Prvostepeno vijeće Haškog tribunala većinom glasova je, uz protivno mišljenje sutkinje Michele Picard, oslobodilo svih optužbi Jovicu Stanišića i Franka Simatovića. Tužiteljstvo je dokazivalo da su Stanišić i Simatović učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj prisilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva sa velikih područja u tzv. SAO Krajini, Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu u Hrvatskoj, i općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Zvornik i Trnovo u BiH, te da su planirali, naredili ili na druge načine pomagali i podržavali zločine u BiH i Hrvatskoj.

Iako je Prvostepeno vijeće utvrdilo da su optuženi organizirali formiranje Jedinice za specijalne operacije (u to vrijeme Jedinica za antiteroristička dejstva), rukovodili i organizirali njeno učešće u nizu operacija u Hrvatskoj i BiH, kao Jedinice Državne bezbjednosti Srbije i utvrdili da je navedena jedinica počinila veliki broj zločina u BiH i Hrvatskoj, ipak su većinski zaključili da se optuženi ne mogu dovesti u vezu sa zločinima jedinice. Također, većina u Vijeću je smatrala da se i zločini, koji su utvrđeni u ovom postupku, a koji su počinile druge jedinice Škorpioni, Arkanovci i dr. ne mogu dovesti u vezu sa optuženim. Osim toga većina sudija je smatrala da optužene treba osloboditi ne samo u odnosu na udruženi zločinački poduhvat, nego i za pomaganje i podržavanje zločina.

Meronov standard

Zadržao bih se sada na drugom dijelu i oslobađajućoj presudi za Stanišića i Simatovića u odnosu na pomaganje i podržavanje. Prema većini sudija, iako su dvojica optuženih pružali podršku specijalnim jedinicama ta podrška nije bila konkretno usmjerena na počinjenje zločina. Upravo je Momčilo Perišić, nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, oslobođen primjenom novih standarda za pomaganje i podržavanje zločina, odnosno od odgovornosti za zločine u BiH i Hrvatskoj.

Sutkinja Picard prvo kritikuje standard iz presude Perišić, odnosno stav većine žalbenih sudija koji su uveli novi standard – zahvaljujući kome je oslobođen Perišić i koji je otvorio međunarodnu polemiku da li ICTY uvodi novo pravo i nove pravne standarde po kojima je skoro nemoguće ustanoviti odgovornost vođa – a onda dodatno tvrdi da i kada bi se primijenio standard iz slučaja Perišić da bi Stanišić i Simatović trebali biti osuđeni

U izdvojenom mišljenju sutkinje Picard u slučaju Stanišića i Simatovića se navodi: “Ograđujem se od svojih kolega u njihovom zaključku da dokazni materijal ne ustanovljava bez osnovane sumnje da su optuženi krivi za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u SAO Krajini (kasnije RSK) i u BiH. Dok s jedne strane smatram da je sudska praksa Žalbenog vijeća u predmetu Perišić pretjerano ograničena, vjerujem – čak i kad se primjenjuje prag za pomaganje i podržavanje na posebne činjenice u ovom predmetu – da se uvjet ’specific direction’, može zaključiti na osnovu djela optuženih. Izravni nadzor obojice optuženih nad ’njihovom’ jedinicom kao i nad zločinima koje je jedinica počinila, pomiješano sa korjenitom i svjesnom podrškom koju su optuženi davali drugim paravojnim grupama za koje je Raspravno vijeće ustanovilo da su počinili zločine za koje se terete, kao što su Srpska dobrovoljačka garda i policija SAO Krajine, vodi me do jedinog razumnog zaključka: da su djela obojice optuženih bila posebice usmjerena na činjenje zločina za koje se terete.”

Zvuči nevjerovatno, ali sutkinja Picard prvo kritikuje standard iz presude Perišić, odnosno stav većine žalbenih sudija koji su uveli novi standard – zahvaljujući kome je oslobođen Perišić i koji je otvorio međunarodnu polemiku da li ICTY uvodi novo pravo i nove pravne standarde po kojima je skoro nemoguće ustanoviti odgovornost vođa – a onda dodatno tvrdi da i kada bi se primijenio standard iz slučaja Perišić da bi Stanišić i Simatović trebali biti osuđeni.

Sada se otvara novo poglavlje i postavlja pitanje da li je sudac Orie otišao još dalje od suca Merona, koji je u slučaju Perišić uspostavio skoro nedostižnu granicu odgovornosti vođa? Odnosno, da li je većina na čelu s Oriem u ovom slučaju uspostavila poseban standard u ocjeni dokaza u pogledu pomaganja i podržavanja zločina ili se radi o klasičnim greškama u primjeni prava i ocjeni dokaza?

Pitanje ovog standarda pokrenuto je nakon što je primijenjen u oslobađanju Perišića (tzv. Meronov standard). Tada je sudac Liu izdvojio mišljenje i napisao da se “specific direction” ne primjenjuje dosljedno i da sudska praksa ICTY-ja pokazuje da se pomaganje i podržavanje zločina može utvrditi i bez novouvedenog elementa, kao i da “specific direction” nije bitan elemenat krivičnog djela pomaganja i podržavanja zločina, odnosno da nije neophodno da se eksplicitno razmotri “specificion direction” u slučajevima kada je pomaganje i podržavanje udaljeno od relevantnih zločina. Također, u zaključku svog mišljenja sudac Liu je explicite naveo da ovako “pomjeranje” podiže prag odgovornosti i omogućava onima koji su počinili zločine da izbjegnu odgovornost za svoje postupke.

Međunarodni incident

S tim u vezi veoma je važno šta će se desiti u žalbenoj presudi protiv srbijanskog rukovodstva zbog zločina na Kosovu, jer su advokati odbrane tražili oslobađajuću presudu shodno standardima iz slučaja Perišić. Tužiteljstvo ICTY-ja se na ove navode odbrane usprotivilo, slično kao i sutkinja Picard, i nove standarde i oslobađajuću presudu Perišiću čak nazvalo međunarodnim incidentom. Zaista, žalbena presuda protiv srbijanskog rukovodstva za zločine na Kosovu može promijeniti daljnji tok rada ICTY-ja, a predsjedavajući tog žalbenog vijeća je upravo sudac Liu koji je i bio protiv većine u slučaju Perišić.

Sutknja Picard se nije složila s ostalim članovima vijeća u slučaju Stanišića i Simatovića ni u pogledu udruženog zločinačkog poduhvata: “Ja mislim da je jedino razborito tumačenje ogromne količine dokaznog materijala koji je Raspravno vijeće primilo, da su optuženi dijelili sa drugim članovima nakanu zajedničkog zločinačkog poduhvata da uspostave svoj nadzor na područjima u vezi sa optužnicom i progonom nesrpskog stanovništva krivičnim sredstvima. Bilo kakva dvosmislenost o njihovoj zločinačkoj nakani je zbrisana. Moje kolege su razmotrile dokazni materijal na izoliran način prilikom donošenja svog zaključka, a ja sam duboko uvjerena da kad čovjek sagleda svu sliku da je onda on u stanju vidjeti stanje baš onakvo kakvo je stvarno bilo.”

Čini se da je sutkinja Picard ušla u samu suštinu i veoma jasno navela da je presuda trebala procijeniti širi kontekst političkih i vojnih okolnosti. Također se čini, nakon prvog čitanja presude, da je većina sudija ocjeni dokaza prišla vrlo restriktivno “zaboravljajući” da se radi o tajnoj službi koja uvijek radi “u rukavicama” i da ne mogu biti isti standardi ocjene dokaza, kao kad se radi o drugim slučajevima. Posebno kad se radi o prisluškivanim razgovorima i posljedicama koje su s tim u vezi nastupile.

Kako je većina sudija pristupala dokazima može se vidjeti na primjer u tački 2309. presude: “Raspravno vijeće smatra da razmjena mišljenja između Karadžića i Stanišića izgleda kao da se odnosi na sukob u Hrvatskoj, te na poteškoće i rizike ukoliko ne bi došlo do sporazuma između suprotstavljenih strana. U tom smislu Karadžić je iznio mišljenje da bi Srbi i Hrvati mogli ’uz fleksibilnost i dobru volju’ doći do sporazuma, pa su ova dvojica razgovarali o tome što bi se moglo desiti ukoliko Srbi i Hrvati ne bi uspjeli u tome, što je prema Stanišićevom mišljenju uključivalo ubijanja. Većina, sutkinja Picard izdvaja mišljenje, smatra da su Stanišićevi osvrti na ubijanja kao i njegova opaska da ’ćemo ih sasvim istrijebiti’ previše neodređeni da bi se mogli shvatiti kao podrška navodu po kojem je Stanišić imao istu nakanu da pomogne navodni zajednički zločinački cilj. U tom smislu većina smatra da je Stanišić kasnije kazao da će nastupiti ’totalni rat’ i završio razmjenu mišljenja riječima ’bolje da to uradimo kao časni ljudi’.”

Mračno mjesto međunarodnog prava

Postoji niz dokaza o zajedničkim sastancima i dogovorima od 1991. do 1995, ali većina u Vijeću nije smatrala da su ti sastanci bili u cilju činjena zločina. U tački 2312. presude navodi se: “Pregledavši P 2532, Raspravno vijeće zaključuje da se sastanak 13.-14. decembra 1993. odnosio na praktične i logističke mogućnosti Srbije da pruži vojnu pomoć Republici bosanskih Srba. Na osnovici samih zabilješki i Milovanovićevog svjedočenja jasno je, premda se sastanak održao u zgradi DB-a, da ga Stanišić nije ni zakazao niti je njime predsjedavao. Shodno zabilješkama, Stanišić je doprinio raspravi na sastanku u ograničenoj mjeri. Većina, sutkinja Picard izdvaja mišljenje, ne smatra da Stanišićevo naizgled ograničeno učešće pokazuje da je dijelio nakanu da potpomogne navodni zajednički zločinački cilj. U tom smislu većina smatra da se veza između Stanišićeve ponude da pošalje 100 do 120 muškaraca radi djelovanja oko Sarajeva i prisilnog i trajnog uklanjanja, putem odvođenja i prisilnog preseljenja, nesrba iz područja u Hrvatskoj i BiH ne može zaključiti na osnovu konteksta sastanka ili pak sadržaja rasprave.”

“Većina, sutkinja Picard izdvaja mišljenje, smatra da su Stanišićevi osvrti na ubijanja kao i njegova opaska da ’ćemo ih sasvim istrijebiti’ previše neodređeni da bi se mogli shvatiti kao podrška navodu po kojem je Stanišić imao istu nakanu da pomogne navodni zajednički zločinački cilj”

O tome je sutkinja Picard više nego jasna kad kaže: “Mislim da je korisno prisjetiti se da dvojica optuženih nisu vojnici već ljudi iz srbijanske obavještajne službe, čija je dužnost bila zaštititi sigurnost srbijanske (ne Savezne) države, ne učestvovati u vojnim ili paravojnim operacijama izvan granica savezne Republike Srbije. Od pomoći je zamijetiti da su oni uvijek djelovali tajno ’zbog međunarodnog konteksta!’, čak i prvih dana kada su neprijateljstva tek počinjala, te da su arhive odjela kojim je rukovodio Jovica Stanišić bile skoro sasvim uništene do konca rata.”

U utvrđivanju odgovornosti za zločine u okviru zajedničkog zločinačkog poduhvata Prvostepeno vijeće je insistiralo na izravnim, direktnim dokazima, a istovremeno raspoložive dokaze nije smatralo dovoljnim, odnosno nije se upuštalo u formiranje obrasca zločina, niti je smatralo da je to zadatak većine u Vijeću.

Sasvim je očekujuće da će Tužiteljstvo koristiti izdvojeno mišljenje sutkinje Picard u žalbenom postupku. Ukoliko ostane ova presuda (pored oslobađanja Perišića) sasvim je jasno da će se ICTY pretvoriti u jedan mali, oštećeni “lokalni brodić za hvatanje riba na malim dubinama” koji “pluta”, a koji je, prema idejama i stavovima onih koji su ga i osnovali, to trebao biti od samog početka. Za većinu poznavalaca rada ICTY-ja, ali i samih zaposlenika, neshvatljivo je šta su uradili pojedini suci na kraju mandata ICTY-ja dovodeći u pitanje sve ono što je urađeno u ranijem, velikom dijelu rada ICTY-ja.

Možda je to ponajbolje napisala sutkinja Picard u konačnom zaključku presude Stanišiću i Simatoviću jasno dajući do znanja šta misli o oslobađajućoj presudi: “Optuženi su u ovom slučaju svjesno financirali i naoružavali zlikovce, čak ih i obučavali u smislu nezakonitog ratovanja (ljudski štitovi) tako da su mogli počiniti zločine za koje su optuženi znali (većina: morali znati) da će ih ovi ljudi konačno i počiniti. Ako ne možemo ustanoviti da su optuženi podstrekivali i podsticali te zločine, onda bih rekla da smo uistinu stigli do mračnog mjesta međunarodnog prava. To je mjesto, kako reče časni sudac Robert H. Jackson 1949. godine, na kojem ’zakon unosi strah u kosti samo sitnim ljudima i bilježi jedino sitne prekršaje”. Sve kad bi dokazi ’samo’ ustanovili da su optuženi bili ravnodušni što su se ti ogavni zločini počinili idući za njihovim krajnjim ’vojnim’ ciljom, vjerujem da je većina pogriješila time što ih je oslobodila svih optužbi.”

Razuman zaključak

S druge strane, u presudi protiv Prlića i ostalih, izrečena nakon najdužeg suđenja pred ICTY-jem, iako je izazvala reakcije, bilo je očekivano da bude presuđen međunarodni konflikt, pa čak i udruženi zločinački poduhvat koji je po prvi put dokazivan na ovakav način u suđenjima protiv dužnosnika tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Većina u Prvostepenom vijeću je utvrdila UZP, ali je bitno da je navedeno da se tzv. HZHB trebao pripojiti Hrvatskoj ili je trebao postati nezavisna država unutar BiH. Kao vođa udruženog zločinačkog plana označen je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske.

Zašto kažem očekivana presuda? Da bi se pred Međunarodnim sudom pojedinac procesuirao za tešku povredu Ženevskih konvencija po članu 2. Statuta, krivično djelo mora biti počinjeno, inter alia: u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba; i protiv osoba i imovine koje su prema Ženevskim konvencijama definisane kao zaštićene. U presudama ICTY-ja protiv Zlatka Aleksovskog, Tihomira Blaškića, Darija Kordića, Mladena Naletilića i Vinka Martinovića utvrđena su oba navedena elementa, a Prlić i dr. su upravo i bili optuženi u vezi sa članom 2. Statuta ICTY-ja, tako da je bilo veoma teško da Vijeće donese drugačiju odluku. Čak mislim da će i u žalbenom postupku biti veoma teško izmijeniti ove kvalifikacije, jer je sudska praksa veoma jasna. Naime, u pokušaju da ujednači standarde suđenja žalbena vijeća ICTY-ja upozoravaju da se prvostepena vijeća ne mogu zanemarivati pri odlukama žalbenih vijeća niti da o “pravnim pitanjima odlučuju po vlastitom nahođenju”, jer bi bilo “moguće da o jednom pravnom pitanju ICTY iznese više različitih mišljenja što bi bilo nekonzistentno”.

Također, samo u slučajevima interesa pravde mogu se mijenjati ranije žalbene presude u vezi s nekim zaključcima. Utvrđeni zločinački poduhvat je oblik krivične odgovornosti koji je veoma usko vezan za nalaze iz člana 2 Statuta u ovom slučaju, a utvrđen je u slučaju Prlić i ostali iako je sudija Antonetti imao drugačiji stav. U slučaju Naletilić i Martinović ICTY je konstatirao da je sukob između HVO-a i ARBiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni, intervencijom snaga Republike Hrvatske, te da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavio ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om.

Presuđeni su, između ostalog, u žalbi pokušali osporiti ovaj nalaz tako što su tvrdili da nisu znali da se sukob odvija unutar međunarodnog sukoba, što je Žalbeno vijeće u posebnoj analizi utvrdilo, a potom odbacilo ovaj argument. Isti je zaključak bio i u slučaju Kordić i Žalbeno vijeće je konstatiralo da je razuman zaključak Prvostepenog vijeća da je sukob između HVO-a i ARBiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om.

Sutkinja Picard više je nego jasna kad kaže: “Mislim da je korisno prisjetiti se da dvojica optuženih nisu vojnici već ljudi iz srbijanske obavještajne službe, čija je dužnost bila zaštititi sigurnost srbijanske (ne Savezne) države, ne učestvovati u vojnim ili paravojnim operacijama izvan granica savezne Republike Srbije. Od pomoći je zamijetiti da su oni uvijek djelovali tajno ’zbog međunarodnog konteksta!’, čak i prvih dana kada su neprijateljstva tek počinjala, te da su arhive odjela kojim je rukovodio Jovica Stanišić bile skoro sasvim uništene do konca rata”

U ovoj presudi, što je malo poznato, zauzet je stav u pogledu odnosa BiH i Hrvatske. Žalbeno vijeće je razmotrilo i argument odbrane da između Hrvatske i BiH nije postojao međunarodni oružani sukob, zato što su one (države) poricale da su u međusobnom ratu. Bez obzira na faktičku istinitost ove tvrdnje Žalbeno vijeće je zauzelo stav da je “svaki takav argument bez značaja, jer se u članu 2 Ženevske konvencije IV govori o oružanom sukobu između dviju ili više visokih strana ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje”.

Svrha Ženevske konvencije IV, zaključilo je Žalbeno vijeće – a ona je garantovanje sigurnosti zaštićenim osobama – bila bi ugrožena kad bi se državama dopuštalo da izbjegnu svoje obaveze tako što će poreći da stanje oružanog sukoba postoji. Žalbeno vijeće je podsjetilo da “se ne smije zaboraviti da je svrha Konvencija da u prvom redu i prije svega zaštite pojedince, a ne da služe interesima država”. Za mene je posebno bitno da je Žalbeno vijeće u slučaju Kordić zauzelo i stav o često korištenim javnim tezama da je Hrvatska pomagala BiH, zbrinula izbjeglice itd, a u cilju negiranja nalaza ICTY-ja navodeći: “Žalbeno vijeće uzima u obzir činjenicu da je Hrvatska pružala logističku podršku i snagama HVO-a i snagama ABiH, mora se imati u vidu da je ta podrška stizala u vezi sa dva različita oružana sukoba, tj. sukobom koji su HVO i ABiH vodile protiv Srba, te onim između HVO i ABiH. Žalbeno vijeće smatra da pružanje pomoći objema stranama nema uticaja na pitanje da li je Hrvatska učestvovala u organizaciji, koordiniranju ili planiranju vojnih operacija HVO-a. Sasvim je moguće da je Hrvatska, iz strateških i drugih razloga, u okviru šireg bosanskog sukoba pružala logističku podršku objema stranama – uprkos tome što su se te strane u određenom trenutku borile jedna protiv druge – ali je kontrolisala samo jednu od njih, odnosno HVO.”

Međunarodni konflikt

Slučaj Blaškić bio je uvertira za naknadne presude u kojima je ICTY zaključio da je osim direktne intervencije snaga HV-a, Hrvatska vršila kontrolu nad HVO-om i tzv. HZHB-om. ICTY je zaključio da je Hrvatska, naročito u bivšem predsjedniku Tuđmanu, gajila nadu o podjeli Bosne, te ostvarivala takvu kontrolu nad HVO-om da se može govoriti o globalnoj kontroli i međunarodnom sukobu. Sličan nalaz je bio i u prvoj presudi protiv Aleksovskog. Nakon presuda Perišiću i Stanišiću pokreću se rasprave o tome kako je Hrvatska “gore” prošla od Srbije koja je uzročnik svih ratova na teritoriji nekadašnje SFRJ.

Međutim, ne treba zaboraviti da i protiv Srbije, odnosno tadašnje SRJ postoje dvije presude – Tadić i slučaj Čelebići – koje utvrđuju opću ili globalnu kontrolu srpskih snaga u BiH, odnosno dokazan je međunarodni konflikt, dakle agresija Srbije na međunarodnu priznatu državu BiH. Da se kratko osvrnem kako je ICTY presudio agresiju SRJ-Srbije u slučajevima zatvaranja Srba u Čelebićima, jer čuvena presuda u slučaju Tadić govori o agresiji Srbije-SRJ od 1991. do Dejtonskog ugovora.

Naime, slučaj Čelebići je specifičan jer se radilo o uglavnom lokalnim Srbima uhapšenim početkom 1992. ICTY je, pored ostalog, utvrdio međunarodni konflikt, odnosno agresiju Srbije i naveo da u savremenim etničkim sukobima, u smislu primjene humanitarnog prava, a posebno člana 4 Ženevske konvencije IV, žrtve se mogu “asimilirati” sa vanjskom državom koja je umiješana u sukob mada formalno imaju isto državljanstvo kao i oni koji ih drže u zatočeništvu. Zato se Žalbeno vijeće složilo sa presudom u žalbenom postupku Tadić da bi stoga “čak i kad bi se u okolnostima ovog slučaja smatralo da počinioci i žrtve imaju isto državljanstvo, član 4 ipak bio primjenjiv” da žrtve, bosanski Srbi, treba da se smatraju zaštićenim licima u smislu IV Ženevske konvencije, jer su žrtve “bile uhapšene i zatočene uglavnom po osnovu svog srpskog identiteta” i s obzirom na to “da su bosanske vlasti očito smatrale da one pripadaju suprotnoj strani u oružanom sukobu i da predstavljaju opasnost po bosansku državu”.

U slučaju Naletilić i Martinović ICTY je konstatirao da je sukob između HVO-a i ARBiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni, intervencijom snaga Republike Hrvatske, te da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavio ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om

Za potreba ovog suđenja utvrđen je međunarodni sukob, a žalbena presuda je samo “ovjerila” nalaze iz slučaja Tadić – u BiH je bio međunarodni sukob, odnosno agresija. I presuda Tadić i presuda slučaja Čelebići su krucijalne presude za BiH u kojima je utvrđena agresija Srbije (SRJ), a ranije su navedene presude kojima je utvrdjen međunarodni sukob, odnosno agresija od strane Hrvatske.

Nadam se da će u žalbenoj presudi biti poništeni nalazi iz prvostepene presude Simatoviću i Stanišiću, odnosno da se će utvrditi postojanje udruženog zločinačkog plana i prema nosiocima državnih institucija iz Srbije. Prekretica u radu ICTY-ja, kad je u pitanju BiH, bila je presuda protiv Perišića, a sada i protiv Stanišića i Simatovića. Očigledno je da “veliki” ne žele međunarodnu praksu i standard po kojima šef vojske ili obavještajne službe jedne države može odgovarati za zločine u nekoj drugoj državi za pomaganje u zločinama, ali i generalno u odnosu i na druga krivična djela.

Ne bih rekao da ove dvije presude (Perišić i Stanišić) imaju neku posebnu vezu sa dešavanjima u i oko Srbije. Čini se da su ovo pitanja od interesa najjačih. Nažalost, predsjednik ICTY-ja je svojom presudom Perišiću pokrenuo cijeli mehanizam urušavanja dosadašnjih rezultata ICTY-ja. Sutkinja Picard u izdvojenom mišljenju navodi da je većina mogla utvrditi odgovornost optuženih, a po pitanju BiH je rekla: “Operacije u BiH u kojima su dvojica optuženih učestvovala isto tako otkrivaju njihovu nakanu. Čovjek bi ih trebao razmotriti uzimajući u obzir šest strateških ciljeva koje su definirale vlasti bosanskih Srba i zapisale 12. maja 1992. – odvajanje bosanskih Srba od dvije ostale zajednice i stvaranje međusobno povezanih srpskih područja uključujući Posavinski koridor ili Drinski koridor. Vjerujem da je ustanovljeno bez opravdane sumnje na osnovu dokaznog materijala koji je razmotren u presudi, da su optuženi: – stvorili najmanje jednu paravojnu jedinicu koja je djelovala sve vrijeme rata. Jedinica se nalazila u samom korijenu etničkog čišćenja u Hrvatskoj, a počinila je zločine s ciljem progona ne-srpskog stanovništva sa širokog područja; – aktivno surađivali s Karadžićom i Mladićom tako što su svoje ljude stavili na raspolaganje za operacije progona nesrba sa područja koja su željeli imati pod svojim nadzorom; – osnovali logore za obuku, među kojima je Golubić bio prvi. Ovi logori za obuku su pružali vojnu obuku paravojnoj jedinici samih optuženih, jedinici kao i Policiji SAO Krajine i drugima; – koristili jedinicu znajući da je već izvela krivična djela u suradnji sa drugima u mnogim vojnim operacijama sa krivičnim ciljem; – imali i održavali nadzor nad ljudima koji su bili izravno odgovorni za etničko čišćenje, kao što su Martić, Arkan, Hadžić, i pružili im sredstva kojim će ostvariti svoje ciljeve te ih vodili u njihovom zadatku; – uvijek bili svjesni da su se zločini činili i da će se činiti kao i da su osobe upetljane u njih i imale nakanu počiniti ih. Sve je bilo učinjeno s punom spoznajom posljedica koje su ti zločini imali nad civilnim stanovništvom.”

(Dani, 7.6.2013.)