Prijatelja B, s kojim sam dijelio razred u osnovnoj školi i časove u muzičkoj gdje su nam beskrajno lomili prste etidama, i mučili nas solfeggiom, nisam vidio 25 godina. Četvrt vijeka dugo je vrijeme u kojem je nekoga moguće i zaboraviti, ali ja njega nisam, možda i zbog toga što su nam interesi bili slični: dok su druga djeca crtala, ili se bavila aviomodelarenjem ili skupljanjem salveta, nas smo dva uživali u istorijskim knjigama: bitku kod Termopila, ili stvaranje polisa znali smo naizust, usvajali smo i da je Hitler sklopio paktove s Velikom Britanijom i SSSR-om da bi zamazao oči svijetu i dobio na vremenu za aneksije Sudetske u Češkoj i Šleske u Poljskoj, i znali smo šemu unutarnjeg obezbjeđenja Trećeg Reicha, iako to školski program od nas nije zahtijevao. Elem, kad bi neko stariji došao u razred i ošacovao ko će biti šta kad poraste, nas ništa drugo nije moglo dopasti nego da kažu – “ovo će biti društvenjaci”. Priroda, ionako, brine sama o sebi.

Imena ispisana kredom

Život nas je u tinejdžerskim godinama razdvojio, on je mislio krenuti stopama oca, jednog od najuglednijih sarajevskih hirurga. Bio je potomak jedne od najstarijih  srpskih porodica s Čaršije, koja se u dokumentima uredno spominje od 17. stoljeća, davala je trgovce, pa političare, načelnike, pa je došao red i na naučnike, pa i doktore. No, moj prijatelj nije krenuo za ocem, počeo je rat, prekinuo život i sve snove i oni su, kao i najveći broj njihovih sunarodnjaka – majka mu i jeste bila porijeklom iz Srbije, i cijeli je život govorila ekavski – otišli iz Sarajeva.

Sad je u Beogradu, drži jedan mali biznis, srećno je oženjen, a o našem prijateljstvu nema više fizičkih dokaza osim imena ispisanih kredom na jednoj zgradi u takozvanom naselju sunca koje nam je bilo na putu do škole. Naša dva imena, i godina, 1979. To davno beše, sećam se ja, kako kaže jedan stari šlager. Iz nekog romantičnog diskursa moglo bi se reći da je činjenica da je nešto tako dugo ostalo napisano kredom potvrda nečeg trajnog, iznadvremenskog, ali nije: radi se o tome da se fasade u Sarajevu ne obnavljaju decenijama, dok ne poprime onu poznatu tamnosivu boju. Boju naše stvarnosti.

U cijeloj toj generaciji, odnosno u kodu njihove javne komunikacije, od Kusturice i Bregovića, pa sve do dijela Top liste nadrealista, pa i nas nešto mlađih, nekako je uvijek živjela neka pasivno agresivna prepotencija, koja u skoro svaku rečenicu stavlja prvo lice jednine

Kad smo se B. i ja našli, jako smo se zagrlili, sjetili se našeg profesora klavira Nebojše K, curica u koje smo beznadežno bili zaljubljeni. Nakon pet minuta, ako vam je do nekoga stvarno stalo, suspenduju se svi amaterski geostrateški pokušaji raščišćavanja međusobnih odnosa Sarajeva i Beograda. Što je omiljeni sport Sarajlija na vječnom čekanju. Bilo da govore na proslavi rođendana Republike Srpske, dakle komemoraciji živim kriminalcima, ili na pogrebima mrtvih, na kojima se ponekad, eto, i zapuca.

Kako uvijek “znaju” kako bi i šta trebalo napraviti? I kako nikad to ne naprave, nego zaoštravaju ionako komplikovanu situaciju? U cijeloj toj generaciji, odnosno u kodu njihove javne komunikacije, od Kusturice i Bregovića, pa sve do dijela Top liste nadrealista, pa i nas nešto mlađih, nekako je uvijek živjela neka pasivno agresivna prepotencija, koja u skoro svaku rečenicu stavlja prvo lice jednine.

Glupe šale o atomskim bombama u džepu

Za normalizaciju odnosa ova dva grada, ako je tako nešto uopće moguće, to – “ja”, taj ego koji sebe sakriva iza 200.000 Srba kojih više nema u Sarajevu, ili pak kuka za onim Sarajevom i “pravom rajom”, taj diskurs bi se trebao prometnuti u pitanje: “Šta sam ja učinio da bude bolje, i da ne bude tako?” U slučaju ovih koji se busaju da su Sarajevu donijeli imidž tog veselog i otvorenog grada (što je dobrim dijelom tačno, ali to je samo imidž), oni su, uglavnom činili, neko glasniju, neko tišu – štetu.

Glupe šale o atomskim bombama u džepu, neki zluradi neproduktivni cinizam, radovanje što je ovim drugima loše. I što je još znakovitije: temeljni dokaz da su ti ljudi Sarajlije (baš kao da je to neko zvanje) jeste da su između sebe do krvi posvađani, te da privatno, a javno nešto rjeđe, ali ima i toga, govore najgore jedni o drugima. Taj čaršijanersko – ćepenaćki duh sve nas prati svugdje po svijetu, neovisno o uspjehu koji se postigne i mjestu na koje se dođe. A provincija ga samo multiplicira. I sve zvuči kao neko anahrono filošumsko agitovanje: te Ferdinand davi srne rukama, te Gavrilo Princip panker, te neke budalaštine kako vlastiti kukavičluk sakriti iza velikih principa.  

Kome, osim Sarajlijama na vječnom čekanju (a, bogami, i nas “ovamo” ima takvih koliko hoćeš!) pada na pamet da odmah udara u nekakve visoke principe, Principa, Berlinski kongres, odnose u Kraljevini Jugoslaviji ili Ustav iz 1974? Što bi se reklo, de, ba, popusti malo, šta ima kod tebe?

Sve skupa, uz rizik patetike, fali empatije. One temeljne zainteresovanosti za druge i drugo, za prijatelje, fali gestova dobrohotnosti i nade. Umjesto toga, liferuju se stalne nacionalističke pseudohistorijske vaspitne paskvile. Jer, kad nakon susreta s nekim dragim koga nisi dugo vidio, valjda je normalno da priča ide u smjeru: bogati gdje je Zlaja, jel’ se Sanja konačno udala, i jel’ Pepe fakat živi na Floridi i ima biznis s čamcima, iz kojih malo lovi ribu, a malo voza Kubance.

Kome, osim Sarajlijama na vječnom čekanju (a, bogami, i nas “ovamo” ima takvih koliko hoćeš!) pada na pamet da odmah udara u nekakve visoke principe, Principa, Berlinski kongres, odnose u Kraljevini Jugoslaviji ili Ustav iz 1974? Što bi se reklo, de, ba, popusti malo, šta ima kod tebe?         

Taoci vlastitih sjećanja

Ispada da je Sarajlija najmanje u Sarajevu, ali treba li od toga praviti tragediju? Ne treba. Jer, tako, ali možda ne tako drastično, bilo bi i da nije bilo rata. Naša generacija bila je okrenuta svijetu pa bi ga i bez katastrofe obišli, a kad sam shvatio da moj prijatelj ne želi pričati o početku rata, nisam htio insistirati. Iako je neke stvari namjerno zaboravio, a neke gledamo sasvim različito. Ipak, važnije mi je da ovo života što nam je ostalo provedem “u dobro” s nekim s kim sam ga započeo, nego da palamudimo o tome šta bi bilo da JNA nije ukopala rovove oko grada i ko je tačno i je li, uopće, stradao taj “čuveni” svat na Baščaršiji, oko kojeg je, navodno, krenula sva fortutma koja će zapaliti Sarajevo.

Sve Drine ovoga svijeta je nemoguće ispraviti, iako ih, kako veli Andrić, taj proto – umjetnik prebjeg iz Sarajeva, kojeg na neki način oponaša većina onih koji su Sarajevo s početka devedesetih zamijenili Beogradom. Kusturica mu je “posvetio” grad, Karajlić se poredi s njim u zanatskom, a ovi još nedorasli “nabijaju” detalje i retuširaju biografije ne bi li ličili nobelovcu s maskom na licu.

Za normalizaciju odnosa Beograda i Sarajeva, ako je tako nešto uopće moguće, to – “ja”, taj ego koji sebe sakriva iza 200.000 Srba kojih više nema u Sarajevu, ili pak kuka za onim Sarajevom i “pravom rajom”, taj diskurs bi se trebao prometnuti u pitanje: “Šta sam ja učinio da bude bolje, i da ne bude tako?”

Kad se sve sabere i oduzme, stvari nekako ovako stoje: današnje Sarajevo nije nikakva sreća. U materijalnom smislu, uglavnom ga je zajahalo nekoliko Porodica koje mu piju krv na slamku: obara se cijena društvenog i pretvara ga se u privatno, dok se otvaraju vrata “braći” iz islamskih zemalja koji ovdje hoće provesti ono što ne mogu u Švajcarskoj ili Velikoj Britaniji. Pojeftino kupiti zemlju i baškariti se prema svojim pravilima. Niti će Sarajevu biti bolje dok se o njemu ne progovori iskreno, makar se to svima nama ne sviđalo. I u tome dijalogu trebaju učestvovati svi koji imaju nešto reći, a ne samo usual suspects koji na televizijama zauzimaju stavove. To osim što je neproduktivno, sasvim je besmisleno. Valja naći drugi put, ako ga ima.

I da, u Sarajevu nije dobro, ali samo nemojte o tome da je Banja Luka neka sreća. Što je, isto, moderna priča među Sarajlijama koje je Beograd, izgleda, malo izgustirao, a i nema se kad, valja živjeti svoj život. I ko će stalno slušati to nabijanje na nos da se rat dogodio “samo nama.”

I, još nešto: za nas je možda kasno. Mi smo taoci vlastitih sjećanja, ma s koje strane da smo ih doživjeli. Ali, oni koji dolaze trebaju znati da se rat nije dogodio samo nama, odnosno njima, i da je ono što nas dijeli to s koje smo strane (topovske) cijevi bili. Postoji još samo nada da je ta cijev zahrđala, za vijeke vijekova.

Ali, kako kad je svako malo svojim tezama podmazuju Sarajlije na čekanju? Taoci friziranih sjećanja.