Kako danas pisati o ratu? Ili možda bi bolje pitanje bilo: zašto danas pisati o ratu? Stvarnost nam je i bez tog sjećanja dovoljno stresna i postaje sve teže pobjeći od užasa svakodnevnice. Stalno novih ratova, izbjegličkih kriza, narušavanja ljudskih prava, gladi, zločina, siromaštva i nepravde. Štaviše, ta je stvarnost toliko ružna da je sasvim opravdano tu i tamo gurnuti glavu u pijesak i usmjeriti se samo na sebe. Čak i ako se odlučimo da to činimo stalno, niko ne bi imao pravo da nas osuđuje. Jer kako drugačije sačuvati psihičko i fizičko zdravlje i živjeti koliko-toliko kvalitetan život? 

Ali i pored toga, svako malo neko ponovo priča ili piše o ratu, prisjeća se ratnih dešavanja i sopstvenih trauma. Stalno se ponovo snimaju filmovi o ratu, pišu knjige o ratu, stalno nas se, htjeli mi to ili ne, podsjeća na taj rat. Odgovor zbog čega se to radi je jednostavan: zato što se mora! Jer rat, ma koliko bi mi to željeli, nije stara i potrošena tema kojoj je moguće okrenuti leđa da bi se usmjerili nekoj ljepšoj budućnosti. On će s nama, koji ga se sjećamo i koji smo ga preživjeli, biti do smrti, makar će nam se nekad činiti da smo ga uspjeli ostaviti iza sebe, ili čak zaboraviti. Jednostavno se radi o prevelikoj traumi da bi se to ikada moglo desiti. 

Odgovor na pitanje kako danas pisati o ratu, bio bi ipak kompleksniji. U prethodnim decenijama svjedočili smo različitim načinima pisanja o ratu i suočavanja s njim i na skoro svaki od njih smo vremenom oguglali. Ispovijesti, svjedočenja, dnevnici, realistična ratna proza, dokumentarci, dokumenti, dječje perspektive, ženske perspektive, muške perspektive – sve moguće perspektive reprizirane su nebrojeno puta. I ma koliko ti načini bili potresni, ma koliko užasni i snažni, sasvim je prirodno da su vremenom izgubili efekat i da smo se navikli na razne vrste ratnih horora. Zato je legitimno pitanje kako danas pisati o ratu, a da to pisanje još djeluje na nas. 

E, pa način na koji je to moguće otkrio nam je Damir Ovčina. On je ratnom sadržaju u svom romanu “Kad sam bio hodža”, ponudio jedan sasvim novi, rekla bih originalan pripovijedni stil. O ovom romanu se dosta pisalo prethodnih godina, najviše zato što je dobio nekoliko književnih nagrada. Međutim, lično nisam sklona da čitam hit-romane onda kada o njima svi pričaju i obično im poklonim pažnju kada se prašina oko njih slegne. Tada je lakše procijeniti da li oni zaista vrijede ili je pažnja koja im se poklanjala bila plod nekih vanjskih faktora. Drugi razlog zbog kojeg sam odugovlačila s čitanjem ovog romana bio je upravo taj što se radilo o ratnom romanu. Jer, iskreno mi se nije čitao još jedan ratni roman koji dominiraju u domaćoj književnosti. Zato sam pričekala i na kraju sam ga pročitala u vrijeme koje mi je savršeno odgovaralo. A osim unutrašnjeg, to čitanje se poklopilo i s vanjskim vremenom ili novembrom koji svojom bojom i atmosferom gotovo savršeno odgovara tonu ovog romana i stapa se s njim. 

Kao što je već poznato, Ovčina u ovom romanu piše o Grbavici tokom rata. Onoj Grbavici o kojoj svi sve znamo – ta do sada se toliko spominjala – a zapravo sasvim malo ili ništa ne znamo. Barem mi koji je nismo preživjeli. Iako je svačije ratno (kao i traumatsko) iskustvo individualno, i kolektivna iskustva ljudi iz različitih mjesta se također razlikuju i trebaju se međusobno uvažavati, Grbavica svojim statusom naselja-logora ipak zauzima posebno mjesto. Pri tome, poređenje s logorom važi samo u određenom stepenu, jer se, ipak, radilo o naselju u kojem su ljudi imali više “slobode” i uloge zatočenika i zatočenih nisu bile tako jasno određene i podijeljene. Grbavica je naprosto tema koja još nije dovoljno istražena, “rak-rana” koja sadrži još toliko neispričanih priča i neotkrivenih tajni. 

Sigurno mnogi od nas imaju nekog svoga, ili pak poznaju nekoga ko je preživio rat na Grbavici. Ljudi koje ja znam o tom periodu veoma rijetko, ili skoro nikako ne govore. Logično je pretpostaviti da je to zato što im je taj period bio toliko ružan da ga se ne žele prisjećati i uspjeli su ga nekako gurnuti pod tepih koji ne žele više nikada podići. Međutim, pitanje je da li će u tome uspjeti... 

Teško je čitati ovaj roman. I to ne samo zbog osjećaja tegobe koji nas prati od početka do kraja, nego i zbog njegovog stila. Ovčina reže rečenice, izostavljajući dijelove koje onda sami moramo nadopunjavati, koristi zamjenice umjesto ličnih imena pa je ponekad teško skontati na koga u kom trenutku misli. Traži od nas maksimalnu koncentraciju, ali to otežavanje čitanja ima veoma bitnu funkciju. Ono onemogućava mentalne automatizme kojima često pribjegavamo, između ostalog i kad čitamo dosadne i toliko puta već viđene ratne sadržaje. Evociranje dnevničkih zapisa zajedno sa svim trivijalnostima koje oni nose – šta se jelo, šta se pilo, kad se zaspalo, odlično dočarava ambijent ratne svakodnevnice, krute, sive i ružne. Često imamo utisak da osjećamo mirise i čujemo zvukove, iako ih Ovčina nigdje direktno ne spominje, kao što ne nigdje ne navodi ni bilo kakvu emociju. Mi ni u jednom trenutku ne saznajemo kako se osjeća glavni lik i užasi kojima svjedoči i u kojima učestvuje se navode bez ikakve patetike. 

Ime i prezime su u ratu predstavljali najkrucijalniju stvar i od njih su bukvalno ovisili život i smrt. Tako su i na Grbavici pločice s imenima stanara u zgradama od presudne važnosti. Međutim, Ovčina nigdje ne navodi tačna imena likova koji u romanu imaju bitniju važnost i imenuje samo sporedne. Na taj način se gubi ona u ratu tako jasno utvrđena distinkcija između “nas” i “njih” i likovi se prvenstveno posmatraju kroz njihove (ne)ljudske karakteristike. U složenosti ljudske dimenzije nema crno-bijele postavke žrtava i zločinca, imaju samo uloge i splet okolnosti koji dovodi do njih. Na Grbavici je bilo “svakakvih” Srba, kao što bi bilo i Bošnjaka da su bili u njihovim pozicijama – ljudskost je nešto što dolazi prije (ili poslije) etničkih obilježja i uloge koju neko poprima.

Da opet ponovim, nije lako čitati ovaj roman, ali čitanje o ratu ne bi ni trebalo da bude lako. Kao što nije bilo lako ni preživjeti rat. I bez obzira što bi željeli pobjeći od njega, zaboraviti ga, ostaviti ga u prošlosti da mu se nikad ne vratimo, to nije tako lako. Kad najmanje očekujemo, može nas zarobiti neko sjećanje, paralizirati neka emocija, može nam se aktivirati neka trauma. Čak i ako nismo svjesni ničega od toga, to ne znači da se u nekim situacijama ne ponašamo na način na koji smo naučili baš u ratu i da ne bi bili drugačiji da nismo preživjeli rat. Možemo mi gurati glavu u pijesak koliko hoćemo, ali džaba. Rat ostavlja trajne posljedice. 

I baš zato su nam potrebni ovakvi romani i baš zato se trebamo sjećati rata. Ne zato da bi u sebi izazvali loše emocije, probudili stare rane i uzgojili mržnju prema “njima”, nego da bi se suočili sa sopstvenim i tuđim užasima i osvijestili ih dotle da se nikada više ne ponove. A toliko je još neopričanih ljudskih sudbina i toliko je ratnih užasa koji zaslužuju da se za njih sazna. 

Ne znam koliko smo svjesni danas kad prolazimo Grbavicom pakla koji se tu dešavao prije dvadesetak godina. Po izgledu sadašnja Grbavica nema ništa s apokaliptičnim scenama iz tog perioda, ali to ne znači da sav taj užas ne čuči negdje iza tih zidova, da nema jauka koji odjekuju u tišini. A svi oni zaslužuju da se čuju, kao što zaslužuju i oni iz Foče, Srebrenice, Prijedora...

A ovaj nam roman pomaže u tome da ih čujemo i razaznamo. One koji ga do sada još nisu čitali, treba upozoriti da to ipak ne čine dok ne osjete potrebu i snagu da se suoče s ovom temom. Makar to bilo za nekoliko godina i u nekom sljedećem novembru, kad na tapetu budu neke posve nove teme (ili romani). Jer ovo je roman koji se ne može čitati uvijek i koji se ne može čitati svakako. Svako od nas za njega treba pronaći pravo, svoje vrijeme, a za to je potreban unutrašnji, a ne vanjski povod.