Lov na ljude
Činjenice o genocidu u Srebrenici utvrđene u Haškom tribunalu (II)
: Dženana Karup Druško 13.07.2018Godinama istražujući zločin genocida počinjen u Srebrenici, Haški tribunal je prikupio obimnu dokumentaciju – hiljade i hiljade stranica iskaza preživjelih svjedoka, međunarodnih eksperata, oficira UN-a, nalaza vještaka, forenzičkih dokaza, dokumentacije VRS-a, MUP-a RS-a... – koja je korištena u više predmeta protiv pojedinaca koji su procesuirani i presuđeni za zločin genocida počinjen u Srebrenici. Među osuđenima je i general Vojske Republike Srpske, Radislav Krstić, komandant Drinskog korpusa, osuđen na doživotni zatvor. U presudi protiv Krstića decidno se opisuju događaji koji su prethodili zauzimanju zaštićene enklave UN-a Srebrenica od srpskih snaga, kao i zločini počinjeni nakon toga, za koje je dokazano da su genocid i u okviru kojih je ubijeno više od 7.000 ljudi. To su činjenice dokazane u postupcima pred Međunarodnim sudom koji su formirale Ujedinjene nacije i ti dokazi će ostati zauvijek upisani u historiju, a to je i naslijeđe ICTY-a koje ostaje u vlasništvu UN-a. I nema tog pojedinca, niti neke lokalne političke elite koja to može pobiti i uništiti, bez obzira koliko to trenutno pokušavali Milorad Dodik i njegovi istomišljenici. U nekoliko nastavaka donosimo najvažnije činjenice utvrđene u haškom procesu protiv Krstića, koje govore same za sebe, ali i koje pokazuju sve neznanje, površnost i populizam svih onih koji misle da se poništavanjem izvještaja neke komisije mogu poništiti dokazi i činjenice presuđene u Haagu.
7. Bosansko-muslimanski civili iz Srebrenice
Masa ljudi u Potočarima
Humanitarna kriza u Potočarima, 11-13. juli 1995. godine
Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Dautchbata scenu je opisao na sljedeći način: “Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smirivati. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična.”
Jedna od izbjeglica iz Srebrenice smjestila se da bi prenoćila u blizini fabrike cinka u Potočarima: “Pronašla sam kao zaklon kontejner koji su koristili... u toj fabrici, tako da smo to upotrijebili, prekrili smo ga i to nam je bio krevet. Beba je bila u kolicima i ostavili smo naše stvari u kolicima, ili smo ih jednostavno spustili na tlo... Dok smo tamo sjedili, svako toliko bi zapucalo iz snajpera i cijela bi se ta svjetina na to pomakla na jednu ili drugu stranu vrišteći. Iznad nas se nalazilo selo Pećišta, gdje su Srbi otvarali vatru na kuće. Zvuk te granate, i ponovo bi se sklanjali na jednu ili drugu stranu uz krikove straha, i tako smo proveli noc... Ljudi su svi bili uplašeni, svi su bili gladni, ljudi su bili van sebe od straha. Nisu znali šta će se desiti, tako da su bili užasnuti.”
Tokom 12. jula 1992. situacija u Potočarima se stalno pogoršavala. Pojavio se general Mladić u pratnji televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci djeli slatkiše. Osim tog čina pred televizijskim kamerama general Mladić i njegovi ljudi nisu ništa učinili da bi olakšali patnje izbjeglicama koje su vapile za hranom i vodom.
12-13. juli, zločini počinjeni u Potočarima
Kako je prolazio dan 12. juli 1995. i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena: “Vidjeli smo obližnje kuće kako gore. Kuće su potpaljivali selektivno, sa ciljem da zastraše stanovništvo i kako bi spriječili ljude da se vrate. To je bila vrlo jasna poruka, vrlo jasan znak da Srebrenica, to jest da Bošnjacima u Srebrenici više nema života.”
Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. godine srpski vojnici su se umješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske Muslimane i govore im da odu, da će biti poklani jer je to srpska zemlja. Jedan drugi svjedok je izjavio da ga je jedan vojnik posjekao po licu.
Došlo je do ubistava. U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor...
Kad se smračilo teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Svjedok T je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan tek bio dijete, dok su ostali bilo adoloscenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.
Te noći je bolničar Dautchbata naišao na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: “... vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpuno šoku. Bila je potpuno izbezumljena.”
Izbjeglice, Muslimani, koji su se nalazili u blizini, vidjeli su to silovanje, no ništa nisu mogli da preduzmu jer su okolo stajali srpski vojnici. Drugi su ljudi čuli žene kako vrište, ili su vidjeli kako ih odvlače. Nekoliko je ljudi bilo toliko izbezumljeno od straha da su počinili samoubistvo vješanjem. Tokom noći i rano idućeg jutra masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je logor zahvaćao sve veći strah.
Izutra, 13. jula 1995. godine, neke izbjeglice koje su tražile vodu našle su hrpe tijela kod obližnjeg potoka. To što su pronašli tijela na tako vidljivom mjestu, pojačalo je njihovu odlučnost da pobjegnu što je prije moguće.
12-13. juli 1995, odvoženje žena, djece i staraca bosanskih Muslimana iz Potočara
Žene, djeca i starci potrpani su 12. i 13. jula 1995. godine u autobuse i pod kontrolom snaga VRS odvezeni iz Potočara na teritoriju pod kontrolom snaga bosanskih Muslimana u blizini Kladnja. Kada je rano poslijepodne 12. jula 1995. u Potočare stigla prva grupa autobusa, izbjeglice iz Srebrenice nagrnule su u njih da se ukrcaju. Većina nije niti znala kamo idu. Jedna od preživjelih izbjeglica ispričala je pred Pretresnim vijećem šta je doživjela: “... Niko nas nije ništa pitao... Jednostavno su dovezli autobuse. I znali su, jer u Srebrenici je vladao takav haos, tako da su znali da, ako dovezu tih pet autobusa, ili bilo koji broj vozila, ljudi će jednostavno krenuti. Jer prije toga su proveli tako strašne noći... Jednostavno smo htjeli da odemo, da odemo, samo ne ostati tamo. A nismo niti imali nikakvu drugu mogućnost... Nas se nije ništa pitalo.”
Neki vojnici su vrijeđali i udarali izbjeglice dok su se ukrcavali u autobuse.
Svjedoci su izjavljivali da su autobusi bili pretrpani i da je bilo neizdrživo vruće. Uz cestu su im se neki stanovnici sela izrugivali, pokazujući im srpski pozdrav sa tri prsta. Drugi su na autobuse bacali kamenje. Međutim, većina žena, djece i staraca bezbjedno su stigli u Tišću. Nakon izlaska iz autobusa, ljudi su bili prisiljeni da prema Kladnju nastave pješice nekoliko kilometara kroz “ničiju zemlju” između vojnih linija.
Kada je majoru Robertu Frankenu, zamjeniku zapovjednika Dautchbata, tokom njegovog svjedočenja postavljeno pitanje zašto su Srbi otimali vozila UNPROFOR-a, on je odgovorio: “Zato što nisu htjeli da iko bude tamo; to je očigledno... nisu htjeli da budemo svjedoci onoga što će se dogoditi.”
Odvoženje stanovništva iz Potočara dovršeno je uvečer, 13. jula 1995. do 20:00 sati. Kada su vojnici UN-a 14. jula 1995. obišli Srebrenicu, kazali su da u gradu nisu pronašli niti jednog živog bosanskog Muslimana.
Odvajanje muškaraca u Potočarima
Od jutra 12. jula snage bosanskih Srba počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. (...) Gdjekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao bijela kuća.
Način na koji je razdvajanje sprovođeno bio je traumatičan za te porodice Muslimana. Svjedok I je, na primjer, u svom svjedočenju kazala sljedeće: “Nosila sam vodu za svoju djecu kako bi putem imali nekakvo osvježenje, jer neki su ljudi padali u nesvijest. Jedan srpski vojnik me je zgrabio za rame i rekao: ’Ovamo’. Ja sam kazala, dozvolite da ispratim svoju djecu barem do kamiona. On će na to: ’Ne možeš’. I tako sam kanister dala jednom unuku. A srpski vojnik me je zgrabio za rame i ja sam morala ući u jednu kuću.”
Svjedokinja DD sjeća se kako je posljednji put vidjela svog sina dok je njena porodica pokušavala ući u autobuse: “...iz lijeve kolone iskočio je jedan vojnik i obratio se mom djetetu. Rekao nam je da se sklonimo desno, a mom sinu je rekao: ’Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu’... Zgrabila sam ga za ruku... I onda sam ih molila. Preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine. No, on je ponovio naređenje. A ja sam ga tako čvrsto držala. No, on ga je zgrabio... Uhvatio je mog sina za ruku i odvukao ga na lijevu stranu. A on se okrenuo i rekao mi: ’Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?’ To je posljednji put da sam mu čula glas.”
Dana 13. jula 1995. vojnici Dautchbata primjetili su jasne znake da bosanski Srbi ubijaju neke od muškaraca koji su izdvojeni. Kada su vojnici Dautchbata pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču UN-a (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza bijele kuće i da se ti muškarci više ne vraćaju, Kingori se tamo uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucanje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao da ustanovi šta se događa.
Od poslijepodneva 12. jula 1995. pa tokom cjelog 13. jula 1995. muškarci koji su bili zatočeni u bijeloj kući ukrcavani su u zasebne autobuse, i odvoženi u mjesta zatočenja u Bratuncu.
Kolona muškaraca, Muslimana
Kako je situacija u Potočarima, uvečer 11. jula 1995, postajala sve kritičnija, među bosanskim Muslimanima se proširio glas da se vojnosposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizovati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije ARBiH i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom ARBiH. Oko 22:00 sata uvečer 11. jula 1995. komanda divizije je zajedno sa opštinskim muslimanskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se obrazuje kolona. Mlađi muškarci su se bojali da će ih ubiti ako padnu u ruke bosanskih Srba u Potočarima i vjerovali su da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.
Kolona se okupila u blizini sela Jagnjići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procjenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećine muškaraca u koloni, bili su pripadnici 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani. Čelo kolone činili su pripadnici 28. divizije, nakon njih su išli civili pomješani s vojnicima, a na kraju kolone nalazio se Samostalni bataljon 28. divizije. Manji broj žena, djece i staraca, kretao se kroz šume zajedno sa kolonom. Kada su ih kasnije zarobile srpske snage, ukrcani su u autobuse koji su tuda prolazili iz Potočara prema Kladnju.
Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Dana 12. jula 1995. snage bosanskih Srba pokrenule su artiljerijski napad na kolonu, koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike trećina muškaraca prešla je asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje, opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.
Tokom poslijepodneva 12. jula 1995, ili najkasnije u ranim večernjim satima, snage bosanskih Srba počele su zarobljavati veliki broj ljudi sa začelja kolone. Svjedoci su govorili o raznim tehnikama koje su se koristile kako bi se zarobljenici uhvatili u zamku. Na nekim mjestima su postavljene zasjede, a na drugim su Srbi pozivali ljude iz šume nagovarajući ih da se predaju i obećavajući im da će se pridržavati Ženevskih konvencija. Sa nekih položaja su srpske snage pucale u šumu iz protivavionskog naoružanja i drugog oružja, ili su koristile ukradenu opremu UN-a ne bi li muškarci, Muslimani, pomislili da to predstavnici UN-a ili Crvenog krsta nadgledaju kako se sa njima postupa tokom zarobljavanja.
Ljudi iz čela kolone čekali su da vide šta će se dogoditi sa drugim dijelom kolone. Jaka vatra i granatiranje nastavile su se tokom cijelog dana 12. jula sve do u noć, i na kraju su ljudi sa čela kolone izgubili svaku nadu. Dana 13. jula 1995. nastavili su cestom Kalesija-Zvornik, gdje su isto tako padali u zasjede i gdje su pretrpjeli dalje žrtve. Nakon neuspješnog pokušaja 15. jula 1995. da se domognu linija koje su držali Muslimani, čelo kolone se uspjelo konačno 16. hula 1995. probiti do teritorije pod nadzorom bosanskih Muslimana. Snage ARBiH u napadu iz pravca Tuzle pritekle su u pomoć nadolazećoj koloni probivši liniju u širini od oko kilomet i po.
8. Pogubljenje muškaraca, bosanskih Muslimana iz Srebrenice
Nakon što su u Bratuncu bili zatočeni jedan do tri dana, zarobljenici su prebačeni na druga mjesta, budući da su autobusi korišćeni za evakuaciju žena, djece i staraca iz Potočara bili ponovo na raspolaganju.
Hiljade zarobljenih bosanskih Muslimana, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali pojedinačno ili u manjim grupama vojnici koji su ih zarobili, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zatočeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula 1995. na području sjeverno od Srebrenice. Zarobljenici koji nisu ubijeni 13. jula 1995. kasnije su autobusima odvoženi na mjesta pogubljenja, sjevernije od Bratunca, u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Egzekucije širokih razmjera na sjeveru vršene su u razdoblju od 14. do 17. jula 1995.
Većina masovnih egzekucija odvijala se po tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcavali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju moguću mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja, ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada su ih prethodno ostavljali da neko vrijeme pate. Odmah poslije, a ponekad i tokom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za prekopavanje zemlje i tijela bi se pokapala, i to ili na mjestu gdje su ljudi pogubljeni, ili na nekoj obližnjoj lokaciji. Na pojedinim mjestima nekoliko je ranjenih ljudi preživjelo tako što su se pretvarali da su mrtvi, nakon čega su otpuzali. Pretresno vijeće je od nekih preživjelih čulo šta su propatili.
-->
Masa ljudi u Potočarima
Suočeni s činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu snaga bosanskih Srba, na hilljade bosansko-muslimanskih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica bosanskih Muslimana. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, staci i invalidi, svjedoci su procjenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.
Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Dautchbata scenu je opisao na sljedeći način: “Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smirivati. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična.”
Jedna od izbjeglica iz Srebrenice smjestila se da bi prenoćila u blizini fabrike cinka u Potočarima: “Pronašla sam kao zaklon kontejner koji su koristili... u toj fabrici, tako da smo to upotrijebili, prekrili smo ga i to nam je bio krevet. Beba je bila u kolicima i ostavili smo naše stvari u kolicima, ili smo ih jednostavno spustili na tlo... Dok smo tamo sjedili, svako toliko bi zapucalo iz snajpera i cijela bi se ta svjetina na to pomakla na jednu ili drugu stranu vrišteći. Iznad nas se nalazilo selo Pećišta, gdje su Srbi otvarali vatru na kuće. Zvuk te granate, i ponovo bi se sklanjali na jednu ili drugu stranu uz krikove straha, i tako smo proveli noc... Ljudi su svi bili uplašeni, svi su bili gladni, ljudi su bili van sebe od straha. Nisu znali šta će se desiti, tako da su bili užasnuti.”
Tokom 12. jula 1992. situacija u Potočarima se stalno pogoršavala. Pojavio se general Mladić u pratnji televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci djeli slatkiše. Osim tog čina pred televizijskim kamerama general Mladić i njegovi ljudi nisu ništa učinili da bi olakšali patnje izbjeglicama koje su vapile za hranom i vodom.
12-13. juli, zločini počinjeni u Potočarima
Kako je prolazio dan 12. juli 1995. i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena: “Vidjeli smo obližnje kuće kako gore. Kuće su potpaljivali selektivno, sa ciljem da zastraše stanovništvo i kako bi spriječili ljude da se vrate. To je bila vrlo jasna poruka, vrlo jasan znak da Srebrenica, to jest da Bošnjacima u Srebrenici više nema života.”
Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. godine srpski vojnici su se umješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske Muslimane i govore im da odu, da će biti poklani jer je to srpska zemlja. Jedan drugi svjedok je izjavio da ga je jedan vojnik posjekao po licu.
Došlo je do ubistava. U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor...
Kad se smračilo teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Svjedok T je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan tek bio dijete, dok su ostali bilo adoloscenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.
Te noći je bolničar Dautchbata naišao na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: “... vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpuno šoku. Bila je potpuno izbezumljena.”
Izbjeglice, Muslimani, koji su se nalazili u blizini, vidjeli su to silovanje, no ništa nisu mogli da preduzmu jer su okolo stajali srpski vojnici. Drugi su ljudi čuli žene kako vrište, ili su vidjeli kako ih odvlače. Nekoliko je ljudi bilo toliko izbezumljeno od straha da su počinili samoubistvo vješanjem. Tokom noći i rano idućeg jutra masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je logor zahvaćao sve veći strah.
Izutra, 13. jula 1995. godine, neke izbjeglice koje su tražile vodu našle su hrpe tijela kod obližnjeg potoka. To što su pronašli tijela na tako vidljivom mjestu, pojačalo je njihovu odlučnost da pobjegnu što je prije moguće.
12-13. juli 1995, odvoženje žena, djece i staraca bosanskih Muslimana iz Potočara
Žene, djeca i starci potrpani su 12. i 13. jula 1995. godine u autobuse i pod kontrolom snaga VRS odvezeni iz Potočara na teritoriju pod kontrolom snaga bosanskih Muslimana u blizini Kladnja. Kada je rano poslijepodne 12. jula 1995. u Potočare stigla prva grupa autobusa, izbjeglice iz Srebrenice nagrnule su u njih da se ukrcaju. Većina nije niti znala kamo idu. Jedna od preživjelih izbjeglica ispričala je pred Pretresnim vijećem šta je doživjela: “... Niko nas nije ništa pitao... Jednostavno su dovezli autobuse. I znali su, jer u Srebrenici je vladao takav haos, tako da su znali da, ako dovezu tih pet autobusa, ili bilo koji broj vozila, ljudi će jednostavno krenuti. Jer prije toga su proveli tako strašne noći... Jednostavno smo htjeli da odemo, da odemo, samo ne ostati tamo. A nismo niti imali nikakvu drugu mogućnost... Nas se nije ništa pitalo.”
Neki vojnici su vrijeđali i udarali izbjeglice dok su se ukrcavali u autobuse.
Svjedoci su izjavljivali da su autobusi bili pretrpani i da je bilo neizdrživo vruće. Uz cestu su im se neki stanovnici sela izrugivali, pokazujući im srpski pozdrav sa tri prsta. Drugi su na autobuse bacali kamenje. Međutim, većina žena, djece i staraca bezbjedno su stigli u Tišću. Nakon izlaska iz autobusa, ljudi su bili prisiljeni da prema Kladnju nastave pješice nekoliko kilometara kroz “ničiju zemlju” između vojnih linija.
Kada je majoru Robertu Frankenu, zamjeniku zapovjednika Dautchbata, tokom njegovog svjedočenja postavljeno pitanje zašto su Srbi otimali vozila UNPROFOR-a, on je odgovorio: “Zato što nisu htjeli da iko bude tamo; to je očigledno... nisu htjeli da budemo svjedoci onoga što će se dogoditi.”
Odvoženje stanovništva iz Potočara dovršeno je uvečer, 13. jula 1995. do 20:00 sati. Kada su vojnici UN-a 14. jula 1995. obišli Srebrenicu, kazali su da u gradu nisu pronašli niti jednog živog bosanskog Muslimana.
Odvajanje muškaraca u Potočarima
Od jutra 12. jula snage bosanskih Srba počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. (...) Gdjekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao bijela kuća.
Način na koji je razdvajanje sprovođeno bio je traumatičan za te porodice Muslimana. Svjedok I je, na primjer, u svom svjedočenju kazala sljedeće: “Nosila sam vodu za svoju djecu kako bi putem imali nekakvo osvježenje, jer neki su ljudi padali u nesvijest. Jedan srpski vojnik me je zgrabio za rame i rekao: ’Ovamo’. Ja sam kazala, dozvolite da ispratim svoju djecu barem do kamiona. On će na to: ’Ne možeš’. I tako sam kanister dala jednom unuku. A srpski vojnik me je zgrabio za rame i ja sam morala ući u jednu kuću.”
Svjedokinja DD sjeća se kako je posljednji put vidjela svog sina dok je njena porodica pokušavala ući u autobuse: “...iz lijeve kolone iskočio je jedan vojnik i obratio se mom djetetu. Rekao nam je da se sklonimo desno, a mom sinu je rekao: ’Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu’... Zgrabila sam ga za ruku... I onda sam ih molila. Preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine. No, on je ponovio naređenje. A ja sam ga tako čvrsto držala. No, on ga je zgrabio... Uhvatio je mog sina za ruku i odvukao ga na lijevu stranu. A on se okrenuo i rekao mi: ’Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?’ To je posljednji put da sam mu čula glas.”
Dana 13. jula 1995. vojnici Dautchbata primjetili su jasne znake da bosanski Srbi ubijaju neke od muškaraca koji su izdvojeni. Kada su vojnici Dautchbata pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču UN-a (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza bijele kuće i da se ti muškarci više ne vraćaju, Kingori se tamo uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucanje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao da ustanovi šta se događa.
Od poslijepodneva 12. jula 1995. pa tokom cjelog 13. jula 1995. muškarci koji su bili zatočeni u bijeloj kući ukrcavani su u zasebne autobuse, i odvoženi u mjesta zatočenja u Bratuncu.
Kolona muškaraca, Muslimana
Kako je situacija u Potočarima, uvečer 11. jula 1995, postajala sve kritičnija, među bosanskim Muslimanima se proširio glas da se vojnosposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizovati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije ARBiH i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom ARBiH. Oko 22:00 sata uvečer 11. jula 1995. komanda divizije je zajedno sa opštinskim muslimanskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se obrazuje kolona. Mlađi muškarci su se bojali da će ih ubiti ako padnu u ruke bosanskih Srba u Potočarima i vjerovali su da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.
Kolona se okupila u blizini sela Jagnjići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procjenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećine muškaraca u koloni, bili su pripadnici 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani. Čelo kolone činili su pripadnici 28. divizije, nakon njih su išli civili pomješani s vojnicima, a na kraju kolone nalazio se Samostalni bataljon 28. divizije. Manji broj žena, djece i staraca, kretao se kroz šume zajedno sa kolonom. Kada su ih kasnije zarobile srpske snage, ukrcani su u autobuse koji su tuda prolazili iz Potočara prema Kladnju.
Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Dana 12. jula 1995. snage bosanskih Srba pokrenule su artiljerijski napad na kolonu, koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike trećina muškaraca prešla je asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje, opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.
Tokom poslijepodneva 12. jula 1995, ili najkasnije u ranim večernjim satima, snage bosanskih Srba počele su zarobljavati veliki broj ljudi sa začelja kolone. Svjedoci su govorili o raznim tehnikama koje su se koristile kako bi se zarobljenici uhvatili u zamku. Na nekim mjestima su postavljene zasjede, a na drugim su Srbi pozivali ljude iz šume nagovarajući ih da se predaju i obećavajući im da će se pridržavati Ženevskih konvencija. Sa nekih položaja su srpske snage pucale u šumu iz protivavionskog naoružanja i drugog oružja, ili su koristile ukradenu opremu UN-a ne bi li muškarci, Muslimani, pomislili da to predstavnici UN-a ili Crvenog krsta nadgledaju kako se sa njima postupa tokom zarobljavanja.
Najveće grupe muškaraca iz kolone zarobljene su 13. jula 1995. Njih nekoliko hiljada okupljeno je na livadi kod Sandića i na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi. Izviđačke fotografije snimljene iz zraka, koje je kao dokazni materijal ponudila optužba, potvrđuju prisustvo velikog broja ljudi na tim lokacijama 13. jula 1995.
8. Pogubljenje muškaraca, bosanskih Muslimana iz Srebrenice
Muškarci koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca, kojh je bilo oko 1.000, prebačeni su u Bratunac gdje su kasnije dovedeni i muškarci zarobljeni iz kolone. Ti muškarci držani su na raznim mjestima, kao što je jedno napušteno skladište, stara škola, pa čak i u autobusima i kamionima koji su ih do tamo dovezli. Tokom noći prozivani su pojedini zarobljenici i mogli su se čuti krici bola i puščana paljba.
Hiljade zarobljenih bosanskih Muslimana, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali pojedinačno ili u manjim grupama vojnici koji su ih zarobili, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zatočeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula 1995. na području sjeverno od Srebrenice. Zarobljenici koji nisu ubijeni 13. jula 1995. kasnije su autobusima odvoženi na mjesta pogubljenja, sjevernije od Bratunca, u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Egzekucije širokih razmjera na sjeveru vršene su u razdoblju od 14. do 17. jula 1995.
Većina masovnih egzekucija odvijala se po tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcavali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju moguću mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja, ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada su ih prethodno ostavljali da neko vrijeme pate. Odmah poslije, a ponekad i tokom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za prekopavanje zemlje i tijela bi se pokapala, i to ili na mjestu gdje su ljudi pogubljeni, ili na nekoj obližnjoj lokaciji. Na pojedinim mjestima nekoliko je ranjenih ljudi preživjelo tako što su se pretvarali da su mrtvi, nakon čega su otpuzali. Pretresno vijeće je od nekih preživjelih čulo šta su propatili.
Tweet Send mail