Prošao je još jedan Osmi mart. Grad je bio ispunjen uličnim prodavačima i prodavačicama cvijeća, muškarcima i ženama koji su u rukama nosili ukrasne vrećice s poklonima. Ovaj Osmi mart je obilježen i protestima žena širom svijeta. Parole koje smo mogli vidjeti su bile posvećene problemima iz različitih oblasti privatnog i javnog polja djelovanja; reproduktivna prava, jednake plate, plaćeno trudničko odsustvo, borba protiv nasilja, nediskriminacija na radnom mjestu, ali i problemi koji ne pogađaju isljučivo žene; prava LGBT zajednice kao i svih drugih marginaliziranih grupa društva.

Feministi i feministice

To nas je podsjetilo šta feminizam u stvari jeste i zašto bi svaki muškarac i žena koji drže do sebe, s imalo svijesti, trebali da budu feministi i feministice. Jer, feminizam je, ustvari, borba za prava svih ljudi, borba za slobodan izbor i za poštovanje i jednake mogućnosti; nije bitno da li su u pitanju žene, djeca, LGBT, penzioneri, siromašni... Feminizam ne poznaje spol, godine, religijsku ili nacionalnu pripadnost, ekonomski status. Feminizam poznaje “samo” čovjeka kao takvog koji je time što je živo biće zavrijedio da bude poštovan i prihvaćen. I to je ona dobra strana ovoga svijeta. To što se svijest ipak budi, što se nepravde uviđaju i što je postalo jasno da su bilo kakve podjele sada već prilično ne samo zastarjele, već prije svega, primitivne i neetične.

Ipak, kako to inače biva, tako i u priči o ovom prazniku postoji i druga strana. Ona mračnija, ali i dalje sveprisutna. Jedni su osuđivali marš, drugi su osuđivali cvijeće i poklone govoreći kako se Klara Cetkin nije za to borila davnih 1900-tih. Najveći problem nije čak ni to što se osuđuje ovo ili ono. Mi smo društvo koje je i onako naviklo da uvijek ima mišljenje o svemu i riješenje za sve bez ikakvih stvarnih reakcija ili pokušaja da promijene to što po njihovom mišljenju “nije kako treba”. Problem je što upravo žene najviše osuđuju i one koje primaju poklone i one koje viču i traže promjene. Jer, zašto bismo prihvatile da smo različite i da imamo drugačije poglede na svijet i život, drugačije želje i stavove? Lakše je da poprijeko gledamo jedna drugu i podražavamo patrijarhalno, feudalno društvo u svom “najveličanstvenijem” obliku, u kojem i same živimo.

Jer, feminizam je, ustvari, borba za prava svih ljudi, borba za slobodan izbor i za poštovanje i jednake mogućnosti; nije bitno da li su u pitanju žene, djeca, LGBT, penzioneri, siromašni... Feminizam ne poznaje spol, godine, religijsku ili nacionalnu pripadnost, ekonomski status. Feminizam poznaje “samo” čovjeka

Ja volim cvijeće i volim poklone, i volim žene koje znaju šta žele, i žene koje znaju da vrijede više od onoga što im društvo govori, i  da mogu više od onoga što im društvo nameće. I volim žene koje imaju partnere pored sebe koji ih zaslužuju, i one žene koje odlaze od partnera koji ih ne zaslužuju, i one žene koje rade dva posla a nasmijane su, i one žene koje su ljute jer im život ne uzvraća iako mu neprestano samo daju. I one koje ne rade i ostaju u kući i odgajaju djecu i pružaju im ljubav svim svojim bićem. Volim i žene koje nikada neće imati djecu jer imaju druge ciljeve i prioritete u životu, i žene koje čeznu za slobodom i prostranstvima. I one koje postaju predsjednice, direktorice, i koje su najbolje u svom poslu. I žene koje možda i ne rade uvijek najbolje svoj posao (što nikako ne zavisi od spola, već od drugih faktora), ali ne odustaju zbog toga već se trude da napreduju.
Nisi sama

Žene koje kažu da ne podržavaju kupovinu cvijeća jer Osmi mart ne može biti samo jedan dan u godini, neka umjesto toga kupe cvijeće drugim ženama i poklone im ga jer će im time reći: “Nisi sama. Naše prethodnice su se borile da imamo svoje ’ja’ i naša obaveza je da nastavimo sa tom borbom.” Neka nađu partnere koji ih poštuju svaki dan, ne jer su žene, već su prvenstveno ljudska bića. Neka ne gledaju poprijeko one koje nose cvijeće ako te žene to cvijeće čini sretnim.

Ipak, kako to inače biva, tako i u priči o ovom prazniku postoji i druga strana. Ona mračnija, ali i dalje sveprisutna. Jedni su osuđivali marš, drugi su osuđivali cvijeće i poklone govoreći kako se Klara Cetkin nije za to borila davnih 1900-tih   

One žene koje misle da trebaju mrziti muškarce zbog nepravde i zbog sistema koji ih tlači, neka se oslobode mržnje. Na svijetu postoje dobri i loši ljudi, i to je jedina podjela koja je relevantna. Žena se može boriti za svoja prava a u isto vrijeme biti sretna i ispunjena. Borbu čine mali, svakodnevni koraci. I, znam da je to težak put, ali je prvi korak podrška jedne drugoj. Ujedinjene možda možemo nešto postići, okrećući glavu jedna od druge sigurno nećemo. Ujedinjene ne samo žena međusobno, već sa svim ljudima koji shvataju istinske vrijednosti i smisao života. Sa ljudima koji vole ljude, koji poštuju tuđe živote i koji shvataju da smo svi sačinjeni od krvi i mesa i da ćemo se jednog dana svi istome vratiti.

Par dana prije Međunarodnog dana žena, predstavnik Poljske u Evropskom parlamentu je izjavio kako žene ne smiju i ne mogu isto zarađivati jer su manje, fizički slabije, gluplje i teže se prilagođavaju. Taj čovjek nije čitav svijet. To je čovjek umoran od života, koji ne zna ili ne želi da izađe iz sistema u kojem je odrastao, u kojem je živio, i koji ga je oblikovao. Takvi muškarci postoje ali postoje i ljudi koji su već odavno prevazišli taj način razmišljanja.

Žene koje kažu da ne podržavaju kupovinu cvijeća jer Osmi mart ne može biti samo jedan dan u godini, neka umjesto toga kupe cvijeće drugim ženama i poklone im ga jer će im time reći: “Nisi sama. Naše prethodnice su se borile da imamo svoje ’ja’ i naša obaveza je da nastavimo sa tom borbom.”

I, naravno, strašno je čuti takvo nešto u Evropskom parlamentu. I strašno je to što taj isti čovjek nije kažnjen zbog svoje izjave. I ko god je zdravog razuma naježiće se na njegove riječi. I, svakako ne možemo se pretvarati da ovakvi ljudi ne postoji, niti smijemo to ignorisati; ali, baš zbog toga ne smijemo odustati već postaviti jasne ciljeve i ići ka njima.

Jednaka prava su ljudska prava

A onda, tamo negdje, na “dalekom” Islandu, upravo na Međunarodni dan žena, vlada je predstavila novi zakon koji od svake firme zahtjeva da, od sada, svi radnici i radnice imaju jednake plate na istim pozicijama. Island je prva zemlja koja će ovakav zakon donijeti na snagu. Pomenuću i to da imaju ministra za jednakost i društvena pitanja, (i da je ministar, dakle muškarac) koji je izjavio: “Jednaka prava su ljudska prava. Moramo osigurati da muškarci i žene uživaju jednake mogućnosti na radnim mjestima. Naša je odgovornost da poduzmemo svaku potrebnu mjeru kako bismo to ostvarili.“ Dakle, muškarac je odlučio da se zauzme za žene, što znači da ipak nije do spola. Do sistema je, do odgoja, do načina razmišljanja... A to znači jedno; nejednakost se može iskorijeniti jer nije urođena.

Ja volim cvijeće i volim poklone, i volim žene koje znaju šta žele, i žene koje znaju da vrijede više od onoga što im društvo govori, i  da mogu više od onoga što im društvo nameće. I volim žene koje imaju partnere pored sebe koji ih zaslužuju, i one žene koje odlaze od partnera koji ih ne zaslužuju, i one žene koje rade dva posla a nasmijane su...

Zato, nemojmo mrziti cvijeće, ni mirne marševe, ni muškarce koji poklanjaju, ni žene koje poklanjaju, ali nemojmo ni svesti Osmi mart na konzumerističku politiku. Svaki uspjeh i napredak koji je čovječanstvo ostvarilo, a čime je učinjeno dobro, trebamo veličati. Svi. Gdje god da smo. Ko god da smo. Trebamo podsjećati na put kojim su naši preci došli do ovoga što sada imamo. Biti svjesni da ni jedan korak nije lagan i da nam svima treba pomoć da bi prohodali. I, uvijek trebamo željeti više i bolje.

Ako čovjeku date mir i ono što je zaslužio, za uzvrat ćete dobiti sretnog čovjeka, s voljom za život i rad. Psihičko ubijanje bilo koje osobe može da dovede ili do istrebljenja ljudi ili do krvavog ustanka; a čovječanstvu ni jedno ni drugo ne ide u prilog. Zapitajmo se šta dajemo, a šta očekujemo za uzvrat. Možda tada shvatimo Klarinu borbu.