Svjedoci smo brojnim raspravama oko izbjeglica iz Sirije, prate nas od kafane do televizije. I, nažalost, malo se razlikuju. Većina ih je, bilo da se radi o “kafanskoj filozofiji” ili “medijskim floskululama”, začinjena iskazima kao: “ima ih previše”, “naseliti će se”, “sigurno su  fundamentalisti”, “ne možemo ih primiti jer nemamo džamije”…

Sve to prati paralelno stvaranje ksenofobnih grupacija, koje su u stanju zapaliti prihvatilišta za izbjeglice – dok su ljudi u bijegu i spašavaju živu glavu. Također, u Evropi ponovo uskrsava priča o pravima izbjeglih, kompliciranih procedurama koje prate ostanak, zastrašivanje, deportacije, pojačane kontrole…

                                                                                                     ***

Ryszard Kapucinski spominje tri velike kuge našeg vremena, jedna je nacionlizam, druga rasizam, a treća religiozni fundamentalizam. Iza toga stoji jedan iracionalizam kao i činjenica da se na ljude gleda kao na oruđe iskoristivo u isključivanju imaginarnog neprijatelja, a on je često onaj koji je drugačiji. Marginalizacijom i ograničenjima Drugog, koji se forsira na migraciju i često ne prihvata u granicama države u koju bježi, nastoji se ojačati vlastita grupa.

Forsirana migracija sama je po sebi traumatsko iskustvo i stavlja osobu u veliku neizvjesnost, koja rađa trajni strah i nesigurnost. U svemu tome, ljudi i ne misle na to da ih se, možda, i neće prihvatiti u novoj sredini. Perverzno je, stoga, gledati na malim ekranima sliku ljudi koji bježe iz jednog mjesta, koje je u većini slučajeva nepodnošljivo za život, dok u drugoj slici gledamo kako ih se pušta da tonu u moru ili, ako su malo sretniji, kako spavaju na kolodvorima, parkovima i drugim javnim prostorima.

A ono što se potuno previđa i o čemu se ne raspravlja su razlozi za progon. Tako se čini da su problem ljudi koji biježe, a ne oni koji su oko njihove kuće napravili pakao. Ti ljudi se često prezentiraju kao pasivni primioci pomoći izgubljenog identitetat, koji se teško mogu kontrolisati;  koriste se riječi kao “cunami” ili “valovi” izbjeglica, čime nam se sugerira na nešto negativno što dolazi.

Integritet identiteta postaje najbitnija tema da bi se stvorila jedna slika imaginarnog neprijatelja od kojeg prijeti opasnost. Na taj način negiraju se svi drugi ljudski aspekti identiteta. Sam koncept doma može biti dio identiteta u različitim oblicima, ali ga demagozi svjesno koriste kao sredstvo, da bi ga instrumentalizirali prema nacionalističkim ili rasističkim razmišljanima.

A ono što se potuno previđa i o čemu se ne raspravlja su razlozi za progon. Tako se čini da su problem ljudi koji biježe, a ne oni koji su oko njihove kuće napravili pakao. Ti ljudi se često prezentiraju kao pasivni primioci pomoći izgubljenog identitetat, koji se teško mogu kontrolisati

Nacionalni socijalizam je spojio kategoriju doma sa rasom bazirajući se na konceptu nacije. Čak i u danjašnjem diskursu na primjeru zajednica Roma i Sinti možemo pratiti koliko se taj aspekt identiteta zloupotrebljava. Osim toga, beskućnici se tako stigmatiziraju, oni su bez svoje očevine, a tako se ne živi. U stvarnosti je dom ispunjen različitim ideološkim fasetema i kulturnim odnosno praktičnim iskustvima i može samo opisati na primjer kao odnos sa poznatim ljudima, uobičajnim ukusima hrane, jezikom na kojem se sporazumjemo ili osjećaima utjehe, povjerenja, pripadnosti…

Dom  doprinosi kreiranju identiteta, ali se ne može izjednačiti sa nacijom. Uostalom, identitet sam nije statičan i konstantno se nanovo kreira, a i konstruira u odnosu na drugoga. Tako da i promjena značenja doma kolerira sa konteksom. Ljudi koji su odvojeni od poznate životne sredine definiraju dom nanovo, u novj sredini, jer kada je spoj između starog i novog doma prekinut, dom se redefinira najmanje u njegovoj teritoroialnoj komponenti, da bi se osoba na novom mjestu mogla osjećati barem sigurno ili primljeno.

Promjena tog osjećaja otvara i novu dimenziju – dimenziju integracije u novoj sredini, za koju se još nije pronašao optimalno rješenje, kao i za sprečavanje razloga iz kojih su ljudi uopšte prisiljeni da bježe – živimo u dekadentnom generalnom stanju beskucinstva sa preko 59,5 miliona ljudi  na svijetu u bijegu.