Banja Luka živi u drugačijoj budućnosti, samo se ne zna kakva će biti
Prvih sto dana... – Radojičića
: Ljupko Mišeljić 29.03.2017U prvih sto dana mandata Radojičić je iskoristio svaku priliku za fotografisanje i samopromociju, pa je prvog mjeseca poslije imenovanja čašćavao aktiviste i aktivistkinje SNSD-a i zahvaljivao im za “ubjedljivu pobjedu SNSD-a”. U četvrtom mjesecu mandata, Radojičić je napravio komunikacijski i politički gaf: povodom osmog marta, “nježnijem i ljepšem polu” (kako se u rečenici objašnjava seksizam) čestitao je praznik žena fotografijom sa preko 400 aktivistkinja banjalučkog SNSD-a na stranačkom teferiču, uz hranu i piće, dok u gradu kojim rukovodi preko 100 ljudi čeka na svoje mjesto u javnoj kuhinji
Četiri mjeseca gradonačelničkog mandata Igor Radojičić proveo je kao i u kampanji: iz dana u dan najavljujući nova rješenja, prenoseći utiske razgovora s gradonačelnicima iz regije, sastančeći i okupljajući SNSD-ove aktiviste... Teme koje se naprasno otvore naprasno i dožive kraj, pa se tako čini i sa programom Banjaluka 2025.
Na samom početku mandata bilo je teško pretpostavljati ili nagađati kako će se plan provoditi, i koje su smjernice za razvoj Banjaluke prioritet, ali nakon što u četiri mjeseca mandata niti jedna od tih smjernica nije ugledala svjetlost razgovora o njoj, a neke druge su doživjele suprotnu realizaciju, jasno je da od tog plana nema ništa.
Direktno poređenje ciljeva i faza provođenja projekta Banjaluka 2025 sa realno učinjenim, govori da Banjaluka kao otvoren i prijateljski grad zelenila, sporta, turizma i mladih ove godine u svim tim segmentima planira redukciju budžeta. Daleko od toga da nema izvjesnih inicijativa, napredaka, sađenja drvoreda ili rješavanja manjih komunalnih problema, ali kada govorimo o “vizionarima” i “prvoborcima” nove banjalučke vlasti SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska za spašavanje Banjaluke od ralja prethodnih gradskih vlasti SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska, kako se to predstavljalo u kampanji, onda govorimo i o vizionarskim i prvoboračkim pitanjima i gradskim problemima.
Banjaluku ima ko da uređuje
Prvo je ideja o gradskom arhitekti zastala između pregovora sa pejzažnim arhitektom Ljubljane, i rušenjem i iskopavanjem u najužem centru grada za Shopping Mall za koji su se naknadno sjetili da tu uopšte ne bi trebalo da bude, niti će tu biti. Poslije, ideja o gradskom arhitekti koji je po defaultu u svim evropskim gradovima osoba koja nikada nije živjela u tom gradu ili toj zemlji, niti je upoznata sa kulturološkim aspektom tog područja, kako bi objektivno i bez ikakvog idealizovanja ponudila rješenje za uređenje grada koji treba da odgovara svima: i onima koji u njemu žive, i onima koji bi u njega došli.
Onda su grad turizma i njegova Turistička organizacija na šljunku i travi instalirali klizalište u glavom gradskom parku, koje nije uklonila u predviđenom roku, pa je to nereagovanje direktor TOBL-a, Ostoja Barašin, platio kaznom od 200 KM, a TOBL – dakle svi građani Banjaluke – 500 KM. Nakon toga, Gradska uprava predložila je banjalučkim ugostiteljima da – nakon testiranja buke i zvučnog spektra lokala i okoline – produže radno vrijeme radnim danima do jedan poslije ponoći, a vikendom do dva, pa kad ugostitelji nisu prihvatili ponudu jer su shvatili da bi svaki mjesec za taj luksuz trebalo da doplate 300 do 350 KM, vrli gradski oci vratili su radno vrijeme ugostiteljskih objekata na – sat kraće. Rezultat: banjalučki ugostitelji sada u gradski budžet moraju uplatiti isti iznos, da bi radili onoliko dugo koliko su prije imali pravo.
Nemogućnost dvosmjerne simetrične komunikacije, Radojičić je “namirio” asimetričnim promocijama sastanaka i okupljanja aktivista SNSD-a i njegovim privatnim i poslovnim sastancima s političarima, i(li) klasičnim korporativnim ali ne i političkim PR-om. Ko bi još očekivao da će sa gradonačelnikom komunicirati preko Facebooka, bitno je pitanje, ali ništa manje bitno od pitanja ko bi očekivao da sa gradonačelnikom neće moći komunicirati nikako, pa ni preko Facebooka. U prvih sto dana mandata, dobro je primijetio Milovan Matić, Radojičić je iskoristio svaku priliku za fotografisanje i samopromociju, pa je prvog mjeseca poslije imenovanja čašćavao aktiviste i aktivistkinje SNSD-a i zahvaljivao im za “ubjedljivu pobjedu SNSD-a”. U četvrtom mjesecu mandata, Radojičić je napravio komunikacijski i politički gaf: povodom osmog marta, “nježnijem i ljepšem polu” (kako se u rečenici objašnjava seksizam) čestitao je praznik žena fotografijom sa preko 400 aktivistkinja banjalučkog SNSD-a na stranačkom teferiču, uz hranu i piće, dok u gradu kojim rukovodi preko 100 ljudi čeka na svoje mjesto u javnoj kuhinji.
Gradska (u)prava
Elem, o uspjesima gradske vlasti ne može se govoriti kroz uspjehe jednog čovjeka, niti se njegovo zalaganje može ad hominem diskreditovati. Činjenice su, međutim, neumoljive, pokazala je to gradska vlast neraskrštanjem s dosadašnjim kriminalnim kumovanjima i aspiracijama, s čim je povezana i inertnost komunalnog sistema. O rješenju problema gradske Toplane “prvenstveno korištenjem drugog energenta”, kako stoji u programu Banjaluka 2025. zaista se govorilo, mada u gradonačelnikovoj kolumni za Nezavisne novine - „Kome treba a kome smeta nova Toplana“ – u autorizovanju legitimiteta izgradnje Toplane na drvnu sječku, ne odgovara se na pitanje odakle će se zaista obezbijediti sječka, je li drvni i drugi otpad moguće obezbijediti od privatnih lica ili prerađivača, i kako će se u ovakvom sistemu javnog finansiranja ali i javne infrastrukturalne mreže to uraditi na budžetski i građanski što bezbolniji način. O izgradnji više vodovoda do sada se nije govorilo, ali su zato stanovnici Banjaluke osjetili isključenje vode u mjeri na koju nisu navikli, nenajavljeno.
Da sve ostaje na riječima bez suvislog plana ili strategije, pored traženja ostavke direktora Toplane Miće Milovanovića, pa ponovno vraćanje ne funkciju vršioca dužnosti direktora, jer drugi kandidat ne postoji, pokazuje i slučaj gradskog gubitaša – Zavoda za izgradnju Banjaluka. Naime, početkom januara Banjaluka je povukla bankarsku garanciju za Zavod za izgradnju od 800.000 maraka, pa zbog blokiranih računa ZIBL nije u mogućnosti da konkuriše za dobijanje bilo kakvog posla. Akcionarsko društvo, čija većina akcija pripada Gradu, danas se nalazi na slobodnom i otvorenom tržištu, na kome ne može učestvovati jer nije likvidan. Zaposleni trenutno potražuju osam plata, naknade za topli obrok i prevoz, a ozbiljno se govori čak, ne ni o zakupu nego prodaji prostorija u najužem centru grada banjalučkom Vodovodu, čime će novac iz jednog javnog izvora samo preći u drugi javni izvor.
Napretka u institucionalizovanju rada Banjalučke filharmonije kao javne ustanove, o čemu je bilo riječi i u kampanji i u izjavama za medije nakon koncerata, apsolutno nema. Kao ni rješenja problema Banskog dvora koji niti jedne godine nije imao budžet ispod 1.000.000 KM, a još uvijek muči muku sa prokišnjavanjem krova, nedostatkom ozbiljnije opreme i instrumenata za Koncertnu dvoranu, u kojoj se godišnje više puta organizuju sastanci i konvencije političkih partija – pogotovo SNSD-a – nego koncerata. Pogotovo je to bitno s obzirom da je Banski dvor jedina institucija kulture u upravi i vlasništvu Grada, a da se Banjaluka istodobno kandiduje za Evropsku prestonicu kulture 2024. godine.
Uprkos svemu ovome, na izborima za savjete mjesnih zajednica, koji su održani 18. marta, trenutna gradska koalicija SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska osvojila je 363 mandata od ukupno 407, dok su SDS, NDP i PDP ukupno dobili devet – svaka po tri. Ostalih 35 mandata osvojili su kandidati četiri udruženja građana i trideset i jedne grupe građana. Stav banjalučke opozicije o svim gradskim problemima i načinu upravljanja i odlučivanja u mjesnim zajednicama najbolje pokazuje podatak da SDS, NDP i PDP skoro niti u jednoj od 57 mjesnih zajednica nisu imali broj kandidata ni približan broju članova savjeta mjesne zajednice. Promocija rada i “uspjeha” gradske vlasti, koja bi bila neadekvatna i u svakoj drugoj sredini izazvala gnušanje, u Banjaluci naizgled izaziva masivnu i histeričnu podršku građana. No, možda i najveći problem, i indikator svih problema Grada Banjaluka i njegovog stanovništva je to što većina građana nije ni znala da će se 18. marta organizovati ovi izbori. Možemo li onda u takvoj konstelaciji uopšte kriviti, recimo, Glas Srpske, Nezavisne i Blic, koji su u svojim rubrikama “Banjaluka” nisu izvještavali o budućim izborima za savjete mjesnih zajednica, kad u isto vrijeme gradonačelnik ima bitne sastanke, ili ozbiljne govorancije o onome što će se desiti u nekoj izvjesnoj budućnosti.
-->
Na samom početku mandata bilo je teško pretpostavljati ili nagađati kako će se plan provoditi, i koje su smjernice za razvoj Banjaluke prioritet, ali nakon što u četiri mjeseca mandata niti jedna od tih smjernica nije ugledala svjetlost razgovora o njoj, a neke druge su doživjele suprotnu realizaciju, jasno je da od tog plana nema ništa.
Direktno poređenje ciljeva i faza provođenja projekta Banjaluka 2025 sa realno učinjenim, govori da Banjaluka kao otvoren i prijateljski grad zelenila, sporta, turizma i mladih ove godine u svim tim segmentima planira redukciju budžeta. Daleko od toga da nema izvjesnih inicijativa, napredaka, sađenja drvoreda ili rješavanja manjih komunalnih problema, ali kada govorimo o “vizionarima” i “prvoborcima” nove banjalučke vlasti SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska za spašavanje Banjaluke od ralja prethodnih gradskih vlasti SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska, kako se to predstavljalo u kampanji, onda govorimo i o vizionarskim i prvoboračkim pitanjima i gradskim problemima.
Banjaluku ima ko da uređuje
Prvo je ideja o gradskom arhitekti zastala između pregovora sa pejzažnim arhitektom Ljubljane, i rušenjem i iskopavanjem u najužem centru grada za Shopping Mall za koji su se naknadno sjetili da tu uopšte ne bi trebalo da bude, niti će tu biti. Poslije, ideja o gradskom arhitekti koji je po defaultu u svim evropskim gradovima osoba koja nikada nije živjela u tom gradu ili toj zemlji, niti je upoznata sa kulturološkim aspektom tog područja, kako bi objektivno i bez ikakvog idealizovanja ponudila rješenje za uređenje grada koji treba da odgovara svima: i onima koji u njemu žive, i onima koji bi u njega došli.
Onda su grad turizma i njegova Turistička organizacija na šljunku i travi instalirali klizalište u glavom gradskom parku, koje nije uklonila u predviđenom roku, pa je to nereagovanje direktor TOBL-a, Ostoja Barašin, platio kaznom od 200 KM, a TOBL – dakle svi građani Banjaluke – 500 KM. Nakon toga, Gradska uprava predložila je banjalučkim ugostiteljima da – nakon testiranja buke i zvučnog spektra lokala i okoline – produže radno vrijeme radnim danima do jedan poslije ponoći, a vikendom do dva, pa kad ugostitelji nisu prihvatili ponudu jer su shvatili da bi svaki mjesec za taj luksuz trebalo da doplate 300 do 350 KM, vrli gradski oci vratili su radno vrijeme ugostiteljskih objekata na – sat kraće. Rezultat: banjalučki ugostitelji sada u gradski budžet moraju uplatiti isti iznos, da bi radili onoliko dugo koliko su prije imali pravo.
Banjaluka, grad otvoren za svoje građane, njihove žalbe i prijedloge, u mandatu Igora Radojičića ukinuo je dosadašnju mjesečnu kafu sa gradonačelnikom (i bilo kakav kontakt sa gradonačelnikom) i otvorio kancelariju za predstavke građana. Pod velom ekspeditivnijeg pristupa i lakšeg komuniciranja s građanima, do gradonačelnika Radojičića nemoguće je doćiBanjaluka, grad otvoren za svoje građane, njihove žalbe i prijedloge, u mandatu Igora Radojičića ukinuo je dosadašnju mjesečnu kafu sa gradonačelnikom (i bilo kakav kontakt sa gradonačelnikom) i otvorio kancelariju za predstavke građana. Pod velom ekspeditivnijeg pristupa i lakšeg komuniciranja s građanima, do gradonačelnika Radojičića nemoguće je doći. Jedini način komunikacije s njim je njegov profil na Facebooku, na kome na pitanja i predstavke građana ne odgovara (podsjećamo na njegovo neodgovaranje na pitaje iz našeg teksta: Kokarde, šubare i petarde na banjalučkim ulicama).
Nemogućnost dvosmjerne simetrične komunikacije, Radojičić je “namirio” asimetričnim promocijama sastanaka i okupljanja aktivista SNSD-a i njegovim privatnim i poslovnim sastancima s političarima, i(li) klasičnim korporativnim ali ne i političkim PR-om. Ko bi još očekivao da će sa gradonačelnikom komunicirati preko Facebooka, bitno je pitanje, ali ništa manje bitno od pitanja ko bi očekivao da sa gradonačelnikom neće moći komunicirati nikako, pa ni preko Facebooka. U prvih sto dana mandata, dobro je primijetio Milovan Matić, Radojičić je iskoristio svaku priliku za fotografisanje i samopromociju, pa je prvog mjeseca poslije imenovanja čašćavao aktiviste i aktivistkinje SNSD-a i zahvaljivao im za “ubjedljivu pobjedu SNSD-a”. U četvrtom mjesecu mandata, Radojičić je napravio komunikacijski i politički gaf: povodom osmog marta, “nježnijem i ljepšem polu” (kako se u rečenici objašnjava seksizam) čestitao je praznik žena fotografijom sa preko 400 aktivistkinja banjalučkog SNSD-a na stranačkom teferiču, uz hranu i piće, dok u gradu kojim rukovodi preko 100 ljudi čeka na svoje mjesto u javnoj kuhinji.
Gradska (u)prava
Elem, o uspjesima gradske vlasti ne može se govoriti kroz uspjehe jednog čovjeka, niti se njegovo zalaganje može ad hominem diskreditovati. Činjenice su, međutim, neumoljive, pokazala je to gradska vlast neraskrštanjem s dosadašnjim kriminalnim kumovanjima i aspiracijama, s čim je povezana i inertnost komunalnog sistema. O rješenju problema gradske Toplane “prvenstveno korištenjem drugog energenta”, kako stoji u programu Banjaluka 2025. zaista se govorilo, mada u gradonačelnikovoj kolumni za Nezavisne novine - „Kome treba a kome smeta nova Toplana“ – u autorizovanju legitimiteta izgradnje Toplane na drvnu sječku, ne odgovara se na pitanje odakle će se zaista obezbijediti sječka, je li drvni i drugi otpad moguće obezbijediti od privatnih lica ili prerađivača, i kako će se u ovakvom sistemu javnog finansiranja ali i javne infrastrukturalne mreže to uraditi na budžetski i građanski što bezbolniji način. O izgradnji više vodovoda do sada se nije govorilo, ali su zato stanovnici Banjaluke osjetili isključenje vode u mjeri na koju nisu navikli, nenajavljeno.
Da sve ostaje na riječima bez suvislog plana ili strategije, pored traženja ostavke direktora Toplane Miće Milovanovića, pa ponovno vraćanje ne funkciju vršioca dužnosti direktora, jer drugi kandidat ne postoji, pokazuje i slučaj gradskog gubitaša – Zavoda za izgradnju Banjaluka. Naime, početkom januara Banjaluka je povukla bankarsku garanciju za Zavod za izgradnju od 800.000 maraka, pa zbog blokiranih računa ZIBL nije u mogućnosti da konkuriše za dobijanje bilo kakvog posla. Akcionarsko društvo, čija većina akcija pripada Gradu, danas se nalazi na slobodnom i otvorenom tržištu, na kome ne može učestvovati jer nije likvidan. Zaposleni trenutno potražuju osam plata, naknade za topli obrok i prevoz, a ozbiljno se govori čak, ne ni o zakupu nego prodaji prostorija u najužem centru grada banjalučkom Vodovodu, čime će novac iz jednog javnog izvora samo preći u drugi javni izvor.
Akcionarsko društvo, čija većina akcija pripada Gradu, danas se nalazi na slobodnom i otvorenom tržištu, na kome ne može učestvovati jer nije likvidan. Zaposleni trenutno potražuju osam plata, naknade za topli obrok i prevoz, a ozbiljno se govori čak, ne ni o zakupu nego prodaji prostorija u najužem centru grada banjalučkom Vodovodu, čime će novac iz jednog javnog izvora samo preći u drugi javni izvorGrad bi u ime ZIBL-a trebalo da naplaćuje komunalnu nakadu za objekte u Picinom parku (afera Radišić) od kojih jedan trenutno koristi M:tel, što Grad ne radi. To je valjda svojevrsna crta razgraničenja sa dosadašnjim parcijalima kriminalne hobotnice.
Napretka u institucionalizovanju rada Banjalučke filharmonije kao javne ustanove, o čemu je bilo riječi i u kampanji i u izjavama za medije nakon koncerata, apsolutno nema. Kao ni rješenja problema Banskog dvora koji niti jedne godine nije imao budžet ispod 1.000.000 KM, a još uvijek muči muku sa prokišnjavanjem krova, nedostatkom ozbiljnije opreme i instrumenata za Koncertnu dvoranu, u kojoj se godišnje više puta organizuju sastanci i konvencije političkih partija – pogotovo SNSD-a – nego koncerata. Pogotovo je to bitno s obzirom da je Banski dvor jedina institucija kulture u upravi i vlasništvu Grada, a da se Banjaluka istodobno kandiduje za Evropsku prestonicu kulture 2024. godine.
Napretka u institucionalizovanju rada Banjalučke filharmonije kao javne ustanove, o čemu je bilo riječi i u kampanji i u izjavama za medije nakon koncerata, apsolutno nema. Kao ni rješenja problema Banskog dvora koji niti jedne godine nije imao budžet ispod 1.000.000 KM, a još uvijek muči muku sa prokišnjavanjem krova, nedostatkom ozbiljnije opreme i instrumenata za Koncertnu dvoranu, u kojoj se godišnje više puta organizuju sastanci i konvencije političkih partija – pogotovo SNSD-a – nego koncerataGrad ove godine u budžetu nije obezbijedio direktna sredstava za projekte pojedinih omladinskih organizacija, što su opravdali lakšim pristupom sredstvima za sve organizacije, egalitetom i potpunom javnosti konkursa. Ipak, budžet od 73 hiljade za omladinske aktivnosti manji je od prošlogodišnjeg koji je bio blizu 78 hiljada, ili pretprošlogodišnjeg koji je prelazio 100 hiljada. Savjetu omladinskih organizacija Banjaluke, krovnom savezu omladinskih organizacija Grada, budžet ove godine biće – 2.000 KM.
Uprkos svemu ovome, na izborima za savjete mjesnih zajednica, koji su održani 18. marta, trenutna gradska koalicija SNSD-DNS-SP-Ujedinjena Srpska osvojila je 363 mandata od ukupno 407, dok su SDS, NDP i PDP ukupno dobili devet – svaka po tri. Ostalih 35 mandata osvojili su kandidati četiri udruženja građana i trideset i jedne grupe građana. Stav banjalučke opozicije o svim gradskim problemima i načinu upravljanja i odlučivanja u mjesnim zajednicama najbolje pokazuje podatak da SDS, NDP i PDP skoro niti u jednoj od 57 mjesnih zajednica nisu imali broj kandidata ni približan broju članova savjeta mjesne zajednice. Promocija rada i “uspjeha” gradske vlasti, koja bi bila neadekvatna i u svakoj drugoj sredini izazvala gnušanje, u Banjaluci naizgled izaziva masivnu i histeričnu podršku građana. No, možda i najveći problem, i indikator svih problema Grada Banjaluka i njegovog stanovništva je to što većina građana nije ni znala da će se 18. marta organizovati ovi izbori. Možemo li onda u takvoj konstelaciji uopšte kriviti, recimo, Glas Srpske, Nezavisne i Blic, koji su u svojim rubrikama “Banjaluka” nisu izvještavali o budućim izborima za savjete mjesnih zajednica, kad u isto vrijeme gradonačelnik ima bitne sastanke, ili ozbiljne govorancije o onome što će se desiti u nekoj izvjesnoj budućnosti.
Tweet Send mail