Vrh ledenog brijega od kojeg visoki predstavnik treba početi koristiti svoje ovlasti!

Formiranje komisija za Srebrenicu i Sarajevo Vlade RS-a:

Piše: Dženana Karup Druško      08.02.2019

Formiranje novih komisija za Srebrenicu i Sarajevo Vlade Republike Srpske direktna je antidejtonska aktivnost i inicijatori toga, odnosno predlagači i svi učesnici trebaju konačno biti sankcionirani. U kontekstu nepriznavanja presuda Haškog tribunala koje se sustavno provodi iz RS-a, o kojoj je svojom Rezolucijom progovorio i Evropski parlament naglasivši da se haške presude i naslijeđe Haškog tribunala moraju biti uslov Srbiji za ulazak u Evropsku uniju, do svih oblika narušavanja međunarodnih normi, o čemu postoje detaljni izvještaji ne samo Sergea Brammertza, glavnog haškog tužitelja, tužitelja koga imenuje Vijeće sigurnosti UN-a, nego i izvještaji samog visokog predstavnika, Valentina Inzka koji već desetu godinu detaljno obavještava Vijeće sigurnosti UN-a o svim antidejtonskiom aktivnostima iz Republike Srpske. NATO i naslijeđe Haškog tribunala očigledne su mete srbijansko-ruske politike: osujetiti BiH da uđe pod sigurnosni kišobran NATO-a, poništiti presude suda u Haagu i pokušati na sve načine osloboditi Karadžića i Mladića.
Osnovni cilj formiranja komisija za Srebrenicu i Sarajevo Vlade Republike Srpske je pomirenje među narodima i suživot budućih generacija; Republika Srpska je srpska država koja je nastala raspadom SFR Jugoslavije; Srbi su najveće žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji; NATO je neprijateljska organizacija koja je ubijala Srbe; Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju je falsificirao istinu i Srbe označio kao genocidan narod; Rusija je jedini prijatelj Srba; Bošnjaci su izmišljena nacija i ne postoji bosanski jezik; pravosnažno presuđeni Srbi nisu zločinci, nego nevini heroji; visoki predstavnici u BiH su hulje i rade protiv srpskog naroda; Zapad je pristrasan i na strani muslimana...

Sve nabrojane sintagme zvanična su politika u Republici Srpskoj, a uporište su dobile nakon zaokreta politike međunarodne zajednice u BiH o kome je ovih dana nešto rekao i aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko: “Imao sam zadaću od PIC-a u nekom smislu – odvikavanje u BiH od prakse da visoki predstavnik napravi sve.” 

Podsjetimo se kakav je bio narativ srpskih političara i šta je sve usvojeno kroz entitetske i državne institucije, ma kako danas Dodik i kompanija predstavljali te činjenice – da su pod pritiskom potpisivali sve ono što danas osporavaju.

Zakon o suradnji s Haagom na Dodikovo insistiranje

Upravo i zbog ovakovog djelovanja međunarodne zajednice i nekorištenja Bonskih ovlasti od strane visokog predstavnika odlukom Vlade RS-a uspostavljene su komisije za Srebrenicu i Sarajevo, da (tobož) utvrde istinu o stradanju Srba u Srebrenici, ali i Srba i “drugih” u Sarajevu. 

Prvo, Vlada RS je već prihvatila Izvještaj svoje komisije iz 2004 godine. Podjetimo, 25. decembra 2003. Vlada RS imenovala je članove Komisije: Marko Arsović, predsjednik, Milan Bogdanić, Milorad Ivošević, Đorđe Stojaković, Gojko Vukotić, Gordon Bejkon, Smail Čekić. Bejkona i Čekića nominovao je visoki predstavnik za BiH (Bejkona kao predstavnika Međunarodne zajednice, a Čekića kao predstavnika zajednice preživjelih). Ured Visokog predstavnika (OHR) i Međunarodni krivični sud u Hagu (ICTY) dobili su status posmatrača. Dvadesetog aprila iz Komisije se povukao dotadašnji predsjednik Marko Arsović, a umjesto njega je imenovan Milan Bogdanić, tadašnji član Komisije. 

Donošenje Odluke o formiranju Komisije bilo je motivisano obavezom RS-a da odgovori na Odluku Doma za ljudska prava BiH, s početka marta 2002. godine. Odluka Doma odnosi se na 49 prijava koje su podnijeli najbliži rođaci lica nestalih u događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. i o čijoj sudbini do danas nemaju pouzdanih saznanja. Prijave su podnesene protiv RS-a i predstavljaju “dio grupe od oko 1.800 sličnih prijava koje su trenutno u postupku pred Domom – sve one se odnose na događaje u Srebrenici”. Dom je naredio RS da “po hitnom postupku” objavi sve informacije koje posjeduje, “a koje se odnose na sudbinu i mjesta gdje se nalaze nestali...”, otkrije “sve informacije... koje se odnose na lokacije pojedinačnih, masovnih, primarnih i sekundarnih grobnica žrtava događaja u Srebrenici koje nisu ranije objelodanjene” i, pored ostalog, “sprovede potpunu, svrsishodnu, temeljnu i detaljnu istragu o događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi... članovi porodica i javnost saznali za ulogu RS u masakru u Srebrenici jula 1995, za njene kasnije pokušaje da prikrije ove činjenice, te za sudbinu i mjesto gdje se nalaze lica nestala u Srebrenici u julu 1995. 

Milorad Dodik je još u januaru 2017. najavio (u Beogradu) formiranje međunarodne komisije za Srebrenicu, ali i za Sarajevo rekavši za agenciju Reuters da su “Markale i Tuzlanska kapija namješteni, a za Srebrenicu tražim komisiju. Dejtonski sporazum je podrazumijevao suradnju sa međunarodnim sudom u Haagu i BiH nije imala potrebu donošenja zakona o suradnji, no, upravo, na traženje Dodika OHR je dopustio da se u RS usvoji zakon o saradnji sa Tribunalom u Hagu kako bi mogao Haagu izručiti sve one koje danas dočekuje kao heroje. 

Pokriće za izručenje ratnih zločinaca

Zakon o suradnji je, kako je Dodik tada govorio, pokriće da izruči sve ratne zločince, a iz tog perioda poznata je i njegova izjava o Karadžiću i Mladiću koju je dao Slobodnoj Bosni 8. decembra 2005. Naime, na pitanje novinara: Kakav je stav Vaše stranke prema Haškom tribunalu. Sarađivati ili ne?, Dodik je odgovorio: “Sve naše odnose prema međunarodnim institucijama izvlačimo iz sporazuma koji je postignut u Daytonu. Samim tim, mislimo da je neophodna saradnja sa Haškim tribunalom. Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud.”

I Karadžić i Mladić?

Dodik: I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar, pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio.

Da li Vi Bosnu i Hercegovinu smatrate svojom domovinom?

Dodik: Da!

Vjerovatno je tadašnji visoki predstavnik u BiH Pady Ashdown (poziciju visokog predstavnika napustio početkom 2006. godine) “naredio“ Dodiku da kaže da je BiH njegova država, da Karadžić i Mladić trebaju da odgovoraju u Haagu, jer su tada bili u bjekstvu i najveći zavjet srbijanske politike u to vrijeme je bio da ih kriju i ne izručuju. Odnosno “naredio” mu da kaže da je suradnja sa Haagom neophodna. 

Upravo od 2006. godine, od visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga, preko Miroslava Lajčaka, do Inzka i politikom međunarodne zajednice da se “strane u BiH” dogovaraju dolazimo u današnju poziciju političke hibernacije. Upravo je taj popustljivi stav međunarodne zajednice (kome je prethodilo napuštanje politike uslovljavanja), prije svega PIC-a i OHR-a u najvećoj mjeri i prouzrokovao ovakvo stanje.

Formiranje novih komisija za Srebrenicu i Sarajevo Vlade Republike Srpske direktna je antidejtonska aktivnost i inicijatori toga, odnosno predlagači i svi učesnici trebaju konačno snositi i posljedice kroz sankcije. U kontekstu nepriznavanja presuda Haškog tribunala koje se sustavno provodi iz RS-a, o kojoj je svojom Rezolucijom progovorio i Evropski parlament naglasivši da se haške presude i naslijeđe Haškog tribunala moraju biti uslov Srbiji za ulazak u Evropsku uniju, do svih oblika narušavanja međunarodnih normi, o čemu postoje detaljni izvještaji ne samo Sergea Brammertza, glavnog haškog tužitelja, tužitelja koga imenuje Vijeće sigurnosti UN-a, nego i izvještaji samog visokog predstavnika, Valentina Inzka koji već desetu godinu detaljno obavještava Vijeće sigurnosti UN-a o svim antidejtonskiom aktivnostima iz Republike Srpske.

NATO i naslijeđe Haškog tribunala očigledne su mete srbijansko-ruske politike: osujetiti BiH da uđe pod sigurnosni kišobran NATO-a, poništiti presude suda u Haagu i pokušati na sve načine osloboditi Karadžića i Mladića.

No, treba podsjetiti aktualnu političku kompaniju na čelu s Dodikom da sve ono za što danas tvrde da su bili priseljeni potpisivati pod prijetnjama međunarodne zajednice, nije tačno, i za to postoji bezbroj činjenica i dokaza, kao što je i citirani dio iz intervja u Slobodnoj Bosni. 

Podsjetimo i da je sve poteze oko približavanja i puta BiH u NATO-om, u ime Milorada Dodika, provodio Nebojša Radmanović, kao član Predsjedništva BiH, a obojica nas danas ubjeđuju da su “morali pod pritiskom”. U tom slučaju, s obzirom da je “pod pritiskom” potpisan i Dejtonski sporazum i da RS nisu predstavljali njeni lideri, već tada optuženi u Haškom tribunalu, možda kao sljedeći potez Milorada Dodika možemo očekivati da traži raspakivanje Dejtonskog sporazuma? Na koji se i sad poziva – samo kad je u njegovom interesu, dok sve ostale anekse ignorira i doprinosi njihovom kršenju.

Zbog svega ovoga, a kulminacija je formiranje komisija koje potpuno ignoriraju sve što je ICTY kao sud UN-a uradio (upravo su Sarajevo i Srebrenica najbolje dokumentirani u Haškom tribunalu) krajnje je vrijeme da OHR, odnosno visoki predstavnik posegne za Bonskim ovlastima. A podsjećamo OHR da je pravno neformalna grupa iz RS-a donijela Zaključke koji su blokirali sve državne službenike da učestvuju u izradi godišnjeg nacionalnog plana na putu Bih u NATO, prijeteći im, čak, i krivičnim progonom, što se na kraju i desilo.

Komisije za Srebrenicu i Sarajevo su vrh ledenog brijega od kojeg treba početi primjenjivati ovlasti visokog predstavnika.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*