Nova ekspanzija srpskog nacionalizma
Intervju, Filip David
: Tamara Nikčević 24.08.2018Beogradski i jugoslovenski pisac Filip David za Avangardu govori o političkoj alternativi predsjedniku Aleksandru Vučiću: “Jasno je da se glavni problem srpske opozicije sveo na to kako da pređu izborni cenzus. Pojedini opozicioni lideri takmiče se sa vladajućom koalicijom u uveliko istrošenoj nacionalističkoj retorici. Ne, hvala, ne osećam nimalo simpatije za desnu Srbiju (Jeremić, Obradović, Đilas…prim.aut), koja ne bi bila ni u čemu bolja od ove i ovakve kakvu imamo”; o sramnom twitu Vjerice Radete povodom smrti predsjednice udruženja “Majke Srebrenice”, Hatidže Mehmedović, o neljudskom, bestijalnom ruganju tuđoj smrti, o ismijavaju žrtve: “Vojislav Šešelj i Vjerica Radeta samo su jasno i ogoljeno progovorili zločinačkim jezikom o zločinima u kojima su i sami učestvovali. Tužno je, žalosno, što je takav način govora još uvek prisutan, iako je razarajući po sve čega se dotakne. Istovremeno, taj ’pogani jezik’, ovakav, nerazblažen, izvire iz dubine srpskog nacionalnog programa”; da li Milorad Dodik govori ono što Aleksandar Vučič misli, ali ne smije javno da kaže: “Sve ukazuje na to da Dodik govori upravo ono što Vučić misli. Najzad, Vučić je to direktno potvrdio nedavnom izjavom da potpisuje svaku Dodikovu reč. Nova-stara retorika neodoljivo podseća na reprizu onoga što smo jednom već prošli: dakle, na politiku koja se zasniva na navodnoj ugroženosti Srba na prostorima bivše Jugoslavije. Zar treba spominjeti do čega je takva politika dovela?”
Zašto Srbija nema saveznike među bivšim jugoslovenskim republikama, pitaju se poslednjih dana srpski kontrolisani tabloidi, koji u svojim analizama praktikuju ono što hrvatski istoričar Hrvoje Klasić naziva “sistemom samoposluge”: događaji o kojima pišu nemaju svoju hronologiju, nego počinju onoga momenta kada velikosrpskoj politici to odgovara. Baš kao i većina političke i kulturne elite Srbije, i beogradska kontrolisana štampa u svojim plitkoumnim mudrovanjima i “smatranjima” glede Srbije kao “slamke među vihorove”, izostavlja da se zapita kako to da je “garant mira na Balkanu” u manje ili više otvorenom sukobu sa svim državama nastalim raspadom SFRJ, a da sve ostale zemlje regiona, uglavnom, nemaju ozbiljnijih međusobno neriješenih pitanja. Da li je, dakle, zaista riječ o srbofobiji, kako to tvrde srpska vlast i kontrolisana štampa ili o nečemu drugom?
“Prvo, ’srpski kontrolisani tabloidi’ nešto su najgore što se može zamisliti”, kaže ugledni beogradski pisac Filip David. “Reč je o nečemu što svakodnevno emituje neograničenu količinu mržnje, netolerancije, laži… Oni su najbolje ogledalo bolesnog stanja društva. Sama analiza naslovnih strana beogradskih tabloida dovoljna je da bi se shvatio način na koji vlast u Srbiji kontroliše, ali i proizvodi svoj uticaj u društvu. Ako se tome pridodaju programi elektronskih medija sa nacionanom pokrivenošću, gde dominiraju takozvani ’rijaliti’ programi, veoma gledani televizijski formati prepuni polupornografskog sadržaja, u kojima se suština događanja svodi na prizeme strasti i psovački rečnik, dobiće se slika društva u kojem su zavladali prostakluk i primitivizam. Naravno, na ovo se nadovezuju i razne teorije zavere, čija je zajednička poenta da loše prolazimo zato što smo pametniji od drugih i da nas zbog toga mrze. Ove idiotske teorije uglavnom služe za anesteziranje masa. Upravo zato u ’analizama’ koje spominjete ima svega osim – ozbiljne analize.
Koliko su teze o ’srbofobiji’, koje poslednjih meseci plasiraju tabloidi, daleko od svake istine može se pokazati na primeru događaja 5. oktobra 2000, kada je narodnim ustankom zbačena vlast Slobodana Miloševića posle izborne krađe. Tada je čitav svet stao na stranu pobunjene Srbije; podrške divljenja stizale su sa svih strana; Srbija je doživela međunarodni trijumf… Istina je, međutim, da je taj veliki kapital ubrzo potrošen, da su se nade izjalovile i da se očekivanja u stvarne promene nisu ostvarila. Danas je Srbija opet negde na početku, zarobljena u svojim mistifikacijama i zabludama, sa politikom koja stalno izaziva sukobe, a nije u stanju da reši nijedan od važnih problema sa kojima se suočava.”
AVANGARDA: Imate li utisak da je srpski nacionalizam ponovo u ekspanziji?
DAVID: Imam. Toj novoj ekspaniziji srpskog nacionalizma je, pre svega, dorinela činjenica da su danas u Srbiji na vlasti oni koji su na vlasti, ili blizu nje, bili i početkom devedesetih. U međuvremenu su stasali i njihovi naslednici. Ustalom, pogledajte samo sastav srpske Skupštine! Kada slušate šta se i kako tamo govori, ne znate da li da se smejete ili da plačete. Iako vlast u Srbiji danas, navodno, vodi proevropsku politiku, jasno je kako je to samo prividno: suštinski se tu malo šta promenilo.
AVANGARDA: Kada pročitate stavove opozicije o Kosovu, posebno pojedinih predstavnika još uvijek neformalnog Saveza za Srbiju Dragana Đilasa (Boško Obradović, Milan Stamatović, Vuk Jeremić…), što možemo da zaključimo: ko je i kakva je politička alternativa predsedniku Aleksandru Vučiću?
DAVID: To je jedna tužna priča. Srpska opozicija zaista je spala na najniže grane. Razjedinjena, razbijena, bez stvarnog ekonomskog i političkog programa, dobrim delom konzervativna i nacionalistička, što sve zajedno samo svedoči o ukupnoj sumornoj situaciji na političkom nebu Srbije. Nade u nekakvu boju i drugačiju Srbiju, probuđene 5. oktobra 2000. odavno su pokopane. Sa ovakvom vlašću i ovakvom opozicijom Srbija je ušla u političko razdoblje koje ne obećava ništa dobro.
AVANGARDA: Nekadašnji predsjednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić svojevremeno mi je rekao da je “rodno mesto i vlasti i opozicije u Srbiji rat, a ne mir i demokratija” i da ta činjenica ključno determiniše srpsku politiku devedesetih. U međuvremenu su, kao što ste i sami rekli, na političku scenu stupli mlađi ljudi – Jeremić, Obradović, Đilas, Borko Stefanović… Što je, u političkom smislu, rodno mjesto njihovih politika?
DAVID: Najpre moram da kažem da Ivana Stambolića pamtim kao razumnog političara koji je želeo da Srbiju povede nekim drugim putem od onoga kojim je ona krenula pod Slobodanom Miloševićem. Nažalost, stiglo ga je “kumovsko prokletstvo”, što je tragična konstanta srpske politike. Stambolić je platio glavom jer je želeo drugačiju, moderniju Srbiju.
Kada je reč o srpskoj opoziciji, tu trenutno postoje dve “kolone”. Jednu čini taj Savez za Srbiju, u kojem zajedno nastupaju političari najrazličitijih uverenja – populisti, nacionalisti, demokrate… Drugi je nedavno formirani Građanski blok 381, čiji je neformalni lider Saša Janković. Nažalost, ni jedni ni drugi ne uspevaju da se nametnu kao ozbiljnija snaga koja može da zadobije birače i ostvari neki zapažen uspeh na političkoj sceni.
AVANGARDA: Zašto ne može?
AVANGARDA: Mislite li da se srpski nacionalizam “rusifikovao”, kako to tvrdi istoričar Milivoj Bešlin? Najzad, kako identifikacija Srba sa Rusima utiče na samo srpsko drušrvo?
DAVID: Mladi istoričar Milivoj Bešlin jedan je od malobrojnih ljudi na javnoj sceni Srbije koji u svojim intervjuima i tekstovima veoma precizno i tačno opisuje srpsku situaciju. Naravno, nije nimalo neobična ta veza srpskog nacionalizma sa ruskim vlastima i ruskom politikom, o čemu piše Bešlin. Ona je, rekao bih, sasvim prirodna. Pogledajte samo koga Rusi danas podržavaju u Evropi! Reč je o populističkim, ksenofobnim i nacionalističkim pokretima, od Francuske, Austrije, Italije, pa nadalje. A i sama ruska ideja o “Evroaziji”, čiji je rodonačelnik ruski nacionalista Aleksandar Dugin, svojevremeno blizak Vladimiru Putinu, zasniva se na ruskoj imperijalnoj politici, na okupljanju pravoslavnih i slovenskih država sa Rusijom na čelu. To su opasne teorije koje podgrejavaju religiozne i nacionalističke sukobe. Tragično je da i Srbija danas saveznike ima u takvim ekstremnim pokretima, a veza sa ruskom evroazijskom idejom srpsko društvo samo uvlači u još dublje ponore nesporazuma, esktremizama i mogućih katastrofa.
AVANGARDA: Veliki jugoslovenski advokat Srđa Popović jednom mi je ispričao da je, nakon Osme sednice CK SK Srbije (septembar 1987.), po Beogradu sretao svoje dugogodišnje prijatelje i nije mogao da vjeruje “u kakve su se nacionaliste preko noći pretvorili nekada pristojni ljudi”. Da li se novo nacionalističko divljanje koje gledamo poslednjih mjeseci od onog iz devedesetih razlikuje samo po toj “rusificiranosti”? Kako to Vama izgleda?
DAVID: Spomenuli ste još jedno svetlo ime srpske intelektualne opozicije. Advokat Srđa Popović bio je dokaz kako u Srbiji prolaze časni, hrabri i umni ljudi. O tome je, među ostalima, u svojoj veoma zanimljivoj književnoj studiji “Tragedija jednog naroda” pisao novinar Momčilo Đorgović, koji tvrdi da je ta tragedija sadržana u činjenici da u srpskoj političkoj i kuturnoj istoriji najgore prolazili oni najbolji.
Podsetio bih Vas i na sličnu sudbinu moga prijatelja, sjajnog pisca Mirka Kovača, koji je od prvoga trenutka – govorim o kraju osamdesetih – osetio šta se sprema i koji je, posle opasnih pretnji da će biti lividiran, morao da napusti Beograd. Kovač je pisao upravo o tome kako su se neki naoko pristojni ljudi, a i mnogi pisci među njima, pretvorili u žestoke nacionaliste i velike štetočine. Tri knjige njegovih vrhunskih portreta takvih moralnih kameleona još nisu objavljene u Beogradu i Srbiji.
Dobro se sećam kako mi se, tokom gledanja Osme sednice CK SK Srbije na televiziji, javio Mirko Kovač. Imao je mračna predviđanja o tome šta nam se sprema; govorio je o zloslutnoj perspektivi Miloševićeve buduće vladavine… Dakle, ko je gledao i slušao kako treba to što se događalo, mogao je znati. Baš kao što zna i danas.
AVANGARDA: Moram da Vas pitam… Potpredsjednica Skupštine Srbije i poslanica Šešeljeve Srpske radikalne stranke Vjerica Radeta nedavno je komentarisala smrt predsjednice udruženja “Majke Srebrenice”, Hatidže Mehmedović; na sličan način je Vojislav Šešelj prokomentarisao vijest o smrti Kofi Anana. Odakle ta neljudska, bestijalna potreba da se javno rugamo tuđoj smrti, da ismijavamo žrtvu? Šta taj pogani jezik govori o društvu?
DAVID: Šešelj i Radeta samo su jasno i ogoljeno progovorili zločinačkim jezikom o zločinima u kojima su i sami učestvovali. Tužno je, žalosno što je takav način govora još uvek prisutan, iako je razarajući po sve čega se dotakne. Istovremeno, taj “pogani jezik”, ovakav, nerazblažen, izvire iz dubine srpskog nacionalnog programa.
AVANGARDA: Iskreno, jeste li očekivali da Vjerica Radeta, potpomognuta i glasovima Srpske napredne stranke predsjednika Vučića, bude smijenjena sa mjesta potpredsjednice Skupštine?
AVANGARDA: Šta je sa jezikom kojim se predsjednik Vučić svakodnevno obraća javnosti? Sudeći po načinu na koji govori o opoziciji i medijima koji nisu pod njegovom kontrolom, da li se predsjednik Vučić ikada odrekao svoje radikalske prošlosti?
AVANGARDA: Što biste Vi rekli?
AVANGARDA: Zar dokaz nije i odnos predsjednika Vučića prema Bosni i Hercegovini? Jer, ako Milorad Dodik u intervjuu TANJUGU predlaže “novo razgraničenje” na Balkanu, i to zato što, kako kaže, “svi narodi oko Srba – a Srbi su im donosilac slobode kroz istoriju – pokušavaju da svoju nacionalnu i državnu gradnju isključivo obavljaju na antisrpskoj politici”, da li to znači da on govori ono što Aleksandar Vučić ne smije?
AVANGARDA: Može li dovesti danas? Znate da mediji sa prostora nekadašnje SFRJ, a bogami i vodeća evropska i američka štampa sve češće upozoravaju na mogućnost izbijanja novog rata na Balkanu. Koliko je to realno?
AVANGARDA: Zašto mislite da nije realno?
AVANGARDA: “Vrijeme je da Srbi izađu sa jasnim političkim, nacionalnim programom i zahtjevima, koji bi mogli da budu njihov cilj u ovom vijeku, za razliku od prethodnog, koji je za nas bio katastrofalan”, kazao je Dodik, objašnjavajući da je srpski interes “Republika Srpska, Srbija, četiri opštine Kosova, reintegracija srpske politike i nacionalnih interesa u Crnoj Gori”. Zar ovo ne podsjeća na “Memorandum 2”? Kako Vama izgleda?
AVANGARDA: Je li kamen i stara teza koju Dodik ponavlja o Srbima kao “donosiocima slobode” jugoslovenskim narodima? Zar se ona ne naslanja na čuvenu Ćosićevu tezu o Srbima kao “dobitnicima u ratu a gubitnicima u miru”?
AVANGARDA: Možda bi bilo dobro Crnogorce pitati o “donosiocima slobode” iz Srbije, posebno ako govorimo o 1918. godini, kada je bratska Srbija okupirala Crnu Goru, ukinula joj državu, dinastiju, crkvu… I sve to uz pomoć humane srpske žandarmerije, o čijim zločinima nad crnogorskom stanovništvom govori i knjiga “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”, koju je crnogorska Vlada u egzilu objavila 1921. godine. No, kad sam već pomenula Dobricu Ćosića, njega, osim sporadično, odavno u Srbiji više niko i na spominje. A bio je “otac nacije”, gotovo božanstvo… Kako to tumačite?
Tweet Send mail