Sedamnaestog maja je diljem svijeta obilježen Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. Osnovni cilj obilježavanja ovog dana jeste skrenuti pažnju na važnost poštivanja drugoga i drugačijega, i borba za omogućavanje jednakih prava za sve. Ovaj dan se zvanično obilježava od 17. maja 1992. godine kada je Svjetska zdravstvena ogranizacija uklonila homoseksualnost sa popisa Međunarodne klasifikacije bolesti.

Šta ima prioritet i šta zaslužuje veća prava

Kada govorimo o nekim stvarima, u kontekstu odobravanja ili osporavanja, naš lični odnos prema njima bi trebao biti zanemaren. Nešto možemo da volimo ili ne volimo, nešto možemo da razumijemo ili ne razumije. Često, neke stvari nas se ni ne tiču, niti bi trebale da nas se tiču. Pored ubrzanih života kakve svi vodimo, ponekad se pitam kako uopšte imamo vremena i volje baviti se stvarima koje nemaju ama baš nikakve veze sa nama, osim što postoje na ovoj planeti jednako kao i mi. A, samim time što postoje, znači da imaju određenu vrijednost. I mi nismo ti koji imamo pravo odlučivati o tome šta ima prioritet i šta zaslužuje veća prava.

Kad smo odlučili da se odbranimo od onih koji nam nisu slični, da se zaštitimo od drugačijih mišljenja, drugačijeg izgleda, drugačijih pogleda na svijet, dali smo sebi za pravo da zavirujemo iza tuđih vrata. Da pomičemo zidove i u nepoznatim nam sobama upiremo prstom u tuđe, u ono što mi mislimo da je pogrešno

Najveće ljudsko prokletstvo i davanje je to što nam je igrom slučaja, sudbine, ili Božijim davanjem (u šta god da vjerujemo) data prevlast nad ostalim živim bićima. Ali, to nam nije bilo dovoljno, pa smo odlučili i međusobno da se dijelimo po boji kože, jeziku kojim govorimo, Bogu u kojeg vjerujemo. Po tome koliko  imamo i koliko znamo. A, kada nam ni to nije bilo dovoljno, kada smo se osjetili ugroženo jer smo shvatili da ne možemo uticati na to ko će imati a ko nemati, ko će biti svijetle a ko tamne puti, odlučili smo da se još podijelimo. Morali smo naći način da napravimo jasne granice među onima koji vrijede više i onima koji vrijede manje. (Iako tako razmišljaju oni koji dijele, rijetko će to i reći; uvijek uspijevaju pronaći druge razloge, opravdanja, uporišta u pravo i religiji...)

Kad smo odlučili da se odbranimo od onih koji nam nisu slični, da se zaštitimo od drugačijih mišljenja, drugačijeg izgleda, drugačijih pogleda na svijet, dali smo sebi za pravo da zavirujemo iza tuđih vrata. Da pomičemo zidove i u nepoznatim nam sobama upiremo prstom u tuđe, u ono što mi mislimo da je pogrešno.

Kojeg li paradoksa; dopustili smo sebi da drugima zalazimo u najintimnije dijelove njihovog života govoreći im na šta od toga nemaju, a na šta imaju pravo. Dali smo pravo sebi da drugima, rušeći njihovu intimu, određujemo želje i obrasce ponašanja koji, na bilo koji način ne utiču na našu intimu. Ubijedili smo se da ako ispunjavamo određene društvene norme i kriterije vrijedimo više. Da su baš te norme ispravne, prave, one u koje bi svi trebali da se uklope.

Mnogo pričamo, malo znamo

Mnogo pričamo, malo znamo. Jer, da stvarno znamo, ne bismo govorili kako su pripadnici LGBT zajednice “bolest modernog društva”. Ne bi, ako ne zbog bilo čega drugog, ako ne jer nemamo pravo da sudimo, jer nemamo pravo da donosimo odluke za druge, onda bar zato jer se homoseksualnost pojavljuje još u antičkoj Grčkoj kao potpuno prihvaćena društvena pojava, dakle postoji gotovo od kad je svijeta. Mi možemo na to odmahivati glavom, govoriti kako su Grci svakako bili razvratni, kako se valjda svijet razvio od tog vremena... Pa meni na to samo jedno pitanje pada na pamet: “Ako se svijet razvio u zadnjih par hiljada godina, kako smo onda manje civilizovani i manje tolerantni nego naši preci?” Kako to da, što vrijeme više odmiče, mi sve više sužavamo krug shvatanja, spisak onoga što je ispravno, onoga što se smije i što se mora, ako želimo preživjeti?

“Ako se svijet razvio u zadnjih par hiljada godina, kako smo onda manje civilizovani i manje tolerantni nego naši preci?” Kako to da, što vrijeme više odmiče, mi sve više sužavamo krug shvatanja, spisak onoga što je ispravno, onoga što se smije i što se mora, ako želimo preživjeti?

Davno je u američkom Kongresu izglasano da se homoseksualnost uvrsti na spisak psihičkih oboljenja, a sa istog spiska je skinuta – pedofilija. To su izglasali ljudi jednaki ovima koji danas sude o mentalnom zdravlju pojedinaca, a zatvaraju oči na surovu realnost u kojoj žive. Na mnogo, mnogo veće probleme od saznanja ko to sve koga ljubi. A ljubi ko koga hoće. Jedino to je ispravno i na tome sva priča treba da stane. U svijetu u kojem je opasnije to što se dva muškarca vole, ili što se osoba ne osjeća sretno u svome tijelu pa skupi hrabrost i odluči to promijeniti, nego činjenica da postoje ljudi koji vrebaju djecu, otimaju ih, i seksualno iskorištavaju, mi govorimo o “normalnosti”. Svijet u kojem je poredak najbliže uporediv sa Šekspirovom Danskom, svijet je sa kojim nešto ozbiljno ne štima.

Od tog vremena, mnogo je vode proteklo dok se LGBT zajednica uspjela izboriti da ih se prestane tretirati kao “nenormalne”; doduše, na žalost, uglavnom samo na papiru. Ja nisam osoba koja ide okolo i viče o nepravdama. Koja kantama sa bojom zapljuskuje državne institucije, nosi transparente, ili se navlači sa čuvarima mira. Ne, jer mislim da je to pogrešno, već jednostavno jer nisam takva osoba. Ja pišem o onome što me se tiče, što mi smeta... Vjerujem da svako društvo treba imati građane koji pripadaju i prvoj i drugoj skupini. To je zdravo društvo u kojem ljudi imaju pravo na izbor, pravo da misle šta žele, ili da uopšte ne misle. Pravo da na to reaguju kako žele (dok god nasilje nije uključeno, jer nasilje ne postiže ništa, barem nikakvu istinsku promjenu).

Ipak, kad osobu, a pogotovo grupu ljudi, ne malu, dovedete do zida, stavite ih u poziciju da moraju da se bore za prava koja su svakom čovjeku zagarantovana po rođenju, između ostalog pravo na slobodu, nije čudo što dolazi do pobune. Natjerati nekoga da moli za ono što mu je uskraćeno samo iz hira, za ono što je u njemu, i čuditi se kada ta osoba poslije nekog vremena lupi šakom o sto, potpuno je suludo. Suludo je nekim ljudima davati prava a nekima ih uskraćivati, samo na osnovu ličnog izbora. Suludo je dati sebi za pravo da odlučujemo ko šta smije da radi sa svojim životom. Suludo je, nakon svega toga, ljutiti se na te iste ljude jer su odlučili stati u kraj tiraniji. Suludo je sve to skupa, pa makar “ta” koja odlučuje i donosi zakone bila i sama država. Jer, teško nama sa vlasti koja po sebi ravna ko zaslužuje disati pod ovim nebom. Sa takvom vlasti, kad tad, svako od nas će doći na red za javno vješanje.

U svijetu u kojem je opasnije to što se dva muškarca vole, ili što se osoba ne osjeća sretno u svome tijelu pa skupi hrabrost i odluči to promijeniti, nego činjenica da postoje ljudi koji vrebaju djecu, otimaju ih, i seksualno iskorištavaju, mi govorimo o “normalnosti”. Svijet u kojem je poredak najbliže uporediv sa Šekspirovom Danskom, svijet je sa kojim nešto ozbiljno ne štima

Možda, kada bi prestali da se bavimo ljudskom seksualnošću, za koju nam je već odavno jasno da je pomjerila granice u raznim smjerovima, i počeli da njegujemo vrijednosti na kojima se temelje sve vjerske knjige; iste one knjige kojim se okrenemo čim odlučimo da dokažemo kako su “ovi na krivom putu, izazivajući tako Božiji gnjev”, možda bi uspjeli konačno stvarno krenuti naprijed, a ne samo govoriti da idemo prema budućnosti.

Kada privilegovani prestanu da se igraju sa ljudskim životima i određuju onima ispod sebe kako da žive, možda onda taj “puk” prestane da paradira ispred naših osjetljivih, napaćenih očiju. I, mirna Bosna.