Da su svi detalji i organizacija posjete Vladimira Putina Beogradu do detalja planirani i iscenirani jasno je iz načina na koji su puštene u javnost informacije o najavi posjete, zatim oko potvrde datuma posjete, pa najava tema o kojima će se razgovarati, zatim odabir mjesta koja će obići ruski predsjednik, do “simpatične geste” poklanjanja psa ruskom predsjedniku. Dozirano su danima plasirane informacije o raznim pripremama za posjetu, mjerama sigurnosti koje poduzimaju pripadnici srbijanskih i ruskih službi, te saopštenja koja su davali ruski i srbijanski predsjednik, najavljujući teme razgovora koje su se odnosile na ekonomska pitanja vezana za ruski energetski sektor i moguću ulogu Srbije u ruskim planovima, odnos sa Kosovom i “agresivnom” američkom kampanjom na Balkanu. Ipak, ova zvanična saopštenja nisu dala konkretan odgovor na glavno pitanje: šta je stvarni razlog Putinove posjete Srbiji baš u ovom momentu? 

Po nekim analitičarima u Srbiji razlog posjete je da se u Evropskoj uniji izazove zebnja zbog pojačanog ruskog prisustva u Srbiji i time ubrzaju aktivnosti na prijemu Srbije u EU, od čega korist u ekonomskom smislu očekuje i Rusija, posebno zbog sankcija koje su na snazi. Postoje i stavovi da je ovaj momenat za posjetu izabran zbog masovnih protesta protiv vladajuće strukture u Srbiji, a posjeta ruskog predsjednika ide u prilog upravo jačanju pozicije vlade Srbije i predsjednika Vučića. 

S druge strane zapadni analitičari slažu se da je vrijeme posjete ruskog predsjednika Srbiji odabrano zbog širenja NATO-a u regionu, posebno nakon ubrzanog prijema Crne Gore u Alijansu, otvaranja mogućnosti skorog prijema Makedonije, te poziva Bosni i Hercegovini za aktivaciju Akcionog plana za članstvo, MAP. Ovim bi sve države Zapadnog Balkana bile članice Alijanse, izuzev Srbije, kojoj, takođe, vrata nisu zatvorena, ali trenutna vlast to ne želi, što je jasno iz njihovih zvaničnih stavova. 

 

Poruka posjete ruskog predsjednika Srbiji, nakon zvaničnih saopštenja, kao i informacija koje su planski plasirane preko medija i diplomatskih krugova, može značiti da je Rusija i zvanično stavila Srbiju u zonu svoga uticaja, na sličan način kako je to uradila sa Sirijom. Kako to može izgledati u budućnosti nije teško predvidjeti, uz nadu da će to biti realizirano bez daljih konfrotacija i sukoba. 

Proširenje NATO-a Putin smatra nasljeđem Hladnog rata i pogrešnom, destruktivnom vojno-političkom strategijom: “NATO danas pokušava pojačati svoje prisustvo na Balkanu. Ali time samo obnavlja linije podjela na evropskom kontinentu. Sve to ne vodi jačanju stabilnosti, već smanjenju povjerenja i rasta napetosti u Europi.”

Crna Gora je bila jedan o jednostavnijih izazova za NATO, i pored činjenice da je značajan dio crnogorskih građana bio protiv pristupanja NATO-u. No, i uz, po tužilaštvu Crne Gore, ruske umješanosti u pokušaje sprječavanja crnogorskog NATO puta, Crna Gora je najnovija NATO članica.

Trenutno su u toku aktivnosti na priključenju Makedonije u NATO, te su pod uticajem NATO-a Grčka i Makedonija došle do sporazuma oko imena Makedonije, otvarajući tako i put Skoplju za ulazak u NATO. Makedonski parlament s koalicijskom većinom socijaldemokrata sa strankama makedonskih Albanaca prihvatio je novi naziv države Sjeverna Makedonija, ostalo je još da sporazum bude prihvaćen od grčke strane, u kojoj su aktuelni protesti nacionalista koji se ne slažu sa ovim sporazumom. Očekuje se da će Grčka, ipak, ratificirati sporazum, te otkočiti dugo osporavani put Makedonije u NATO.

Najzanimljivija i najaktuelnija situacija trenutno je s Bosnom i Hercegovinom, za koju se smatra da je zbog nedorečenosti Dejtonskog sporazuma i političke nedosljednosti pojedinih opcija i dalje najudaljenija od članstva u NATO od svih balkanskih država. Iako su istraživanja javnosti pokazala da blizu 60 odsto građana BiH nije protiv članstva u NATO, politički otpori pod uticajem Rusije su prisutni i teško je prognozirati na koji način će se ova situacija rješiti. Da li će se tražiti rješenja u smislu aktivacije MAP-a, pa da punopravno članstvo malo sačeka, ili će se pokušati sa drugim metodama doći do konsenzusa, vidjet će se vjerovatno tokom ove godine.

Po sve glasnijim porukama sa Zapada, Kosovo izmiče kontroli, ignorišući mišljenja EU i NATO-a, za predsjednika vlade se govori da podržava ujedinjenja albanskih zemalja, dok su sigurnosne snage Kosova pretvorene u punopravnu vojsku. Na diplomatskoj sceni kosovski političari zastupaju ideju razmjene teritorija sa Srbijom na etničkoj osnovi, tražeći od Beograda tri zajednice, Preševo, Medveđu i Bujanovac, gdje su Albanci većina. Sva istraživanja javnosti na Kosovu idu u prilog činjenici da je ogromna većina, po nekim istraživanjima i 90% stanovništva Kosova, za članstvo u NATO, ali mišljenja analitičara su, ipak, da Kosovo čeka dug put do ispunjenja svih potrebnih uslova.

Dilema je Srbija, koja je prilično ovisna o zapadnim ekonomskim strukturama, ali je proglasila vojnu neutralnost, a ima dobre vojne veze kako sa Rusijom, tako i sa NATO-m. U nekim ranijim periodima vlast u Srbiji je naginjala na članstvo u NATO, uz određene uslove, ali posljednjih godina, prvenstveno zbog jačanja moći Rusije i sve prisutnijeg ruskog uticaja u Srbiji, srbijanski interes je iskazan kroz bliskost sa Rusijom, što je potvrdila i ova posjeta predsjednika Putina. Pojačani interes Rusije za Balkan više ne kriju ni najviši predstavnici Kremlja. Uoči polaska za Srbiju, ruski predsjednik dao je intervju za srbijanske medije i rekao kako Rusija poštuje izbor Srbije za pristupanje Evropskoj uniji i ne pokušava joj nametnuti umjetni izbor ili Rusija ili EU, ističući: “Rusija na Balkanu ima puno prijatelja, a posebno mjesto, kao strateški partner, zauzima Srbija,” te naglašavajući destabilizirajuću ulogu koju NATO ima u regiji, što je ponovio i tokom boravka u Srbiji: “Kada govorimo o situaciji na Balkanu, ozbiljan faktor destabilizacije predstavlja politika Sjedinjenih Država i određenih zapadnih zemalja koja je usmjerena na učvršćivanje njihove dominacije u području.” 

Ruski predsjednik u Beogradu je istakao i dobre odnose sa Hrvatskom, izjavljujući da se “progresivno razvijaju odnosi sa Slovenijom i Hrvatskom, bez obzira na to što dijalog između EU i Rusije proživljava teška vremena”. Podsjetio je i da su vodstva Rusije i Hrvatske prošle godine održala nekoliko sastanaka, te ukazao na poboljšanje ekonomskih odnosa.

Nekako u isto vrijeme, Davor Ivo Stier, bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, uzburkao je javnost objavivši politički esej o rastućoj moći Srbije, koja tako postaje hegemon Balkana. On, između ostalog, navodi: “Imitirajući Moskvu i Ankaru u politici rekreacije interesnih sfera, Beograd pokušava isto učiniti na području većeg dijela bivše Jugoslavije. Ako postigne dogovor o Kosovu, uz snažnu potporu SAD-a, Rusije i Francuske, Srbija će ojačati svoj međunarodni položaj, a time i utjecaj na unutarnje prilike u zemljama bivše SFRJ. U takvom kontekstu, potrebno je voditi aktivnu politiku balansa snaga kako bi se izbjeglo stvaranje hegemona na Balkanu, a kako bismo time sebi osigurali dugoročni mir i slobodu.” Stier, očito, povezuje jačanje srbijanskog i albanskog uticaja na Balkanu, te zaključuje: “Srbija i Albanija profiliraju kao ključni regionalni akteri na poluotoku. Srbija zbog ekspanzionističkog mentaliteta, te određenog institucionalnog i državnog kapaciteta. Albanija, pak, crpi snagu i regionalnu relevantnost iz još uvijek dobre demografije.” 

U sjeni Putinove posjete Srbiji, protekla je posjeta hrvatske predsjednice Turskoj, koja je tom prilikom istakla: “Hrvatska vjeruje da je u vitalnom interesu održati Tursku na putu u EU.” Pristupne pregovore s EU-om Turska je otvorila kada i Hrvatska, ali oni sporo napreduju i u zastoju su. Predsjednica je kazala da je Turska uključena u zajednički 18-mjesečni program “trija” EU-a koji čine Rumunija, kao trenutačna predsjedateljica, te Finska i Hrvatska kao iduće. “Turska je kandidatkinja i ostaje ključan partner Evropske unije i to se izrijekom spominje u programu”, rekla je hrvatska predsjednica i istaknula bitnu ulogu Turske u suočavanju s izbjegličkom krizom i u borbi protiv terorizma. 

 

Posebna pažnja prilikom ove posjete data je i Bosni i Hercegovini, a BiH, Hrvatska i Turska održale su do sada sedam trilateranih sastanka od 2010 godine. od kojih su zadnji bili u sklopu Opće skupštine UN-a 2016. i 2017. godine. Stoga ne čudi da su na press konferenciji hrvatska predsjednica i turski predsjednik ponovili “predanost revitalizaciji trilateralnih sastanaka” koji bi trebali ponajviše pomoći reformskom procesu u BiH. “Trilateralni mehanizam je veoma važan, makar smo ga zapostavili”, rekao je Erdogan, kao i da Dejtonski sporazum, koji je u svoje vrijeme bio dobar jer je donio mir, treba mijenjati: “S ovakvim Daytonom ne može se napredovati.” 

Ono što se ne vidi iz zvaničnih izjava, slično kao i za posjetu predsjednika Putina Srbiji, jeste stvarni razlog posjete hrvatske predjsednice Turskoj? Neki analitičari kao mogući razlog navode obećanje podrške Hrvatske u nastojanjima Turske da se približi članstvu u EU, u zamjenu za, eventualno, tursko lobiranje u BiH oko izmjena Izbornog zakona BiH. 

Zapadni mediji u svojim komentarima na trenutno stanje na Balkanu gledaju kao na još jednu geopolitičku igru, u kojoj za sada ne vide poseban problem, ali i ne isključuju mogućnost novih sukoba na Balkanu. Kao što je postala diplomatska praksa, posebno u evropskim krugovima, Zapad izražava zabrinutost, a u novije vrijeme sve više – nelagodu. 

Tako The Guardian zaključuje: “Zapadne zemlje su izrazile nelagodu zbog onoga što smatraju da je rusko miješanje u region, uključujući očigledan pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, pokušajima destabilizacije u Bosni i Hercegovini i formiranje ruskog humanitarnog centar na jugu Srbije.” 

Dok je BBC izvjestio da za Moskvu Srbija predstavlja srodni kulturni prostor usidren u njihovim zajedničkim slavenskim korijenima i pravoslavnoj kršćanskoj vjeri, te se može afirmirati u trenutku kada se bude smatralo da je Evropska unija slaba, a da je NATO suzdržan.