Priča kaže ovako: u zaostavštini Zaima Imamovića pronađena je mala crvena sveska bez linija. U nju je Zaim pred kraj života unosio bilješke o svojim počecima.  Preuzimajući ovaj naslov, Lejla Kalamujić ispunjava Zaimovu želju da se njegova životna priča do kraja ispriča. Ali, i više od toga, priča kako je tihi i nenametljivi Zaim postao jednim od najvažnijih pjevača u historiji sevdalinke prerasta u priču o jednom od najkreativnijih perioda u kulturnoj historiji BiH i Jugoslavije. 

Kad se s distance od više od 100 godina pokuša sagledati historija sevdaha, može se uspostaviti i ovakva tvrdnja: što se elemenata arhiviranja i artefakata tiče, može se reći da sevdah, u odnosu na neke druge (ne samo muzičke) oblike stoji relativno dobro. Što se audio snimaka tiče, postoje “bolji” i “lošiji” periodi, iz kojih imamo izvore različitog kvaliteta, ali može se reći da je postojao određeni kontinuitet koji omogućava relativno kvalitetan uvid u historiju sevdaha. 

Od tog korpusa, naravno, nastajalo je i sve ostalo: zvučno bilježenje je bilo i ostalo najvažnije, jer sevdah nije žanr koji je nastajao kompozitorski, u onom smislu u kojem su tako nastajali neki drugi žanrovi, nego je dominantno umjetnost eklekticizma: bilježenja, skupljanja, slušanja, sabiranja, slijeđenja uzora i interpretiranja. Osim toga, također je moguće naći vrijedne studije i sakupljačke radove u literarnom dijelu onoga što nazivamo sevdahom, odnosno sevdalinkama. Od narodnih sakupljača do univerzitetskih profesora u toj je disciplini objavljeno nekoliko respektabilnih radova, u kojima su kako tekstovi pjesama, tako i njihove interpretacije. Bez obzira što je zaljubljenicima i istraživačima takvih stvari uvijek malo, može se reći da se u tom segmentu imalo od čega početi, i na šta referirati. 

Ono čega je, čini se, uvijek manjkalo u čitanju i pisanju o sevdahu su biografije umjetnika koji su bili glavni nosioci i interpretatori toga žanra: pjevači, kompozitori, svirači, tekstopisci, promoteri… Bilo zbog usmenosti, jer svaka je legenda veća ukoliko se može još jednom prepričati, a nikada ne treba zaboraviti ni skoro apsolutni konsenzus oko zatomljavanja individualnog: koliko ste puta čuli da “u Saraj’vu nema zvijezda.” Ta, u osnovi opasna konstatacija, vjerovatno je posljedica života baziranog na orijentalnoj anonimnosti i neeamncipaciji. I morala je ostaviti traga na kasnijoj kontekstualizaciji žanra. 

Bilo kako bilo, u pisanju i valorizaciji radije se, da se prisjetimo jedne legendarne anegdote iz socijalizma, pristupalo pisanju o tendencijama, nego o nosiocima. Sve to, uz spori razvitak publicističko-istraživačkih alata i načina mišljenja dovelo je dotle da nemamo kvalitetnih biografija velikih sevdalija. 

U tom smislu je knjiga Zaim Imamović / život jednog sevdalije važan pionirski i publicistički čin: bazirana na velikom broju intervjua koji su autorica i urednik knjige Damir Imamović uradili s ljudima koji su znali Zaima Imamovića, tog čudesnog umjetnika sevdaha, ona uz fotografski materijal koji je uredila Imrana Kapetanović funkcionira kao zbirka rukom ispisanih razglednica iz jednog velikog života. I jedne velike karijere. 

Puna dirljivih epizoda, čita se u dahu, a detalji koji se vide u foto i grafičkom materijalu znaju biti pravi biseri. Recimo, raspored programa Radio Sarajeva za utorak, 7. januara 1947., gdje nakon vijesti Zaim Imamović i Ismet Šerbo sviraju na harmonici  i to je highlight jutarnjeg termina, dok podnevni program počinje koncertom Johannesa Brahmsa za violinu i orkestar, a u glavnom terminu od 20 sati ide književni prilog – odlomci iz romana Miroslava Krleže Hrvatski bog Mars! 

Ili, recimo, fakat da je Zaim, kad je doselio iz Travnika kao tinejdžer, uglavnom radio kao kalfa kod majstora, odnosno gazda koji su bili Jevreji. Ta boja poezije u siromaštvu je skoro apsolutno pogođena, i neke od tih pikanterija i anegdota, čitaoca, zapravo, i dovode do bitka Zaimove duše, a on je – glas. 

Odnosno, lirska mekoća i epska širina tog glasa. Ili, kako je lijepo rekao jedan od najvećih, Predrag Gojković Cune: “Njegov glas je uspešno spajao sevdalinku i baladu.” Ili, kako je još ljepše rekao maestro klarineta Boki Milošević: “Zaim je imao dikciju za primer. Kao što je imao Vule Jeftić. Kao što je imao Nat King Cole.” Za ići dalje u tom, estetskom, pravcu ova je knjiga, naprosto, trebala razgovore sa Zaimom, jer tek se (auto)biografijom otkrivaju najtananiji i najkompleksniji detalji u životu nekog čovjeka, umjetnika pogotovo. 

Ali, i ovako, ova je knjiga pravi estetski doživljaj: kad se u bogatom i pažljivo odabranom fotografskom materijalu “ukaže”, recimo, mlada Radojka Živković s harmonikom. Arsen Dedić i stoji “postrojen” na manifestaciji Zvuci rodnog kraja, negdje u SR N(j)emačkoj, sav u crnini, pored dva metra visokog Nikole Karovića, sa sve kićankom, dok u cijeloj stvari legitimno učestvuju Ditka (Dan ljubezni) Haberl, Usnija (Kazuj, krčmo džerimo) Redžepova, i Silvana (Nekad sam bila ja) Armenulić. I, naravno, Zaim. Mali dragulji iz riznice povijesti. 

Sevdah je već toliko razvijena stvar da, valjda, svako ko je čuo tu muziku, u njoj može imati svoje preference. Mi smo opet, takav, soj da svako misli da je njegov stav o bilo čemu validan, pa je duh vremena obilježen razvikanošću sevdaha. Svi pjevaju (ja ne čujem, što kaže veliki Mišo Kovač), televizije pune emisija o sevdahu, svi govore i “mašu” nekim svojim argumentima, a kao i obično, radi se ili o osobnom ukusu, ili interesnim nišama. 

Što se, pak, onoga što ovo potpisuje tiče, on je na stranicama ove knjige našao ono što ga je najviše interesiralo, a to su odnosi Zaima i uz njega, (opet prema isključivo ličnom stavu) dvojice najvažnijih pjevača sevdaha – Muhameda Mešanovića Hamića i Safeta Isovića. Safet, čiji je zlatni belcanto glas odjekivao Jugoslavijom, uvijek  je isticao da je imao velikog učitelja u Zaimu, a knjiga – u kojoj je i dirljiva scena njihovog zadnjeg susreta u bolnici Koševo – nam govori da je njihov odnos uvelike nadrastao odnos učitelja i učenika. Sevdalijski poetizovano, moglo bi se reći da je da je Safet zlatio, kad se dobro Zaimalo. 

Treći Čovjek iz ove priče je zahvaljujući svom karakteru, kratkom životu i prirodom žanra kojim se bavio (sazlija) mogao misliti bilo šta – a imao je pravo misliti i to da mu niko nije ravan – ali je posveta koju je napisao na svojoj singl ploči “Zaimu, prijatelju bez mita”, zapravo otkriva da je Hamić, kao i svaki veliki umjetnik znao specifičnu težinu svakog kolege. 

Jer, ispada da su najveći, zapravo, oni kojima su dvije glavne osobine jednostavnost i skromnost. Zato je dobro da imamo ovu knjigu. Ona će nas podsjetiti na to. I možda biti inspiracija za neka nova djela. Jer, ne govori se slučajno da je svaka stvar vrijedna onoliko koliko se priča o njoj može ispričati.  Trebala nam je i jedna ovakva. O Zaimu, o sevdahu, o njezinim autorima. I u krajnjem, o svima koji je budu čitali.