Antifašistički genocid i ravnogorski partizani

Antifašizam na Dodikov način

Piše: Ljupko Mišeljić      08.05.2017

Milorad Dodik

Kome nije jasno da Dodik pokušava opravdati prethodni rat, progon i istrebljenje nesrba što su ih počinili i projektovali vinovnici sprskog nacionalnog pokreta devedesetih, i tu najveću srpsku bruku i sramotu od Drugog svjetskog rata podvesti pod antifašističko nasljeđe srpskog naroda i njegove borbe, neka odmah digne tri prsta. U Potočarima
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je 7. maja za SRNA-u da rehabilitacija fašizma i pristalica fašističkog pokreta u posljednje vrijeme poprima sve više zastrašujuće razmjere, ali da Rusija predvodi borbu protiv toga.

Veličanje Rusije pred prvo devetomajsko pridruživanje RS-a paradi “Besmrtni puk” bitan je segment ove izjave. Njime se pokušava objasniti u kom to pravcu Republika Srpska ide, i još važnije – od čijeg pravca neće odstupati. Ali Dodikovoj ocjeni da je “rehabilitacija fašizma i pristalica fašističkog pokreta” zastrašujuća, simbolički bi mogla biti ravna samo izjava nekoga iz korporacije “Walt Disney” da se novim crtanim filmovima i karakterizacijom njihovih likova želi u globalnu medijsku kulturu unijeti sve više populizma i hiperseksualizacije. Ili da Donald Trump, predsjednik SAD-a kaže kako je populizam sve prisutniji na američkoj političkoj sceni, i da se mora suzbiti.

Kad Dodik garantuje antifašizam

Možda bi tek nešto simbolički napetije bilo da Heinz-Christian Strache, predsjednik Slobodarske partije Austrije – koju Dodik podržava – zavapi kako se novim političkim bitkama protiv emigranata i njihove asimilacije fašizam na mala vrata uvodi u Europu. Ne samo zbog toga što je fašizam u Europi već odavno latentno prisutan, pa da se čovjeku pripiše nepoznavanje konteksta, nego zbog toga što je Strache zagovornik pooštravanja zakona protiv zloupotrebe nelegalne asimilacije i emigracije. Pritom je veliki štovatelj lika i djela nekadašnjeg četničkog vojvode, dr Vojislava Šešelja. Koji, eto, i sam podržava Dodika.

Šta je to problematično u Dodikovoj izjavi da se rehabilitacija fašizma i fašističkih pristalica zastrašujuća? Nije li u sve većem valu populizma, nacionalizma i drugih “izama” koji ozbiljno zagovaraju fašistička stajališta i svjetonazore post-istine ohrabrujuće i lucidno da jedan poštovan i cijenjen lider, poput Dodika, osudi rehabilitaciju fašizma i fašističkih pokreta? Ne bi li nam trebala biti dovoljna i sama garancija da rehabilitaciju fašizma i fašističkih pokreta, dok je Dodika, nećemo gledati u našem dvorištu?

Dodikov antifašizam, i antifašizam kojim se pokušava umiti establišment Republike Srpske, od prvog do potonjeg saziva, u suštini ne znači borba protiv fašizma, nego njegovo negiranje. Stoga ne bi trebalo da čudi ukoliko se u nekim novim udžbenicima istorije srpska predratna, ratna i poratna politika devedestih prikaže kao očigledan primjer antifašizma
Pravi motiv ove izjave nije tek prigodničko obraćanje pred Dan pobjede (Dan Europe), u kome se tradicionalno uvijek staroj dami komplimentira njena blistava antifašistička prošlost. Nije to jedna od brojnih izjava u kojima se Europi pokušava objasniti koji su to temelji njenog opstanka i njene multinacionalne i multikulturalne opstojnosti u svjetlu njenog nešto novijeg naginjanja previše desno, i previše populistički. Ona ima svoj cilj na mikroplanu, i on se vidi iz nastavka izjave: “Srpska se sa zadovoljstvom pridružila toj akciji, koja dolazi iz Rusije i koja ima poseban značaj u uslovima, kada mnogi žele da umanje srpska stradanja i doprinos borbi protiv fašizma, da promijene sliku događaja koji su se ovdje desili. Namjeravamo da ponosno prođemo ulicama našeg grada i samim tim potvrdimo doprinos naših predaka zajedničkoj borbi protiv fašizma, te da se sjetimo onih koji su herojski dali svoje živote za našu slobodu, uz poziv da se ne ponove tragične greške iz prošlosti."

Kome nije jasno da ovom izjavom Dodik pokušava opravdati prethodni rat, progon i istrebljenje nesrba što su ih počinili i projektovali vinovnici sprskog nacionalnog pokreta devedesetih, i tu najveću srpsku bruku i sramotu od Drugog svjetskog rata podvesti pod antifašističko nasljeđe srpskog naroda i njegove borbe, neka odmah digne tri prsta. U Potočarima.

Moglo bi se to i malo umivenije reći: neka pogleda pravno nasljeđe Dodikove politike, i njene prethodne nosioce. Ona ni u kom nacionalnom, političkom i ekonomskom smislu ne odstupa od korištenja stečevine genocida ili nastavka kvazioslobodilačke i pseudonacionalne i patritoske Karadžićeve politike. Njome se svima u Republici Srpskoj oči žele vezati toliko jako i tako neprozirnom crnom trakom, da nazivanje Studentskog doma Radovan Karadžić u Palama postane odistinski memorijal antifašizma.

Ustaše su isto što i četnici, dakle antifašisti?

Ne bi tu bilo ništa sporno da postoji u regiji iko ko je doprinio rehabilitaciji fašističkih pokreta i fašizma kao sam Dodik. To se vidi i pokazuje svake godine kad pripadnicima Ravnogorskog četničkog pokreta dozvoljava zbor u Višegradu, ili kad na trgu njegovog stolnog grada vise kokarde, šubare, i ore se četničke pjesme. Poštujući slobodu okupljanja, pa makar i ovakvih pokreta, ne možemo mu potpuno predbaciti to što ih ne zabranjuje. No kako njemu, jednom oprobanom antifašisti i socijaldemokrati najednom ne smetaju četnici?
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju


To ima svoje ideološko objašnjenje, i ono se mora potražiti i dijelom van izjave. U izjavi je jasno da je srpski narod antifašistički i da je na prethodni rat, tu najveću svoju bruku i sramotu, natjeran. Da su Srbi u rat ušli reagujući dijelom na istorijsku nepravdu i dijelom na tadašnju situaciju. Samo što u Dodikovoj interpretaciji situacija znači sukob u kome su se Bošnjaci i Hrvati prisjetili svoje fašističke prošlosti, a Srbi su na to kaljanje antifašizma morali reagovati – antifašistički proaktivno. Tu mjesta za osudu četnika nema, kao što ga prema Dodiku nema ni za njihovi ulogu u Drugom svjetskom ratu.

U Dodikovoj vizuri četnici ne samo da nisu prekosavski i prekodravski ekvivalent ustašama, nego su učesnici u direktnoj antifašističkoj borbi. Kada bismo pokušali shvatiti Dodikovu interpretaciju antifašizma i nedvojbene uloge srpskog naroda u antifašističkoj borbi, onda bismo mogli zaključiti ovo: Dok su Bošnjaci i Hrvati imali fašističke Handžar divizije, ustaše i domobrane, Srbi su imali dva antifašistička pokreta – četnike i partizane. Istina, bilo je i Hrvata i Bošnjaka u partizanima, ali vrlo malo.

Antifašistički genocid

Isrebljujući nesrpsko stanovništvo u Istočnoj Bosni, i boreći se protiv partizana na Sutjesci i na Neretvi, četnici su se iz Dodikove vizure čak pomalo i slobodarski borili protiv tog partizanskog fašizma, svojim – pardon, srpskim četničkim antifašizmom.

Stoga je obilježavanje godišnjice Bitke na Kozari uz četničku ikonografiju i ravnogorski program, Dodiku opravdano, čak i najantifašističkije što se može. A puštanje himne RS u čije ime su nastali logori, mjesta zatočenja i masovne grobnice podno Kozare, sasvim logičan i prigodan čin. Jer onaj ko ne poštuje Republiku Srpsku, sve da mu je u njeno ime nestala, protjerana, zatvarana ili ubijena porodica, nema šta da traži: ni od Dodika, ni u RS, ni na Kozari. Tako u RS izgleda dosljednost – dakako, antifašizmu.

U Dodikovoj vizuri četnici ne samo da nisu prekosavski i prekodravski ekvivalent ustašama, nego su učesnici u direktnoj antifašističkoj borbi. Kada bismo pokušali shvatiti Dodikovu interpretaciju antifašizma i nedvojbene uloge srpskog naroda u antifašističkoj borbi, onda bismo mogli zaključiti ovo: Dok su Bošnjaci i Hrvati imali fašističke Handžar divizije, ustaše i domobrane, Srbi su imali dva antifašistička pokreta – četnike i partizane. Istina, bilo je i Hrvata i Bošnjaka u partizanima, ali vrlo malo
U ime tog i takvog “srpskog antifašizma” danas se dnevnici javnog servisa Republike Srpske svode na servisne informacije Vlade RS i Kabineta Predsjednika RS, umetnute između silnih i mnogobrojnih parastosa za srpske žrtve. Kao da drugih uopšte nije ni bilo. U to Dodikovo antifašističko ime, danas se negiraju sva stratišta, zatočenička mjesta i svi logori i ubistva nesrba u potonjem ratu, jednako kao što se negira i postojanje bosanskog jezika.

Dodikov antifašizam, i antifašizam kojim se pokušava umiti establišment Republike Srpske, od prvog do potonjeg saziva, u suštini ne znači borba protiv fašizma, nego njegovo negiranje. Stoga ne bi trebalo da čudi ukoliko se u nekim novim udžbenicima istorije srpska predratna, ratna i poratna politika devedestih prikaže kao očigledan primjer antifašizma.

Bilo bi to i društvu i nauci potpuno novo gledište i potpuna revizija stečenog znanja. Ta bi interpretacija načinila suštinsku promjenu u shvatanju fašizma i totalitarnosti, jer bi svijetu predstavila jedini svjetski antifašistički genocid. Kako li bi tek izgledao da su ga – ne daj Dražo, planirali i sproveli srpski fašisti? U Dodikovoj interpretaciji poznatiji kao – partizani.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*