Tome su naročito skloni putopisci koji u Albaniju dolaze sa Zapada, pa i njeni najbliži susjedi u koje i mi spadamo. Valjda smo se predugo vremena smatrali “naprednijim i razvijenijim” u odnosu na Albaniju, u njenoj nerazvijenosti se zrcalio naš napredak, zbog čega se tog superiornog pogleda teško osloboditi i danas. Iako, on kao takav pripada prošlosti, ako mu je ikada i bilo mjesto.

Albanija je dovoljno višeslojna i čudesna zemlja da se priča o njoj ne može iscrpiti kroz promjene koje je postigla u posljednjih dvadeset godina. Takva je danas, a takva je bila i tokom “komunističkog mraka”, jer ljudi nisu proveli taj period u stanju hibernacije, niti je sve bilo zamrznuto dok nisu došle devedesete i demokratija i tad se konačno odmrznulo i ponovo pokrenulo.

Diktatura Envera Hodže (1944-1985) bez sumnje predstavlja veoma negativan period albanske historije, ali to ne znači da se on danas treba ignorisati. Svaku priču o Albaniji treba početi s jasnom sviješću o njenoj prošlosti koja je veoma vidljiva i u njenoj sadašnjosti i treba da bude vidljiva i u budućnosti. Jer šteta bi bilo da ne bude tako.

Enver Hodža i komunističko hodočašće

Izgleda da su slično razmišljali i sami Albanci. Iako većina ima krajnje negativan stav prema komunizmu i Hodži, za kojeg vlada uvjerenje da je bio gori i od Čaušeskua, jasno je da se s prošlošću ne može tek tako raskrstiti. Puno bolje od zaborava i revizije – procesa koji su prisutni kod nas, činilo se njeno što vjernije memorisanje i iskorištavanje te pokušaj da se iz te prošlosti nauči što više da se ona ne bi ponovila. Glavni grad Albanije, Tirana, danas je, s pravom se može tako reći, mjesto memorijalnog komunističkog hodočašća. Neki od najpoznatijih simbola iz doba komunizma i dalje su tu, samo im danas pripada posve drugačiji kontekst.  

U turističkim kuloarima provlači se sintagma “komunistička tura”, koja se u Albaniji ne smije propustiti. Ona uključuje posjete bunkerima, Hodžinoj nekadašnjoj rezidenciji, Muzeju tajnog nadziranja, Blloku i piramidi. Oni koji posjete Albaniju morali bi obići makar jedno od ovih mjesta, a to naročito vrijedi za ljude iz naših krajeva. Dok turistima sa Zapada komunističke memorabilije djeluju privlačno (jer o njima ne znaju puno), na nas one mogu djelovati puno dublje. Jer iako je komunizam u albanskoj varijanti znatno drugačiji od našeg, mogli bismo reći pervertirana forma jugaslovenskog socijalizma, ipak je moguće izvesti određene paralelizme. Drugim riječima, upoznavanje s albanskom historijom nas može voditi boljem razumijevanju vlastite.

Enver Hodža je u kolektivnom jugoslavenskom, ali i globalnom sjećanju, ostao zapamćen kao paranoik koji je vlastitu zemlju, zbog permanentnog straha od napada, držao u potpunoj izolaciji. Granice su čuvali naoružani čuvari, a Albancima je pod prijetnjom smrću bilo zabranjeno da napuste zemlju. Bojeći se nuklearnog napada, duž cijele zemlje dao je izgraditi stotine hiljada bunkera koji danas čine specifičan albanski krajolik. Mnogi od njih su ruinirani, obrasli korovom i porušeni, dok su drugi pretvoreni u muzeje. Ono što se često izostavlja kad se govori o bunkerima jeste činjenica je tokom njihove gradnje u nesrećama živote izgubilo stotine ljudi. Žrtve tih anonimnih graditelja prijašnji režim nije želio isticati, a one danas zvuče još besmislenije u kontekstu uzaludnosti cijelog tog graditeljskog poduhvata.
 
U dva takva bunkera u Tirani napravljeni su muzeji posvećeni albanskoj historiji 20. vijeka. Idući od sobe do sobe, posjetioci mogu da se upoznaju s Albanijom pod okupacijom fašističke Italije, potom s njemačkom invazijom, periodom nakon Drugog svjetskog rata, te komunističkim periodom kojem je posvećen najveći dio. Sadržaj je informativan i zabavan, a većina soba bunkera sadrži i autentične predmete iz vremena o kojem govori, ili određenu umjetničku instalaciju koja ga naglašava. Treba istaći i da je sadržaj s kojim se susrećemo veoma neprijatan, te je istaknuto upozorenje da nije primjeren za djecu mlađu od 16 godina.

Po sovjetskom modelu

Iako je komunistički period pravi razlog zbog kojeg vrijedi posjetiti bunkere, nije zgoreg obratiti pažnju i na raniju albansku historiju. Pored toga što je slična našoj zbog otomanske okupacije, ali i činjenice da su prema Albaniji, kao i prema BiH, oduvijek bile usmjerene teritorijalne pretenzije velikih sila, zanimljiv je i odnos koji su Albanija i Jugoslavija međusobno imale. Jer, nisu samo strane sile bile te koje su htjele okupirati Albaniju, takve tendencije su bile prisutne i kod nas, prvo dvadesetih za vrijeme Kraljevine SHS, a onda i kasnije tokom postojanja SFRJ.

Tito je bio uvjerenja da bi Albaniji najbolje bilo da postane jedna od jugoslavenskih republika, jer je bila preslaba da se održi sama. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski utjecaj u Albaniji bio je veći od utjecaja drugih komunističkih zemalja. Međutim, nakon što se desio Titov raskid sa Staljinom ti odnosi su se pokvarili i Albanija se prvo okrenula Sovjetskom Savezu, a nešto kasnije i Kini.

U jednom od bunkera nalaze se privatne prostorije Envera Hodže i vidljivo su luksuznije od ostalih bunkera. Ovdje, kao i u Muzeju tajnog nadziranja, nailazimo na posvetu komunističkom enterijeru koji sadrži autentični namještaj i predmete svog doba. Nekom turisti sa Zapada on se može doimati egzotično, dok se nama koji dolazimo s Balkana komadi albanskog namještaja doimaju veoma poznato. Među obaveznim predmetima koji su činili tipičan dnevni boravak Hodžine ere, bio je i jugoslavenski frižider marke Obodin.

U bunkeru saznajemo da je sport bio veoma cijenjen u komunizmu i da mu je pripadalo značajno mjesto tokom obrazovanja. Rat u BiH je počeo kad sam završavala četvrti razred osnovne škole, ali se veoma dobro sjećam značaja koji se pridavao fizičkom vaspitanju, popularnosti vježbanja i devize “u zdravom tijelu zdrav duh”. I obrazovni sistem je bio na sličan način ideologiziran, s tim što je u Albaniji bio ustrojen po sovjetskom ideološkom modelu. Da nije bilo baš sve tako crno za vrijeme komunizma, govori činjenica da su komunisti nakon što su došli na vlast počeli s velikim kampanjama opismenjavanja albanskog stanovništva od kojih je većina do tada bila nepismena. Tokom godina gotovo da su u potpunosti uspjeli u tome, a u tom mračnom periodu su i žene uključivane u javni život i to u svim sferama, što se također može uporediti s jugoslavenskom primjerom.

Kuća listova

Naravno, u bunkerima pored soba posvećenih obrazovanju ili sportu, postoje i one strašnije, prave horor sobe. One su posvećene svim onim Albancima i Albankama, žrtvama Hodžine diktature koji bilo da su proglašeni sumnjivim od strane režima, prisluškivani i praćeni od tajne policije Sigurimi a onda smaknuti, bilo da su završili u radnim logorima ili bili ubijeni na granici dok su pokušavali pobjeći iz Albanije. Ogromni su spiskovi s njihovim imenima, brojni su audio-vizuelni zapisi svjedočenja koja možemo poslušati i steći bolju sliku.

U jednoj sobi je originalan kaput koji su nosili graničari dok su trenirali pse tragače da hvataju ljude. U drugoj, cijeli zid prekriva lice djevojke koju su mučili da saznaju neke informacije, iako se radilo o mentalno bolesnoj djevojci koja nije ni znala šta se od nje traži. Smrtna kazna je bila legalna i mnogo ljudi je izgubilo živote, a tijela onih koji su umrli u zatvorima ili radnim logorima nikad nisu vraćena porodicama, nego bi postajala vlasništvo države i vlasti su mogli  raditi s njima šta god su htjeli.

Svi ti ljudi, žrtve tog sistema, pored spomena u bunkeru, dobili su i mjesto u Muzeju tajnog nadziranja. Radi se o najnovijem muzeju koji je u Tirani otvoren prije tri godine u zgradi u kojoj je bilo sjedište specijalne policije Sigurimi. Ime koje se koristi za zgradu je i Kuća listova, zbog puzavica koje se pružaju fasadom, a u njoj je, prije Sigurimija, tokom njemačke okupacije bio smješten Gestapo. Zamislite šta se sve dešavalo unutra tokom godina i šta su sve vidjeli zidovi te kuće. Slijedeći sličnu hronološko-prostornu logiku kao u bunkerima, svjedočimo kako su se razvijale metode koje su koristili pripadnici Sigurimija i šta su sve ljudi morali pretrpjeti živeći tu kolektivnu paranoju. U poređenju sa životom u Albaniji, naivnim se učini i Istočna Njemačka u sjajnom Das Leben der Anderen Floriana Donnersmarcka.

Mogli su biti prisluškivani bukvalno svi, a bili su razvijeni i prilično napredni tehnološki alati nadziranja za to vrijeme. Zanimljivo je da su agenti Sigurimija, dok veze s Jugoslavijom nisu oslabile, dobijali poduku od OZNE. Osim domaćeg stanovništva, po pravilu su prisluškivani svi stranci koji bi zbog bilo kakvih razloga kročili u Albaniju, a najčešće su to bili strani diplomati. Agenti Sigurimija su čak bili infiltrirani u hotele u kojima bi stranci odsjedali, glumeći recepcioniste ili pomoćno osoblje, a svaka strana ambasada bila je strogo nadzirana. Kasnije su ti audio-vizuelni materijali, prikupljeni nadziranjem, mogli biti iskorišteni u svrhe propagandnih filmova. Inače, žanr komunističkog propagandnog filma bio je veoma popularan u Albaniji tih godina.

Fasade i automobili

U Albaniji fascinira brzina kojom se stvari mijenjaju i razlika se osjeti već u razmaku od nekoliko godina. S pravo se može se reći da su putopisi o Albaniji nastali prije desetak godina već zastarjeli, jer stvari jednostavno više nisu onakve kakve su tu opisane. To naročito zaprepašćuje kad se uporedi s našom situacijom u BiH gdje se komotno može reći da je skoro sve isto kao i prije deset godina i osim tehnološkog napretka, malo šta se promijenilo. Međutim, u Albaniji je promjena skoro opipljiva, a kad se taj period produži na nekoliko decenija, osamdesete i ranije, te pokuša zamisliti kako su ljudi tada živjeli, postane vam jasno da se za trajanja jednog ljudskog života stvari mogu promijeniti za 360 stepeni.

Jedna od informacija koje se mogu naći u starijim putopisima, a koja više nije tačna, jeste da u Albaniji skoro svi voze mercedes. Danas na ulicama možete vidjeti apsolutno sve vrste automobila, a najpopularniji automobil koji se viđa na svakom koraku nije mercedes, nego, vjerovali ili ne – smart. To ne čudi obzirom da je izbor smarta najinteligentniji potez u gradu toliko prenapučenom automobilima u kojem je skoro nemoguće naći parking.

Razlozi za automobilsku pomamu, kao i nepoštivanje saobraćajnih pravila, vjerovatno se kriju u činjenici da Albanci do devedesetih godina nisu imali pravo na sopstvene automobile i oni su ostajali privilegija samo visokih funkcionera i stranih političara. Zamislite onda šta se desi kad odjednom dobijete slobodu da ih imate – kao i sve ostale slobode koje su vam bile zanijekane. Prirodno je očekivati da se pretjera u tome. Međutim, mi smo skloni prebrzo sve slične pojave pripisivati tzv. “balkanskom mentalitetu” i kad se radi o nama samima i susjedima, iako one imaju logičnije objašnjenje. Zato sam sigurna da će se saobraćajna situacija u Albaniji regulisati nakon što prođe određeni period.
 

Svojevrsno ludilo se, osim u vožnji, nalazi i u nazivima ulica i ako je suditi po njima, Albaniju bi se veoma lako moglo nazvati zemljom apsurda. Usljed gradnje novih i mijenjanja imena starih ulica, odabir se vršio prema trenutnim albanskim simpatizerima i ostalim slučajnim sentimentima. Tako da ćete danas u Tirani naići na ulici Georga W. Busha i trg Harry Trumana, a samo nekoliko blokova dalje – idući ulicama koja nose nazive zaslužnih Albanaca orijentalno-islamskih imena, mjesta koja kolokvijalno još nose svoje ruske nazive. Vrijedi istaći i da je prošle godine jedna ulica u albanskom gradiću Kamza dobila naziv po Donaldu Trumpu. Razgovarajući o ovome, jedan pametan Albanac mi je rekao da se radi o prolaznom trendu i da on smatra da će kaos u imenovanju razriješiti za nekoliko godina, a na tablicama ostati samo imena najzaslužnijih.

Nazivi ulica često se nalaze na fasadama koje plijene pažnju svojom ljepotom. Ostaci orijentalne arhitekture i socrealistične građevine nisu mjestimično razbijene austrougarskom gradnjom kao kod nas, nego mediteranskom. Ostavština je to Italijana iz vremena kada su Albaniju držali pod okupacijom i zato danas na trenutke, a i zbog ugodnog utjecaja sredozemne klime, prolazeći kroz Tiranu možete pomisliti da se nalazite u nekom primorskom gradu, ili Italiji. Ali to nije sve, mnoge od fasada su šarene i na zidovima su česti pop art detalji. Zasluga je to bivšeg gradonačelnika Tirane i sadašnjeg premijer Albanije, Edija Rame. Rama je, osim što je političar, i umjetnik i za vrijeme svog mandata kao gradonačelnik donio je odluku da se fasade, koje su prije sve morale biti u istoj boji, oboje ne bi li unio malo živosti u grad. To mu je u znatnoj mjeri i uspjelo i zato danas kad šetate gradom nikad ne znate da li ćete iza ugla ugledati Snoopyja, Batmana ili karikiranu scenu iz Egzorciste.

Svjedok prošlog vremena

Nije moguće spominjati arhitekturu Albanije i Tirane, a da se ne spomene i piramida. Danas ruinirana megalomanska građevina, izgrađena je u drugoj polovini osamdesetih i trebala je i nakon smrti Envera Hodže svjedočiti o njegovoj faraonskoj veličini. Međutim, nakon pada komunizma 1991. godine, namjena joj je brzo promijenjena pa je za vrijeme rata na Kosovu bila čak i sjedište NATO baze. Danas nema funkciju i iako se jedno vrijeme govorilo da će je srušiti, odustalo se od toga. Srećom da je tako jer danas piramida, bez namjene, zapuštena i prekrivena grafitima, dodatno simbolički svjedoči o vremenu koje je neumitno prošlo, a to joj je i više nego dovoljna uloga.

Govoreći o vjerskom, danas se u albanskom arhitektonskom krajobrazu ističu mnoge džamije i crkve. Većina ih je novijeg datuma obzirom da je, kako je poznato, Enver Hodža 1967. godine Albaniju proglasio za prvu ateističku državu na svijetu, čime je zabranio i sve vjerske objekte. Jedan od rijetkih koji nije srušen, bila je džamija Ethem Beg (Et’hem Beut) iz 18. vijeka koja se nalazi odmah preko puta Skenderbegovog spomenika na centralnom trgu u Tirani. Vladalo je uvjerenje da je Hodža ostavio džamiju da bi strancima pokazao svoju toleranciju.

Islam u Bosni

Bilo kako bilo, ono što od sakralnog u Albaniji vrijedi posjetiti svakako je Svjetski centar bektaškog derviškog reda smješten upravo u Tirani. Otvoren je 2015. godine, a projektovao ga je arhitekt koji je i sam blizak derviškom redu što se itekako vidi u ljepoti građevine i bogatstvu detalja. Zanimljivo je da mi je derviš koji mi je bio vodič u Centru, nakon što je saznao da sam iz Bosne, rekao da smatra kako je islam u Bosni postao previše rigidan i isključiv. A kad vam to kaže takav jedan čovjek i na takvom jednom mjestu, ne preostaje vam ništa nego da se složite s njim. U tom smislu mi se čini bitnim da podijelim svoje zapažanje da je danas u Tirani i Albaniji rijetkost vidjeti pokrivenu ženu, muškarca s podvrnutim hlačama ili s nekim drugim vjerskim obilježjem, iako većinu stanovništva čine muslimani. Postavlja se pitanje zašto u državi u kojoj je vjera bila potpuno zabranjena, a vjerske slobode puno više zatirane nego kod nas, s pojavom demokratije i prava da se praktikuju vjerski običaji, nije došlo do kontrareakcije i navale teizma kao kod nas.