Nedostatak hrabrosti da se služimo vlastitim razumom

Nepunoljetno društvo starih

: Zlatiborka Popov Momčinović      22.12.2017

Još je Aristotel dobro primetio da tirani namerno siromaše svoje podanike da bi se ovi bavili samo biologijom tj. preživljavanjem, a ne politikom. I dok su u nekim atinskim polisima tzv. veća staraca-gerusije bile tu da se daju određeni mudri saveti stečeni znanjem kroz iskustvo i da bi se prikočili politički hirovi, stari su kod nas puka biološka depolitizirana kategorija, kojoj se tu i tamo poklanja neki promil političkog, ali samo u kontekstu predizbornog inženjeringa. Tu počinje a i završava svaka “korist” od starih ljudi bar u glavama naših biopolitičara i plemenskih vođa. Mladi kojih je sve manje su takođe depolitizovani iako su u naponu političke i svake druge snage. Prinuđeni da se bore za preživljavanje u nakaradnom sistemu u kome uspeh nema veze sa sposobnošću već sa podobnošću i prepuštanju iracionalnim autoritetima, njihova snaga se perverzno pretvara u slabost i infantilnost, i na taj način perfidno depolitizira i bilogizira.
Iako naslov “Nepunoljetno društvo starih” na prvi pogled izgleda kao contradictio in adjecto, kada se odmaknemo od tog površnog utiska, uvidećemo da nije tako. Biti nepunoletan nema veze samo sa godinama, tj. sa starosnom kohortom kojoj pripadamo, već sa stanjem ne/svesti u kom po automatizmu živimo, tačnije vegetiramo kao automati. Kantovski rečeno nepunoletstvo koje on imenuje kao samoskrivljeno, znači nedostatak hrabrosti da se služimo vlastitim razumom.

Slijepo obožavanje iracionalnih autoriteta

Dogmatizmi različite vrste da bi opstali, drže nas u stalnom stanju nezrelosti, jer bez toga ne bi ni opstali i sprečavaju bilo kakav rast i razvoj. Ako je po nekim psihološkim stajalištama, mentalna bolest oblik regresije u ranije faze našeg razvoja, kada se izlije na društvo to operira kroz, fromovski rečeno stvaranje poželjnog tipa društvenog karaktera koji ne može da živi bez autoriteta. Da bi se to prikrilo, pojedinac potom beži u slepo obožavanje iracionalnih autoriteta da bi izbegao osećaj patnje, uskraćenosti, samoskrivljenosti, a sledstveno i večitog nepunoletstva.

Rezultati popisa iz 2013. upozoravaju da postajemo društvo starih. Mladih osoba je duplo manje nego prema popisu iz 1991., a starijih od 65 godina duplo više. Od popisa, njegovog objavljivanja pa do danas situacija je sigurno još dramatičnija. Kako je kod nas zbog neadekvatne socijalne i svake druge zaštite starost povezana sa siromaštvom, ovo odgovara iracionalnim/inhibirajućim autoritetima.

Još je Aristotel dobro primetio da tirani namerno siromaše svoje podanike da bi se ovi bavili samo biologijom tj. preživljavanjem, a ne politikom. I dok su u nekim atinskim polisima tzv. veća staraca-gerusije bile tu da se daju određeni mudri saveti stečeni znanjem kroz iskustvo i da bi se prikočili politički hirovi, stari su kod nas puka biološka depolitizirana kategorija, kojoj se tu i tamo poklanja neki promil političkog, ali samo u kontekstu predizbornog inženjeringa. Tu počinje a i završava svaka “korist” od starih ljudi bar u glavama naših biopolitičara i plemenskih vođa.

Mladi kojih je sve manje su takođe depolitizovani iako su u naponu političke i svake druge snage. Prinuđeni da se bore za preživljavanje u nakaradnom sistemu u kome uspeh nema veze sa sposobnošću već sa podobnošću i prepuštanju iracionalnim autoritetima, njihova snaga se perverzno pretvara u slabost i infantilnost, i na taj način perfidno depolitizira i bilogizira.

Jedan od oblika bega iz takvog stanja je skepticizam, koji po već pomenutom Kantu deluje razorno ne samo na dogmatizam već i na samog sebe. On ne može da oslobodi slobodu od zakona proizvoljnosti koji po Kantu računa samo sa poslednjim datostima čime se ne vide vizure mogućeg novog, drugačijeg... Stoga su mladi da li paradoksalno u isto vreme i najveći politički apstinenti – stari izlaze na izbore bar nekim oblikom političkog nagona na koji ih tera navika, a i želja da dokažu da su još živi i sa nama iako su nevidljivi i depolitizirani. Ali su ujedno ti isti mladi često najostrašćeniji zagovornici postojećeg u društvu u kojem se fromovski rečeno negira ono JA koje nema osećaj samog sebe osim ako se ne potčini drugima. To ujedno ima i funkciju stvaranja lepog privida, tačnije još jedne političke obmane da mladi navodno, učestvuju u politici koje zapravo i nema zbog pomenutog biologiziranja iste.

Kako je korištenje razuma terra incognita, i luksuz koji često traži veliku dozu građanske i svake druge hrabrosti, i kako je nemoguće, ako se ne odigrava u prostoru javnog, nije ni čudo da ovdašnje društvo liči na plemensko. Javna sfera je skroz podeljena po plemenskim šavovima u kojoj kroz Facebook ne/kulturu svako pleme samo sebe lajka. Iako su u zapadnocentričnoj misli postojali razni mitovi o plemenitom i naivnom divljaku, plemensko ne može biti plemenito u društvu koje je prošlo kroz kakvu takvu industrijalizaciju, urbanizaciju, alfabetizaciju, i sl.

Kako je uprkos tome ostalo plemensko jer je pleme kako navodi From centar univerzuma, sve van njega je nejasno i nema svoju nezavisnu egzistenciju. Na taj način se sužavaju prostori za bilo kakvu refleksivnost koja traži širinu da bi bila delatna. Nejasni svet se doziva na način na koji se u “primitivnim” društvima dozivala kiša, znači samo onda kad nam treba da preživimo. Totemi i tabui imaju formu akciza, kreditnih zaduženja čime sa infantilno varakamo da smo deo sveta jer od njega zavisimo, ali samo da bi opstali kao pleme bez ikakve potrebe za prosvećivanjem i kosmopolitizmom. Time je budućnost moguća samo kao oblik nekakve beskrajne regresije u infantilno, iako, ili baš zato što biološki starimo, a politički oboljevamo. Stoga je opstanak plemena ugrožen, a jedan od načina bilo kakvog održanja po sistemu daj šta daj je već pomenuto stanje večitog nepunoletstva. Novo i drugačije je moguće samo kroz formu nekakvog new primitivs čime se zezamo sa vlastitim usudom, umesto da težimo da iz njega konačno iskoračimo.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*