Boraveći u Bosni i Hercegovini evropski komesar za proširenje Johannes Hahn imao je sastanak s liderima stranaka, nakon čega je izjavio: “Sastao sam se sa vodećim političarima iz političkih subjekata koje participiraju u vlasti, ili će participirati u budućoj, te smo razgovarali o mnogim stvarima. Evropska Komisija priprema mišljenje o Upitniku za pristup EU i planiramo ga do kraja aprila objaviti gdje ćemo iznijeti svoje mišljenje o odgovorima koji su nam dostavljeni.” 

Hahn je ponovio da je ključno da se što prije provedu reforme, ističući neophodnost promjena u poreskim opterećenjima koje, po njemu, koče razvoj bh. ekonomije. Pozdravio je odobrenje Predsjedništva BiH za zaključivanje Sporazuma o sniženju cijena usluga roaminga u javnim mobilnim komunikacijskim mrežama u regiji zapadnog Balkana, te podstakao “članove Predsjedništva BiH da nastave sarađivati i predano raditi na provođenju ranije usaglašenih reformskih procesa.” 

Na sastanku je razgovarano i o političkoj situaciji u zemlji, s akcentom na formiranje vlasti na svim nivoima u BiH, što bi “bio dodatni podstrek evropskom putu zemlje”. Kao i o dostavi Mišljenja Evropske komisije o spremnosti BiH za dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU, pri čemu su predstavnici BiH na sastanku iskazali opredijeljenost i posvećenost ispunjenju uvjeta za formiranje Mišljenja u toku ovog mandata Evropske komisije. Hahn je kazao i ovo: “Preporuke iz Avisa će biti mapa puta za reformske procese iz svih oblasti značajnih za ukupan napredak i razvoj zemlje. U tom kontekstu, članovi Predsjedništva BiH su istakli opredijeljenost za nastavak socio-ekonomskih reformi, intenziviranje borbe protiv korupcije i stvaranje povoljnih uvjeta za investicije i otvaranje novih radnih mjesta.”

Zaštita od pretjerane moći onih koji vladaju

Hoće li ove želje bh. političara uz odgovore koje je BiH poslala Evropskoj komisiji biti dovoljni za dobijanje kandidatskog statusa – odgovor će uslijediti u Mišljenju. U svakom slučaju za nastavak svog evropskog puta BiH mora nastaviti ispunjavati kriterije, među njima svakako najvažanije – Kriterije iz Kopenhagena koji su glavni uvjeti za članstvo u Evropskoj uniji, a koji su usvojeni na sastanku Evropskog vijeća (najviši politički organ u Evropskoj uniji koji čine šefovi država/vlada članica, generalni sekretar Vijeća EU, visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku, ministri vanjskih poslova EU, predsjednik Evropskog parlamenta i predsjednik Evropske komisije) u Kopenhagenu 1993. godine.

Radi se o tri kriterija, političkom, ekonomskom i pravnom – u najkraćem sve ono što je pred BiH bilo postavljeno kroz pitanja u Upitniku. Politički kriteriji obuhvataju stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i zaštitu manjina; ekonomski – postojanje funkcionalne tržišne privrede, sposobne da se nosi s konkurencijskim pritiskom i tržišnim snagama unutar Unije; i pravni – sposobnost preuzimanja obveza članstva, uključujući privrženost ciljevima političke, gospodarske i monetarne unije. Ne čudi stoga što se ovi kriteriji nazivaju i pristupni. Proizašli su iz dosadašnjih praksi, odnosno politika i iskustva članica Evropske unije.

Po Međunarodnoj komisiji pravnika “Vladavina prava nije samo formalna primjena pravnih instrumenata, nego također vladavina pravde i zaštita svih članova društva od pretjerane moći onih koji vladaju.” 

Nije malo podataka koji pokazaju da veliki broj građana koji odlaze iz BiH to ne rade prvenstveno zbog egzistencije, kako se to prvenstveno govorilo, već i zbog toga što žele da oni i njihova djeca žive u uređenim sistemima, a to potvrđuje odlazak cijelih porodica, među kojima su i oni koji su u svojoj zemlji imali osiguranu egzistenciju. Ono što posebno zabrinjavanja je da su među onima koji odlaze obrazovani, intelektualci, stručnjaci iz raznih oblastima kojima i jeste najlakše naći posao na zapadu, a čiji odlazak je teško nadoknaditi u bilo kojoj zemlji, pogotovo BiH.

Ukoliko bi institucije BiH, uz podršku političara, ispoštovali kriterije za članstvo u Evropskoj uniji, to bi značilo i značajna poboljšanja sistema, odnosno veću sigurnost za građane u svakom pogledu od ekonomskog, preko pravnog do sigurnosnog, ali i druga brojna poboljšanja na koja građani i imaju najviše prijedbi: obrazovnog sistema, zdravstvenog, javne uprave a time i usluga građanima. No, s obzirom da se sve ove oblasti uređuju zakonima, jasno je da sve počinje i završava s vladavinom prava. 

Temeljno načelo EU

U okviru političkih kriterija Upitnika Evropske komisije prvo poglavlje čine demokratija i vladavina prava u okviru kojih se navode: ustav, parlament, vlada, lokalna samouprava, civilno društvo, civilni nadzor nad bezbjednosnim agencijama, pravosuđe (pitanja koja su u okviru i poglavlja 23), borba protiv korupcije (pitanja koja pokrivaju i poglavlje 23).

Vladavina prava predstavlja jedno od temeljnih načela EU-a koje podrazumijeva da EU-om i svim zemljama EU-a upravljaju zakoni. Osim što predstavlja funkcionalnu demokraciju i poštovanje ljudskih prava, uključujući prava manjina, vladavina prava jedan je od političkih kriterija koje moraju zadovoljiti zemlje koje žele postati članice EU-a. Koliko je vladavina prava važna svim članicama EU potvrđujuje dokument pod nazivom “Novi okvir EU za vladavinu prava” koji je Evropska komisija donijela 2014. godine i u kome se navodi: “U najozbiljnijem slučaju prava glasa zemlje EU-a mogla bi biti obustavljena u slučaju da je kršenje vrijednosti EU-a ’ozbiljno i stalno’.”

Profesor Žarko Puhovski u svom tekstu “Vladavina prava nasuprot pravu na vladavinu” (Ideje, 14.11.2018.) piše: “Vladavina prava svakako nadilazi pojedinačne institucije, pa i njihove spletove, ali bez djelatnih institucija naprosto nije moguća. Sam se koncept i pojavljuje (u povijesno mjerodavnoj, anglosaksonskoj verziji) upravo kao uspostavljanje institucijskoga okvira koji regulira (dakle: ograničuje) vladavinu.

Bibliografijski se koncept može slijediti unatrag sve do prijelomne knjige Samuela Rutherforda “Lex, Rex, or The Law and the Prince” (1644), pisane kao odgovor na “Sacro-Sanctum Regius Majestas” Johna Maxwella. Kako već i naslovi predznačuju, riječ je o Rutherfordovoj nakani da zasnuje teoriju ograničene vlasti podložne unaprijed zadanim pravilima koja uređuju politički opstanak zajednice...; Maxwell, pak, postulira principijelnu nepovredivost kraljevske vlasti (da su suvremenici dobro razumjeli o čemu je riječ pokazuje i činjenica da je Rutherford nakon Restauracije optužen za veleizdaju – ali je umro prije no što su ga stigli osuditi). Jedva nešto kasnije u mnogome zaboravljeni utopist James Harrington (“The Commonwealth of Oceana”, 1656.) uvodi sintagmu laws empire (gospodstvo prava), sa sličnim implikacijama ograničenja najviše vlasti. Čitav je smisao svih ovih ranijih nastojanja zapravo posve jednostavan – pa, naravno, i dalje aktualan: najviša vlast ne smije biti jedina, s diobom vlasti počinje (ali nikako ne završava) vladavina prava…

Ključno je za modernu verziju sadržaja koji se podvodi pod oznaku vladavina prava stajalište što ga formulira Albert Venn Dicey (’Introduction to the Study of the Law of the Constitution’ – ’Uvod u studij prava i ustava’, 1885). Njegova se interpretacija odnosi na načela (nekodificiranoga) britanskoga ustava u poimanju koje se od tada široko prihvaća kao ’rule of law’. Osnovne su karakteristike ovakva ideala (u Diceyevoj redakciji): a) zakon kontrolira arbitrarnu moć; b) jednakopravnost svih pred zakonom; c) ustav nije po sebi izvor prava državljana, nego je i sam rezultat političke borbe za prava, a predstavlja interpretaciju jedne ideje koja prethodi pozitivnome pravu.

Pravna država (Rechtsstaat), ili vladavina prava (rule of law) koncepti su koji ne predstavljaju samo teorijski (izvorno Kantov ili Diceyev) opis jednoga (’realističkog’) ideala državnoga ustroja, nego, mnogo prije, neku vrst politički neupitnoga standarda uspostave i funkcioniranja današnje države. To, pak, pretpostavlja pravnu jednoznačnost zakonodavstva i sudovanja, njihovu neupitnu nadređenost drugim oblicima odlučivanja, te usuglašenost s međunarodno priznatim sadržajima ljudskih prava. (...) Stoga je svaka suvremena država pod jednoznačnim pritiskom (ne samo u unutrašnjim političkim odnosima, nego i izvana, što je u mnogome povijesni novum) da se konstituira prije svega kao sustav u kojemu je na djelu vladavina prava.”

EU – “zajednica zasnovana na vladavini prava”

Sud Evropske unije osnovan je 1952. godine, sa sjedištem u Luxemburgu (čine ga po jedan sudija iz svake zemlje i 11 neovisnih odvjetnika), s ciljem da “osigurava da se pravo Evropske unije jednako tumači i primjenjuje u svim zemljama EU”, te da “osigurava da zemlje i institucije EU-a poštuju pravo EU.” Sud je nadležan da rješava pravne sporove između nacionalnih vlada i institucija EU-a, a u određenim okolnostima i pojedinci, preduzeća ili organizacije mogu se obratiti Sudu kako bi pokrenuli postupak protiv neke od institucija EU-a ako smatraju da je ona povrijedila njihova prava.

Ovaj sud je 1986. godine u predmetu “Les Verts” prvi put svojom odlukom istakao da Evropska zajednica predstavlja “zajednicu zasnovanu na vladavini prava”, posebno ističući da ni države članice, niti instititucije Evropske zajednice ne mogu izbjeći sudsku provjeru usklađenosti mjera koje su donijele na temelju Ugovora (Ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici potpisan je 25. marta 1957. godine, stupio je na snagu 1. januara 1958. godine.). Ovoj presudi je prethodila presuda u predmetu “Granaria”, u kojoj se koristi izraz “zajednica zasnovana na pravu”. U obrazloženju se navodi da se ovaj izraz treba tumačiti kao “zajednica zasnovana na pravosudnoj zaštiti i kontroli”.

Ovdje svakako treba pomeniti kako je došlo do potpisivanja Ugovora, odnosno formiranja Evropske zajednice i šta je on obuhvatao. Ugovoru o Evropskoj ekonomskoj zajednici prethodio je Ugovor o Evropskoj zajednice za ugljen i čelik (1951./1952.) i neuspjeli pokušaji osnivanja Europske obrambene zajednice (1954.). Ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici u Rimu su potpisale: Belgija, Francuska, Holandija, Italija, Luksemburg i Njemačka. Tada je potpisan je i Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energiju – Euratom (1957.). Ti se ugovori nazivaju i Rimskim ugovorima, i oni su bili temelji za uspostavljanje današnje Evropske unije. Ciljevi Ugovora o Evropskoj ekonomskoj zajednici bili su uspostavljanje zajedničkog tržišta i davanje političke dimenzije razvoju bliskih veza evropskih država. 

U godinama koje su uslijedile odnosi između članica su se razvijali, povećavana je suradnja u svim oblastima, zajedničke nadležnosti, ali je i uspostavljana pravna stečevina – skup zajedničkih prava i obveza koje obvezuju sve zemlje EU-a koje su danas temelj Evropske unije.