Od filma Alena Drljevića “Muškarci ne plaču”, nagrađenog  na festivalu u Karlovy Varyma očekivalo se dosta. I očekivanja su, nakon projekcije – ispunjena. To je jedna od onih iskonskih, mučnih i katarzičnih drama, strukturiranih tako da se nakon posljednjeg kadra svaki gledalac upita ono naizgled banalno i jednostavno, ali određujuće i bolno pitanje – šta sam radio u ratu?

Ono o čemu ne govorimo

Vrijeme radnje filma je petnaest godina nakon rata. Deset muškaraca su jedini gosti zabačenog, planinskog hotela. Jedan trener, psihoterapeut i devet učesnika radionice našli su se kako bi učestvovali u radionici koja im treba pomoći da se suoče s prošlošću. Svi učesnici su ratni veterani, nekadašnji pripadnici više različitih vojski koje su devedesetih godina prošlog vijeka ratovale jedne protiv drugih na području bivše Jugoslavije. Uglavnom u Bosni i Hercegovini. Njihove traume su teške, oni osim što su fizički oštećeni, osjećaju duboke psihološke smetnje, posttraumatski sindrom, poremećaje ličnosti. Sve ono što u svakodnevnom životu srećemo svaki dan. Ali, ne govorimo o tome.  

Markantni terapeut Ivan (Sebastijan Cavazza, s glasom od milion dolara) koncipirao je radionicu tako da svaki učesnik ispriča svoju najdublju traumu, i da se ona, nakon toga, odigra. Kao u teatru. Tako što će ostali pacijenti ući u kožu onoga koji je traumu stvarno doživio. Odmah na početku Andro (Primož Petkovšek) i Valentin (Leon Lučev) dolaze u sukob. Iako obojica pripadnici hrvatskih postrojbi, drukčije vide ono što se dogodilo, pogotovo kad Andro uđe u sukob s Merimom.

Kad Emir Hadžihafizbegović igra bez preglumljivanja ponovo se uvjerite kakav je to glumački maestro. Valentin, koji živi s činjenicom da je jednog svog suborca ostavio u bezizlaznoj situaciji iz koje nije mogao izaći živ, u sebi propituje herojski koncept rata. Staje na Merimovu stranu, Andro napušta radionicu. U Hotelu Jahorina, u dubini šume Republike Srpske, jednom od nekadašnjih amblematskih mjesta zimskog turizma kreće ples s duhovima, s demonima prošlosti koji ne daju da se krene naprijed u budućnost.

Ne izlaze iz prošlosti

Ovaj film, isprva je zamišljen kao dokumentarac o jednoj od radionica koje se rade kako bi se nekadašnjim ratnicima olakšao svakodnevni život. Njihovi problemi su to što ne izlaze iz prošlosti, a taj korak iz njihove perspektive izgleda nemoguć. Kad Merim priča kako nije čovjek od trenutka otkada je preklinjao  četnika koji mu je držao nož pod grlom i psovao mu balijsku mater, film se prelomi, i krene putem u kojem sadržaj, zapravo, određuje formu. U njemu je dosta neizrecivog, nečega što se ne može iskazati riječima, ali stoji kao jahorinska magla koja se nožem može rezati iznad glava junaka, u odličnoj fotografiji Erola Zupčevića.  Zapravo, iznad glava svih nas.

Ono što je najvrijednije u ovom filmu je, zapravo, skriveno. Ispod svih tih emocija u kojima junaci plivaju kako znaju – baš kao u sceni u bazenu gdje se kupaju s protezama, bez nogu, ranjeni, s poteškoćama u kretanju – jeste i činjenica da je Republika Srpska, tamo gdje je film snimljen, vjerovatno jedini dio ovoga prostora u kojem se tim pitanjima ne posvećuje pažnja.

Lik direktora hotela kojeg igra Izudin Bajrović, primjer je šutljive većine koja bi da se gostima  dobro naplati usluga, i da se sve završi ne talasujući. Priča Mikija (lik kojeg kompleksno gradi Boris Isaković) vodi nas tamo gdje počinje i završava većina takvih, mračnih spoznaja. U šume oko Srebrenice i Bratunca: gdje vozači kamiona postaju masovne ubice i gdje još vladaju zakoni koje su postavili oni koji su takvima i stavili puške u ruke.

Bolan, precizan, nesvakidašnji film, jedan od boljih o posljedicama rata na području bivše Jugoslavije u kojem se propituje, pokazivanjem socijalnih antipoda: od u kraj pomaknutog paraplegičara iz muslimanske sredine (lik Jasmina, kojeg sjajno igra Boris Ler), do snalažljivog, ali iznutra razlomljenog Josipa (veliki mag Ivo Gregurević), koji čine ova jadna društva. Utoliko jadnija ukoliko muškarci ne plaču.

Selo s trolejbusom

Da baš ništa ne može pokvariti nešto što u temelju valja, pokazao je koncert grupe Letu štuke u subotu 12. avgusta u skoro prepunoj sali sarajevskog Doma mladih: davno izgrađen, potom u ratu oštećen, pa obnovljen taj prostor je, s urbanističko-estetske strane, prosto, idealan za stihove koje tako uvjerljivo pjeva i piše Dino Šaran: bogati roditelji ne žale/za svoju dječicu daće baš sve/prodaju šume i hidrocentrale/i drže pola države.

Zanimljivo je kako njegovi stihovi nisu izgubili ništa od svježine iz vremena u kojem su nastali. Tu ima pjesama koje datiraju od prije deceniju i po, ali još uvijek plijene: vjerovatno zato što su problemi još uvijek isti. U dvorani koja je enterijerom pretvorena u objekat primjereniji turbo-folku nego oštrom rocku utemeljenom na Beatlesima ali i hip-hoperskom “slaganju” i “istresanju” nagomilanih frustracija, skoro da ništa nije bilo na strani Štuka. Od razglasa do zabačenih WC-a u kojima tokom koncerta – jah, “selo s trolejbusom” nema vode za oprati ruke.

No, Štukama ništa nije zasmetalo da polete. I, nadamo se da će tako biti u budućnosti. Ako je bude. Jer, ona je neizvjesna, baš kao u pjesmama Dine Šarana. Možda zato što i on sam pripada “srednjoj” generaciji, rođenoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, generaciji koja je zaboravljena, zaturena i kontaminirana životom između slabo plaćenih poslova, i naci(onal)izmima kontaminiranih društava.

Slovenačka grupa “Laibach” toj generaciji bila je jedan od najjačih i najkontraverznijih simbola. Grupa koja je nastala na razvalinama socijalizma, da bi u devedesetim napravila svjetsku karijeru, ponovo je došla u fokus svjetskih medija gostovanjem u Sjevernoj Koreji, gdje su bili prvi inostrani bend koji je ikada nastupio. Rezultat tog post-modernog- post-socijalističkog-post – apokaliptičnog safarija je jednoiposatni brzi dokumentarac u kojem se Laibachovci gledajući kulise toga Kim – Yong Unova Disneylanda iskreno pitaju i zaključuju:

-    Ovo je totalitarizam. A šta smo mi?

Ništa, što pitaš reklo bi se. Možda baš ono Ništa koje u filmu Borisa Mitića pokušava vratiti Sve na svoje mjesto. U tom filmskom eseju, snimljenom u preko 80 zemalja, Ništa ima svoj glas koji joj je posudio ni manje ni više nego veliki Iggy Pop. Film je iznimno uspio: hja, lako je kad je Ništa Iggy Pop, može se reći.

Teško je kad je Ništa stvarno – Ništa. Kao što je slučaj s nama.