“U Foči je sve bilo sa prefiksom srpski”
Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama, Foča (I)
: Elmaja Bavčić, Belma Buljubašić, Jasna Kovo 07.02.2019“Mjesto poricanja, zaborava i šutnje”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja o politikama sjećanja u Foči. Cilj istraživanja bio je ispitati korelaciju individualnih sjećanja ispitanika/ca sa zvaničnim političkim narativima bošnjačke i srpske zajednice u samom gradu Foča. Analiza 24 intervjua ispitanika/ca obje zajednice pokušava dati odgovore na to koje su dominantna sjećanja na prijeratni život u Foči, operativne politike sjećanja na rat u Foči, kako se institucionalizira sjećanje na rat, te kako politike sjećanja koje su dominantne u zajednici utiču na svakodnevni život stanovnika/ca Foče, gdje većinsko srpsko i malobrojno bošnjačko povratničko stanovništvo dijele isti egzistencijalni ambijent obilježen siromaštvom. Avangarda objavljuje dijelove istraživanja iz publikacije Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Široj javnosti Foča je poznata kao sredina u kojoj su se i u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem ratu desili brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Područje istočne Bosne, kojem pripada i Foča, prepoznato je kao mjesto ratnih stradanja u kojem su se desili masovni zločini protiv čovječnosti, koji uključuju ubistva i progone civilnog stanovništva, zatvaranje i mučenje ljudi u logorima i seksualno nasilje.
Uprkos fokusu na dešavanja koja su se dogodila u Foči tokom rata devedesetih godina, čemu su umnogome doprinijele haške optužnice i izricanje kazni počiniteljima, nismo naišle ni na jedno istraživanje koje se bavi politikama sjećanja u ovoj lokalnoj zajednici. To je bio jedan od razloga da istraživanje usmjerimo ka ovoj zajednici, sa veoma traumatičnim iskustvom iz oba rata. Iako su ratna dešavanja bila presudna za odabir zajednice, istraživanje nismo željele ograničiti samo na period sjećanja na protekli rat, već smo ga proširile i na prijeratni i poslijeratni period, kako bismo dobile cjelovitiji uvid u politike sjećanja u ovoj lokalnoj zajednici.
Dominantni narativi
Foča je prije rata bila ekonomski razvijena zajednica, sa velikim brojem fabrika i preduzeća (Maglić, Rudnik u Miljevini, Fočatrans, itd.). Blizina Tjentišta i spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi učinila je Foču jednim od bitnih mjesta sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji, a posebno je značajno obilježavanje Dana borca (1). Od Drugog svjetskog rata pa do kraja osamdesetih godina grad je ekonomski i kulturno napredovao, te je u sjećanjima stanovništva ovaj period zapamćen kao vrijeme blagostanja i suživota.
Rat u Foči počinje 1992. godine. Borbe u gradu trajale su kratko i ono što je obilježilo Foču u tom periodu jesu masovna kršenja ljudskih prava, koncentracioni logori i protjerivanje nesrpskog stanovništva sa teritorije Foče. Nakon toga, pa do kraja rata u Foči se nisu vodile borbe, a u samom gradu bilo je relativno mirno, uz prisustvo vojske.
Opština Foča danas ima 19.811 stanovnika, a registrovano je oko 3.600 povratnika, Bošnjaka/kinja (2). Po nalazima istraživanja, u gradu Foča trenutno živi manje od 30 povratnika/ca. Za zločine u Foči danas imamo sedam presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (3) i jedanaest presuda izrečenih na Sudu BiH (4), a mjesta zločina prepoznata u presudama su kasarna Livade, Kazneno-popravni dom, sportska sala Partizan, bolnica, te mnogi drugi prostori, uključujući privatne kuće, od kojih je najznačajnija Karamanova kuća.
Ni jedno od tih mjesta zločina nije obilježeno.U kolektivnom sjećanju srpskog stanovništva dominantni su zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom u fočanskim selima Jošanici i Jabuci. Komemoracije ubijenima održavaju se svake godine.
Danas u Foči nijedna od prijeratnih fabrika ne radi, ili barem ne u ranijem kapacitetu, ali je otvoreno nekoliko fakulteta (Medicinski, Stomatološki, Bogoslovija), tako da stanovnici Foču karakterišu kao studentski grad (5). Kada se govori o ekonomskom životu, pored prisustva studenata stanovnici sada naglašavaju da priroda oko grada čini Foču turističkom destinacijom. Ipak, bez obzira na turizam i prisustvo studenata, stanovništvo se žali na nedostatak posla i siromaštvo.
Zvanični narativi o ratu u Foči
Kontekstualizirati prošlost i sjećanja na prošlost u Bosni i Hercegovini nije jednostavan zadatak. Društveno-politički kontekst zajednica u BiH ne dozvoljava jedinstveno tumačenje prošlosti, a institucionalizacija sjećanja jedan je od načina kako dominantni narativi upisuju svoje (revizionističke) agende u svakodnevni život zajednice.
U zvaničnoj politici sjećanja u Foči, posljednji rat je označen kao Odbrambeno-otadžbinski. To je vidljivo na spomenicima u gradu, postavci u Muzeju Stara Hercegovina (nazvanoj Spomen soba), u nedavno izdatoj monografiji (7), kao i iz diskursa bivših i sadašnjih zvaničnika. Tu se navodi i govori isključivo o žrtvama srpske nacionalnosti, dok zvaničnog i institucionalizovanog sjećanja na stradanja bošnjačkog naroda nema.
U razgovorima sa većinom naših ispitanika/ca preovlađuje percepcija posljednjeg rata kao borbe za opstanak zajednice i odbrane od neprijatelja. Neprijatelj se, što je važno primijetiti, gotovo nikada ne imenuje, ali je iz konteksta lako zaključiti da se radi o, homogeno shvaćenom, bošnjačkom stanovništvu.
Među bošnjačkim stanovništvom uočile smo dva narativa i svaki ćemo pokušati rekonstruisati i imenovati. Prvi narativ, koji nije institucionalni narativ, nazvale smo Narativom povratnika, a odnosi se na malobrojno stanovništvo koje se vratilo u Foču. Drugi narativ, koji smo nazvali Narativ etničkog čišćenja u potpunosti korespondira sa bošnjačkim zvaničnim narativom, dodatno je uočen kod ispitanika koji se nakon rata nisu vratili u Foču. U ovom narativu rat je opisan kao etničko čišćenje Bošnjaka, što uključuje masovna ubistva, silovanja, mučenja i progone, te je obilježen viktimizacijom, prognanstvom i izdajom komšija.
Jednako kao i Odbrambeno-otadžbinski narativ, i ovaj narativ se kreira kroz institucionalizaciju sjećanja, diskurse bivših i sadašnjih (bošnjačkih) zvaničnika, te je za njega karakteristično da se, za razliku od Odbrambeno-otadžbinskog, razvija izvan grada od strane dominantnih političkih struktura koje zastupaju “interese bošnjačkog naroda”, a svoju podršku ima u bošnjačkom stanovništvu koje se nije vratilo u Foču. Upravo zato što se ne kreira unutar samog grada, a i zato što u samoj Foči nema nositelja ovog narativa, on nije upisan u prostor grada, kroz simbole i komemoracije, ali postoje inicijative, te se unutar nacionalnog diskursa živo upisuje u političko, akademsko, retoričko i sl.
Narativ povratnika ne odgovara u potpunosti ovom narativu. Slično kao i u drugim zajednicama, povratnici su često sukobljeni između realnosti u kojoj žive i nacionalnih politika. Oni ne govore mnogo o stradanjima, koncentrišu se uglavnom na sadašnji život i načine preživljavanja. Kod njih se može primijetiti razočarenje u bošnjačke političke elite, ali i nepovjerenje i distanca u komunikaciji sa komšijama srpske nacionalnosti u Foči.
Iako Narativ povratnika ne možemo označiti kao viktimološki, ipak i u njemu možemo naslutiti viktimizaciju. Vlastita percepcija ove malobrojne zajednice uglavnom se zasniva na prepuštenosti povratnika “samih sebi” i nebrizi bošnjačkih političkih elita o njima. Također, izbjegavanje priča o ratnim stradanjima indikacija je da bi jedan od razloga šutnje mogao biti strah od većine, čiji se narativ o ratu uopšte ne podudara sa njihovim iskustvima.
Alternativnih narativa, koji odudaraju od tri spomenuta, gotovo da i nema. Kod nekoliko sugovornika/ca izdvojile smo nešto što bismo mogle nazvati začetkom alternativnog narativa, ali njihovi iskazi ostaju, ili nedorečeni, ili pokušavaju svoja svjedočenja djelomično uklopiti u dominantne narative.
Institucionalizacija sjećanja
Utjecaj dominantnog političkog narativa uočljiv je u samoj organizaciji grada. Simboli koji obilježavaju ovaj narativ vidljivo su upisani u javni prostor grada. U samom centru, na staklenom izlogu zgrade u kojoj su smještene različite nevladine organizacije (u kojoj se još uvijek formalno nalaze i prostorije Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) stoji slika haškog optuženika Ratka Mladića. Njegova slika, na zgradi koju je gotovo nemoguće zaobići u gradu, govori o ideološkom upisivanju Foče u dominantni srpski narativ.
Naljepnice Srpskog narodnog pokreta 1389 zalijepljene su na nekoliko stubova i ostalih objekata u gradu. Mjesta zločina nad Bošnjacima nisu ni na koji način obilježena. Stara čaršija, kao dio grada koji ponajviše podsjeća na prisustvo drugog u prošlosti Foče, u potpunosti je zapostavljena i većina objekata je oštećena. Rekonstrukcije tog dijela grada gotovo pa i nema.
Tokom rata, sve džamije koje su postojale u Foči su srušene, a najveći dio nije obnovljen. Centar grada je iz tog dijela pomjeren u Njegoševu ulicu. Obnova Aladža džamije u proljeće 2015. godine, kada smo prvi put došle u grad, bila je tek na početku. Iako je promjena naziva ulica pojava prisutna u svim bh. gradovima, u Foči nam se učinila zanimljivim nalazom, s obzirom da su se na nju referirali gotovo svi naši sugovornici/e bez obzira na nacionalnu pripadnost.
U poslijeratnom životu Foče, promjena imena bila je jedan od značajnijih motiva upisivanja dominantnog diskursa novouspostavljene vlasti u gradu. Ime grada promijenjeno je u Srbinje u januaru 1994., da bi se 2004. Odlukom Ustavnog suda BiH vratilo ime Foča. Nalazi sa terena pokazuju da su, uglavnom, izbačeni svi nazivi ulica koji podsjećaju na raniju Foču u kojoj su živjela dva naroda i da su zamijenjeni onima koji pripadaju isključivo srpskoj tradiciji.
Jedan sugovornik nam priča anegdotu koja oslikava promjene iz 90-ih: “Pričali su mi, prva Skupština gradskih odbornika u ratu u Srbinju, to je promijenjeni naziv imena: Srbinje – Foča. I na dnevni red došla priča o promjeni naziva ulica, hajde mijenjaj, znaš ono daj da je što više srpskih, isto je to rađeno i da se ne lažemo po drugim gradovima. (...) I došlo je do promjena naziva ulica i sve je to ok bilo i sad su rekli, hajde kad već radimo promjenu naziva ulica, da radimo numeraciju objekata u ulicama. Kaže, ja predlažem da se sve kuće numerišu arapskim brojevima i onda je ustao jedan i rekao: majku ti tvoju, jesmo se mi zato borili da nam sad arapski brojevi stoje na kućama.”
Izmijenjeni nazivi ulica i naselja u Foči nose obilježje zvaničnih politika, što posebno primjećuju sugovornici/e bošnjačke nacionalnosti koji u tome vide svoju etničku skupinu kao nepoželjnu u gradu.
“Znači, sve ovdje u Foči je bilo sa prefiksom srpski. Ostalo je samo da nije još srpska trava ili srpski zrak.”
Istovremeno, nijedna veća ulica u gradu nije nazvana po ženi, što svjedoči i o patrijarhalnom odnosu zajednice prema vlastitom naslijeđu i izraženom odsustvu svijesti o učešću žena u javnom i političkom životu Foče. Preimenovanje nosi mnogo veći i ideološki i simbolički značaj od komemoracija žrtvama, koje ne okupljaju veliki broj osoba. (8)
Komemoracije koje su se održavale na području Foče u vrijeme SFRJ bile su vezane isključivo za Narodnooslobodilačku borbu (Tjentište, Bitka na Sutjesci, Partizanska olimpijada). Kao bitna manifestacija iz prijeratnog vremena navodi se i Dan oslobođenja Foče koji se obilježavao 20. januara. Ovaj datum se slavio kao dan u kojem su partizanske jedinice oslobodile grad. Danas su ove komemoracije u potpunosti zaboravljene i zamijenjene mjestima sjećanja i komemoracijama koje korespondiraju sa dominantnim političkim narativom.
U gradu ne postoji nijedno obilježje stradalim Bošnjacima, a mjesta na kojima su izvršeni zločini nisu obilježena. Iako se na Željeznom mostu svake godine skupi određeni broj osoba bošnjačke nacionalnosti, koje bacaju cvijeće u Drinu u znak sjećanja na ubijene na tom mostu 1992. godine, takva vrsta komemoracije prepoznata je gotovo isključivo kod ispitanika/ca bošnjačke populacije, dok oni koji su se izjasnili kao Srbi ovu komemoraciju, sa izuzetkom dvoje ispitanika/ca, ne spominju.
“Dolazilo se u Foču, bacalo cvijeće, na mostu. Pokušalo se te kuće obići, Partizan, staviti ploča. Na kraju su uspjeli, ali opet nema, razbijeno je. Znači, ne postoji nešta organizovano.” Ne postoje zvanične inicijative u gradu kako bi se obilježila ova mjesta, sa izuzetkom pojedinih udruženja. Na primjer, u oktobru 2004. godine, članice organizacije Žene žrtve rata pokušale su postaviti obilježje ispred sportske hale Partizan kako bi komemorirale zločine koji su se desili u tom prostoru, ali ih je u toj namjeri spriječilo stanovništvo grada. (9)
Aktivisti i aktivistkinje Inicijative Jer me se tiče su u oktobru 2011. godine postavili spomen-ploče žrtvama ratnih zločina u Bugojnu, Foči i Konjicu. (10) Spomen ploča u Foči uklonjena je sljedeći dan, sa objašnjenjem da nikada nije tražena dozvola za njeno postavljanje. (11) U komunikaciji sa aktivistkinjom Jer me se tiče saznali smo da nisu imali podršku iz lokalne zajednice u Foči kada su postavljali spomen-ploču.
Što se tiče memorijala prethodnom ratu, već na samom ulazu u grad nalazi se Spomenik poginulim srpskim borcima. Zdravko Krsmanović, (12) nekadašnji načelnik Foče, ističe da u vrijeme gradnje spomenika nije bilo posebnih zahtjeva Bošnjaka za spomenikom koji bi obilježavao stradanje njihove etničke skupine, osim iz jednog udruženja koje je zahtijevalo da se obilježi zgrada Partizana, pri čemu je on imao stav da bi se to trebalo riješiti na nivou države, jer je bilo stradanja na svim stranama.
Jedan od noviteta u odnosu na prijeratno vrijeme je promjena datuma dana Foče – sada se obilježava 9. maj, koji se slavi i kao Dan pobjede nad fašizmom. Zdravko Krsmanović kaže da su svi prihvatili ovaj datum i da se taj dan polaže cvijeće na Tjentište, šehidsko mezarje Jeleč i na spomenik palim srpskim borcima. Jedan od povratnika u zajednicu naglašava da Opština taj dan daje vijence i za jedne i za druge, i da je to jedino što bi se na neki način moglo nazvati zajedničkim datumom sjećanja u Foči.
Izborom ovog datuma ostavljen je prostor da svaka od etničkih skupina “upiše” šta simbolizira fašizam za njihovu zajednicu.
Iako se nevladine organizacije smatraju jednim od značajnih aktera u davanju inicijativa za suočavanje sa prošlošću, njihovo prisustvo u zajednici je gotovo nevidljivo. Oba dominantna narativa isključujuća su za bilo kakve reference na zločine koje je počinila njihova strana, ali se ovaj izostanak doima prisutnijim u srpskom narativu. Tu je najvjerovatnije ključno to što su Srbi većinsko stanovništvo, a Foča pripada Republici Srpskoj, pa je samim tim i njihova moć upadljivo veća i mogu nametnuti narativ i kroz institucionalizaciju.
(U sljedećem nastavku: Mladi Fočak: “Super da smo se podijelili”
1. O značaju i ulozi Tjentišta vidjeti kod Karačića (2012: 17-89).
2. Pogledati preliminarne rezultate popisa stanovništva dostupne na:
3. Milorad Krnojelac, Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, vid. više na:
4. Radovan Stanković, Jasko Gazdić, Neđo Samardžić, Rašević Mitar, Miodrag Nikačević, Gojko Janković, Veselin Čančar, Tripković Novica, Savo Todović, Zoran Pljevaljčić, Ranko Stevanović, vid. više na:
5. Broj upisanih studenata/ica u školsku 2013/2014. bio je 1.704, dostupno na:
6. „Monografija poginulih boraca i civila Odbrambeno-otadžbinskog rata u opštini Foča 1991-1995“ promovisana je 8.januara 2015. godine., dan uoči obilježavanja Dana Republike Srpske. U monografiji su navedena imena boraca fočanske brigade, fotografije, lični i podaci o mjestu i vremenu pogibije, te imena civila srpske nacionalnosti koji su poginuli u ovom periodu.
7. „Monografija poginulih boraca i civila Odbrambeno-otadžbinskog rata u opštini Foča 1991-1995“ promovisana je 8.januara 2015. godine., dan uoči obilježavanja Dana Republike Srpske. U monografiji su navedena imena boraca fočanske brigade, fotografije, lični i podaci o mjestu i vremenu pogibije, te imena civila srpske nacionalnosti koji su poginuli u ovom periodu.
8. To nam je u intervjuima potvrdila i većina ispitanika/ca srpske nacionalnosti.
9. Vid. više na: http://www.icty.org/x/file/Outreach/view_from_hague/jit_foca_en.pdf, str. 5.
10. Vid. više na: https://www.facebook.com/jermesetice/posts/229435087222775
11. Vid. više na: http://058.ba/2013/10/uklonjena-nelagalno-postavljena-spomen-ploca/
12. Zdravko Krsmanović je obnašao funkciju načelnika Foče u dva mandata. Široj javnost je poznat kao načelnik koji je imao drugačiju retoriku od svojih prethodnika; govorio je javno o ratnim zločinima nad Bošnjacima/Bošnjakinjama Foče i bio je veoma dobro prihvaćen među pripadnicima bošnjačke zajednice iz Foče, što uključuje i one koji se nisu vratili u grad.
(Publikacija je dostupna na http://www.mirovna-akademija.org/rma/images/2018/Kultura_sjecanja_2017.pdf)
Tweet Send mail