Borise, bujrum u Sarajevo!
Lako je biti većina...
: Dženana Karup Druško 04.06.2018Novinarstvo nije posao. Novinarstvo je puno više. Novinarstvo je stil života. Način da, poštujući profesionalne uzuse profesije, a prije svega etičke vrijednosti, kao javni radnik pomažete društvu, ukazujete na loše, pišete o dobrom, imate kritički stav prema sve što nije dobro, poštujući iznad svega ljudske slobode i prava, i ako ste većina, a Bošnjaci u Sarajevu to jesu, iznad svega poštujete manjine, druge i drugačije. Jer, lako je biti većina u nekoj sredini, a najlakše se utopiti u nju i uzimati sve prednosti koje to nosi sa sobom (od zapošljavanja najbližih u BH Telekom, pa nadalje). Nije uvreda ako neko misli drugačije od vas. Veličina čovjeka je u tome da prihvata druge i drugačije, pogotovo prava manjina, i da ih kao predstavnik većine štiti. Kazuje štošta o tome i sam islam u svojim svetim knjigama.
Ne mogu mijenjati svijet, ali odmah nakon što sam saznala šta se desilo, poslala sam Borisu Dežuloviću poruku i pozvala ga da piše za sarajevsku avangardu. Nije to bio nikakav odgovor Oslobođenju, ta novina svakako odavno nema značaj za Sarajevo koji je imala. Ono što je bitno, to je da Boris Dežulović, ali i Slaviša Lekić, Dinko Guronjić, Drago Markovina, Žarko Korać, Boris Pavelić, Milivoj Bešlin, Tamara Nikčević, Dejan Jović, Žarko Puhovski… znaju da su uvijek dobrodošli u Sarajevo, da ovaj grad i pored svega što se desilo, i što se dešava, jeste još uvijek otvoren za sve, i za one druge i drugačije.
Za nekih 25 godina mog rada u javnom prostoru dva puta su me pojedinci natjerali da se deklariram kao Bošnjakinja. Nije da ja to nešto izbjegavam, već prosto, moj prvi identitet koji duboko osjećam je – Bosanka. Helem, prvi put je to bilo kad sam, prisustvujući nekoj tribini u Prijedoru čula tezu po kojoj nisu Prijedorčani u ratu stradali jer su bili Muslimani nego su stradali kao građani bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Napisala sam tada kolumnu i rekla da sam Bošnjakinja i da nemam nikakvih problema da stvari nazovem pravim imenom, podsjećajući na ulogu Karadžića i Mladića i njihove “strateške ciljeve” među kojima je prvi bio “uklanjanje” Bošnjaka s prostora koji su smatrali svojim. I ne libim se toga da ovo uvijek javno i bilo kome argumentiram. Drugi put me je na javno deklatiranje mog bošnjačkog identiteta natjerao Milorad Dodik svojom izjavom da Bošnjaci žele ponovo da okupiraju Podrinje. Napisala sam što sam imala, a Dodik nakon toga rekao da nije mislio na Bošnjake Podrinja nego neke “druge”. I evo, sad sam i po treći put u situaciji da počinjem tekst time da sam Bošnjakinja, a ironija je što me je na to ovaj put natjeralo sarajevsko Oslobođenje.
Ako bih govorila u duhu nekih novokomponovanih vjernika (koji su “došli tobe” u ratu, a neki, bogami, i zadnjih godina, i svi dobro znamo i ko su i kako je išla ta transformacija, Sarajevo je ipak mala čaršija) onda bih prebrojavajući svoja krvna zrnca rekla kako ni s očeve ni s majčine strane, čak ni po sjećanju onih najstarijih, nemam u porodici nikoga druge vjere. Pomogao je tome Draža Mihailović u prošlom ratu, koji je umnogome uticao na formiranje identiteta fočanskih muslimana, ali to je neka potpuno druga tema, nebitna za ovaj tekst. Bitno je, tek, zbog onih koji će poželjeti da pričaju kako ja i nisam baš neka mjerodavna Bošnjakinja.
Možda za njih, ali Bošnjakinja sam generacijama, u mojoj kući se svaku večer spremaju iftari, i uvijek su se spremali, moja porodica njeguje tradicionalni bosanski islam (koji se ponekad i razlikuje od nekih današnjih tumačenja, za što me baš briga), ali to je, uvijek smo smatrali, naša privatna stvar. I ja sad, evo, javno kažem da volim tekstove Borisa Dežulovića, da sam uvijek uživala da ih čitam i da ću ih uvijek čitati. Nije uvreda ako neko misli drugačije od vas. Veličina čovjeka je u tome da prihvata druge i drugačije, pogotovo prava manjina, i da ih kao predstavnik većine štiti. Kazuje štošta o tome i sam islam u svojim svetim knjigama.
Oslobođenje nije Sarajevo, nego samo jedan privatni medij
Ne volim pisati tekstove o drugim medijima (osim kad sam javno stajala u zaštitu nekih kolega), ovo je, u stvari, prvi put da imam potrebu ovako reagirati, ali ne zbog Oslobođenja, za koje svi mi u Sarajevu odavno znamo šta je postalo, već zbog toga što se potez glavne urednice Oslobođenja sad identificira sa Sarajevom, a Oslobođenje nije Sarajevo, još manje njegova glavna urednica.
Viktor Ivančić je davno izašao s terminom korporacijsko novinarstvo, precizno objašnjavajući šta ono znači. No, problem je što korporacijski mediji nerijetko pokušavaju u javnosti da se namatnu kao nezavisni, kao mjera u javnom prostoru, a u stvari se sve svodi na interese vlasnika i njegovih bliskih suradnika,moćnih lobija koji, nažalost, upravljaju našim društvima.
Imala sam s Oslobođenjem slično iskustvo kao i Boris Dežulović (ali i kao mnogi drugi) s tim što su mene “ispratili” puštajući u sarajevsku čaršiju informaciju kako sam ja “čovjek Bakira Izetbegovića”, a Boris je ispraćen jer je, navodno, zasmetao njegov tekst Bakiru Izetbegoviću, koji niko i nije vidio osim glavne urednice Oslobođenja i koja ga je, budimo realni, samoinicijativno blokirala.
Prethodio je mom “ispraćaju” iz Dana (koje je nekoliko godina prije toga kupilo Oslobođenje) tekst u Dnevnom avazu u kome sam najstrašnije napadnuta i kao žena i kao novinarka. Oslobođenje je ćutalo, iako sam bila njihov uposlenik, tačnije v.d. glavna urednica Dana. Ćutalo je i Udruženje novinara, iako sam tada bila potpredsjednica. Nisam željela tada od sebe praviti vijest, bilo je to vrijeme predizborne kampanje 2014, a ja na crnoj listi, jer su se dva najjača izdavača pomirila – Mujo Selimović i Fahrudin Radončić, zbog čega se malo ko usuđivao i da me nazove. I tada sam se kao “čovjek Bakira Izetbegovića”, nakon tačno 20 godina rada u Danima, našla na ulici. Čula sam kasnije da je Radončić pričao da jesam otjerana zbog njega, ali da me, po njemu, nisu trebali izbaciti već samo objasniti “šta mogu, a šta ne pisati“. E pa ja ne umijem tako pisati!
Novinarstvo nije posao, novinarstvo je puno više
Prešla sam u nevladin sektor ubjeđena tada da sam završila s novinarstvom. Ali. Novinarstvo nije posao. Novinarstvo je puno više. Novinarstvo je stil života. Način da, poštujući profesionalne uzuse profesije, a prije svega etičke vrijednosti, kao javni radnik pomažete društvu, ukazujete na loše, pišete o dobrom, imate kritički stav prema sve što nije dobro, poštujući iznad svega ljudske slobode i prava, i ako ste većina, a Bošnjaci u Sarajevu to jesu, iznad svega poštujete manjine, druge i drugačije. Jer, lako je biti većina u nekoj sredini, a najlakše se utopiti u nju i uzimati sve prednosti koje to nosi sa sobom (od zapošljavanja najbližih u BH Telekom, pa nadalje).
Mi koji živimo u Sarajevu najbolje vidimo promjene koje se dešavaju, i nije tačno da pristajemo na njih. Dokazuju to pojedinci koji svakodnevno iznose svoje kritičke stavove u medijima, tekstovi koje pišu. A bar je o boravku Erdogana u Sarajevu objavljeno tekstova i tekstova, i niko zbog toga nije imao problema, osim Dežulović, i to u Oslobođenju. Naravno da bi bilo bolje da ih ima više, ali ih ima.
Možda praksa da mediji mogu funkcionirati bez novinara (tu svakako ne treba ubrajati poslušnike, kao ni one koje egzistencija tjera na to) i može funkcionirati, ali sigurno ne i u medijima koji pretendiraju da budu nezavisni, tvrdeći da su u službi građana, a ne političkih elita i uticajnih lobija. Svačiji je izbor da pristane da radi za takve medije, ali je pošteno i da prizna za šta prima pare. Svačiji je izbor i da piše šta želi, odnosno šta od njega traže vlasnici, ali nema nikakva prava da pri tome svoje pisanje krije iza javnosti i svoje stavove nameće kao stavove javnosti, a svi znamo ko je (bila) čitalačka publika Oslobođenja i to je ono što je u ovom slučaju moralo izazvati reakcije. Uostalom, Boro Krivokapić je lijepo to rekao – zar je neko očekivao da u novini u kojoj je kolumnista Muhamer Bazdulj, može biti kolumnista i Boris Dežulović?
Radikalizacijom protiv radikalizacije
I zbog toga ću svoje suknje skraćivati sve dok na Titovoj ulici u centru Sarajeva budem meta prijekih pogleda pokrivenih žena. I zbog toga ću uvijek biti u prvom redu svakog okupljanja LGBT zajednice, ali nikada neću podržati sarajevske studente u njihovim skandaloznim zahtjevima kao što je onaj o pauzi na fakultetima u vrijeme džume, ili uspostavljanju prostorija za obavljanje namaza. I zbog toga ću se uvijek argumentirano suprotstavljati političarima iz Beograda i Banja Luke kad negiraju genocid nad Bošnjacima, ali neću tvrditi da je genocid bio tamo gdje nije.
Uvijek ću biti ponosna jer je nasljeđe Bosne Srebrne dio i moga identiteta, i ne krijem da Gabrijela Jurkića volim više od Mersada Berbera. I zbog toga ću uvijek javno reći da mi je bliži i draži Ivan Šarčević od mnogih sarajevskih intelektualaca, a ako ću biti do kraja iskrena reću ću i od svih “akademika” BANU-a. I zbog toga ću čitati Branka Ćopića i Petra Kočića i svoje dijete učiti da ih voli...
I zbog toga ću do zadnjeg daha navijati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine!
Ivan Lovrenović je prije dosta godina rekao, parafraziram, da najgore što se može desiti Sarajevu jeste da na radikalizaciju Banja Luke, odgovori radikalizacijom. Nažalost, s godinama to se dešava, i o tome sam nekoliko puta javno govorila, naglašavajući da radikalizacija Bošnjaka ne može donijeti ništa dobro ni samim Bošnjacima. Osim što je pomogla etno-nacionalnim politikama koje su u BiH sve podijelili na – troje. Već dugo se tom politikom stvara(la) atmosfera da se svaki javni istup počinje svrstavati u jednu od tri nacionalne skupine, i svako ko izađe i počne kritikovati politiku Milorada Dodika i Dragana Čovića, ukoliko pri tom ne spomene i Bakira Izetbegovića, bude proglašen radikalnim Bošnjakom koji brani politiku SDA i Izetbegovića. Nema više ostalih. Nema više građana. Nino Raspudić je to decidno objasnio tvrdeći da nema građanske Bosne i Hercegovine, već je to, po njemu, podvala političkog (bošnjačkog) Sarajeva. E pa, Raspudiću niste u pravu!
Biti čovjek
Odgovorno tvrdim, a bila sam i svjedok, da se branitelji Bosne i Hercegovine u ratu se nisu borili za vrijednosti koje nam danas nameću mnogi pa i Oslobođenje. Ne želim ništa više muslimansku Bosnu i Hercegovinu nego što želim da bude napravljena po mjeri Dodika i Čovića. Beskrajno volim svoju zemlju, ali nemam na nju ništa veća prava od Srba i Hrvata koji su u njoj rođeni, ali ni manja. I samo želim da jednog dana dočekam da mladi ljudi ove zemlje zajednički rade na njenom prosperitetu, da zajednički slave sportske pobjede nad drugim zemljama, pa i susjednim, poslovne uspjehe, da zajedno idu na koncerte, da cijene jedni druge po tome koliko je ko čovjek, koliko je ko moralan, etičan, a ne po imenu.
Sve dok u Sarajevu žive ljudi kao što su Ivan Šarčević, Zdravko Grebo, Boro Kontić, Dino Mustafić, Gajo Sekulić, Zlatko Dizdarević, Snježana Ivandić Ninković, Mile Stojić, Ahmed Burić, i mnogi, mnogi drugi, Sarajevo će biti Sarajevo. Kao što rekoh, ne mogu mjenjati svijet, ali odmah nakon što sam saznala šta se desilo, poslala sam Borisu Dežuloviću poruku i pozvala ga da piše za avangardu.
Nije to bio nikakav odgovor Oslobođenju, ta novina svakako odavno nema značaj za Sarajevo koji je imala. Ono što je bitno, to je da Boris Dežulović, ali i Slaviša Lekić, Dinko Guronjić, Drago Markovina, Žarko Korać, Boris Pavelić, Milivoj Bešlin, Tamara Nikčević, Dejan Jović, Žarko Puhovski… znaju da su uvijek dobrodošli u Sarajevo, da ovaj grad i pored svega što se desilo, i što se dešava, još uvijek je otvoren za sve, i za one druge i drugačije. Važno je da znaju da još postoje mediji čija su vrata za njih širom otvorena (a srećom avangarda nije usamljena u tome). Čak i ako su nekad kritični prema nama i to je dobro, da vidimo kako nas drugi vide. Uostalom, čitanost njihovih tekstova govori sama za sebe. Najveća opasnost koja se može desiti jednom društvu je da postane zatvoreno, isključivo prema drugima i drugačijim, dovoljno samo sebi, pri tome gušeći kritičku i slobodnu misao. Možda će i mene zbog ovoga što pišem pojedinci napasti, ali iskreno, baš me briga, već su mi nekoliko puta “skinuli glavu” zbog mojih stavova. Principi u životu moraju biti iznad svega. Iskreno vjerujem da u Bosni i Hercegovini još uvijek puno više živi dobrih ljudi, nego onih drugih.
I zato, Borise, bujrum u Sarajevo kad god hoćeš.
-->
Ako bih govorila u duhu nekih novokomponovanih vjernika (koji su “došli tobe” u ratu, a neki, bogami, i zadnjih godina, i svi dobro znamo i ko su i kako je išla ta transformacija, Sarajevo je ipak mala čaršija) onda bih prebrojavajući svoja krvna zrnca rekla kako ni s očeve ni s majčine strane, čak ni po sjećanju onih najstarijih, nemam u porodici nikoga druge vjere. Pomogao je tome Draža Mihailović u prošlom ratu, koji je umnogome uticao na formiranje identiteta fočanskih muslimana, ali to je neka potpuno druga tema, nebitna za ovaj tekst. Bitno je, tek, zbog onih koji će poželjeti da pričaju kako ja i nisam baš neka mjerodavna Bošnjakinja.
Možda za njih, ali Bošnjakinja sam generacijama, u mojoj kući se svaku večer spremaju iftari, i uvijek su se spremali, moja porodica njeguje tradicionalni bosanski islam (koji se ponekad i razlikuje od nekih današnjih tumačenja, za što me baš briga), ali to je, uvijek smo smatrali, naša privatna stvar. I ja sad, evo, javno kažem da volim tekstove Borisa Dežulovića, da sam uvijek uživala da ih čitam i da ću ih uvijek čitati. Nije uvreda ako neko misli drugačije od vas. Veličina čovjeka je u tome da prihvata druge i drugačije, pogotovo prava manjina, i da ih kao predstavnik većine štiti. Kazuje štošta o tome i sam islam u svojim svetim knjigama.
Oslobođenje nije Sarajevo, nego samo jedan privatni medij
Ne volim pisati tekstove o drugim medijima (osim kad sam javno stajala u zaštitu nekih kolega), ovo je, u stvari, prvi put da imam potrebu ovako reagirati, ali ne zbog Oslobođenja, za koje svi mi u Sarajevu odavno znamo šta je postalo, već zbog toga što se potez glavne urednice Oslobođenja sad identificira sa Sarajevom, a Oslobođenje nije Sarajevo, još manje njegova glavna urednica.
Viktor Ivančić je davno izašao s terminom korporacijsko novinarstvo, precizno objašnjavajući šta ono znači. No, problem je što korporacijski mediji nerijetko pokušavaju u javnosti da se namatnu kao nezavisni, kao mjera u javnom prostoru, a u stvari se sve svodi na interese vlasnika i njegovih bliskih suradnika,moćnih lobija koji, nažalost, upravljaju našim društvima.
Imala sam s Oslobođenjem slično iskustvo kao i Boris Dežulović (ali i kao mnogi drugi) s tim što su mene “ispratili” puštajući u sarajevsku čaršiju informaciju kako sam ja “čovjek Bakira Izetbegovića”, a Boris je ispraćen jer je, navodno, zasmetao njegov tekst Bakiru Izetbegoviću, koji niko i nije vidio osim glavne urednice Oslobođenja i koja ga je, budimo realni, samoinicijativno blokirala.
Prethodio je mom “ispraćaju” iz Dana (koje je nekoliko godina prije toga kupilo Oslobođenje) tekst u Dnevnom avazu u kome sam najstrašnije napadnuta i kao žena i kao novinarka. Oslobođenje je ćutalo, iako sam bila njihov uposlenik, tačnije v.d. glavna urednica Dana. Ćutalo je i Udruženje novinara, iako sam tada bila potpredsjednica. Nisam željela tada od sebe praviti vijest, bilo je to vrijeme predizborne kampanje 2014, a ja na crnoj listi, jer su se dva najjača izdavača pomirila – Mujo Selimović i Fahrudin Radončić, zbog čega se malo ko usuđivao i da me nazove. I tada sam se kao “čovjek Bakira Izetbegovića”, nakon tačno 20 godina rada u Danima, našla na ulici. Čula sam kasnije da je Radončić pričao da jesam otjerana zbog njega, ali da me, po njemu, nisu trebali izbaciti već samo objasniti “šta mogu, a šta ne pisati“. E pa ja ne umijem tako pisati!
A povod je bio moj tekst u Jutarnjem listu, nakon što se pojavila optužnica protiv Nasera Keljmendija u Prištini. Stariji čitatelji Dana će se sjetiti da sam kao mladi novinar otkrila i raskrinkala Keljmendija u Sarajevu i njegove veze, i optužnica na Kosovu bila je potvrda svega onoga što sam godinama pisala o njemu, pa i njegovim vezama s Radončićem. Vildana Selimbegović je tada zabranila da Dani objave riječ o tome! Kad su se te sedmice Dani pojavili na ulici bez riječi o optužnici protiv Nasera Keljmendija, dok su svi drugi mediji to imali na naslovnim stranama, toliko me je bilo sramota da sam taj dan prekinula svoju dugogodišnju tradiciju da nakon što Dani izađu, i redakcijskog sastanka, odem u grad, šetam, pijem kafe s prijateljima... Shvatila sam da je vrijeme da i ja idem.
Prešla sam u nevladin sektor ubjeđena tada da sam završila s novinarstvom. Ali. Novinarstvo nije posao. Novinarstvo je puno više. Novinarstvo je stil života. Način da, poštujući profesionalne uzuse profesije, a prije svega etičke vrijednosti, kao javni radnik pomažete društvu, ukazujete na loše, pišete o dobrom, imate kritički stav prema sve što nije dobro, poštujući iznad svega ljudske slobode i prava, i ako ste većina, a Bošnjaci u Sarajevu to jesu, iznad svega poštujete manjine, druge i drugačije. Jer, lako je biti većina u nekoj sredini, a najlakše se utopiti u nju i uzimati sve prednosti koje to nosi sa sobom (od zapošljavanja najbližih u BH Telekom, pa nadalje).
Mi koji živimo u Sarajevu najbolje vidimo promjene koje se dešavaju, i nije tačno da pristajemo na njih. Dokazuju to pojedinci koji svakodnevno iznose svoje kritičke stavove u medijima, tekstovi koje pišu. A bar je o boravku Erdogana u Sarajevu objavljeno tekstova i tekstova, i niko zbog toga nije imao problema, osim Dežulović, i to u Oslobođenju. Naravno da bi bilo bolje da ih ima više, ali ih ima.
Može Oslobođenje svoju bruku s Dežulovićem sad pravdati na milion načina, to neće promjeniti ono što je urađeno, jer ne uređuje Vildana Selimbegović Saff, Faktor, Stav – koji imaju jasne stavove i to i ne kriju, što je potpuno legitimno, njihov izbor – ili neki slični medij da može cenzuru pravdati na način kako se sad pojavljuju informacije, da je Izetbegović nešto zabranio, da su povrijeđeni vjerski osjećaji neke njene lektorice... Ma baš. Oslobođenje ima pravo da radi šta hoće, ali ono što ne može, jeste da se ovakvo javno nameće kao nezavisni medij. Iako to odavno nije, pogotovo ne nakon što je ušlo u poslovni dogovor s beogradskim Kurirom.
Radikalizacijom protiv radikalizacije
Prije nekoliko mjeseci iziritirana javnim istupima nekih pojedinaca, ali i onima koji su me zbog mojih istupa oko presuda Mladiću i Prliću i ostalima, počeli svrstavati u neke grupe kojima ja nikako ne mogu pripadati, napisala sam status na svom Facebooku, navodeći da ne mogu mijenjati svijet, ali mogu krenuti od sebe: iz protesta ne idem u Sarajevu na mjesta gdje je zabranjeno točenje alkohola, iako ja ne pijem, jer ljudi moraju imati pravo na izbor, izbori se ne mogu nametati. Ljudske slobode i prava su svetinja. I zbog toga ću se uvijek oštro suprotstaviti svima onima koji negiraju moj nacionalni identitet.
Uvijek ću biti ponosna jer je nasljeđe Bosne Srebrne dio i moga identiteta, i ne krijem da Gabrijela Jurkića volim više od Mersada Berbera. I zbog toga ću uvijek javno reći da mi je bliži i draži Ivan Šarčević od mnogih sarajevskih intelektualaca, a ako ću biti do kraja iskrena reću ću i od svih “akademika” BANU-a. I zbog toga ću čitati Branka Ćopića i Petra Kočića i svoje dijete učiti da ih voli...
I zbog toga ću do zadnjeg daha navijati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine!
Ivan Lovrenović je prije dosta godina rekao, parafraziram, da najgore što se može desiti Sarajevu jeste da na radikalizaciju Banja Luke, odgovori radikalizacijom. Nažalost, s godinama to se dešava, i o tome sam nekoliko puta javno govorila, naglašavajući da radikalizacija Bošnjaka ne može donijeti ništa dobro ni samim Bošnjacima. Osim što je pomogla etno-nacionalnim politikama koje su u BiH sve podijelili na – troje. Već dugo se tom politikom stvara(la) atmosfera da se svaki javni istup počinje svrstavati u jednu od tri nacionalne skupine, i svako ko izađe i počne kritikovati politiku Milorada Dodika i Dragana Čovića, ukoliko pri tom ne spomene i Bakira Izetbegovića, bude proglašen radikalnim Bošnjakom koji brani politiku SDA i Izetbegovića. Nema više ostalih. Nema više građana. Nino Raspudić je to decidno objasnio tvrdeći da nema građanske Bosne i Hercegovine, već je to, po njemu, podvala političkog (bošnjačkog) Sarajeva. E pa, Raspudiću niste u pravu!
Biti čovjek
Odgovorno tvrdim, a bila sam i svjedok, da se branitelji Bosne i Hercegovine u ratu se nisu borili za vrijednosti koje nam danas nameću mnogi pa i Oslobođenje. Ne želim ništa više muslimansku Bosnu i Hercegovinu nego što želim da bude napravljena po mjeri Dodika i Čovića. Beskrajno volim svoju zemlju, ali nemam na nju ništa veća prava od Srba i Hrvata koji su u njoj rođeni, ali ni manja. I samo želim da jednog dana dočekam da mladi ljudi ove zemlje zajednički rade na njenom prosperitetu, da zajednički slave sportske pobjede nad drugim zemljama, pa i susjednim, poslovne uspjehe, da zajedno idu na koncerte, da cijene jedni druge po tome koliko je ko čovjek, koliko je ko moralan, etičan, a ne po imenu.
Sve dok u Sarajevu žive ljudi kao što su Ivan Šarčević, Zdravko Grebo, Boro Kontić, Dino Mustafić, Gajo Sekulić, Zlatko Dizdarević, Snježana Ivandić Ninković, Mile Stojić, Ahmed Burić, i mnogi, mnogi drugi, Sarajevo će biti Sarajevo. Kao što rekoh, ne mogu mjenjati svijet, ali odmah nakon što sam saznala šta se desilo, poslala sam Borisu Dežuloviću poruku i pozvala ga da piše za avangardu.
Nije to bio nikakav odgovor Oslobođenju, ta novina svakako odavno nema značaj za Sarajevo koji je imala. Ono što je bitno, to je da Boris Dežulović, ali i Slaviša Lekić, Dinko Guronjić, Drago Markovina, Žarko Korać, Boris Pavelić, Milivoj Bešlin, Tamara Nikčević, Dejan Jović, Žarko Puhovski… znaju da su uvijek dobrodošli u Sarajevo, da ovaj grad i pored svega što se desilo, i što se dešava, još uvijek je otvoren za sve, i za one druge i drugačije. Važno je da znaju da još postoje mediji čija su vrata za njih širom otvorena (a srećom avangarda nije usamljena u tome). Čak i ako su nekad kritični prema nama i to je dobro, da vidimo kako nas drugi vide. Uostalom, čitanost njihovih tekstova govori sama za sebe. Najveća opasnost koja se može desiti jednom društvu je da postane zatvoreno, isključivo prema drugima i drugačijim, dovoljno samo sebi, pri tome gušeći kritičku i slobodnu misao. Možda će i mene zbog ovoga što pišem pojedinci napasti, ali iskreno, baš me briga, već su mi nekoliko puta “skinuli glavu” zbog mojih stavova. Principi u životu moraju biti iznad svega. Iskreno vjerujem da u Bosni i Hercegovini još uvijek puno više živi dobrih ljudi, nego onih drugih.
I zato, Borise, bujrum u Sarajevo kad god hoćeš.
Tweet Send mail