Zašto predsjednik Oprah Winfrey nije rješenje?
Antitrampizam ili kamo dalje rođače?
: Bojana Žeželj 11.01.2018Nakon što se iz dana u dan pokazuje da vlast Donalda Trumpa čini apsolutnu štetu, već se pojavljuju glasovi o tome da bi ga neko morao naslijediti. Posljednji od njih u prvi plan gura čuvenu voditeljicu i medijskog mogula, koja dolazi iz svijeta koji s američkom realnošću nema skoro nikakve veze. Ali, ispada da to nije važno: krug neznanja i političkog neiskustva se uvijek može zatvoriti
Američki liberali su našli rješenje za sve svoje i za naše muke. Predsjednik Oprah Winfrey! Jer, ako u Bijeloj Kući može stolovati jedan neuračunljiv, glup, poluobrazovan, zao i pokvaren, podbuhao, narandžasto premazan rasist i silovatelj, onda zašto, molim vas, ne bi mogla jedna pametna, sposobna, nevjerojatno uspjesna, karizmatična i markantna, lijepo obučena i gobalno obožavana crna žena? Tako kliče Hollywood, tako plješće narod, tako prenose i analiziraju mediji, čak i oni ugledni i pametni. Ali čega se pametan nekad u Americi stidio, toga se pametan sve manje stidi. Preživjeti znači prilagoditi se, pa je tako prilagodba na donedavno nezamislivu stvarnost promijenila mnoge parametre.
Najniže su, izgleda, pali kriteriji podobnosti vladanja zemljom od 350 miliona duša, koja usput kontrolira politiku i ekonomiju većine svijeta. Da znanje, obrazovanje, politički staž, iskustvo i rezultati nisu nužni u toj ulozi dosad su tvrdili Trumpovi glasači i navijači. Sad im se pridružuju i njegovi kritičari i protivnci, liberalni TV komentatori, bogati demokratski donator i žene koje su prije godinu dana marširale diljem Amerike u znak protesta protiv Trumpove pobjede. Dok opisuju sve ogromne razlikama izmedju Njega i Nje, previđaju, namjerno ili nesvjesno, da slijede isti princip, onaj koji slavu i moć pretpostavlja svim drugim vrijednostima.
Jedna lasta ne čini proljeće
Da, Oprah je žena, što grije srca svima nama koji smo s užasom pratili mizogina vrijeđanja i napade na Hillary Clinton, slagali se ili ne s njenom politikom. Oprah je također i crnkinja, što u zemlji duboko institucionaliziranog rasizma i anticrnačkog nasilja ima još veći značaj. Ali, to viševijekovno zlo Obama nije uspio poraziti, već se rasna mržnja njegovih protivnika samo rasplamsala, tako ni predsjednica Winfrey ne bi uglasila te tonove. Jer, i ona je, kao što je to bio i Obama, ono što se ovdje kaže “outlier”, a kod nas izuzetak od pravila, lasta koja ne čini proljeće. Paradoksalno, njihova popularnost i prihvaćenost u široj “bazi” velika je upravo zbog toga. I zbog toga je dobronamjernim ljudima teško objasniti da Oprah nije odgovor na niti jedan od problema koji polako, ali sigurno razgrađuju i raslojavaju američko društvo.
Naime, i rodna i rasna diskriminacija u Americi počivaju na kapitalističkoj ekonomskoj i socijalnoj politici. Oprah se u tom sistemu snašla fantastično. Počela je ni od čega i stvorila medijsku imperiju. U korporativnom svijetu pliva kao (jedna od najvećih) riba u vodi. Iako je u svoju emisiju često dovodila “ljude iz naroda” i među njima uživa najviše popularnosti, ona je milijarderka koja već dugo živi takvim životom, daleko od stvarnosti većine Amerikanaca čija godišnja zarada ne dostiže cijenu njenih naušnica. Zato je teško vjerovati da bi Opru zanimale suštinske društvene promjene, bilo da se radi o strožim regulacijama financijskog tržišta, pravednijoj poreznoj politici, ili uvođenju besplatnog zdravstvenog sustava.
To što je Oprah puno novca dala i daje u dobrotvorne svrhe samo potvrđuje navedeno, jer podariti nešto od svog golemog blaga sirotinji nije isto što i zalagati se za društvenu preraspodjelu u kojoj niko nema golemo blago, ali zato niko i ne ovisi o milostinji.
A ni jesen jedan cvijet uveli
Oprah je, također, znala svoju slavu i utjecaj koristiti za širenje kojekakvih “polupečenih”, znanstveno neprovjerenih, a ponekad i opasnih ideja, kao napimjer, da cijepljenje uzrokuje autizam kod djece. Benignije, ali jednako dubiozne bile su i njene poruke o duhovnosti, vjeri u neograničeni potencijal, ostvarenje svih snova i slične “self-help” preokupacije. Kao najslavnija propovjednica jevanđelja američkog individualizma i meritokracije, uvijek se držala podaleko od dokaza da je ono prvo prevara, a ovo drugo laž.
Ali, to što je Oprah puno veći materijalist i puno manje progresivna nego sto se u prvi mah čini nije najvažnije u cijeloj priči. Nije važno ni što je njen već legendarni govor na dodjeli Zlatnog globusa, bio aposlutni pobjednik festivala hipokrizije. (Da li neko, zaista, vjeruje da žena njene moći i položaja u medijskom i filmskom svijetu fakat nije znala što su svih ovih godina radili Harvey Weinstein i slični zlotvori? Da li netko vjeruje da to jednako tako nisu znali Meryl Streep, Tom Hanks i ostali u crno zavijeni holivodski “teškaši” koji su joj ushićeno pljeskali i brisali suze?)
Iako se oko Oprah podiglo najviše prašine, ona nipošto nije jedina medijska zvijezda koju je narod u stanju zamisliti kako polaže ruku na inauguracijsku bibliju. Prije nekog vremena se kao kandidat spominjao George Clooney, nedavno je svoje namjere obznanio Dwayne The Rock Johnson… I tako dalje.
Politički angažman slavnih pisaca, glumaca, pjevaca i inih zabavljača nije ništa novo. Nije nov ni njihov ulazak u političke institucije: tako je, uostalom bilo i sa Reaganom, Schwarzeneggerom, Frankenom. No, ono što jeste novo i zaprepašćujuce je spremnost glasača da nekoga iz show bussinesa dovede, ravno i bez zaustavljanja, do najviše instance političke moći, tamo gdje to toj osobi nije, niti joj može biti mjesto. A od svega najviše zabrinjava što se čini da za takvo bezumlje vise nećemo moći optuživati samo zatucane i zadrte. Baš kao što u današnjim izdanjima novinama stoje i ove riječi: “Ako prezir prema znanju i vještini vođenja politke koji vlada na jednoj strani političke scene prijeđe i na drugu, Bog nam pomogao.”
(Autorica je vanredni profesor na Silberman School of Social Work u New Yorku, i radi u New York City Administration for Children’ Services, u programu koji se bavi nezbrinutom djecom koja su ilegalno u Sjedinjenim Američkim Državama)
-->
Najniže su, izgleda, pali kriteriji podobnosti vladanja zemljom od 350 miliona duša, koja usput kontrolira politiku i ekonomiju većine svijeta. Da znanje, obrazovanje, politički staž, iskustvo i rezultati nisu nužni u toj ulozi dosad su tvrdili Trumpovi glasači i navijači. Sad im se pridružuju i njegovi kritičari i protivnci, liberalni TV komentatori, bogati demokratski donator i žene koje su prije godinu dana marširale diljem Amerike u znak protesta protiv Trumpove pobjede. Dok opisuju sve ogromne razlikama izmedju Njega i Nje, previđaju, namjerno ili nesvjesno, da slijede isti princip, onaj koji slavu i moć pretpostavlja svim drugim vrijednostima.
Jedna lasta ne čini proljeće
Da, Oprah je žena, što grije srca svima nama koji smo s užasom pratili mizogina vrijeđanja i napade na Hillary Clinton, slagali se ili ne s njenom politikom. Oprah je također i crnkinja, što u zemlji duboko institucionaliziranog rasizma i anticrnačkog nasilja ima još veći značaj. Ali, to viševijekovno zlo Obama nije uspio poraziti, već se rasna mržnja njegovih protivnika samo rasplamsala, tako ni predsjednica Winfrey ne bi uglasila te tonove. Jer, i ona je, kao što je to bio i Obama, ono što se ovdje kaže “outlier”, a kod nas izuzetak od pravila, lasta koja ne čini proljeće. Paradoksalno, njihova popularnost i prihvaćenost u široj “bazi” velika je upravo zbog toga. I zbog toga je dobronamjernim ljudima teško objasniti da Oprah nije odgovor na niti jedan od problema koji polako, ali sigurno razgrađuju i raslojavaju američko društvo.
Naime, i rodna i rasna diskriminacija u Americi počivaju na kapitalističkoj ekonomskoj i socijalnoj politici. Oprah se u tom sistemu snašla fantastično. Počela je ni od čega i stvorila medijsku imperiju. U korporativnom svijetu pliva kao (jedna od najvećih) riba u vodi. Iako je u svoju emisiju često dovodila “ljude iz naroda” i među njima uživa najviše popularnosti, ona je milijarderka koja već dugo živi takvim životom, daleko od stvarnosti većine Amerikanaca čija godišnja zarada ne dostiže cijenu njenih naušnica. Zato je teško vjerovati da bi Opru zanimale suštinske društvene promjene, bilo da se radi o strožim regulacijama financijskog tržišta, pravednijoj poreznoj politici, ili uvođenju besplatnog zdravstvenog sustava.
To što je Oprah puno novca dala i daje u dobrotvorne svrhe samo potvrđuje navedeno, jer podariti nešto od svog golemog blaga sirotinji nije isto što i zalagati se za društvenu preraspodjelu u kojoj niko nema golemo blago, ali zato niko i ne ovisi o milostinji.
A ni jesen jedan cvijet uveli
Oprah je, također, znala svoju slavu i utjecaj koristiti za širenje kojekakvih “polupečenih”, znanstveno neprovjerenih, a ponekad i opasnih ideja, kao napimjer, da cijepljenje uzrokuje autizam kod djece. Benignije, ali jednako dubiozne bile su i njene poruke o duhovnosti, vjeri u neograničeni potencijal, ostvarenje svih snova i slične “self-help” preokupacije. Kao najslavnija propovjednica jevanđelja američkog individualizma i meritokracije, uvijek se držala podaleko od dokaza da je ono prvo prevara, a ovo drugo laž.
Ali, to što je Oprah puno veći materijalist i puno manje progresivna nego sto se u prvi mah čini nije najvažnije u cijeloj priči. Nije važno ni što je njen već legendarni govor na dodjeli Zlatnog globusa, bio aposlutni pobjednik festivala hipokrizije. (Da li neko, zaista, vjeruje da žena njene moći i položaja u medijskom i filmskom svijetu fakat nije znala što su svih ovih godina radili Harvey Weinstein i slični zlotvori? Da li netko vjeruje da to jednako tako nisu znali Meryl Streep, Tom Hanks i ostali u crno zavijeni holivodski “teškaši” koji su joj ushićeno pljeskali i brisali suze?)
Iako se oko Oprah podiglo najviše prašine, ona nipošto nije jedina medijska zvijezda koju je narod u stanju zamisliti kako polaže ruku na inauguracijsku bibliju. Prije nekog vremena se kao kandidat spominjao George Clooney, nedavno je svoje namjere obznanio Dwayne The Rock Johnson… I tako dalje.
Politički angažman slavnih pisaca, glumaca, pjevaca i inih zabavljača nije ništa novo. Nije nov ni njihov ulazak u političke institucije: tako je, uostalom bilo i sa Reaganom, Schwarzeneggerom, Frankenom. No, ono što jeste novo i zaprepašćujuce je spremnost glasača da nekoga iz show bussinesa dovede, ravno i bez zaustavljanja, do najviše instance političke moći, tamo gdje to toj osobi nije, niti joj može biti mjesto. A od svega najviše zabrinjava što se čini da za takvo bezumlje vise nećemo moći optuživati samo zatucane i zadrte. Baš kao što u današnjim izdanjima novinama stoje i ove riječi: “Ako prezir prema znanju i vještini vođenja politke koji vlada na jednoj strani političke scene prijeđe i na drugu, Bog nam pomogao.”
(Autorica je vanredni profesor na Silberman School of Social Work u New Yorku, i radi u New York City Administration for Children’ Services, u programu koji se bavi nezbrinutom djecom koja su ilegalno u Sjedinjenim Američkim Državama)
Tweet Send mail