Franjo Tuđman je smatrao da BiH kao suverena i samostalna država treba prestati postojati
Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (I)
: Dženana Karup Druško 27.01.2019Haški tribunal sa radom prestaje 31. decembra 2017, a suštinski, pa i formalno nastavlja sa radom pod imenom MICT. Do kraja 2017. ICTY će izreći još dvije presude – prvostepenu protiv Ratka Mladića i drugostepenu protiv hercegbosanske šestorke na čelu sa Jadrankom Prlićem.
Žalbenom presudom protiv šestorke stavlja se tačka na ukupne procese koji su vođeni protiv Hrvata pred ICTY. Istovremeno, od izuzetne je važnosti za Hrvatsku politički i vanjsko-diplomatski pravno anulirati nalaze prvostepene presude protiv Prlića i drugih, jer je ovom presudom Republika Hrvatska označena kao država koja je aktivno učestvovala u ratu u BiH: sukob u BiH je presuđen kao međunarodni konflikt zbog vojne i političke intervencije Hrvatske u BiH, a Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko označeni su kao dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa hercegbosanskom šestorkom.
Hrvatska je preko oslobađanja generala Ante Gotovine i drugih pred ICTY izbjegla međunarodne pravno-političke posljedice, a bila je aktivno uključena u dezavuiranju prvostepene presude protiv Gotovine i drugih. Ipak, odlučujući faktor oslobađanja Gotovine i drugih nije bilo lobiranje Hrvatske već “širi međunarodni interesi”, a ne interesi Hrvatske.
Hrvatska je tri puta pokušala direktno intervenirati u slučaju Prlić kroz zahtjeve za prisustvo suđenju – jednom u toku prvostepenog postupka, a dva puta nakon izrečene presude. U svojim zahtjevima Hrvatska je trazila od haških sudaca da ukinu institut udruženog zločinačkog poduhvata i postavke međunarodnog konflikta, odnosno dio presude koji označava Hrvatsku kao agresora u BiH, a Franju Tuđmana i druge hrvatske dužnosnike kao učesnike UZP-a. Pri tome se Hrvatska nije bavila (niti ih je to zanimalo) odgovornošću Prlića i drugih. U jednom razgovoru Zoran Milanović (tajno snimljen), bivši premijer Hrvatske, govori da će Hrvatska uspjeti anulirati udruženi zločinački poduhvat i dio oko agresije Hrvatske, a da će šestorka “ipak biti presuđena”, što u konačnici (očito) i nije važno za Hrvatsku.
Analizom presude jasno je kako je i koliko detaljno utvrđena odgovornost Prlića i drugih. Šestorka je presuđena za čak tri udružena zločinačka poduhvata, a u nastavku ćemo navesti šta predstavlja svaki od njih, te kako je Prvostepeno vijeće došlo do zaključaka o odgovornosti optuženih za svaki pojedinačni UZP; koja je razlika između udruženog zločinačkog poduhvata i međunarodnog sukoba, utvrđena u presudi; zašto Hrvatska inistira na ukidanju udruženog zločinačkog poduhavata (pri čemu se uopće ne govori da je u slučaju Prlića i drugih po peti put utvrđen međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatske na BiH); kako je Prlić presuđen i za raseljavanje Hrvata – Vijeće je na osnovu dokaza zaključilo da je Jadranko Prlić planirao i omogućio raseljavanje hrvatskog stanovništva s područja na kojima su se nalazili, a koje je HZ(R) HB smatrala svojima, te da je to predstavljalo jedan od aspekata politike raseljavanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva u skladu s voljom rukovodstva HZ(R) HB, što pokazuje želju Jadranka Prlića da Hrvate naseli na teritorije smatrane hrvatskim, a na štetu muslimanskog stanovništva; šta je zajedničko, a šta suprotno u nastupima odbrana u ovom procesu; na koji način se predsjedavajući sudac Antonetti suglasio s kaznom za šestorku, a bio protiv većine kad je u pitanju udruženi zločinački poduhvat i međunarodni konflikt; zašto je po sucu Antonettiju zločin u Herceg-Bosni “lokalni”, Franjo Tuđman mirotvorac koji je podržavao suverenitet BiH, a Stari most legitiman vojni cilj i da ga je trebalo srušiti.
Hoće li se Žalbeno vijeće sastavljeno od sudaca koji imaju suprostavljena mišljenja i stavove kroz ranije presude oko bitnih pravnih definicija, reflektirati na sadržaj drugostepene presude; da li će nakon pet presuda ICTY-a o međunarodnom konfliktu i agresiji Hrvatske na BiH Žalbeno vijeće u finalu procesa poništiti dosadašnje nalaze i (uvjetno) amnestirati Hrvatsku za rat u BiH; jesu li međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat u ovom slučaju sistem spojenih posuda, kako je većinski utvrdilo Prvostepeno vijeće, ili će Žalbeno vijeće promijeniti pravne kavalifikacije koje je utvrdilo Prvostepeno vijeće; posebno će biti važno hoće li Žalbeno vijeće slijediti dosadašnju jurispudenciju ICTY-a kad je u pitanju postojanje udruženog zločinačkog poduhavata, ili će se prikloniti mišljenju suca Antonettija koji tvrdi da udruženi zločinački poduhvat nema uporište u međunarodnom pravu
Haški tribunal je presudio šestoricu lidera tzv. Herceg-Bosne – Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima u Bosni I Hercegovini. Presuda je izrečena 29. maja 2013. godine.
(Osuđeni su za okrutno postupanje; protivpravni fizički rad; bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuzdom; uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju; pljačkanje javne i privatne imovine; protivpravni napad na civile; protivpravno terorisanje civila (kršenja zakona i običaja ratovanja, Član 3); progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; ubistvo; silovanje; deportaciju; zatvaranje; nehumana djela (zločini protiv čovječnosti, Član 5).)
Sukob između HVO-a i Armije RBiH bio je međunarodnog karaktera
Pretresno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, utvrdilo da je sukob između HVO-a i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera i da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Suci su, također, utvrdili postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj UZP-a bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.
Iako se sudije nisu složile oko oblika odgovornosti za zločine za koje ih je proglasilo krivim, sve kazne su izrečene jednoglasno. Prvostepenom presudom su, tako, potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam bosansko-hercegovačkih opština: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šestorica optuženih su, kako je zaključeno, imala značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata
Prvobitna optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potvrđena je 4. marta 2004, a objavljena 2. aprila 2004.
U optužnici su se optuženi teretili na osnovu individualne krivične odgovornosti (Član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (Član 7(3) Statuta) za sljedeće: hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje); protivpravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila; nečovječno postupanje; uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je na protivpravan i bezobziran način (teške povrede Ženevskih konvencija, Član 2).
Optužnica: Udruženi zločinački poduhvat
Počev od 18. novembra 1991. godine, ili prije tog datuma, pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela “Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.
Više osoba se pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997), Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić zvani Tuta.
Među ostalim učesnicima bili su: članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, razni pripadnici oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge poznate i nepoznate osobe.
U jurisprudenciji ICTY-a prihvaćeno je da je udruženi zločinački poduhvat oblik počinjenja iz člana 7(1) Statuta. S tim u vezi razlikuju se tri kategorije UZP-a, a Tužiteljstvo ICTY-a je dokazivalo:
1. Glavni UZP: Udruženi zločinački poduhvat HZ(R) HB
U prvom, osnovnom vidu UZP-a, Tužiteljstvo je preciziralo da su optuženi, kao i drugi članovi glavnog UZP-a, npr. Mate Boban ili Franjo Tuđman, znali za progone, deportacije i prisilno premještanje muslimanskog stanovništva u BiH, te da su imali namjeru da ta djela budu počinjena, u interesu mijenjanja demografske slike i ostvarivanja svojih ciljeva. Tužiteljstvo stoga u svom Završnom podnesku navodi “glavna krivična djela” obuhvaćena glavnim UZP-om, čiji je cilj bio iseljavanje muslimanskog stanovništva, konkretno: krivično djelo progona (tačka 1) počevši od aprila 1992. i u periodu koji je uslijedio, djela deportacije (tačka 6), protivpravne deportacije civila (tačka 7), nehumanih djela (prisilno premještanje) (tačka 8) i protivpravnog premještanja civila (tačka 9).
Zločini za koje su se optuženi teretili bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata o kojem se govori u paragrafima od 2 do 17 optužnice (uključujući paragrafe od 17.1 do 17.6) i 39 i počinjeni su u toku tog zločinačkog poduhvata, koji je postojao u vrijeme kad je svaki od optuženih vršio radnje ili pravio propuste u svojstvu učesnika.
U skladu sa članom 7(1) Statuta ICTY-a, svaki od optuženih – Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić, snosi krivičnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata u smislu da je svaki od optuženih te zločine počinio kao član ili učesnik takvog poduhvata. (Riječju “počinio” tužitelj u ovom kontekstu ne sugeriše da je neki konkretni optuženi ili bilo koji od optuženih nužno lično fizički izvršio zločine za koje se tereti. “Počinio” se u ovom kontekstu odnosi na učešće optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu.)
Svaki od optuženih snosi odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima za koje se tereti, i to na osnovu svog vlastitog činjenja i, u slučajevima kada je bio dužan da djeluje, na osnovu svog nečinjenja ili propusta da djeluje. Svaki od optuženih snosi odgovornost i za činjenje ili nečinjenje koje je ostvario, izvršio ili do kojeg je doveo putem ili pomoću drugih osoba, kao što su njegovi podređeni ili druge osobe (uključujući osobe nad kojima je imao kontrolu ili na koje je vršio bitan uticaj), bez obzira na to da li su te osobe postupale sa znanjem ili kao nedužni posrednici ili akteri.
-->
Tweet Send mail
Žalbenom presudom protiv šestorke stavlja se tačka na ukupne procese koji su vođeni protiv Hrvata pred ICTY. Istovremeno, od izuzetne je važnosti za Hrvatsku politički i vanjsko-diplomatski pravno anulirati nalaze prvostepene presude protiv Prlića i drugih, jer je ovom presudom Republika Hrvatska označena kao država koja je aktivno učestvovala u ratu u BiH: sukob u BiH je presuđen kao međunarodni konflikt zbog vojne i političke intervencije Hrvatske u BiH, a Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko označeni su kao dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa hercegbosanskom šestorkom.
Hrvatska je preko oslobađanja generala Ante Gotovine i drugih pred ICTY izbjegla međunarodne pravno-političke posljedice, a bila je aktivno uključena u dezavuiranju prvostepene presude protiv Gotovine i drugih. Ipak, odlučujući faktor oslobađanja Gotovine i drugih nije bilo lobiranje Hrvatske već “širi međunarodni interesi”, a ne interesi Hrvatske.
Hrvatska je tri puta pokušala direktno intervenirati u slučaju Prlić kroz zahtjeve za prisustvo suđenju – jednom u toku prvostepenog postupka, a dva puta nakon izrečene presude. U svojim zahtjevima Hrvatska je trazila od haških sudaca da ukinu institut udruženog zločinačkog poduhvata i postavke međunarodnog konflikta, odnosno dio presude koji označava Hrvatsku kao agresora u BiH, a Franju Tuđmana i druge hrvatske dužnosnike kao učesnike UZP-a. Pri tome se Hrvatska nije bavila (niti ih je to zanimalo) odgovornošću Prlića i drugih. U jednom razgovoru Zoran Milanović (tajno snimljen), bivši premijer Hrvatske, govori da će Hrvatska uspjeti anulirati udruženi zločinački poduhvat i dio oko agresije Hrvatske, a da će šestorka “ipak biti presuđena”, što u konačnici (očito) i nije važno za Hrvatsku.
Analizom presude jasno je kako je i koliko detaljno utvrđena odgovornost Prlića i drugih. Šestorka je presuđena za čak tri udružena zločinačka poduhvata, a u nastavku ćemo navesti šta predstavlja svaki od njih, te kako je Prvostepeno vijeće došlo do zaključaka o odgovornosti optuženih za svaki pojedinačni UZP; koja je razlika između udruženog zločinačkog poduhvata i međunarodnog sukoba, utvrđena u presudi; zašto Hrvatska inistira na ukidanju udruženog zločinačkog poduhavata (pri čemu se uopće ne govori da je u slučaju Prlića i drugih po peti put utvrđen međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatske na BiH); kako je Prlić presuđen i za raseljavanje Hrvata – Vijeće je na osnovu dokaza zaključilo da je Jadranko Prlić planirao i omogućio raseljavanje hrvatskog stanovništva s područja na kojima su se nalazili, a koje je HZ(R) HB smatrala svojima, te da je to predstavljalo jedan od aspekata politike raseljavanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva u skladu s voljom rukovodstva HZ(R) HB, što pokazuje želju Jadranka Prlića da Hrvate naseli na teritorije smatrane hrvatskim, a na štetu muslimanskog stanovništva; šta je zajedničko, a šta suprotno u nastupima odbrana u ovom procesu; na koji način se predsjedavajući sudac Antonetti suglasio s kaznom za šestorku, a bio protiv većine kad je u pitanju udruženi zločinački poduhvat i međunarodni konflikt; zašto je po sucu Antonettiju zločin u Herceg-Bosni “lokalni”, Franjo Tuđman mirotvorac koji je podržavao suverenitet BiH, a Stari most legitiman vojni cilj i da ga je trebalo srušiti.
Hoće li se Žalbeno vijeće sastavljeno od sudaca koji imaju suprostavljena mišljenja i stavove kroz ranije presude oko bitnih pravnih definicija, reflektirati na sadržaj drugostepene presude; da li će nakon pet presuda ICTY-a o međunarodnom konfliktu i agresiji Hrvatske na BiH Žalbeno vijeće u finalu procesa poništiti dosadašnje nalaze i (uvjetno) amnestirati Hrvatsku za rat u BiH; jesu li međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat u ovom slučaju sistem spojenih posuda, kako je većinski utvrdilo Prvostepeno vijeće, ili će Žalbeno vijeće promijeniti pravne kavalifikacije koje je utvrdilo Prvostepeno vijeće; posebno će biti važno hoće li Žalbeno vijeće slijediti dosadašnju jurispudenciju ICTY-a kad je u pitanju postojanje udruženog zločinačkog poduhavata, ili će se prikloniti mišljenju suca Antonettija koji tvrdi da udruženi zločinački poduhvat nema uporište u međunarodnom pravu
Haški tribunal je presudio šestoricu lidera tzv. Herceg-Bosne – Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – na 111 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i drugim nehrvatima u Bosni I Hercegovini. Presuda je izrečena 29. maja 2013. godine.
(Osuđeni su za okrutno postupanje; protivpravni fizički rad; bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuzdom; uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju; pljačkanje javne i privatne imovine; protivpravni napad na civile; protivpravno terorisanje civila (kršenja zakona i običaja ratovanja, Član 3); progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; ubistvo; silovanje; deportaciju; zatvaranje; nehumana djela (zločini protiv čovječnosti, Član 5).)
Sukob između HVO-a i Armije RBiH bio je međunarodnog karaktera
Pretresno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, utvrdilo da je sukob između HVO-a i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera i da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Suci su, također, utvrdili postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj UZP-a bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.
Iako se sudije nisu složile oko oblika odgovornosti za zločine za koje ih je proglasilo krivim, sve kazne su izrečene jednoglasno. Prvostepenom presudom su, tako, potvrđeni svi zločini iz optužnice protiv bivših lidera Herceg-Bosne počinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna 18. novembra 1991. godine do okončanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam bosansko-hercegovačkih opština: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šestorica optuženih su, kako je zaključeno, imala značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata
Prvobitna optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potvrđena je 4. marta 2004, a objavljena 2. aprila 2004.
U optužnici su se optuženi teretili na osnovu individualne krivične odgovornosti (Član 7(1) Statuta) i na osnovu krivične odgovornosti nadređenog (Član 7(3) Statuta) za sljedeće: hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje); protivpravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila; nečovječno postupanje; uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je na protivpravan i bezobziran način (teške povrede Ženevskih konvencija, Član 2).
Optužnica: Udruženi zločinački poduhvat
Počev od 18. novembra 1991. godine, ili prije tog datuma, pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela “Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.
Više osoba se pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997), Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić zvani Tuta.
Među ostalim učesnicima bili su: članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, razni pripadnici oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge poznate i nepoznate osobe.
U jurisprudenciji ICTY-a prihvaćeno je da je udruženi zločinački poduhvat oblik počinjenja iz člana 7(1) Statuta. S tim u vezi razlikuju se tri kategorije UZP-a, a Tužiteljstvo ICTY-a je dokazivalo:
1. Glavni UZP: Udruženi zločinački poduhvat HZ(R) HB
U prvom, osnovnom vidu UZP-a, Tužiteljstvo je preciziralo da su optuženi, kao i drugi članovi glavnog UZP-a, npr. Mate Boban ili Franjo Tuđman, znali za progone, deportacije i prisilno premještanje muslimanskog stanovništva u BiH, te da su imali namjeru da ta djela budu počinjena, u interesu mijenjanja demografske slike i ostvarivanja svojih ciljeva. Tužiteljstvo stoga u svom Završnom podnesku navodi “glavna krivična djela” obuhvaćena glavnim UZP-om, čiji je cilj bio iseljavanje muslimanskog stanovništva, konkretno: krivično djelo progona (tačka 1) počevši od aprila 1992. i u periodu koji je uslijedio, djela deportacije (tačka 6), protivpravne deportacije civila (tačka 7), nehumanih djela (prisilno premještanje) (tačka 8) i protivpravnog premještanja civila (tačka 9).
Zločini za koje su se optuženi teretili bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata o kojem se govori u paragrafima od 2 do 17 optužnice (uključujući paragrafe od 17.1 do 17.6) i 39 i počinjeni su u toku tog zločinačkog poduhvata, koji je postojao u vrijeme kad je svaki od optuženih vršio radnje ili pravio propuste u svojstvu učesnika.
U skladu sa članom 7(1) Statuta ICTY-a, svaki od optuženih – Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić, snosi krivičnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata u smislu da je svaki od optuženih te zločine počinio kao član ili učesnik takvog poduhvata. (Riječju “počinio” tužitelj u ovom kontekstu ne sugeriše da je neki konkretni optuženi ili bilo koji od optuženih nužno lično fizički izvršio zločine za koje se tereti. “Počinio” se u ovom kontekstu odnosi na učešće optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu.)
Svaki od optuženih snosi odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima za koje se tereti, i to na osnovu svog vlastitog činjenja i, u slučajevima kada je bio dužan da djeluje, na osnovu svog nečinjenja ili propusta da djeluje. Svaki od optuženih snosi odgovornost i za činjenje ili nečinjenje koje je ostvario, izvršio ili do kojeg je doveo putem ili pomoću drugih osoba, kao što su njegovi podređeni ili druge osobe (uključujući osobe nad kojima je imao kontrolu ili na koje je vršio bitan uticaj), bez obzira na to da li su te osobe postupale sa znanjem ili kao nedužni posrednici ili akteri.
-->
Tweet Send mail