Na Glavnom berlinskom kolodvoru, tom monstrumu modernog graditeljstva, tražim vlak za Wittemberg Lutherov grad. U divovskom zdanju od čelika i stakla svjetluca tisuću natpisa i reklama, a desetine pokretnih stepenica i staklenih liftova vuku gore, u nepregledne staklene aule i dolje, na desetine podzemnih destinacija i perona međunarodnih i lokalnih vlakova, tako da čovjeka obuzme blaga vrtoglavica od te predimenzionirane skalamerije i pomišlja da sve pošalje dođavola, pocijepa kartu i vrati se odakle je pošao. Cijela ta divovska i zastrašujuća arhitektura više je demonstracija moći i tehnologije, negoli usluga siromahu putniku koji se tu osjeća kao bijedni mrav, ali na takvim koordinatama, valjda, i funkcionira moderni svijet.

U Wittemberg Lutherstadt putujem s prijateljem, njemačkim slavistom i njegovom obitelji. Oni su protestanti i hrle na mjesto nastanka svoje vjere, ali ne toliko iz vjerskoga nadahnuća, koliko iz kulturnih pobuda. Ove godine, naime, navršava se pola tisućljeća od kada je saski redovnik Martin Luther (1483.- 546.) na vrata wittemberške crkve-dvorca (Schlosskirche) prikucao listinu sa devedeset pet točaka pobune protiv tadašnje opskurne vladavine Vatikana (1517.) i tako utemeljio protestantizam, reformiranu crkvu, koja se proširila u gotovo sve zemlje tadašnje Evrope. Veliki jubilej obilježavaju gotovo sve evropske države kao izniman kulturni događaj, kao spomen na jedan od najznačajnijih časova u historiji starog kontinenta, evociran kroz brojne konferencije, teološke i znanstvene skupove, tematske izložbe i koncerte, a Wittenberg Lutherov grad, logično, epicentar je te memorabilije.

Starogradske melodije

U udobnom regionalexp

ressu klizimo kroz Sasku, ravnu kao tepsija. Nakon bosanskih brda i izlokanih cesta imaš osjećaj da vlak stoji, a da se u prozorskome okviru, kao na kakvu zaslonu, tek ređaju slike i imena usputnih postaja, od kojih u nekima prepoznaješ slavenske tragove: Treblin, Zahna… Na malim staničnim zgradama još se vide tamnosmeđi otisci DDR-a, uljanim bojama ispisani nazivi mjesta po svjetlosmeđim opekama. Gdje je nekada stajao zeleni logo truckavih i sporih socijalističkih željeznica, koje su vukle ruske lokomotive, okačen je crveni monogram modernih njemačkog vlakova, koji jure kao sumanuti i stižu, uglavnom, točno u sekundu. Vozimo se kroz nepregledna žitna polja, na kojima se u daljini crne električni stubovi, kao note kakve duge i monotone starogradske melodije.

Već na izlasku iz vlaka dočekuje nas ogromno zdanje u obliku knjige. Tridesetak metara visoka maketa Lutherove Biblije upozorava nas da je cijeli grad pretvoren u izložbu pod vedrim nebom, posvećenu svome najslavnijem stanovniku. Novosagrađenom pješačkom stazom krećemo prema njenim eksponatima, koji se nalaze u gradskom središtu: Sveučilište, u čijem je jednom krilu bila Lutherova rezidencija, kuća njegova najbližeg suradnika Melanchtona, znamenita crkva reformacije, ispred koje mlad pijanist izvodi himnične crkvene psalme, gradska vijećnica s trgom, gdje je podignuta velika multimedijalna pozornica, na kojoj se pomoću najsuvremenijih tehnoloških novotarija dočarava Lutherovo vrijeme, svjetlost njegova lika i djela.

Nakon što smo se fotografirali ispred znamenitih vrata, ulazimo u crkvu, prepunu vjernika i turista. Jedan mladi par tutka mi u ruku telefon i moli da ih fotografiram pored Lutherova groba. U glavnoj lađi crkve postavljena je skulptura lebdećeg anđela Ernsta Berlacha, nastala dvadesetih godina prošlog stoljeća, čiji se gipsani odljev nalazi u brojnim njemačkim bogomoljama. Anđeo ima lice genijalne kiparice Käthe Kollwitz, čija je svaka skulptura ekspresija čovjekove patnje.

Kluč svetoga pisma

U Lutherovoj nekadašnjoj rezidenciji, a i diljem gradskih ulica, postavljene su ploče s imenima njegovih najbližih suradnika, njegova tima koji je promijenio tok sveukupne povijesti Zapada. Tu je Giordano Bruno jedno vrijeme radio kao profesor. Tu je i ime Matije Vlačića, Hrvata, koji je ovdje predavao grčku i latinsku filologiju. Ovaj Labinjanin, najbliži Lutherov prijatelj i suradnik, potječe iz čuvene loze Frankovića, a potpisivao se latiniziranim imenom Flacius Iliyricus. Papu je, poput Luthera, nazivao antikristom. Najpoznatije njegovo djelo “Ključ svetoga pisma” (Clavis scripturae sacrae), objavleno u Strassbourgu1567.), predstavlja ga kao tvorca protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće, kao znanstvene discipline.

Napisao je i crkvenu povijest u deset tomova i namjeravao biblijske spise prevesti na “ilirski”, to jest hrvatski, jezik, ali nije stigao. Razgledam prepiske Lutherove Biblije, svete knjige koju je ovaj velikan poklonio svome narodu u prijevodu na njemački jezik i pomišljam: Hrvati su kompletan biblijski tekst objavili tek pola milenija kasnije i to pod uredništvom jednog partizana i komunista, pjesnika Jure Kaštelana! Taj paradoks pokreće u mojoj glavi crva sumnje da je crkva u Hrvata kroz cijelu povijest, sve do današnjih dana, bila tek puka sluškinja Vatikana, ne mareći mnogo za svoj rod i svoj jezik. Možda bismo bili mnogo sretniji da smo slijedili put i nauk velikog sina Flaciusa?

Razgledam prepiske Lutherove Biblije, svete knjige koju je ovaj velikan poklonio svome narodu u prijevodu na njemački jezik i pomišljam: Hrvati su kompletan biblijski tekst objavili tek pola milenija kasnije i to pod uredništvom jednog partizana i komunista, pjesnika Jure Kaštelana!

Društva reformiranog kršćanstva danas su bez ostatka prosperitetne i razvijene države, gdje nema siromaštva i bijede. Imaju li te stvari neposredne uzajamne veze đavo bi ga znao, ili možda sam Bog, koji je ljude u ovom slučajut lišio svojih zemaljskih zastupnika i uputio ih da misle svojom glavom. Osim što je otkazao poslušnost papi, Luter je ukinuo obožavanje svetaca, tako da moderne evangelističke crkve, osim križa, i nemaju drugih pikturalnih kršćanskih insignija. Luteranska crkva danas u svijetu prednjači u poštivanju ljudskih prava, nacionalnih i spolnih, tu nema celibata, a žene su u njoj već odavno svećenici i biskupi.

Na pitanje ima li protestantizam krivnje u rađanju nacionalsocijalizma, koje sam postavio na jednom davnom novinarskom seminaru u Hamburgu, dobio sam žustar odgovor da je Hitler bio katolik. To nisam znao, ali me odgovor nije zadovoljio. Razumije se da su ovo sve vrlo teške teme, koje su analizirali brojni teolozi, filozofi i sociolozi, te da su moja razmišljanja o njima irelevantna i ništavna, ali Lutherove reforme otvorile su, zacijelo, mnoge nove putove ljudske slobode i kreativnosti.

Jabuka luteranske spoznaje

U

Lutherovu spomen muzeju počasno mjesto zauzima njegova supruga Katharina von Bora, časna sestra, koju je oženio u svojoj 37. godini i tako razvrgnuo celibatske zavjete. Katharina mu je vodila domaćinstvo, upravljala novcem i imanjem, kupila malu pivnicu i zakupila ribnjak, a on ju je, od milošte, zvao “Gospodin Käthe”, jer je bila apsolutni gospodar tog posjeda i tog braka. Teško mi je zamisliti čovjeka koji se digao protiv cijelog tadašnjeg svijeta, a bojažljivo je slušao svoju ženu, koja je imala nad njim apsolutnu moć. Takva je ćud ljudskog braka.

Luther je bio čovjek čiji je cijeli život protekao u afirmaciji Novog zavjeta i veliki zagovornik Isusove povijesne zadužbine. Borio se sa scilama i haribdama svijeta i crkve, koja je u to vrijeme kupovala i prodavala tzv. indulgencije, oprost grijeha, kako živima, tako i mrtvima. Kraj te dramatične borbe i Lutherovu agoniju označile su njegove čuvene riječi: Mi smo prosjaci i to je istina (Wir sind Bettler. Das ist Wahr).

Gradić Wittenberg u Lutherovo doba imao je nepune tri tisuće žitelja, a danas ih broji preko pedeset tisuća. U vrijeme DDR-a to je bila jedna zabačena kasaba, jer je dugo vladao oktroirani ateistički režim. Lutherovi tragovi bili su zapušteni i prilično devastirani. Danas je grad simbolička prijestolnica velike svjetske religije. Ovdašnji su Nijemci, sve do pada Berlinskog zida, ispaštali krimen fašizma, a nakon ujedinjenja, upravo u ovim krajevima rađaju se danas ponovno pristaše neofašizma i populizma.

Već na izlasku iz vlaka dočekuje nas ogromno zdanje u obliku knjige. Tridesetak metara visoka maketa Lutherove Biblije upozorava nas da je cijeli grad pretvoren u izložbu pod vedrim nebom, posvećenu svome najslavnijem stanovniku

Kod starijih ljudi, suočenih sa nemilosrdnim raljama liberalnog kapitalizma javlja se žal za prošlim vremenima, koji ovdje zovu nostalgija. Nostalgija za istokom, za DDR-om, u kome su ljudi, lojalni režimu, živjeli opuštenije i s manje briga. Ili im se tako danas čini. Sa svojim prijateljima sjedim u vrtu Lutherova muzeja i pijemo pivo s  gravurom njegova lika na etiketi, koje se zove Reformationsbier, ukusno je i oštro, pravo osvježenje u vrelom ljetnom danu. Moj prijatelj, šeret, odlazi u vrt i bere jednu jabuku s razgranatog stabla, donosi mi je i kaže: ovo je jabuka luteranske spoznaje.

Labirint staza s ogledalima

U predvorju muzeja nalazi se prodavnica suvenira, koja nudi različite postere, razglednice, reprinte, naljepnice, kalendare, pa čak i figurice rubberducka s Lutherovim likom.

Društva reformiranog kršćanstva danas su bez ostatka prosperitetne i razvijene države, gdje nema siromaštva i bijede. Imaju li te stvari neposredne uzajamne veze đavo bi ga znao, ili možda sam Bog, koji je ljude u ovom slučajut lišio svojih zemaljskih zastupnika i uputio ih da misle svojom glavom

Potom šetamo preko velikog željeznog mosta na Labi, ispred kojeg je postavljen labirint staza s ogledalima, kao mjesto za spiritualne meditacije i razmišljanja o svrsi i smislu ovog našeg, kako bi to rekao Ujević, pečalnoga lutanja koje se zove život. Pomišljam na prelijepu evangelističku crkvu u Sarajevu, izgrađenu za vrijeme K.u.K. Monarhije, u kojoj danas mladi studenti maljaju svoja prva platna. Njeni vjernici su iščezli, nestali i pobijeni u ratovima, koji su tri puta u prošlom stoljeću pustošili grad.

U vlaku, na povraku u Berlin, već malaksali od hodanja i vrućine, moji prijatelji lagano drijemaju, dok ja iz torbe vadim i grizem jabuku spoznaje iz Lutherova vrta.