U Izvještaju se navode aktivnosti hrvatskih paravojnih formacija, kao što su formacije Hrvatske stranke prava (HSP). Što se tiče bosanskih Muslimana, u Izvještaju se govorilo o tome da su “muslimanski ekstremisti” tek nedavno reagovali na proglašenje srpskih autonomnih oblasti i osnivanje srpskih paravojnih formacija. Sličan izvještaj, koji je SDB MUP-a SRBiH podnio kao odgovor na zahtjev od 26. decembra 1991. potvrdio je gore navedene zakljucke. U njemu se govori o tome da su u toku pokušaji da se legaliziraju oružane formacije triju političkih stranaka (SDA, SDS i HDZ). Osim toga, TO i policijske snage na mnogim područjima Bosne i Hercegovine “u potpunosti” su pale pod stranački utjecaj. Taj izvještaj zaključuje da se u “cjelini organizatori paravojnog organizovanja u BiH nalaze u političkim strukturama i u postojećoj vlasti BiH, od kojih su formacije HDZ i SDA negativno određene prema JNA, dok je paravojne formacije SDS podržavaju”. U izvještaju se zaključuje da je trenutno nemoguće razoružati muslimanske i hrvatske grupe koje su neprijateljski nastrojene prema JNA. To se može učiniti jedino “nasilnim” pristupom situaciji u Bosni i Hercegovini i čišćenjem vojnih redova od osoba čija lojalnost nije jasno određena.

Karadžićevo pismo

Početkom     februara 1992. Radovan Karadžić je napisao dugačko pismo pritužbi na položaj Srba u MUP-u SRBiH. To pismo od 6. februara 1992. uputio je na veliki broj adresa, između ostalog, Predsjedništvu SRBiH, Vladi SRBiH, Skupštini SRBiH, MUP-u SRBiH, Tanjugu i RTV Sarajevo. Na dugačkom spisku pritužbi Karadžić je naveo i nepostojanje CSB-a u Trebinju, prisluškivanje telefonskih razgovora koje je vršio Munir (Munja) Alibabić iz SDB-a MUP-a SRBiH i odsustvo srpskih kadrova na brojnim funkcijama koje su, navodno, rezervisane za Srbe.

Značajno je zapaziti da je Karadžić ovlastio Momčila Mandića da “u ime Srpske demokratske stranke učestvuje i rješava kadrovska i organizaciona pitanja u MUP-u BiH”. Tom najavom samo je potrvrđeno ono što je već bilo poznato pošto se Karadžić, najkasnije od ljeta 1991. redovno konsultovao s Mandićem o kadrovskim pitanjima u MUP-u. Na sastanku službenika MUP-a srpske nacionalnosti, održanom 11. februara 1992. u Banjoj Luci, preduzet je sljedeći važan korak. Stojan Župljanin je otvorio sastanak kojem su prisustvovali Mandić i Stanišić. Gotovo svi preostali učesnici kasnije su zauzeli važne funkcije u MUP-u Republike Srpske: Čedo Kljajić, Slavko Drašković, Stanko Stojanović, Andrija Bjelošević, Nenad Radović, Vladimir Tutus, Krsto Savić, Goran Žugić, Dragan Devedlaka, Goran Radović, Milan Krnjajić, Nedo Vlaški, Malko Koroman, Predrag Jesurić, Nedeljko Kesić, Igor Velašević i Vaso Skondrić.

Župljanin je naglasio potrebu da se za otprilike 600 policajaca srpske nacionalnosti iz Hrvatske obezbjedi zaposlenje u MUP-u. Stanišić je rekao učesnicima da “Savjet minstara” žleli da se srpska snaga osjeti u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su pod srpskom kontrolom, izrazio je negodovanje zbog prevlasti Muslimana u MUP-u SRBiH i dodao da smatra neophodnim da se osnuje srpski MUP, od opštinskog i regionalnog nivoa pa sve do nivoa srpskog ministarstva. Zanimljivo je da su Stanišić i nekoliko drugih govornika insistirali na tome da su Muslimani, a ne Srbi, glavni predvodnici pokušaja razdora MUP-a SRBiH. Muslimani su optuženi i za umiješanost u poslove s oružjem u nezakonitom posjedu.

Značajno je zapaziti da je Karadžić ovlastio Momčila Mandića da “u ime Srpske demokratske stranke učestvuje i rješava kadrovska i organizaciona pitanja u MUP-u BiH”. Tom najavom samo je potrvrđeno ono što je već bilo poznato pošto se Karadžić, najkasnije od ljeta 1991. redovno konsultovao s Mandićem o kadrovskim pitanjima u MUP-u

Kljajić se potužio na to da su imenovani novi inspektori koji su bez njegovog znanja angažovani na terenu. Kljajić je smatrao da treba javno objaviti da u MUP-u SRBiH vlada razjedinjenost. Po njegovom mišljenju, jedino Srbi poštuju zakon. Takođe je bio mišljenja da SDA i SDS ne mogu raditi zajedno u sklopu MUP-a SRBiH i zaprijetio je da će podnijeti ostavku ukoliko se srpski MUP ne osnuje u roku od jedne sedmice. Drugi učesnik, Nenad Radović, obavijestio je prisutne da je Skupstina srpskog naroda već donijela odluku da formira srpski MUP. Nadalje, Goran Žugić iz Službe državne bezbjednosti u Tuzli rekao je prisutnima da “se prije donošenja Zakona o unutrašnjim poslovima ipak konsultuju ljudi sa terena. Zakon se mora praviti isto kao da su ratni uslovi i prilagoditi tome”.

Predrag Ješurić iz Bijeljine je pomenuo da je s MUP-om Srbije razgovarao o “materijalnoj pomoći”.

Ključni zaključci sa sastanka od 11. februara u Banjoj Luci odnosili su se na stvaranje “Odbora srpskog vijeća” u sklopu MUP-a SRBiH pod Mandićevom upravom. U zapisniku sa sastanka kaže se slijedeće: “Nalaže se Srpskom kolegiju MUP-a SRBiH da izvrši sve potrebne pripreme za funkcionisanje Srpskog MUP-a, nakon donošenja Ustava Srpske Republike BiH.”

Vitomir Žepinić nije prisutvovao tom sastanku niti je bio uključen u rad novog stručnog kolegija. Andrija Bjelošević iz Doboja je na sastanku kritikovao Žepinića za navodno pokazivanje naklonosti prema Muslimanima. Žepinićev položaj očito nije bio siguran.

Pripreme za rat

Na kraju sastanka 11. februara usvojen je čitav niz zaključaka, izmedu ostalog, Mandić je imenovan za predsjednika stručnog kolegija MUP-a SRBiH, a nekoliko prijedloga se odnosilo na osnivanje srpskog Ministarstva za unutrašnje poslove u Bosni i Hercegovini. U znak daljnje potvrde svog nastojanja da osnuju ministarstvo, učesnici na sastanku su govorili o “aktivnostima i donesenim odlukama srpskog MUP-a”, iako još uvijek nije bio službeno osnovan.

Dva dana poslije sastanka u Banjoj Luci Mandić je poslao depešu Župljaninu (Banja Luka), Bjeloševiću (Doboj), Stojanoviću (Gorazde), Saviću (Nevesinje i Trebinje), Cvjetiću (Sokolac), Ješuriću (Bijeljina) i Stanišiću (SUP Sarajevo) u kojoj od njih traži da “organizuju sastanke s licima na rukovodećim položajima na svojim područjima”. Svrha tih sastanaka bila je provođenje zaključaka sastanka od 11. februara. Dana 14. februara Karadžić je navodno dao znak članovima SDS-a da započnu drugu fazu priprema predviđenih Uputstvima od 19. decembra 1991.

Ključni zaključci sa sastanka od 11. februara u Banjoj Luci odnosili su se na stvaranje “Odbora srpskog vijeća” u sklopu MUP-a SRBiH pod Mandićevom upravom. U zapisniku sa sastanka kaže se slijedeće: “Nalaže se Srpskom kolegiju MUP-a SRBiH da izvrši sve potrebne pripreme za funkcionisanje Srpskog MUP-a, nakon donošenja Ustava Srpske Republike BiH”

Da su se planovi brzo provodili pokazuje i izvještaj koji je Župljanin podnio početkom marta 1992. Skupštini Autonomne Regije Krajina (ARK) (u kojoj je prevlast imao SDS), opisujući bezbjednosnu situaciju u svojoj zoni odgovornosti. U propisima MUP-a SRBiH ne spominje se obaveza izvještavanja takvim samoproglašenim regionalnim skupštinama, međutim, to predviđa Zakon o unutrašnjim poslovima koji je usvojila Skupština bosanskih Srba.

Krizni štab SDS-a jasno je izrazio nezadovoljstvo u vezi s kadrovskom politikom MUP-a SRBiH. Štaviše, Krizni štab je smatrao da su sporovi u MUP-u SRBiH glavni uzrok problema u Bosni i Hercegovini kao cjelini. Dana 2. marta 1992. Krizni stab SDS-a izdao je Spisak “uslova za pregovore”, među kojima se pominje i potreba za “promjenu kadrova” u roku od 24 sata. To se nastavilo na krizu koja je izbila kada je ubijen jedan gost na srpskoj svadbi u starom dijelu Sarajeva. Srbi su odgovorili podizanjem barikada oko Sarajeva.

Dana 6. marta 1992. SDB MUP-a SRBiH predočio je Predsjedništvu SRBiH, Skupštini, Vladi i Savjetu za zaštitu ustavnog poretka analizu događaja u Sarajevu od 1. do 4. marta.

Prve barikade

Prve barikade postavila su “lica srpske nacionalnosti”, što je “lica muslimanske nacionalnosti” natjeralo da reaguju postavljanjem svojih barikada. Uzimajući u obzir visok stepen koordinacije u postavljanju brigada i činjenicu da su Srbi koji su stražarili na barikadama bill naoružani, opremljeni sredstvima veze i snabdjeveni hranom, u izvještaju se zaključuje da barikade nisu nastale spontano. Izvještaj otkriva da je rukovodstvo    Kriznog štaba SDS-a igralo značajnu i vodeću ulogu u krizi s barikadama.

Među njima su bili Rajko Dukić, Danilo Veselinović, Jovan Tintor, Dragan Vučetić, Jovo Jovanovic, Ratko Adžic i drugi. “Takođe, više raspoloživih saznanja ukazuju da je u organizovanju barikada i drugih aktivnosti neposredno bio uključen i jedan broj aktivnih i rezervnih radnika srpske nacionalnosti MUP-a SRBiH.” Kasnijom istragom koju je MUP SRBiH sproveo zaključeno je da su u incidentu direktno ucestvovala 24 pripadnika MUP-a SRBiH. Među njima su bili Mandić i Stanišić.

Biljana Plavšić je 2. marta 1992. rekla Rajku Dukiću da su Muslimani pristali na zahtjeve koji se odnose na MUP SRBiH. Jedan od njih bio je da se raspodjela funkcija MUP-u SRBiH izvrši “u skladu sa dogovorima postignutim neposredno poslije republičkih izbora”. Osim toga, SDS je zahtijevao da MUP SRBiH ne preduzme nikakve mjere protiv postavljenih barikada niti protiv Srba u Bosni i Hercegovini.

Prve barikade postavila su “lica srpske nacionalnosti”, što je “lica muslimanske nacionalnosti” natjeralo da reaguju postavljanjem svojih barikada. Uzimajući u obzir visok stepen koordinacije u postavljanju brigada i činjenicu da su Srbi koji su stražarili na barikadama bill naoružani, opremljeni sredstvima veze i snabdjeveni hranom, u izvještaju se zaključuje da barikade nisu nastale spontano. Izvještaj otkriva da je rukovodstvo Kriznog staba SDS-a igralo značajnu i vodeću ulogu u krizi s barikadama

Dana 3. marta odrzan je hitan sastanak Predsjedništva i predstavnika JNA i MUP-a SRBiH kako bi se riješila kriza. Jedna od posljedica tog (kratkotrajnog) smirivanja napetosti bilo je osnivanje patrola sastavljenih od Srba i Muslimana pripadnika policije i vojske na sarajevskom području. Dana 12. marta sastao se Savjet za zaštitu ustavnog poretka i pristao da hitno preduzme korake i stavi paravojne grupe koje postoje “u sva tri naroda” Bosne i Hercegovine pod zajedničku kontrolu MUP-a SRBiH i JNA. Potom je trebalo da te grupe budu raspuštene. Savjet je naglasio potrebu stalne saradnje izmedu MUP-a SRBiH i JNA i pozvao je da se sve važne odluke u MUP-u SRBiH donesu konsenzusom predstavnika Srba, Hrvata i Muslimana. Savjet je, osim toga, konstatovao da je za propisno funkcionisanje drzave neophodna “depolitizacija” svih vladinih organa.

Istog dana, 12. marta 1992, Delimustafić je naredio da svi centri službe bezbjednosti i stanice javne bezbjednosti ažuriraju statističke podatke o svojim zaposlenicima. To je učinjeno s ciljem da se ujednači zastupljenost pripadnika policijskih snaga određene nacionalnosti sa zastupljenošću pripadnika te nacionalnosti u stanovništvu na području djelovanja. Treba napomenuti da su ta uputstva bila propraćena primjedbom da su u kadrovskoj politici koja se u “posljednje vrijeme” provodi u MUP-u SRBiH zabilježene brojne nepravilnosti. Medutim, u međuvremenu je srpska policija u SJB-u Stari Grad u Sarajevu i dalje izražavala nezadovoljstvo svojom situacijom.

Masovno naoružavanje Srba

Dokumenti objavljeni u Slobodnoj Bosni 12. marta navode da su Dragan Kijac i Momcilo Mandić, ključne figure MUP-a SRBiH, umiješane u incident s barikadama i da je Kijac redovno pozivao predstavnike SDS-a u Holiday Inn kako bi ih izvijestio o situaciji.

U članku pod naslovom “Zašto Delimustafic štiti Žepinića?”, autori (čija imena nisu navedena) optužuju “visoke funkcionere policije” za srpski nacionalizam, a Momčila Mandića i Dragana Kijca (načelnika policije u Sarajevu) za organizovanje blokada u Sarajevu početkom mjeseca. Središnji dio članka bila je fotokopija dokumenta koji je navodno bio spisak telefonskih poziva koje je primio Rajko Dukić u hotelu Holiday Inn tokom blokade. Autori optužuju Delimustafića za pružanje zaštite Žepiniću (i drugim Srbima u MUP-u SRBiH). Izvrgavajuci ruglu Žepinića i Delimustafića kao tandem “Boro i Ramiz” koji drži na okupu MUP SRBiH - i indirektno, Bosnu i Hercegovinu - autori otvoreno okrivljuju njih dvojicu za prijeteću katastrofu.

U pratećem članku autori dalje optužuju Momčila Mandića za sastavljanje pisma sa pritužbama srpskih službenika u SJB-u Stari Grad od 5. marta. U istom članku se kaže da je Delimustafić osnovao tročlanu komisiju da istraži razloge pritužbi Srba u MUP-u SRBiH.

U jednoj pohvalnici Kovač se navodi da je svojim postupcima “poseban doprinos dao u pripremi Srpskog naroda na odbranu, formiranje Srpske stanice javne bezbjednosti, organizovanje ilegalnog rada, naoružavanje Srpskog naroda." U drugoj pohvalnici Kovač se pominje kao “čovek na koga se naslanjala cijela Regija Sarajeva. (...) Sposobnost gospodina Kovača je iskazana u aprilu 1992. godine kada je očistio SJB od muslimana, i jasno rekao Alijinoj kliki da zajedno nećemo i ne možemo živjeti”

Kao reakcija na spor u SJB-u Stari Grad, srpski policajci u SJB-u Pale i SJB-u Sokolac zahtijevali su 23. marta da svi policajci Muslimani vrate svoje oružje i uniforme i prestanu raditi u tim stanicama. Prema žalbi koju su ulozili Muslimani, Srbi su preduzeli te mjere u saradnji s kriznim štabovima “Srpske oblasti Pale” i SAO Romanija. Zbog situacije na Palama i Sokocu, MUP SRBiH je osnovao komisiju da istrazi taj slucaj.

Za vrijeme tih događaja Srbi koji su radili na području Sarajeva počeli su se aktivno pripremati za oružani sukob. SJB Ilidža je u septembru 1993. pohvalio bivšeg komandira (kasnije načelnika) SJB-a Ilidza, Tomislava Kovača, za organizovanje “ilegalnih sastanaka” tokom 1991. godine u svojstvu komandira SJB Ilidža.

“Pored obaveze okupljanja Srba i njihove pripreme za rat, na tim sastancima koji su održavani u Dobrinji, Ilidzi i Blažuju dogovoreno je da se intenzivno radi na naoružavanju građana srpske nacionalnosti. Dopremanje naoružanja vršeno je sa Ravne Romanije, Pala, Sokoca, Kalinovika, Sela Nedavići, Trnova, Tošića, Hadžića, kasarni Jusuf Džonlić, Lukavica i Nedžarići. Dana 05.03.1992. godine blokiran je i stavljen pod kontrolu magacin MUP-a Donji Potok a oruzje i municija podijeljena je srpskom narodu.

U dokumentu se nadalje opisuju predratne pripreme. “Jedan od prioritetnih zadataka bio je i jačanje rezervnih stanica milicija Centar-Ilidža, Lužani i Blažuj koje su pokrivale gradsko područje opštine, koje je strateški imalo najveći značaj kao i protjevanje Muslimana iz SJB, a to su bili preduslovi za stvaranje srpske SJB”. Prema pohvalnicama za službenike MUP-a RS-a u SJB-u Ilidža, koje je MUP RS izdao tokom 1993, ovaj SJB je bio predvodnik priprema MUP-a bosanskih Srba.

Pohvalnice Tomislavu Kovaču

Ranije pomenuti “ilegalni” sastanci organizovani na Ilidži održani su u saradnji s predstavnicima lokalnih SDS-ova, a njihovi učesnici su postupali u skladu s direktivama SDS-a. U skladu s Kovačevom naredbom, srpski policajci na Ilidži razoružali su muslimanske “Zelene beretke”, a zatim razdijelili zaplijenjeno oružje članovima SDS-a. Domaći Srbi na Ilidži su stavili na raspolaganje bezbjedne kuće za skladištenje oružja koje je prebačeno na sarajevsko područje.

Na kraju jedanaeste sjednice Skupštine bosanskih Srba Karadžić je aludirao na to da će bosanski Srbi uskoro najaviti da se povlače iz MUP-a SRBiH. Štaviše, jasno je dao do znanja da su već naručene odgovarajuće oznake za novi MUP. U svom govoru Karadžić kaže da “Naša milicija će morati da se ponaša po pravu, nikom ne smije da fali ni dlaka, bez obzira na vjeru, naciju. Svi moraju da se osjećaju potpuno sigurno”. Krajišnik je zamolio delegate da prije slijedeće sjednice Skupštine ozbiljno razmisle o najboljim kandidatima u svojim regijama za položaje u srpskom MUP-u

Pohvalnice upućene Tomislavu Kovaču za ulogu koju je odigrao kao komandir SJB-a Ilidža prije rata i nacelnika SJB-a Ilidža za vrijeme rata dodatno rasvjetljuje osnivanje i početno djelovanje MUP-a RS na sarajevskom području. U jednoj pohvalnici Kovač se navodi da je svojim postupcima “poseban doprinos dao u pripremi Srpskog naroda na odbranu, formiranje Srpske stanice javne bezbjednosti, organizovanje ilegalnog rada, naoružavanje Srpskog naroda." U drugoj pohvalnici Kovač se pominje kao “čovek na koga se naslanjala cijela Regija Sarajeva. (...) Sposobnost gospodina Kovača je iskazana u aprilu 1992. godine kada je očistio SJB od muslimana, i jasno rekao Alijinoj kliki da zajedno nećemo i ne možemo živjeti”. U trećoj pohvalnici ističe se kadrovska politika SJB-a Ilidža u periodu od septembra 1991. do aprila 1992. “Po naredenju Kovač Tomislava svakog dana smanjiva se broj milicionara muslimanske nacionalnosti, a povećava broj pripadnika srpske nacionalnosti, tako da je rat otpočeo sa milicionarima srpske i dvojicom milicionara hrvatske nacionalnosti.”

“Nezakonito” naoružavanje Srba nije bilo ograničeno samo na područje Sarajeva. U Prijedoru je u godišnjem izvještaju za 1992. pisalo da su se srpski policajci u opštini organizovali “u strogoj ilegali” kako bi “pripremili kadrove za srpsko Ministarstvo unutrasnjih poslova”. Središte njihovog rada bilo je podrucje zvano Čirkin Polje. “Težište rada bilo je na ilegalnom organizovanju i formiranju stanica milicije u sjeni, te naoruzavanju i materijalno-tehničkom opremanju ljudstva. Na taj način formirano je 13 stanica milicije sa oko 1.500 pripadnika. Oružje, municija i ostala materijalno-tehnička sredstva su nabavljena iz raznih izvora a prvenstveno od armije te tajno - uglavnom noću - preuzimana, transportovana, uskladištavana i dijeljena ljudstvu na kućno čuvanje i korištenje.”

Pouzdani i nepouzdani Srbi

U strogo povjerljivom izvještaju koji je SDB MUP-a SRBiH sastavio u martu 1992. Srbi su izrazili svoje nezadovoljstvo. U izvještaju se navodi da su Srbi zaposleni u Službi državne bezbjednosti sistematski marginalizovani. Napredovali su pripadnici drugih nacionalnosti i “poslušni Srbi”, dok su Srbi koje je podržavao SDS zanemareni ili izbačeni iz SOB-a. Navodno su postupci Srba, a narocito SDS-a, u velikoj mjeri bili predmet istraga o protivdržavnim aktivnostima. “Djelatnost ekstremista iz nesrpskih etničkih grupa se predstavlja samo kao reakcija na srpski ekstremizam.” Srbi su takođe tvrdili da ne postoji dovoljno dokaza o navodnim srpskim ekstremistickim aktivnostima i da su s tim u vezi doneseni krivi zaključci. Zanimljivo je primijetiti da su autori izvještaja, navodeći dugačak spisak svojih nezadovoljstava, zaključili da je za te probleme i nezakonite radnje “najneposrednije odgovoran” zamjenik ministra MUP-a SRBiH Vitomir Žepinić, Srbin i namještenik SDS-a.

U zaključcima izvještaja iz marta 1992. traži se da SOB počne da koristi dobro obučene Srbe koji se “beskompromisno bore za interese srpskog naroda u granicama ustavnih i drugih zakonskih propisa”. To SDS treba uzimati u obzir kod davanja prijedloga za imenovanja kandidata u MUP i SOB. Kod imenovanja treba konsultovati pouzdane Srbe koji već rade u SOB-u.

Miroslav Vještica je prigovorio na to da je formiranje policijskih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine već bilo dogovoreno za taj dan. Smatrao je da nema razloga da se to ponovo odgađa. Vještica je insistirao na tome da Skupština radi cijelu noć ako je potrebno kako bi se postigao dogovor o formiranju srpskih policijskih snaga i imenovao ministar za unustrašnje poslove. “Da onda idemo kući sa domaćom zadaćom: da preuzimamo vlast u svojoj Srpskoj Republici BiH.”

Na desetoj sjednici Skupštine bosanskih Srba održanoj 11. marta 1992., Skupština je jednoglasno pozvala Vijeće ministara da sprovede novi Zakon o unutrasnjim poslovima.

Na jedanaestoj sjednici, 18. marta 1992. Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine, konkretno je pomenuo potrebu za “nacionalnim razdvanjanjem na terenu”. Miroslav Vještica, delegat SDS-a iz Bosanske Krupe, govorio je o potrebi formiranja srpskih policijskih snaga i “srpskog MUP-a” kako bi Srbi mogli preuzeti kontrolu nad “njihovim podrucjima”. Zanimljivo je da je Vještica naveo da su bosanski Srbi u Bosanskoj Krupi u posljednjih pola godine u određenoj mjeri de facto uspostavili kontrolu nad svojim područjem.

Karadžićeva milicija

Na kraju jedanaeste sjednice Skupštine bosanskih Srba Karadžić je aludirao na to da će bosanski Srbi uskoro najaviti da se povlače iz MUP-a SRBiH. Štaviše, jasno je dao do znanja da su već naručene odgovarajuće oznake za novi MUP. U svom govoru Karadžić kaže da “Naša milicija će morati da se ponaša po pravu, nikom ne smije da fali ni dlaka, bez obzira na vjeru, naciju. Svi moraju da se osjećaju potpuno sigurno”. Krajišnik je zamolio delegate da prije slijedeće sjednice Skupštine ozbiljno razmisle o najboljim kandidatima u svojim regijama za položaje u srpskom MUP-u.

Dana 23. marta Radovan Karadžić je u svojstvu predsjednika SDS-a poslao depešu svim opštinskim predsjednicima SDS-a. Karadžić je rekao da je osnovan operativni centar na republičkom nivou. Na opštinskom nivou, naredio je da dežurne kancelarije SDS-a surađuju sa svojim lokalnim SJB-om 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici.

Sredinom marta 1992. izbijanje velikog skandala u vezi s korupcijom usložilo je ionako izuzetno napetu situaciju u MUP-u SRBiH. Prema jednom internom izvještaju o korupciji, navodno je izvršeno pranje 20 miliona njemackih maraka. U izvještaju se takođe tvrdi da je oružje nezakonito prodato i razdijeljeno.

Tokom dvanaeste sjednice Skupštine bosanskih Srba održane 24. marta 1992. nekoliko govornika, među kojima i Radovan Karadžić, dali su brojne izjave o nastajućem Ministarstvu za unutrašnje poslove bosanskih Srba. Prema Karadžićevim riječima, policijske snage su od velikog interesa. Naglasio je da nijedan međunarodni sporazum ne ograničava obim redovnih i rezervnih policijskih snaga. Pominjući novi Zakon o unutrašnjim poslovima Republike Srpske, Karadžić je izjavio da: “Mi to zakonsko pokriće imamo u Zakonu o unutrašnjim poslovima, imamo i oznake, i u onom trenutku kada to bude, a biće veoma uskoro, formira se to što hoćemo, Ima razloga da to bude za dva-tri dana, takve su procjene, razloge vam sada ne mogu reći, onog trena će sve srpske opštine, kako stare tako i novoformirane, bukvalno staviti pod svoju kontrolu kompletnu teritoriju odnosne opštine. Opština Zvornik stavlja pod kontrolu sve što čini srpsku opštinu Zvornik. Tada, u tom trenutku, za slijedeća tri-četiri dana, biće jedinstvena metodologija, vi ćete moći to prenijeti u opštine koje predstavljate i kako i šta sve treba učiniti, kako izdvojiti milicijski sastav, kako uzeti sredstva koja pripadaju srpskom narodu, kako uspostaviti komandu.”

Karadžić je na samom kraju svoje izjave izrazio ključlnu misao: “Milicija tu mora da bude pod komandom civilne vlasti, da je sluša, tu nema zbora - tako mora biti.”

Domaća zadaća preuzimanja vlasti

Ranije tog dana predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik je jasno nagovijestio da je osnivanje policijskih snaga bosanskih Srba neizbježno. Miroslav Vještica je prigovorio na to da je formiranje policijskih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine već bilo dogovoreno za taj dan. Smatrao je da nema razloga da se to ponovo odgađa. Vještica je insistirao na tome da Skupština radi cijelu noć ako je potrebno kako bi se postigao dogovor o formiranju srpskih policijskih snaga i imenovao ministar za unustrašnje poslove. “Da onda idemo kući sa domaćom zadaćom: da preuzimamo vlast u svojoj Srpskoj Republici BiH.” Krajišnik je potvrdio da je formiranje srpskih policijskih snaga zaista bilo na dnevnom redu.

MOMO I SAMIR: Brojni telefonski razgovori Momčila Mandića s raznim licima u drugoj polovini marta 1992. otkrivaju da je Mandić neslužbeno na te optužbe (o korupciji) reagovao bijesom. Naročito su značajni razgovori izmedu Mandića i “Samira” 13., 17., 18., 19., 24. i 29. marta. Nije poznato ko je “Samir”, niti da Ii se radi o Srbinu ili Muslimanu. Međutim, očito je da je ta osoba bila na visokom položaju u MUP-u SRBiH. Dana 13. marta Mandić i “Samir” su se složili da MUP SRBiH ne može nastaviti s djelovanjem ako Žepinić ostane na svom položaju. Mandićevo mišljenje je bilo da Žepinić izvrgava Ministarstvo ruglu. Mandić je više puta optužio Delimustafića za umiješanost u korupciju i prodaju (i upotrebu) droga. Dana 17. marta 1992. Mandić je prijetećim tonom rekao “Samiru” da će njih dvojica pokazati Delimustafiću i Žepiniću ko su pravi “Boro i Ramiz”

Trinaesta sjednica Skupštine bosanskih Srba održana je istog dana kad i dvanaesta, 24. marta 1992. Mićo Stanišić je imenovan za ministra unutrašnjih poslova, što je i prihvatio. Skupština ga je prihvatila samo s jednim glasom protiv. U svom govoru u kojem je prihvatio svoje imenovanje, Stanišić je ponovio sve uobičajene pritužbe bosanskih Srba o MUP-u SRBiH. Osim toga, naveo je da je MUP SRBiH angažovan za raspodjelu oružja novoj Armiji Bosne i Hercegovine, a da Srbi nisu dobili nikakvu municiju ni oružje. Stanišić je izjavio da će rukovoditi profesionalnim policijskim snagama, “državne uprave koji će upravo štititi imovinu, život, tijelo i druga bogatstva koja budu od interesa zaštite”.

Srpski MUP je počeo s radom tek poslije svečanog proglašenja Ustava bosanskih Srba 27. marta. U međuvremenu su Srbi, medu kojima Vitomir Žepinić i Biljana Plavšić, nastavili učestvovati u donošenju odluka na nivou Republike Bosne i Hercegovine. Na primjer, prisustvovali su 13. sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva, na kojoj su usvojeni principi stručnosti u radu MUP-a SRBiH. “Savjet je ocijenio da sve odluke, mjere i aktivnosti MUP-a treba da budu rezultat dogovora najodgovornijih funkcionera u MUP-u, posebno predstavnika sva tri naroda.”

Kako oprati 20 miliona maraka

Sredinom marta 1992. izbijanje velikog skandala u vezi s korupcijom usložilo je ionako izuzetno napetu situaciju u MUP-u SRBiH. Prema jednom internom izvještaju o korupciji, navodno je izvršeno pranje 20 miliona njemackih maraka. U izvještaju se takođe tvrdi da je oružje nezakonito prodato i razdijeljeno.

Delimustafić je naredio formiranje komisije koja će istražiti djelovanje pomoćnika ministra Momčila Mandića, međutim, Mandić je odbio da saraduje s komisijom. Osim toga, za prodaju oružja Srbima na Palama posebno je optužen Mićo Stanišić. Štaviše, mediji u Sarajevu izvještavali su o tome da je Vitomiru Žepiniću, jednom od pokretača izvještaja, ponuđeno milion njemačkih maraka da odustane od istrage o korupciji.

Brojni telefonski razgovori Momčila Mandića s raznim licima u drugoj polovini marta 1992. otkrivaju da je Mandić neslužbeno na te optužbe reagovao bijesom. Naročito su značajni razgovori izmedu Mandića i “Samira” 13., 17., 18., 19., 24. i 29. marta. Nije poznato ko je “Samir”, niti da Ii se radi o Srbinu ili Muslimanu. Međutim, očito je da je ta osoba bila na visokom položaju u MUP-u SRBiH. Dana 13. marta Mandić i “Samir” su se složili da MUP SRBiH ne može nastaviti s djelovanjem ako Žepinić ostane na svom položaju. Mandićevo mišljenje je bilo da Žepinić izvrgava Ministarstvo ruglu. Mandić je više puta optužio Delimustafića za umiješanost u korupciju i prodaju (i upotrebu) droga. Dana 17. marta 1992. Mandić je prijetećim tonom rekao “Samiru” da će njih dvojica pokazati Delimustafiću i Žepiniću ko su pravi “Boro i Ramiz”. Dana 18. marta Mandić je rekao “Samiru” da će Skupština srpskog naroda uskoro pokrenuti postupak kojim će se službeno distancirati od Žepinića. Mandić je mislio da će Skupština na Žepinićevo mjesto izabrati Miću Stanišića.

Dana 19. marta “Samir” se sastao s Delimustafićem i otvoreno mu zaprijetio rekavši da mu je to posljednja šansa da izbjegne poraz. Delimustafić mu je uzvratio tvrdnjom da ima dokaze da Mandić Srbe u policiji navodi na pobunu. Među najprovokativnijim izjavama bila je ona u kojoj je 29. marta 1992. “Samir” pitao Mandića kada će biti “otvaranje”. To se očito odnosilo na predstojeće otkrivanje u javnosti MUP-a bosanskih Srba. Mandić je naveo da su propali posljednji pokušaji nagovaranja Žepinića da pređe na srpsku stranu. Mandić je zatim izjavio da će se te večeri sastati s Rajkom Dukićem ili Radovanom Karadžićem kako bi se dogovorili o daljnjim koracima. Prema rijecima Mandića, optužbe protiv njega su netačne i imaju za cilj da se prikriju pravi krivci - Žepinić i Delimustafić. Mandića je brinulo da on i njegovi saveznici ne budu “izolovani” u MUP-u SRBiH. Mandić je dao znak da je vrijeme da se odlučno krene prema osnivanju zasebnog MUP-a.

U javnosti je Mandić opovrgavao optužbe, tvrdeći da su SDA i Delimustafić aktivni u naoružavanju pripadnika muslimanskih paravojnih formacija. Za glavnog krivca optužio je Mirsada Srebrenkovića, koji je zamijenio Hilmiju Selimovića kao pomoćnik ministra za kadrovske poslove. Mandić je nadalje tvrdio da komisije osnovane u sklopu MUP-a SRBiH da bi razriješile sukobe nisu bile ništa drugo osim pokušaja “kozmetičkog zahvata”. Dana 18. marta 1992. Mandić je poslao depešu svim centrima službe bezbjednosti i SUP-u u Sarajevu u kojoj je izrazio negodovanje tvrdeći da je Žepinić zloupotrijebio svoja ovlaštenja time što je zaobišao Mandića tražeći dokumentaciju o korupciji. Već krajem mjeseca u intervjuu koji je dao SDS-ovom časopisu “Javnost”, Mandić je rekao da nema budućnosti za zajednički MUP. Mandić je rekao da bi prihvatio odluku Skupštine srpskog naroda za formiranje srpskog MUP-a. U istom intervjuu je Žepinića otvoreno nazvao izdajnikom srpskog naroda.