Planirani i kontrolirani haos

Razvaljivanje sigurnosnog sistema u BiH

Piše: Dženana Karup Druško      16.10.2016

Ubistvo Selme Agić i Edite Malkoč u Sarajevu otkrilo je samo djelić nagomilanih problema u sigurnosnom sistemu BiH opterećnom korupcijom i nesposobnim kadrovima. Ali i to je više no dovoljno da se krene u ozbiljno raščišćavanje policijskih i sigurnosnih agencija, kao i sudova i tužiteljstava. 2001. godine ostalo je oko 16.000 certificiranih policajaca i nekoliko hiljada tužitelja i sudija u BiH. Danas, 15 godina nakon toga, očito je potrebno novo pročišćavanje i to upravo onih koji su dobili certifikate i prošli sigurnosne provjere
Ovih dana je procurila vijest da je John Brennan, direktor CIA-e, u mladosti bio nekakav simpatizer komunističkog pokreta, što mu kasnije nije smetalo da postane direktor jedne od najmoćnijih agencija u Americi. Ali, sigurno ne bi bio direktor da se nakon Brennanovog imenovanja u javnosti otkrilo da je on za vrijeme direktorovanja CIA-om aplicirao i dobio državljanstvo Kanade, Meksika, Kine, Rusije... Puno je vjerojatnije da bi istog trenutka predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, odnosno Bijela kuća izašla sa saopćenjem u kome bi se građanima objasnili razlozi koji su doveli do toga, a Brennan bi završio iza rešetaka ukoliko bi se saznalo da je to uradio bez znanja američke vlade. Nacionalni interesi su iznad svega.

Almir Džuvo, sad već bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije u BiH je, kako su objavili mediji u Hrvatskoj i Srbiji, uz skoro potpuno ignoriranje bh. medija, 2006. godine aplicirao i dobio državljanstvo Republike Hrvatske i to uz pomoć hrvatske obavještajne službe?! Džuvo je rođen u BiH, živio je i radio u Sarajevu i nije imao niti jedan od uvjeta potrebnih za regularno dobijanje državljanstva Hrvatske. Osim ukoliko nije uradio nešto što je “od posebnog interesa za nacionalnu sigurnost” države Hrvatske koja mu je dala svoje državljanstvo u vrijeme kad je bio prvi čovjek obavještajne službe BiH.

Almir Džuvo
Nezvanično se zna da je Džuvo u vrijeme svog direktorovanja kupio stan na hrvatskom primorju, zbog čega je valjda i izbjegao sigurnosnu provjeru u drugom mandatu, kad je, između ostalog, morao prijaviti i promjene u nekretninama koje posjeduje.

Džuvo je na prijedlog Fahrudina Radončića, a uz podršku Bakira Izetbegovića, 2016. godine postao ambasador BiH pri NATO-u u Bruxellesu, što je u hrvatskim medijima prokomentirano da “imamo dva hrvatska ambasadora u NATO-u”?! I nikom ništa. Što upućuje na zaključak da odgovorni političari znaju za to Džuvino izdajstvo, ili su i ti političari sebi osigurali “putovnice” (o čemu su, također, izvještavali neki mediji), pa ih baš i ne zanima šta je to radio prvi čovjek obavještajne zajednice – koji se često volio pohvaliti kako je “američki čovjek”, zaboravljajući, eto, spomenuti da je i hrvatski – danas ambasador u Bruxellesu koji treba promicati interese BiH u NATO-u. Ili će promicati i hrvatske i bosanske. Dva u jedan. I nikom ništa. Neodgovornost političara, kao i svih drugih pojedinaca koje vode raznorazne institucije u BiH, na žalost, odavno je uspostavljena praksa.

“Spavači” u sistemu

Upravo ta neodgovornost, uz namještanje konkursa, zapošljavanje podobnih, sklanjanje sposobnih i njihov progon u svim institucijama, a pogotovo policijskim, obavještajnoj i pravosuđu (a bilo je bezbroj takvih slučajeva proteklih godina o kojima su mediji pisali) dovelo je do urušavanja kompletnog sigurnosnog sistema koji već odavno ima minimalnu svrhu kad se radi o zaštiti države i građana, ali veliku za one koji stoje iza toga.

Nema ozbiljnije političke stranke u BiH – kako nacionalne, tako i onih koje su obećavale i obećavaju promjene i “državu za čovjeka” – a da nisu instalirale “svoje ljude” na raznorazne bitne pozicije, od Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, preko sudova, tužiteljstava, nezavisnih odbora, policije, Granične policije, Uprave za indirektno oporezivanje... Ti “spavači” raspoređeni u cijelom sistemu, na čelu sa svojim šefovima, uspostavili su paralelni sistem u državi koji je najveća opasnost za kompletno društvo.

Ogroman broj policijsko-sigurnosno-obavještajnih agencija, kao i pravosudno-tužiteljskih institucija u BiH samo je zbir funkcionalno nepovezanih institucija i agencija zbog čega predstavljaju tek mrtvo slovo na papiru
Kako funkcionira taj paralelni sistem i šta se sve radi, sigurno je da se najvećim dijelom nikad neće saznati.Samo djelić toga otkrio se u slučaju Bakira Dautbašića, Bilsene Šahman i Fahrudina Radončića koji se “sumnjiče za udruživanja radi činjenja krivičnih djela, ometanja rada pravosuđa, te davanja i primanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem” (N1, 18. maj 2016). Informacije koje su iz tog slučaja dospjele u javnost svakom građaninu i građanki koji vjeruje u sistem i državu, bile su dovoljne da se smrzne šokiran načinom na koji se “poslovi” završavaju telefonom i izvan zvaničnih institucija. A u slučaj su uključeni političari, uposlenici Ministarstva sigurnosti, tužitelji, novinari, policajci, kriminalci, uposlenici kazneno-popranih zavoda, Američke ambasade...

Razvaljivanje sigurnosnog sistema u BiH, iza kojeg stoje prvenstveno lideri i političke partije, krenulo je povlačenjem međunarodnih organizacija nakon što su procjenili da su u BiH izgrađene institucije, odnosno sistem. I sve to razvaljivanje institucija, u kojima se od portira i vozača, do prvih ljudi, zapošljavaju podobni i nesposobni, koji imaju “sposobne zaštitinike” i koji za svoj rad ne odgovaraju nikome osim upravo onima koji su ih i instalirali, počinje dolaziti na naplatu. Nažalost, račune plaćaju građani.

Političke manipulacije

Nakon ubistva dvije djevojke u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu, Selme Agić i Edite Malkoč, saznalo se da je ubica Sanjin Sefić, itekako poznat  policijsko-istražno-tužilačkim i pravosudnim organima. Saznalo se to, ali nakon što su danima nadležne institucije bile izložene pritiscima medija, odnosno javnosti koja je tražila reakciju i odgovore, a i tada samo zbog toga što su se pojedinci zabrinuli za svoje fotelje.

Sanjin Sefić
Njihove isprazne poruke u najmanju ruku su licemjerne, jer da je svako od njih radio svoj dobro plaćeni posao do ovoga ne bi ni došlo. Uz to, većina tih istupa i saopćenja svela se na to da prebacuju odgovornost jedni na druge, demantiraju jedni druge, i obračunavaju se u javnom prostoru, što može izazvati samo još veći haos u kome će kriminalci nastaviti terorizirati građane, bez straha da će za to biti adekvatno kažnjeni (dovoljno je pogledati izvještaje u crnim hronikama zadnjih dana). Adekvatno, znači da neće praviti “zbirke” prijava, uvjetnih presuda izrečenih uz olakšavajuće okolnosti, ili kazni koje će im platiti dobrostojeći roditelji, ili oni sami novcem koji su zaradili kriminalnim radnjama.

Šta bi se desilo kad bi ovog trenutka ostavke podnijeli svi kantonalni dužnosnici, počevši od Dalide Burzić, glavne kantonalne tužiteljice, Vahida Ćosića, komesara policije Sarajevskog kantona, Dine Konakovića, premijera Kantona, uključujući nadležne ministre? Ništa. Na njihova mjesta bi samo došli drugi.

Ko je kriv za haos u sigurnosno-bezbjednosnom sistemu Bosne i Hercegovine?

Problemi u sigurnosti u Sarajevu, ali i u BiH, imaju puno dublje korijene i ne zavise samo od personalnog angažmana rukovodnih osoba. Sigurnosno stanje u Sarajevu, Federaciji i BiH proizvod je međunarodne i domaće političke manipulacije. Nakon Dejtonskog sporazuma međunarodna zajednica je pristupila reformi sigurno-obavještajnog sistema, koji je bio komplementaran sa reformom Oružanih snaga i pravosuđa. Ne postoji u svijetu država, osim ako nije u ratu, koja ima ovako rascjepkan, složen i nefunkcionalan sistem sigurnosti.

Neuspješne reforme policije

U teoriji (koja, je li, i nastaje na osnovu iskustava iz prakse) već je odavno poznato da je osnov za efikasan sistem sigurnosti sistem subordinacije, odnosno jedinstvo u razmjeni informacija i postupanja. Koliko je to važno svjedoče brojne međunarodne organizacije osnovane da se bore protiv terorizma, organiziranog kriminala i drugih problema s kojim se usljed globalizacije susreće suvremeni svijet. Potvrđuju to i brojni bilateralni i drugi sporazumi između država kako bi se uspješnije suprotstavljali kriminalu.

Vahid Ćosić
Sarajevo, kao glavni grad BiH, sjedište je državnih sigurnosnih i pravosudnih institucija, počevši od Ministarstva sigurnosti, Ministarstva pravde, SIPA-e, OSA-e, Granične policije, Direkcije za koordinaciju policijskih agencija..., do Suda i Tužiteljstva BiH. Pri tome, sistem je tako napravljen da je kantonalni sistem sigurnosti, po zakonima, u najvećoj mjeri neovisan od Federalnog i državnog nivoa, a što je van svake pameti.

Reforma policijskog sistema u BiH je propala nakon sedam pokušaja koji su uključivali Martensov plan iz 2004, Vlašićke pregovore i institucionalno pregovaranje 2005. godine, Sporazum o reformi policije iz novembra 2005. (koji je također propao) do osnivanje direkcije za reforme policije kao pete faze iz 2005, pa do pregovora parlamentarnih stranaka i propalog Lajčakovog prijedloga reforme policije iz 2007. godine.

Predstavnici međunarodne zajednice u BiH uspjeli su u formiranju Ministarstva sigurnosti BiH, Granične policija BiH, Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Službe za poslove sa strancima BiH, Direkcije za koordinaciju policijskih agencija BiH,  Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja, Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova i Agencije za policijsku podršku. Manje-više uspješno je provedena reforma i formiranje OSA-e, Oružanih snaga i formiranje Suda i Tužiteljstva BiH. Međutim, ogroman broj policijsko-sigurnosno-obavještajnih agencija, kao i pravosudno-tužiteljskih institucija u BiH samo je zbir funkcionalno nepovezanih institucija i agencija, zbog čega predstavljaju tek mrtvo slovo na papiru, a državu, odnosno građane kao poreske obveznike koji ih plaćaju itekako puno koštaju. Jer, te institucije postale su samo moćno oružje političarima koji se preko njih obračunavaju i čuvaju svoje pozicije, za šta je bezbroj primjera.

Uspostavljanje sistema nefunkcioniranja

Nije ovaj planirani i kontrolirani haos u BiH prouzrokovala samo dejtonska ludačka košulja, već i domaći vlastodršci svojim političkim djelovanjem, koji su i najodgovorniji za uspostavljanje sistema nefunkcioniranja, jer je već općepoznato da se za prijem u sigurnosne i policijske agencije, tužiteljstva i sudove mora imati “debela politička štela” koja na odgovorna mjesta dovodi prvo nesposobne, a kasnije (najčešće se pokazalo) i korumpirane kadrove.

Planirani i kontrolirani haos u BiH nije prouzrokovala samo dejtonska ludačka košulja, već i domaći vlastodršci svojim političkim djelovanjem, koji su i najodgovorniji za uspostavljanje sistema nefunkcioniranja, jer je već općepoznato da se za prijem u sigurnosne agencije, tužiteljstva i sudove mora imati “debela politička štela”
Podsjetimo se samo afera koje su pratile Vinka Dimančića, bivšeg direktora Granične policije, a protiv njegovog nasljednika, Zorana Galića, pokrenuta je istraga za skoro ista djela – namještanje tendera, nabavke opreme... Nikome još ne pada na pamet da procesuira odgovorne u Graničnoj policiji za namještanje činovanja i zapošljavnja, što je rak rana ove kao i drugih institucija, uz korupciju koja je već odavno urušila kredibilitet ove agencije.

Ilustrativan primjer je svakako i Tužiteljstvo BiH. Čak trojica glavnih tužitelja, ili jednostavno rečeno svi koji su bili na ovoj poziciji, od Jurčevića, Barašina, do Salihovića, otišla su s te pozicije prije isteka mandata uz sumnje da su učestvovali u korupciji i kršenju zakona. Odgovornost VSTV-a nije ništa manja od odgovornosti glavnih tužitelja, jer je, nažalost, i VSTV već duže tek produžena ruka političkih moćnika, kao što su to postali i raznorazni “nezavisni” policijski odbori (podsjetimo samo na slučaj Gorana Zubca dok je bio direktor SIPA-e).

Nesumnjivo da u ovim institucijama postoje oni koji svoj posao rade profesionalno i odgovorno, ali više je no zabrinjavajuće što su Tužiteljstvo BiH i VSTV postale “političke organizacije najvišeg nivoa” s ogromnim ovlaštenjima, koje imaju formalnu kontrolu, ali, ustvari, rade po diktatima bh. politika koje su ih i dovele na pozicije.

Rezervne domovine

Iako je bilo nekoliko skandala i u Sudu BiH predsjednica Meddžida Kreso jedna je od rijetkih koja je uspjela sačuvati dignitet institucije na čijem čelu je bila dva mandata. Nažalost, njen mandat se završava i već je pokrenuta procedura za njenog nasljednika, a poražavajuće je što su se na konkurs za predsjednika Suda BiH prijavili kandidati od kojih je većina upletena u raznorazne afere. Zabrinjavaju, možda još i više, nezvanične informacije po kojima su čelni ljudi VSTV-a pripremili scenario (obaranjem provedenog konkursa) prema kome će na ovu važnu poziciju dovesti kandidata koji se (zasad) čak nije ni prijavio na konkurs, a čiji je profesionalni kredibilitet najblaže rečeno – sumnjiv.

Također je veoma važno ko će biti i novi glavni tužitelj BiH, jer je očigledno da Goran Salihović nema šanse da se vrati na tu poziciju. U Tužiteljstvu BiH zasigurno postoje tužitelji koji bi mogli odgovoriti aktuelnim izazovima i koji nisu podlegli političkim pritiscima ni prilikom vođenja najkompliciranijih slučajeva, počevši od terorizma, preko ratnih zločina, do procesa protiv najuticajnijih političara. Možda je prilika da se izbor prvih ljudi Suda i Tužiteljstva BiH pretvori u početak čišćenja cjelokupnog sistema, ali za to mora postojati i snažna podrška predstavnika međunarodne zajednice.

Goran Zubac
Goran Zubac, direktor SIPA-e, prošle je godine pravomoćno presuđen od strane Suda BiH zbog kršenja zakona i nakon toga je napokon sklonjen s te pozicije i sad je “samo” savjetnik Dragana Lukača,ministra MUP-a Republike Srpske. Himzo Selomovic, direktor Direkcije za koordinaciju policjskih agencija u BiH podnio je ostavku, Bakir Dautbašić, sekretar Ministarstva sigurnosti BiH je pod optužnicom, bivši ministar sigurnosti Fahrudin Radončić je u sudskom procesu zbog ometanja istrage i rada pravosuđa, protiv Zorana Galića, direktora Granične policije otvorena je istraga, Goran Salihović, glavni tužitelj Tužiteljstva BiH je suspendovan…

Koliko je moćnika završilo iza rešetaka zbog korupcije, nepoštivanja zakona, zloupotrebe funkcije? Kakvu to poruku šalje korumpiranim pojedincima i kriminalcima?

Šta da očekuju građani, koji od države traže pravdu i sigurnost za sebe i svoje porodice, šta da rade i kako da se ponašaju, kad su vodeće osobe agencija i pravosudnih organa korumpirani i(li) u sukobu sa zakonom. Jesu li oni koji su napravili ovaj haos u sigurnosnom sistemu uopće svjesni sa čim se igraju i kuda to može odvesti kompletno društvo, i da se, na kraju, to i njima može obiti o glavu? Osim ukoliko nisu kao i Almir Džuvo sebi obezbjedili “rezervne domovine”. Proizvodnja ovakve nesigurnosti u sistemu ne može biti ni slučajna ni bez ozbiljnih posljedica.

Rascjepkanost policijskog sistema

Ubistvo Selme Agić i Edite Malkoč otkrilo je tek vrh ledenog brijega godinama nagomilavanih problema koji se ne mogu riješiti preko noći i skidanjem glave jednom čovjeku, dok će za to vrijeme kantonalne glavešine, zatomljeni u svoje veličine i sisteme koji su ih učinili neosjetljivima na probleme građana, ali i nedodirljivim, pokazivati prstom na “krivce”. U ovom slučaju na policajce koji su tek zadnja karika u lancu, a time i najslabija – potrošna roba vlastodržaca, jer se na konkurs za inspektora policije javi po nekoliko hiljada diplomiranih kriminalista koje za tako ozbiljan posao pripremaju njihovi profesori među kojima je i Bakir Alispahić, koji je na crnoj listi State Departmenta.

Nakon sveg blata bačenog na policiju ovih dana ne znam kako i jedan čestit i pošten policajac, a takvih je sigurno ipak većina, može izaći na ulicu i pogledati u oči građanima. Policija je o Sefiću izašla s podacima, nakon čega je uslijedila ekspresna reakcija Kantonalnog tužiteljstva, sad je na potezu sud da saopći šta su oni uradili po tom pitanju, nakon čega će biti jasno ko laže.

Nakon sveg blata bačenog na policiju ovih dana ne znam kako i jedan čestit i pošten policajac, a takvih je sigurno ipak većina, može izaći na ulicu i pogledati u oči građanima. Policija je o Sefiću izašla s podacima, nakon čega je uslijedila ekspresna reakcija Kantonalnog tužiteljstva, sad je na potezu sud da saopći šta su oni uradili po tom pitanju, nakon čega će biti jasno ko laže
No, to neće ni blizu riješiti ozbiljne probleme u sigurnosnom sistemu. Iako su poslije rata reformama izgrađene skoro sve državne institucije, policija je ostala podijeljena. Budućnosti BiH nema bez jedinstvene policije koja će imati jedinstvenu bazu podataka i koja će međusobno usko surađivati. No, rascjepkanim policijskim sistemom je lakše i upravljati i manipulirati.

Kantonalni komesari su potpisali protokole o suradnji sa Federalnim MUP-om, ali sve se to svelo tek na komunikacije koje su više personalne, nego što imaju uporište u zakonu, iako su, na primjer, kantonalni mupovi dužni izvjestiti Federalni MUP ukoliko naiđu na djela iz njihove nadležnosti to je ostavljeno na savjest pojedincima. Tako se dešava da su kantoni s hrvatskom većinom u Federaciji u sigurnosnom smislu naslonjeni na Hrvatsku i vode brigu da se hrvatski politički moćnici “ne uznemiravaju”, ili da je primorsko i međugorsko zaleđe osigurano u vrijeme turističke sezone u Hrvatskoj.

Vršljanje tajnih agenata Srbije u BiH


Milorad Dodik je formirao stranačku policiju, stvorio svoju obavještajnu službu, sudove i tužiteljstva stavio pod kontrolu i – onda se desi da pripadnici Specijalne policije MUP-a RS-a u po bijela dana izvrše filmsku pljačku novca. Ko (ne)zna za šta će Dodik upotrebiti MUP i svoju stranačku vojsku? Republika Srpska je bila i ostala uvezana u sigurno-obavještajni sistem Srbije, pa vršljanje agenta obavještajne službe Srbije u BiH ne izaziva nikakve reakcije, čak i kada o tome javno progovore nezadovoljni pripadnici srbijanskog MUP-a. Mladen Ivanić je prokomentirao kako su te službe specifične institucije i da političari ne bi trebalo da se u to petljaju?! Što je možda veći skandal i od njihovog upada na teritoriju BiH, jer zna se ko je nadređen tim službama i po čijim nalozima rade, a pogotovo se zna šta znači ilegalni upad operativaca jedne države na teritoriju druge.

Igor Crnadak
Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH je naredio uposlenicima ovog ministarstva u julu 2016. da niko iz ovog ministarstva ne smije pomagati ceremoniju obilježavanja godišnice genocida u Srebrenici nakon što su iz Srebrenice upućene poruke o nepoželjnosti dolaska političarima iz Srbije, a zamarao nas je i glupostima oko priloga paljenja srbijanske zastave ne udostojivši se prije toga provjeriti ni osnovne činjenice, kao što je mjesto gdje je zastava spaljena. Nakon incidenta s operaticima Srbije nije mu palo na pamet da se oglasi, jer je sudeći po njemu to valjda u redu. Mogao bi ministar Crnadak pročitati uputu o tome šta radi ministar spoljnih poslova jedne države, ali i neki udžbenik za početnike o tome šta rade obavještajne službe. Treba li onda čuditi ni što niko ne reagira ni kada se održavaju zajedničke vježbe policije Srbije i RS-a, ili kad eksperti iz Rusije dolaze da pruže “stručnu pomoć” kolegama policajcima i obavještajcima RS-a?!

U slučajevima kao što je posljednje dvostruko ubistvo u Sarajevu krenu reakcije građana, ali nekako se sve to vremenom zaboravi, bez ozbiljnih posljedica po one koji su odgovorni. A upravo to navikavanje najbolja je zaštita za one koji odlučuju ne samo o našoj sigurnosti, nego i o našim životima. Represivni sistem je samo jedna od karika sigurnosne zaštite. Dobar je prijedlog ministra FMUP-a Aljoše Čampare za udvostručavanjem kazni i to svakako treba usvojiti, ali stvari su otišle predaleko da bi se samo represijom mogle rješavati.

Nakon Dejtonskog sporazuma je izvršeno “čišćenje” kadrova unutar svih državnih struktura od strane međunarode zajednice. Podsjetimo, 2001. godine ostalo je oko 16.000 certificiranih policajaca i nekoliko hiljada tužitelja i sudija u BiH. Danas, 15 godina nakon toga, očito je potrebno novo pročišćavanje i to upravo onih koji su dobili certifikate i prošli sigurnosne provjere. Neophodno je da se analizira njihov (ne )rad, imovina, mogući nepotizam, kriminalne veze i sve ono što ne dolikuje jednom predstavniku države. Ustavni i pravni sistem je nesavršen, ali ipak postoje osnove koje se uz političku volju, ali i pritisak medija i građana, mogu reafirmirati s ciljem harmonizacije zakona i kadrovske obnove sigurno-pravosudnog sistema.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*