Franjo Tuđman je smatrao da BiH kao suverena i samostalna država treba prestati postojati

Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (I)

Piše: Dženana Karup Druško      28.08.2017

Haški tribunal sa radom prestaje 31. decembra 2017, a suštinski, pa i formalno nastavlja sa radom pod imenom MICT. Do kraja 2017. ICTY će izreći još dvije presude – prvostepenu protiv Ratka Mladića i drugostepenu protiv hercegbosanske šestorke na čelu sa Jadrankom Prlićem.

Žalbenom presudom protiv šestorke stavlja se tačka na ukupne procese koji su vođeni protiv Hrvata pred ICTY. Istovremeno, od izuzetne je važnosti za Hrvatsku politički i vanjsko-diplomatski pravno anulirati nalaze prvostepene presude protiv Prlića i drugih, jer je ovom presudom Republika Hrvatska označena kao država koja je aktivno učestvovala u ratu u BiH:  sukob u BiH je presuđen kao međunarodni konflikt zbog vojne i političke intervencije Hrvatske u BiH, a Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko označeni su kao dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa hercegbosanskom šestorkom.

Hrvatska je preko oslobađanja generala Ante Gotovine i drugih pred ICTY izbjegla međunarodne pravno-političke posljedice, a bila je aktivno uključena u dezavuiranju prvostepene presude protiv Gotovine i drugih. Ipak, odlučujući faktor oslobađanja Gotovine i drugih nije bilo lobiranje Hrvatske već “širi međunarodni interesi”, a ne interesi Hrvatske.

Hrvatska je tri puta pokušala direktno intervenirati u slučaju Prlić kroz zahtjeve za prisustvo suđenju – jednom u toku prvostepenog postupka, a dva puta nakon izrečene presude. U svojim zahtjevima Hrvatska je trazila od haških sudaca da ukinu institut udruženog zločinačkog poduhvata i postavke međunarodnog konflikta, odnosno dio presude koji označava Hrvatsku kao agresora u BiH, a Franju Tuđmana i druge hrvatske dužnosnike kao učesnike UZP-a. Pri tome se Hrvatska nije bavila (niti ih je to zanimalo) odgovornošću Prlića i drugih. U jednom razgovoru Zoran Milanović (tajno snimljen), bivši premijer Hrvatske, govori da će Hrvatska uspjeti anulirati udruženi zločinački poduhvat i dio oko agresije Hrvatske, a da će šestorka “ipak biti presuđena”, što u konačnici (očito) i nije važno za Hrvatsku.

Analizom presude jasno je kako je i koliko detaljno utvrđena odgovornost Prlića i drugih. Šestorka je presuđena za čak tri udružena zločinačka poduhvata, a u nastavku ćemo navesti šta predstavlja svaki od njih, te kako je Prvostepeno vijeće došlo do zaključaka o odgovornosti optuženih za svaki pojedinačni UZP; koja je razlika između udruženog zločinačkog poduhvata i međunarodnog sukoba, utvrđena u presudi; zašto Hrvatska inistira na ukidanju udruženog zločinačkog poduhavata (pri čemu se uopće ne govori da je u slučaju Prlića i drugih po peti put utvrđen međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatske na BiH); kako je Prlić presuđen i za raseljavanje Hrvata – Vijeće je na osnovu dokaza zaključilo da je Jadranko Prlić planirao i omogućio raseljavanje hrvatskog stanovništva s područja na kojima su se nalazili, a koje je HZ(R) HB smatrala svojima, te da je to predstavljalo jedan od aspekata politike raseljavanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva u skladu s voljom rukovodstva HZ(R) HB, što pokazuje želju Jadranka Prlića da Hrvate naseli na teritorije smatrane hrvatskim, a na štetu muslimanskog stanovništva; šta je zajedničko, a šta suprotno u nastupima odbrana u ovom procesu; na koji način se predsjedavajući sudac Antonetti suglasio s kaznom za šestorku, a bio protiv većine kad je u pitanju udruženi zločinački poduhvat i međunarodni konflikt; zašto je po sucu Antonettiju zločin u Herceg-Bosni “lokalni”, Franjo Tuđman mirotvorac koji je podržavao suverenitet BiH, a Stari most legitiman vojni cilj i da ga je trebalo srušiti.

Hoće li se Žalbeno vijeće sastavljeno od sudaca koji imaju suprostavljena mišljenja i stavove kroz ranije presude oko bitnih pravnih definicija, reflektirati na sadržaj drugostepene presude; da li će nakon pet presuda ICTY-a o međunarodnom konfliktu i agresiji Hrvatske na BiH Žalbeno vijeće u finalu procesa poništiti dosadašnje nalaze i (uvjetno) amnestirati Hrvatsku za rat u BiH; jesu li međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat u ovom slučaju sistem spojenih posuda, kako je većinski utvrdilo Prvostepeno vijeće, ili će Žalbeno vijeće promijeniti pravne kavalifikacije koje je utvrdilo Prvostepeno vijeće; posebno će biti važno hoće li Žalbeno vijeće slijediti dosadašnju jurispudenciju ICTY-a kad je u pitanju postojanje udruženog zločinačkog poduhavata, ili će se prikloniti mišljenju suca Antonettija koji tvrdi da udruženi zločinački poduhvat nema uporište u međunarodnom pravu


Haški tribunal je presudio šestoricu lidera tzv. Herceg-Bosne – Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima u Bosni I Hercegovini. Presuda je izrečena 29. maja 2013. godine.

(Osuđeni su za okrutno postupanje; protivpravni fizički rad; bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuzdom; uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju; pljačkanje javne i privatne imovine; protivpravni napad na civile; protivpravno terorisanje civila (kršenja zakona i običaja ratovanja, Član 3); progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; ubistvo; silovanje; deportaciju; zatvaranje; nehumana djela (zločini protiv čovječnosti, Član 5).)

Sukob između HVO-a i Armije RBiH bio je međunarodnog karaktera

Pretresno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, utvrdilo da je sukob između HVO-a i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera i da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.

Suci su, također, utvrdili postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj UZP-a bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.

Iako se sudije nisu složile oko oblika odgovornosti za zločine za koje ih je proglasilo krivim, sve kazne su izrečene jednoglasno. Prvostepenom presudom su, tako, potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam bosansko-hercegovačkih opština: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šestorica optuženih su, kako je zaključeno, imala značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata

Prvobitna optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potvrđena je 4. marta 2004, a objavljena 2. aprila 2004.

U optužnici su se optuženi teretili na osnovu individualne krivične odgovornosti (Član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (Član 7(3) Statuta) za sljedeće: hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje); protivpravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila; nečovječno postupanje; uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je na protivpravan i bezobziran način (teške povrede Ženevskih konvencija, Član 2).

Optužnica: Udruženi zločinački poduhvat


Počev od 18. novembra 1991. godine, ili prije tog datuma, pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela “Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.

Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.

Josip Manolić
Više osoba se pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik  Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997), Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić zvani Tuta.

Među ostalim učesnicima bili su: članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, razni pripadnici oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge poznate i nepoznate osobe.


U jurisprudenciji ICTY-a prihvaćeno je da je udruženi zločinački poduhvat oblik počinjenja iz člana 7(1) Statuta. S tim u vezi razlikuju se tri kategorije UZP-a, a Tužiteljstvo ICTY-a je dokazivalo:

1. Glavni UZP: Udruženi zločinački poduhvat HZ(R) HB

U prvom, osnovnom vidu UZP-a, Tužiteljstvo je preciziralo da su optuženi, kao i drugi članovi glavnog UZP-a, npr. Mate Boban ili Franjo Tuđman, znali za progone, deportacije i prisilno premještanje muslimanskog stanovništva u BiH, te da su imali namjeru da ta djela budu počinjena, u interesu mijenjanja demografske slike i ostvarivanja svojih ciljeva. Tužiteljstvo stoga u svom Završnom podnesku navodi “glavna krivična djela” obuhvaćena glavnim UZP-om, čiji je cilj bio iseljavanje muslimanskog stanovništva, konkretno: krivično djelo progona (tačka 1) počevši od aprila 1992. i u periodu koji je uslijedio, djela deportacije (tačka 6), protivpravne deportacije civila (tačka 7), nehumanih djela (prisilno premještanje) (tačka 8) i protivpravnog premještanja civila (tačka 9).

Zločini za koje su se optuženi teretili bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata o kojem se govori u paragrafima od 2 do 17 optužnice (uključujući paragrafe od 17.1 do 17.6) i 39 i počinjeni su u toku tog zločinačkog poduhvata, koji je postojao u vrijeme kad je svaki od optuženih vršio radnje ili pravio propuste u svojstvu učesnika.

Mate Boban i Jadranko Prlić
U skladu sa članom 7(1) Statuta ICTY-a, svaki od optuženih – Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić, snosi krivičnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata u smislu da je svaki od optuženih te zločine počinio kao član ili učesnik takvog poduhvata. (Riječju “počinio” tužitelj u ovom kontekstu ne sugeriše da je neki konkretni optuženi ili bilo koji od optuženih nužno lično fizički izvršio zločine za koje se tereti. “Počinio” se u ovom kontekstu odnosi na učešće optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu.)

Svaki od optuženih snosi odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima za koje se tereti, i to na osnovu svog vlastitog činjenja i, u slučajevima kada je bio dužan da djeluje, na osnovu svog nečinjenja ili propusta da djeluje. Svaki od optuženih snosi odgovornost i za činjenje ili nečinjenje koje je ostvario, izvršio ili do kojeg je doveo putem ili pomoću drugih osoba, kao što su njegovi podređeni ili druge osobe (uključujući osobe nad kojima je imao kontrolu ili na koje je vršio bitan uticaj), bez obzira na to da li su te osobe postupale sa znanjem ili kao nedužni posrednici ili akteri.

Svaki od optuženih, djelujući pojedinačno ili u dogovoru s drugim osobama ili preko drugih osoba, svjesno je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i dao mu svoj doprinos, s namjerom provođenja i ostvarivanja tog poduhvata i njegovih ciljeva. Svaki od optuženih posjedovao je traženo stanje svijesti i/ili je dijelio traženo stanje svijesti s ostalim članovima i učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, ili su, u mjeri u kojoj je to potrebno, posjedovali ili dijelili isto stanje svijesti kao i oni koji su činili ili pomagali ili podržavali zločine ili su za to stanje svijesti znali. U mjeri u kojoj je to potrebno, ostali izvršioci ili akteri koji su učestvovali i/ili pomagali ili podržavali činjenje svakog od zločina za koje se tereti u ovoj Optužnici djelovali su s traženim stanjem svijesti.

Pored toga ili alternativno, ukoliko optuženi nije bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, on je po članu 7(1) krivično odgovoran za to što je u znatnoj mjeri pomagao ili podržavao jednog ili više učesnika ili izvršilaca udruženog zločinačkog poduhvata u planiranju, pripremi ili izvršenju zločina. Svaki optuženi je djelovao sa znanjem da će njegovo činjenje ili nečinjenje pomoći činjenje zločina ili je bio svjestan znatne vjerovatnoće da će njegova djela pomoći činjenje zločina. Pomažući i podržavajući takve zločine, svaki optuženi je djelovao s traženim stanjem svijesti i namjerom, a i ostali izvršioci, uključujući one koji su fizički izvršili krivična djela, djelovali su, u mjeri u kojoj je to potrebno, s traženim stanjem svijesti ili su s optuženima dijelili traženo stanje svijesti.

2. Drugi vid UZP-a podijeljen na:  

a) Udruženi zločinački poduhvat (zarobljenici)


Shodno članu 7(1), svaki optuženi snosi krivičnu odgovornost zbog svog svjesnog učešća u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom Herceg Bosne/HVO-a koji su se sistematski koristili za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana, protivpravno i u surovim uslovima, gdje su podvrgavani ili izlagani premlaćivanju i seksualnim napadima, živjeli u oskudici i zlostavljani na druge načine kao što je odvođenje mnogih zatočenika na protivpravni prisilni rad u opasnim uslovima, što predstavlja ili obuhvata činjenje zločina. Svaki optuženi je djelovao kao dio grupe koja je obuhvatala njega i ostale osobe koje se terete u ovoj optužnici, sa znanjem i namjerom da provodi pomenuti sistem.

b) Udruženi zločinački poduhvat (deportacija/prisilno premještanje)

Shodno članu 7(1), svaki optuženi snosi krivičnu odgovornost zbog svog svjesnog učešća u sistemu zlostavljanja u kojem su Bošnjaci deportovani u druge zemlje ili premještani u dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne ili HVO-a ili na koje oni nisu polagali pravo, što predstavlja ili obuhvata činjenje zločin. Svaki optuženi je djelovao kao dio grupe koja je obuhvatala njega i ostale osobe koje se terete u optužnici, sa znanjem i namjerom da provodi pomenuti sistem.

Pored toga ili alternativno, ukoliko optuženi nije učestvovao (u smislu pripadanja) u jednom ili nijednom od dva sistema zlostavljanja on shodno članu 7(1) snosi krivičnu odgovornost za to što je u znatnoj mjeri pomagao i podržavao jednu ili više osoba koje su bile učesnici ili počinioci udruženih zločinačkih poduhvata, ili bilo kojeg od tih poduhvata, ili su u njima učestvovale.

Svaki od optuženih je djelovao sa znanjem da će njegovo činjenje ili nečinjenje pomoći činjenju zločina, ili je bio svjestan znatne vjerovatnoće da će njegovi postupci pomoći činjenju zločina. Pomažući i podržavajući takve zločine, svaki od optuženih je djelovao s traženim stanjem svijesti i namjerom, a i ostali izvršioci, uključujući one koji su fizički izvršili krivična djela, djelovali su, u mjeri u kojoj je to potrebno, s traženim stanjem svijesti ili su s optuženima dijelili traženo stanje svijesti .

3. Treći vid UZP-a


Kada je u pitanju bilo koji zločin kojim se tereti u optužnici, koji nije počinjen u okviru ostvarivanja cilja udruženog zločinačkog poduhvata ili koji nije bio njegov planirani dio, takav zločin bio je prirodna i predvidiva posljedica udruženog zločinačkog poduhvata i njegovog provođenja ili nastojanja da se on provede, a svaki optuženi bio je svjestan rizika takvog zločina ili posljedice i, uprkos toj svijesti, spremno je prihvatio taj rizik priključujući se poduhvatu i/ili nastavljajući djelovati u okviru njega, te, stoga, snosi odgovornost za zločin za koji se tereti.

Tužiteljstvo je tvrdilo da ostala krivična djela, odnosno ubistvo (tačka 2), hotimično lišavanje života (tačka 3), silovanje (tačka 4), nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje) (tačka 5) i uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju (tačka 21), potpadaju pod treći vid UZP-a budući da su ta djela bila prirodna i predvidiva posljedica provođenja glavnog UZP-a i da su svi optuženi bili svjesni mogućnosti da budu počinjena ta krivična djela.

Treća kategorija tiče se slučajeva u kojima počinjeni zločini ne proizlaze iz zajedničkog cilja UZP-a, ali su ipak prirodna i predvidiva posljedica njegovog ostvarenja. Npr. radi se konkretno o slučaju zajedničke namjere neke grupe da pripadnike određene nacionalne grupe silom istjera iz njihovog grada, sela ili regije, uslijed čega je tokom akcije ubijena jedna ili više osoba (treći vid UZP-a). Jurisprudencija ICTY-a podrazumjeva da se, iako ubistvo nije bilo eksplicitno predviđeno u okviru zajedničkog cilja, moglo predvidjeti da bi protjerivanje civila pod prijetnjom oružjem moglo dovesti do smrti jednog ili više civila.

Franjo Tuđman i udruženi zločinački poduhvat u presudi

Presudom je utvrđeno da su rukovodioci tzv. HZ(R) HB, uključujući Matu Bobana, i rukovodioci Republike Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – tj. za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju HR-HB.

Prvostepeno Vijeće je ocijenilo da su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak najkasnije od kraja oktobra 1992. znali da je ostvarivanje tog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima u Ženevi i da to podrazumijeva iseljenje muslimanskog stanovništva van teritorije HZ-HB.

Peter Galbraith
Prema izjavama svjedoka A.R, predstavnika međunarodne zajednice, kao i prema izjavama Petera Galbraitha, bivšeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj, Franjo Tuđman je smatrao da bi trebalo da BiH, kao suverena i samostalna država, prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske. Josip Manolić, visoki hrvatski politički dužnosnik, precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH “etnički čist” i graniči s Hrvatskom.

Herbert Okun, pomoćnik kopredsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, izjavio je da je Franjo Tuđman smatrao da se plan proširenja hrvatskih granica mora ostvariti, ili direktno ili pripajanjem HR HB Hrvatskoj na ovaj ili onaj način. Vijeće je naglasilo da je Franjo Tuđman u cijelom periodu od januara 1993. do marta 1994. bio preokupiran granicama Hrvatske i Banovine Hrvatske.

Na primjer, 20. maja 1993. Franjo Tuđman je izjavio da “Hrvati tamo ne mogu pristati na to da ostanu bez onih područja koja su bila nekada i u Banovini Hrvatskoj”. Šestog jula 1993. rekao je i da bosanski Hrvati ne osvajaju tuđe teritorije, nego samo zemlju koja je vijekovima bila Hrvatska. Dvadeset i prvog septembra 1993. izjavio je da su Stolac i cijela regija Jablanica-Konjic dio Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Na sastanku u predsjedničkim dvorima, održanom 6. januara 1994, Franjo Tuđman je ponovo govorio o vojnoj podršci bosanskim Hrvatima kako neke teritorije u BiH ne bi pale u ruke Muslimanima, kako bi se sačuvale teritorije smatrane hrvatskim i na taj način odredile buduće granice hrvatske države “za (buduća) stoljeća”.

S obzirom na takav redoslijed događaja, Vijeće je zaključilo da je krajnji cilj rukovodstva tzv. HZ(R) HB i Franje Tuđmana tokom perioda na koji se odnosi optužnica bilo uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda

Etničko čišćenje, kao put do konfederalizacije

Upravo u kontekstu tog plana Prvostepeno vijeće je presudilo da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom.

Prvostepeno Vijeće je smatralo da je Franjo Tuđman nastupao na dva načina: u jednoj verziji se zalagao za poštivanje postojećih granica BiH, jer je znao da je međunarodna zajednica protiv podjele BiH, dok se u drugoj zalagao za podjelu BiH između Hrvata i Srba. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da je taj autonomni teritorijalni entitet za koji se zalagao Tuđman, tzv. HZ-HB trebao da egzistira, ili u sklopu BiH i u državnom savezu s Hrvatskom, ili direktno kao integralni dio Hrvatske.


U presudi se decidno navodi da su, od sredine januara 1993. rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci na čelu s Franjom Tuđmanom imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema prema Vance-Owenovom planu trebale da pripadnu bosanskim Hrvatima, te da obezbijede eliminiranje svakog otpora Bošnjaka u tim provincijama i izvrše “etničko čišćenje” kako bi one postale većinski, ili gotovo isključivo hrvatske.

Kao potvrdu namjerama Franje Tuđmana da provincije 3, 8 i 10 stavi pod kontrolu u presudi je naveden dio transkripta sastanka iz Zagreba na kojem je bio prisutan i Alija Izetbegović. Naime,  24. aprila 1993, na sastanku kod Franje Tuđmana, kojem su prisustvovali i Mate Boban i Milivoj Petković, predsjednik Izetbegović je rekao: “Ako ćemo Vance-Owenov plan, onda nema konfederacije, gospodine predsjedniče. Reći ću vam da nije ni moguća konfederacija. Bila bi moguća da postoje kompaktni hrvatski, muslimanski, srpski prostori, koliko-toliko kompaktni. Bilo bi to normalno stanje, ali u situaciji kakva jeste (u) Bosn(i) i Hercegovin(i) danas (…) konfederalizacija nije moguća, a da se jedan od naroda ne nađe u položaju manjine. (…) Naravno, moguće je kompaktnost postići na drugi način, a to je etničkim čišćenjem. (…) Ja se nadam da Vi to nećete da uradite. To je jedini put da dođete do konfederalizacije. Morate Mostar koji je preko 52 odsto muslimanski prema zadnjem popisu stanovništva – morali biste istjerati to stanovništvo. Morali biste to isto učiniti sa Jablanicom, s Konjicom, Gornjim Vakufom, Bugojnom, itd. Dakle, morali biste preduzeti etničko čišćenje. Ja se nadam da to, kao civilizirani narod nećete uraditi.” (Dokaz P 02059, str. 19.)

Što se tiče predsjedničkih transkripata, koje je odbrana višestruko osporavala Prvostepeno vijeće je zaključilo da su oni pouzdani i da imaju dokaznu vrijednost, budući da je više svjedoka potvrdilo njihovu pouzdanost i da su timovi odbrane imali mogućnost da tokom svog dokaznog postupka podvrgnu provjeri njihov sadržaj i da predoče i druge izvode iz njih, uz one koje je uvelo Tužiteljstvo.

Za potrebe ostvarivanja političkog cilja

Po mišljenju Prvostepenog  Vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom januara 1993.god u Hrvatskoj i tzv HR HB uspostavljen UZP i UZP je ostvarivan postepeno. U početku, od januara 1993., dok su rukovodioci HZ HB učestvovali u mirovnim pregovorima, HVO je u provincijama koje je smatrao hrvatskim izvodio vojna dejstva kako bi konsolidovao svoje prisustvo. O tome svjedoče napadi HVO-a na Gornji Vakuf i više okolnih sela izvedeni 18. januara 1993. godine. Naime, ta mjesta – koja je branila nekolicina pripadnika ARBiH – HVO je prvo granatirao, da bi ih zatim stavio pod svoju kontrolu i pohapsio pripadnike ABiH, kao i Muslimane koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga.

Po mišljenju Prvostepenog vijeća iz pregleda sveukupnih dokaza proizlazi da raseljavanje u provincije 8 i 10 HVO nije organizirao samo radi stvarne pomoći dijelu hrvatskog stanovništva zatečenog u zonama borbenih dejstava, nego i radi preseljenja, milom ili silom, i stanovništva kojem nije prijetila neka stvarna opasnost. Na taj način HVO je uspio da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata.


Prvostepeno vijeće je ocjenilo da su mnogobrojni zločini, koje su snage HVO-a počinile u periodu od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom slijedili jasan obrazac djelovanja. U velikoj većini slučajeva ta krivična djela protiv civilnog stanovništva nisu bila počinjena slučajno i nasumično. Naprotiv, ona su bila rezultat plana koji su razradili rukovodioci HZ(R) HB, u cilju da se promijeni nacionalna struktura stanovništva u tzv. hrvatskim provincijama, po njihovom shvatanju Vance-Owenovog plana, kako bi se obezbijedila njihova politička i vojna kontrola nad njima, i to političkim, upravnim i vojnim mjerama, ali i putem počinjenja krivičnih djela sankcioniranih Statutom.

To je, po mišljenju Vijeća, jedini razuman zaključak na osnovu dokaza, odnosno Prvostepeno vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da su članovi UZP-a – politički i vojni rukovodioci tzv. HZ(R) HB, a među njima i optuženi, kao i neki članovi rukovodstva Republike Hrvatske na celu sa Tuđmanom – obezbjeđivali kadrovsku bazu i koordinaciju za dejstva na terenu i ostvarivanje većine krivičnih djela.

Dakle, oni su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa podrucja tzv. HR HB koji se sastojao u raseljavanju i zatočenju civila, u ubijanju i uništavanju imovine tokom napada, u zlostavljanju i razaranju prilikom akcija deložacije, u zlostavljanje i lošim uslovima zatočenja, kao i u opštem i gotovo sistematskom korištenju zatočenika za fizički rad na linijama fronta, a ponekad čak i za živi štit, kao i u ubijanju i zlostavljanju povezanom s tim prisilnim radom i živim štitovima, te, najzad, u raseljavanju zatočenika i njihovih porodica van teritorije HZ(R) HB nakon njihovog oslobađanja.  Svi optuženi, članovi UZP-a, znali su za počinjenje većine tih krivičnih djela i imali su namjeru da ta krivična djela budu počinjena radi ostvarivanja zajedničkog plana.


(U sljedećem nastavku: Krivična odgovonornost šestorke u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, primjeri Jadranka Prlića i Slobodana Praljka)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*