Nedavno je u intervjuu, koji je dao ovom portalu (portal-udar.net), profesor Nezruk Ćurak rekao jednu prostu stvar: stepen demokracije u nekom društvu se mjeri odnosom prema manjinama. Ovu rečenicu možemo i interpretirati nešto drugačije pa reći: društvo je jako onoliko koliko je zaštićena njegova najslabija karika. Ovih dviju prilično sličnih teza ljudi u Bosni i Hercegovini kao nisu ili ne žele biti svjesni. Zatvoreni u tri odvojena društva, svatko je na određenom području većina i u tome kao da uživa, nauštrb manjina, nauštrb vlastite mogućnosti da ima jednaka prava u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine, jer BiH je tako struktuirana da je svatko, od tri konstitutivna naroda, negdje većina a negdje manjina. U toj situaicji nikoga nije briga za one koji su manjina na cijelom području BiH. Rekao bih da je to svatko tko je sačuvao makar trun zdravog razuma, ali ovdje je riječ o jednoj razini građanskog identiteta, onoj nacionalno – etničkoj.

Daytonski sporazum je glavni krivac za takvu sliku današnje Bosne i Hercegovine. Ali on je imao samo jednu jedinu svrhu, a to je zaustaviti rat. Pretpostavljam da se u trenucima potpisivanja sporazuma razmišljalo kako će se stvari s godinama polako mijenjati u drugom smjeru, ali danas je Dayton cement koji nas okiva, rekao bih da je on postao one gangestrske betonske cipele koje BiH vuku na vječno spavanje među ribama.

Rješavanje problema manjinskih skupina, onih etničkih, seksualnih, socijalnih itd. nikako da dođe na red, jer Bosna i Hercegovina se valja u smeću etničkih razmirica koje nikako da siđu s dnevnog reda. Možda je tomu tako i što ljudi u BiH nikako da shvate da tamo gdje se stalno govori o pravima nacija, nema mjesta rješavanju problema pojedinca. A da većina ljudi o tomu ne želi ni razmišljati govori nam i popis stanovništva iz 2013. godine čije rezultate tumačim kao rezultate referenduma na kojemu su građani Bosne i Hercegovine dali legitimitet etničkim/nacionalnim, u našem slučaju nacionalističkim, politikama i spram njih ustrojenom društvu.

Romskoj i drugim manjinama u Bosni i Hercegovini ne preostaje ništa drugo do da se same pokušavaju boriti za osvajanje određenih prava, ali kako to uraditi legalnim putom kad ne postoji pravni okvir koji takvo što predviđa? Pa treba se prvo izboriti da se stvori takav pravni okvir. Zato bi sve manjine u BiH trebale istodobno raditi na ostvarivanju specifičnih prava, ali nastupati kao jedan širi front koji mijenja pravni ovkir koji im onemogućava borbu za ostvarenje prava. U tome trebaju i potporu onih koji nominalno nisu obespravljeni, a to će biti teško dok god se svi zabavljaju nacionalizmom kao zvečkom od koje nit čuju nit vide išta dalje od vlastitog nosa. Jer, kako je to dobro primijetio profesor Ćurak, ovdje je teško očekivati da će zvanična politika usvojiti barem presudu “Sejdić-Finci”.

Obzirom je uvijek dobro naći personifikaciju određenog politčkog programa, na ovom mjestu ćemo istaknuti jedno ime. To je ime Viktora Orbana. On personificira političke promjene u Europi. Iako je njegova Mađarska članica EU, jedne šire zajednice koja je trebala postati nadnacionalna država u nekoj neodređenoj budućnosti, Orban personificira jednu drugačije zamišljenu Europu, Europu kao zajednicu snažnih nacionalnih država, što je ideja koja na području cijele Europe osnažuje na valu migrantsko/izbjegličke krize. Dojma sam da nas očekuje borba za različite vizije Europe i to u skoroj budućnosti.

Obzirom da su ljudi najčešće skloni učiti na vlastitim greškama, što objašnjava i činjenicu da društva i politike ništa nikada nisu naučili iz povijesti, onda me i ne čudi što nitko iz Europske unije ne gleda u pravcu Bosne i Hercegovine da bi vidjeli što čeka EU, ukoliko Europom zavladaju političke ideje koje promovira rečeni Viktor Orban.

Bosna i Hercegovina je nominalno na europskom putu, ali problem je u tomu što se čini da je Europa u ovom trenutku na bosanskohercegovačkom političkom drumu. U Europu kakvu zagovaraju Orban i njegovi klonovi u ostatku Europe ne trebamo srljati, za nju smo već spremni, točnije ona će biti ustrojena po modelu Bosne i Hercegovine, a od toga treba bježati glavom bez obzira, jer vidimo kako to izgleda.

Obzirom da sam cijeli život taoc zemlje u kojoj postoje građani prvog, drugog i trećeg a, bogami, i četvrtog ranga meni se ne žuri u EU koja će biti tako struktuirana, jer u takvoj EU neće biti zemlje ni prava za manjine. A zašto i kako ja to mislim? Pa zato što politika, pogotovu kad je represivno ustrojena, nema nikakav osjećaj za manjine.

Europa u koju trebamo ići jeste jedan nadnacionalni okvir u kojemu je koliko toliko garantirana jednakost svih ljudi koji žive u tom okviru. Ali ona kao da nestaje pred našim očima i pretvara se u noćnu moru koju smo mi na Balkanu patentirali uz malu pomoć kratkovide međunarodne zajednice.

Svjestan sam svih zamki koji ovakvo ovlašno doticanje određenih pipavih problema nosi. Ali nekada valja usporediti stvari ne bi li se tek otvorila neka pitanja. Zato neću, kako bih se opravdavao pred zlonamjernim mamlazima, navoditi sve probleme koje je SFRJ imala i generirala, nego ćemo se dotaknuti nekih stvari koje su bile sjajno zamišljene.

U svojoj, iz ove perspektive beskonačnoj mudrosti, vlasti SFRJ su znali da neće moći održati zajednicu naroda u miru, ukoliko neku jasnu ideju ne suprotstave onoj nacionalnoj. Obzirom na prirodu režima oni su nacionalnom pretpostavili klasno i to prilično uspješno. Nacionalno je, da se razumijemo, konstrukt, a klasno je, ipak, nešto opipljivije i jasnije i zato im je donekle uspjelo stvoriti društvo  jednakih šansi. U tom okviru je i položaj romske zajednice svakako bio bolji.

Da se razumijemo, u SFRJ nismo svi bili jednaki, ali smo imali jednake šanse, a to i jeste nekakav ideal kojemu treba stremiti kad se razmišlja o uređenju društva. Kao što smo svjedočili, taj se projekt počeo raspadati u trenutku kad je nacionalno pitanje ponovno počelo nadvladavati nad onim klasnim. 

I eto još jednog primjera koji nas opominje kuda srlja EU, jer Jugoslavija kakva god bila, bila je naša mala EU i  njezina bi sudbina trebala biti opomena onima koji vode Europsku uniju.

Nema zemlje i prava za manjine, tamo gdje politikom vladaju nacionalističke retorike. Zamislimo državu kao šalter ispred kojeg se stvorio red. Obzirom je ta država, zamislimo opet, društvo u kojem vlada izrazita nejednakost, prvi u redu su oni koji kukaju nad ostvarivanjem svojih nacionalnih težnji. Na repu su manjine. U prostoriji vlada buka. Službenica je izrazito spora i manjinska pitanja nikada neće doći na red. Situacija je takva da se manjine počinju moliti da u prostoriji ne izbije tučnjava jer, povijest ih uči da će one tu prvo nadrapati.

E, na takav činovnički pakao trenutačno liči Bosna i Hercegovina. U to se pred svoj kraj pretvorila i SFRJ i još je izbila krvava tučnjava. Takva sudbina, opravdano strahuju mnogi, čeka i EU ukoliko orbanovština prevlada nad vizijom Europe kao društva jednakih šansi za sve. A takvom društvu bismo trebali svi težiti bez obzira pripadamo li politički većinskim, ili manjinskim skupinama. One većinske bi trebale saslušati manjinske i potruditi se da im pomognu jer društvo u kojemu ćemo živjeti dostojanstveno podrazumijeva društvo za koje smo se svi skupa izborili vodeći računa o potrebama i željama jedni drugih.

U ovakvoj, nacionalizmom zatrovanoj atmosferi, svako pozivanje na zdrav razum zvuči utopistički, ali nije li čovjek biće koje treba težiti uzvišenom, nije li čovjek biće koje je svako postignuće i iskorak napravilo težeći onomu što se većini činilo neostvarivim? Zato ne pitajte što možete učiniti za svoju zemlju, već što možete učiniti za osobu koja sjedi i živi pored vas. 

(Prenosimo s portala udar.net, http://www.portal-udar.net/nema-zemlje-prava-za-manjine-tamo-gdje-politikom-vladaju-nacionalisticke-retorike/)