH. Niti jedna iole ozbiljnija pravna država sebi ne bi smjela dozvoliti nešto ovako, ne ako (deklarativno) želi u Evropsku uniju, a na stranu njena odgovornost prema zaštiti vladavine prava i demokracije u svojoj zemlji, koje bi morale biti iste za sve građane kojima i Ustavom garantiraju jednakost pred zakonima.

“Kada se uspostavlja sistem vladavine, u kojem ljudi imaju upravljati drugim ljudima, temeljni problem leži u tome što se vladi mora omogućiti da kontrolira one kojima upravlja, a potom je obavezati da kontrolira samu sebe. Bez sumnje, ovisnost vlade o narodu predstavlja najvažniji oblik kontrole vlasti – ali čovječanstvo iz iskustva zna kako moraju postojati i dodatne mjere opreza. Preko suprotstavljanja različitih interesa mogu se pronaći pogreške unatoč najboljim namjerama, i to u svim oblicima međuljudskih odnosa, privatnih kao i javnih... Zbog toga je cilj određene funkcije trajno razdijeliti i tako urediti kako bi svaka mogla nadzirati i kočiti drugu – time bi privatni interes svakog pojedinca mogao postati zaštitnikom javnih prava” – pisao je u zbirci eseja “Federalist”, u kojoj su objašnjena temeljna načela i ciljevi donošenja Ustava SAD-a, James Madison (1751.-1836.), jedan od najistaknutijih tvoraca američkog Ustava.

O vladavini prava (na nacionalnoj i međunarodnoj razini) prvi put se raspravljalo na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija 24. septembra 2012. godine kada je usvojena i Deklaracija kojom je (potvrđena) podrška i suglasnost 193 države članice oko shvaćanja, obuhvata i važnosti dosljedne primjene vladavine prava, kao i veza između vladavine prava na nacionalnoj i međunarodnoj razini i ljudskih prava. 

UN-ova definicija vladavine prava podrazumijeva poštovanje ljudskih prava: “Za sustav UN-a, vladavina prava je načelo vladavine unutar koje su sve osobe, ustanove i entiteti, javni i privatni, uključujući i samu državu, podložni zakonima koji su javno proglašeni, jednako se primjenjuju i štite od strane neovisnog sudstva te koji su u skladu s međunarodnim pravilima i standardima ljudskih prava.” 

Zajednička prava

“Bez vladavine prava ljudska se prava ne mogu ostvariti. Bez ljudskih prava vladavina prava je tehnički mehanizam bez vrijednosnog orijentira” – navodi u svom radu Načelo vladavine prava u teoriji i praksi profesor Zvonimir Lauc – “Vladavina prava treba osiguravati ambijent koji će unaprijediti autonomiju i dostojanstvo individue dopuštajući ljudima da slobodno iskazuju i realiziraju svoje osjećaje, mišljenje, komunikaciju i djelovanje. (...) 

U Fullerovu katalogu nužnih karakteristika vladavine prava navode se zahtjevi: da pravo bude općenito, svima dostupno, da ne djeluje unatrag, da bude razumljivo, konzistentno, stabilno, da ga je moguće implementirati, te da ga je moguće slijediti. Pojam vladavina prava označava sustav političke vlasti utemeljen na poštovanju ustava, zakona i drugih propisa, kako od strane građana, tako i od samih nositelja državne vlasti. Svi zakoni, drugi propisi, kao i postupci nositelja vlasti imaju biti utemeljeni na zakonu, odnosno na zakonu utemeljenom propisu. To izražava ustavno načelo ustavnosti i zakonitosti.”

Proteklih 60 godina (od rimskih ugovora do Lisabonskog sporazuma) vladavina prava se razvijala u Evropskoj uniji i od simbolične ideje postala je temeljno načelo EU. U okviru tog procesa ostvarena je i tzv. pravna stečevina Evropske unije koja predstavlja skup zajedničkih prava i obveza koje obvezuju sve zemlje EU-a kao članice EU-a i koja se stalno, i dalje razvija. 

Pravna stečevina obuhvata: sadržaj, načela i političke ciljeve ugovorâ; zakonodavstvo doneseno u primjeni ugovorâ i sudsku praksu Suda Europske unije; deklaracije i rezolucije koje je donijela EU; mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku; mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove; međunarodne sporazume koje je sklopila EU i sporazumi koje su međusobno sklopile zemlje EU-a u području aktivnosti EU-a.

Zemlje koje podnose zahtjeve za pristupanje EU obavezne su prihvatiti pravnu stečevinu prije pristupanja EU-u. Odstupanja od pravne stečevine odobravaju se samo u izvanrednim okolnostima i ograničena su opsegom. Uz to, zemlje podnositeljice zahtjeva moraju inkorporirati pravnu stečevinu u svoj nacionalni pravni poredak do datuma pristupanja EU-u, te su od tog datuma obvezne primjenjivati pravnu stečevinu.

Pravo i pravda

Kakve su šanse BiH za dobijanje kandidatskog statusa i za kasnije pregovore s EU s obzirom na praksu koja se zadnjih godina uspostavlja u BiH – neprovođenje sudskih presuda i uz sve glasnije tvrdnje da pred zakonima u BiH nisu svi jednaki, odnosno da vladavina političkih elita u nekim segmentima (i slučajevima) poprima režimske i autokratske karakteristike. Pomenimo da se boraveći u Bosni i Hercegovini evropski komesar za proširenje Johannes Hahn susreo s roditeljima Memića i Dragičevića, ubijenih mladića čija ubistva ni nakon dugo vremena, i protesta i zahtjeva brojnih građana, nisu rješena, a da smo čak svjedočili hapšenjima građana u Banja Luci dok su tražili pravo i pravdu.

Načela dobre vladavine proistekla iz prakse EU su otvorenost (transparentnost) institucija; sudjelovanje (participacija) građana; odgovornost svih nositelja ovlasti; djelotvornost nositelja ovlasti; usklađenost (koherentnost) politika. 

Prvog decembra 2009. stupio je na snagu Ugovor iz Lisabona o izmjeni Ugovora o Evropskoj uniji i Ugovora o osnivanju Evropske zajednice. Ugovor iz Lisabona je pokrenut krajem 2001. godine kao ustavni projekt (Deklaracija Europskog vijeća o budućnosti Europske unije ili Deklaracija iz Laekena), nakon kojeg je 2002. i 2003. uslijedila Europska konvencija koja je sastavila nacrt Ugovora o Ustavu za Europu (Ustavni ugovor), ali kako ideja o zajedničkoj ideji nije prošla usvojen je Lisabonski sporazum.

U Članu 2 ovog sporazuma se navodi: “Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika nacionalnih manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žene i muškarca.” 

Akcent je na zabrani bilo kakve diskriminacije uz primjenu načela supsidijarnosti, proporcionalnosti, jednakosti pred zakonom i sl. U preambuli Povelje o temeljnim pravima navodi se: “Svjesna svojeg duhovnog i moralnog nasljeđa, Unija se temelji na nedjeljivim, univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti; Unija se temelji na načelima demokracije i vladavine prava. Ona pojedinca postavlja u središte svog djelovanja uspostavom statusa građana Unije i stvaranjem područja slobode, sigurnosti i pravde.”

Lisabonskim sporazumom su zajednička načela promovirana u vrijednosti (obavezujuće) za sve članice EU.

Istina, Dobro, Lijepo

“Može se zaključiti da koncept vladavine prava, bilo kao načelo ili vrijednost predstavlja sustav koji je okrenut ponajprije zaštiti prava građana od arbitrarnosti i zloupotrebe javnih vlasti” – profesor Zvonimir Lauc, “Iz prakse Evropskog suda, tijela EU-a, akata Vijeća Europe, može se prepoznati da se vladavina prava pojavljuje kao izvor utuživih načela koja su sastavnica acquisa kao opća pravna načela koja proizlaze iz ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama. 

Među tim načelima su: načelo zakonitosti, načelo pravne sigurnosti, načelo nezavisnosti i nepristranosti sudova, načelo pravičnog suđenja, zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom i dr. Načelo vladavine prava od izvorne ideje do svog integralnog pojma, treba promišljati kao sinergiju općih pravnih načela sa svojom minimalnom pravno-teorijskom supstancom kao svoju konstantu. Istodobno ti sadržaji neprestano i nužno se dalje obogaćuju i razvijaju otvoreni za Istinu, Dobro i Lijepo. Vladavina prava osigurava podlogu za pravično upravljanje odnosima među ljudima te time potiče raznolikost. Vladavina prava također osigurava odgovornost onih koji vladaju i zakonski nadzor nad njima.”