Pripadnici/ce LGBTIQA zajednice su, zajedno sa svojim prijateljima/cama, kolegama/cama, rodbinom i poznanicima/cama glasno rekli NE fašizmu, življenju u strahu, diskriminaciji, predrasudama i mržnji! Sa ovog mjesta i pored uskraćene dozvole za prethodno predviđeni marš danas je poslana jasna poruka nadležnim institucijama kao i svima koji uporno pokušavaju opstruirati normalan život LGBTIQA zajednice u Bosni i Hercegovini.

Mi smo tu i ova država jednako nam pripada kao i svim građanima/kama. Javni prostor je i naš i zauzimat ćemo ga koliko god i kad god smo to u mogućnosti, jer ga zaslužujemo i jer ne može neko da uživa sve privilegije ovog društva, da je postojan/a od kafane do institucije, a neko da svoj život drži unutar svoja četiri zida! Ne može!

Nećemo otići, možete nas premjestiti, ali mi smo tu i ostajemo tu da stojimo i nosimo svoje transparente ponosno i hrabro, da se borimo za život dostojan življenja, a ne za puko preživaljvanje. Mi smo tu i građani/ke smo ove države, nismo rezultat američkog laboratorijskog ekperimenta i nismo dio teorije zavjere. Mi smo tu i ova država jednako nam pripada kao i svim građanima/kama. Javni prostor je i naš i zauzimat ćemo ga koliko god i kad god smo to u mogućnosti, jer ga zaslužujemo i jer ne može neko da uživa sve privilegije ovog društva, da je postojan/a od kafane do institucije, a neko da svoj život drži unutar svoja četiri zida! Ne može!

Licemjerje homofoba

Za sve komentatore, mudrace, teoretičare i intelektualce, za čije huškačke, heteronormativne i fašističke komentare nisam imao vremena, a ni sabura, pokušat ću biti koncizan i temeljit u nabrajanju bitnih razloga za ovakvo okupljanje. Razumijem njihovu mržnju/strah i sasvim mi je jasno odakle dolazi. Jasno je da je to lakši put, put manjeg otpora i to je uvijek opcija, za sve. Do kraja naših života možemo prebacivati lopticu sa jedinih na druge, kriviti treće i tako skidati odgovornost. Možemo se skrivati iza djece, što mi je donekle u suštini jedan od najlicemjernijih argumenata, jer zastupamo djecu, koju navodno branimo od gadljivih prizora, a u suštini zloupotrebljavamo ih kao medije kako bismo artikulisali naše homofobne komentare.

Postojanost LGBTIQA osoba u javnom prostoru i diskursu ne bi značilo viđanje kojekakvih seksualnih prizora na svakom ćošku, jer vjerovali ili ne, to su stvari koje ovise od individualnih moralnih pricipa, a kad već cjepidlačim, takvih prizora trenutno je mali milion u javnom prostoru i pitam se samo kako sve to vašoj djeci objašnjavate

S druge strane, taj argument u kombinaciji sa argumentom zvanim “četiri zida” je jedan od najučestalijih, a opet, kao takav, svjedoči o najbazičnijem nepoznavanju materije i funkcionisanja LGBTIQA zajednice, jer se na ovaj način život LGBTIQA zajednice svodi na opće manijakalno seksualno ponašanje. Kazano najprostijim rječnikom, to nema veze s vezom. Postojanost LGBTIQA osoba u javnom prostoru i diskursu ne bi značilo viđanje kojekakvih seksualnih prizora na svakom ćošku, jer vjerovali ili ne, to su stvari koje ovise od individualnih moralnih pricipa, a kad već cjepidlačim, takvih prizora trenutno je mali milion u javnom prostoru i pitam se samo kako sve to vašoj djeci objašnjavate.

Pitam se da li ovi silni komentatori i mudraci imaju uopće predstavu šta znači biti doživljen kao atrakcija, kao fetiš, kao senzacija, kao nešto što se treba objašnjavati djeci, kao čudo, kao marsovac... Imaju li predstavu šta znači mapiranje mjesta gdje bez straha možeš popiti kafu/pivo, jer nikad ne znaš da li je neko od fašista jutros ustao ne lijevu nogu... Imaju li predstavu šta znači – kreći se uvijek u grupama, nikad noću sam, ne idi po skrovitim ulicama i sokacima ili ako već moraš nosi sa sobom suzavac... Imaju li predstavu šta znači ne moći se pozdraviti/rastati sa partnerom/icom na ulici, jer to znači izlaganje opasnosti... Imaju li predstavu da su ovo najbanalniji primjeri, da uopće nisam spomenuo brak, institucionalnu podršku, diskriminaciju na poslu... I onda nečiji komentar kaže – pa oni imaju već sve, šta žele, ko ih dira, šta ima je uskraćeno... toliko sabura već nemam...