Opomena ili mobilizacija?

Izložba fotografija “Rat sjećanja”

: Ljupko Mišeljić      28.11.2016

Izložba

S ciljem preispitivanja dominantnih obrazaca i sjećanja, u namjeri da adekvatan odnos prema prošlosti posluži kao platforma za izgradnju sigurnije budućnosti, nastala je i postavka izložbe fotografija “Rat sjećanja”. Izložba je dosad postavljena u sarajevskoj Vijećnici, mostarskom Kosači, i banjalučkom paviljonu “Staklenac”
Na putu ka miru, pravdi i pomirenju Bosna i Hercegovina čeka presuđivanje ratnih zločina, utvrđivanje istine, lustraciju pravosuđa i medija, i konačnu reparaciju. Ne baš nužno tim redom, i ne baš nužno prateći korak po korak mehanizme tranzicijske pravde. U međuvremenu, uklon prema ratnim dešavanjima koja su obilježila kraj 20. stoljeća bosanskoherceovačkoj javnosti dolazi iz političkih narativa, najčešće etnonacionalnih i ekskluzivnih.

Interpretacija zločina i s njima povezana mjesta sjećaja i komemoracije, već su ušli u ekskluzivne etnonacionalne i etnokonfesionalne istoriografije, ali se u političkom diskursu ne koriste za suočavanje s prošlošću. Njihovo korištenje osmišljeno je i jasno ustrojeno kao alat za dnevnopolitička prepucavanja, opravdavanje novih ciklusa nasilja i etničku homogenizaciju. Drugim riječima, ono što bi trebalo da bude jamstvo za neponavljanje zločina postalo je uporište manipulacije straha i teorija krvi i tla.

Negdje između mimoilaženja prava na istinu, pravdu i reparaciju i zloupotrebe prava na sjećanje i komemoraciju zločina, nastaju i zvanične politike sjećanja i memorijalizacije u BiH. Na to već dugo ukazuje i tim Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd (CNA), višegodišnjim dokumentovanjem građe obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja i zatočeništva. S ciljem preispitivanja dominantnih obrazaca i sjećanja, u namjeri da adekvatan odnos prema prošlosti posluži kao platforma za izgradnju sigurnije budućnosti, nastala je i postavka izložbe fotografija “Rat sjećanja”. Izložba je dosad postavljena u sarajevskoj Vijećnici, mostarskom Kosači, i banjalučkom paviljonu “Staklenac”.

Putovanje kroz prošlost

Kroz više od pedeset fotografija, zabilježenih fotoaparatima Nedžada Horozovića i Nenada Vukosavljevića, ova postavka omogućava specifično putovanje kroz blisku prošlost i posljedice na sadašnjost, dosad jedva zastupljenim, dokumentarističkim pristupom.

Odabir momenta u kome će zatvarač blende, kroz plan, rakurs i fokus, zabilježiti presliku određenog objekta ili događaja, sam po sebi fotografiju čini neobjektivnom i personalizovanom oku fotografa. Ali u ovom slučaju, to nije događaj ili objekat koji se neće moći zabilježiti naknadno i drugačije, koji će nestati ili promaći oku posmatrača, nego su to memorijali i (ne)obilježja mjesta stradanja i zatočeništva.
Izložba "Rat sjećanja" (Kosača, Mostar)


Osim estetike, koja je oku ugodna samim principima i tehnikom fotografije, izložba sa sobom nosi i etičku notu, koja nudi zaprepašćujuće pitanje: ne bi li dokumentarna fotografija trebalo da bude kontekstualizovana nevizuelnim, verbalnim dodatkom? I to pitanje čini čitavu priču, dokumentaciju i, na koncu, izložbu izuzetno vrijednom i neophodnom. Naime, memorijali na fotografijama sami prikazuju i stvaraju kontekst. I pored popratne dokumentacije izložbe, koja daje identifikacijsku karticu spomenika i memorijala, oni sami po sebi otkrivaju čije stradanje obilježavaju, kako, da li upozoravaju i odaju pijetet ili mobilišu. I bez dodatnog objašnjenja, svi ovi spomenici jasno prikazuju modele i načine memorijalizacije, sjećanja i ukorijenjenosti u nacionalne narative. Tačnije, uz skoro neznatna odstupanja, one prikazuju sve ovo, u jednini i unificirano, jer se sve razlike završavaju na etnonacionalnom i etnokonfesionalnom prefiksu.

“Rat sjećanja” nije tek izložba fotografija o memorijalima, nego i čitava publikacija koja prikazuje i ko je inicirao izgradnju memorijala, ili ko nije u slučaju neobilježenog mjesta stradanja; odakle su stigla sredstva, ima li naknadnih intervencija na spomeniku, i koja je njegova današnja namjena. Sve ove spomenike članovi tima osobno su posjetili, a većinom i uspjeli razgovarati sa svima koji su na neki način bili uključeni u podizanje spomenika, ili s onima kojima spomenik bitno obilježava životno okruženje.

Šuma u magli

“Ono što je bila naša ideja kad smo krenuli u skupljanje podataka je da kroz fotografiju dokumentujemo kako spomenici danas izgledaju, kakvu poruku nose, da li opominju, pozivaju ili služe za mobilizaciju i homogenizaciju za budućnost. Karakteristika svih spomenika, i pristupa, je da smo išli s tim da uvijek imamo nekoga na lokalu, i ko je snažno povezan sa onim što smo išli da zabilježimo. Često smo imali priliku da nas ljudi koji su učestvovali u kreiranju spomenika vode do njih, i lični upliv nas kao mirovnih aktivista i mene koji sam direktno bio dotaknut tim ratom”, kaže Nedžad Horozović.

“Ono što je bila naša ideja kad smo krenuli u skupljanje podataka je da kroz fotografiju dokumentujemo kako spomenici danas izgledaju, kakvu poruku nose, da li opominju, pozivaju ili služe za mobilizaciju i homogenizaciju za budućnost”
Horozović se vodio pokušajem da iz spomenika izdvoji i fokusira nešto što se njemu činilo kao ključno i što odražava kulturu sjećanja koja se ne vidi. Nekad je to bila samo baraka jer je neobilježeno mjesto stradanja, nekad šuma u magli, nekad stope djece. Ipak, kako i sam kaže, “to su elementi koje ti spomenici sadrže, a koje smo doveli u formu u kojoj se mogu vidjeti, preispitivati”, tako da se samim pogledom može suosjećati, a u isto vrijeme i da se može razmišljati o tome kako bi ti spomenici drugačije mogli izgledati.

Etička, dokumentarna i aktivistička vrijednost ove izložbe jeste i prvi zaključak koji se stiče nakon obilaska konstalacije. Sveukupno, stiče se dojam da je osnovni narativ svih ovih memorijala: mi smo žrtve, oni su prijetnja, a skupa smo vjekovni neprijatelji.

Nataša Okilj, iz sarajevskog ureda Centra za nenasilnu akciju, smatra da je ovo način na koji CNA može dati doprinos u dokumentaciji današnje kulture sjećanja, ali i dati prostor za patnju i žaljenje žrtvama. Samim time, tu se pojavljuje i političko pitanje zašto nešto nije obilježeno, ali i javna diskusija – da ta mjesta moraju postati vidljiva.

Identitet temeljen na konceptu viktimizacije

“Istorija je stvar ljudi koji žive u ovom vremenu. Ti ljudi su savremenici rata i učestvovali su u ratu pa makar i neučestvovanjem. Veoma je važno da dokumentarističkim pristupom prikažemo spomenike i spomen obeležja stradanja različitih strana, kako bi postalo jasno da u osnovi postavljanja spomenika postoji jedan veoma sličan obrazac. Bez obzira sa koje strane dolaze, spomenici su jednonacionalni i podvode se pod jednu naciju, jednu tradiciju i jednu versku grupu. To je ono čega bismo mogli da se plašimo: držanje u jednom zajedničkom jednonacionalnom korpusu bi nas moglo dovesti da zajedno protiv nekih drugih počnemo govoriti loše i sa mržnjom, a kasnije i ratujemo. To je bio naš strah i osnova da ovu izložbu postavimo”, rekla je Okilj.

“Istorija je stvar ljudi koji žive u ovom vremenu. Ti ljudi su savremenici rata i učestvovali su u ratu pa makar i neučestvovanjem. Veoma je važno da dokumentarističkim pristupom prikažemo spomenike i spomen obeležja stradanja različitih strana, kako bi postalo jasno da u osnovi postavljanja spomenika postoji jedan veoma sličan obrazac. Bez obzira sa koje strane dolaze, spomenici su jednonacionalni”
Prema njenim riječima, spomenici koje su oni obišli ne govore o patnjama drugih i o tome “šta su naši učinili na nekim drugim mjestima”, nego govori o patnji jedne zajednice. Vidljivo je to i na samim fotografijama, kao što je jednako vidljivo da se ovim pristupom jača i gradi identitet žrtve, koji je veoma upitan.

“Važno je da razgovaramo o tome na čemu nam je temeljen identitet. Žrtava je uvek bilo, i tu ne treba da se negira koncept žrtve. Ali identitet temeljen na konceptu viktimizacije, i samo viktimizacije je prilično opasan. Ja ga se bojim, i veoma je važno da konstruktivno i javno razgovaramo, kako bismo izašli iz pozicije žrtve,” zaključuje Okilj.

Do informacija i podataka o memorijalima dolazilo se, kako to dokumentaristika i nalaže, na osnovu terenskog obilaska, rada, i razgovora sa ljudima koji su u lokalnoj zajednici. U tome im je pomoglo i iskustvo dugogodišnjeg rada sa veteranima rata svih zaraćenih strana, s kojima već organizuju zajedničke odlaske na komemoracije. Međutim, najmanje informacija mogli su saznati iz medija, budući da su mediji, prema Katarini Milićević, slika podijeljenosti BiH.

O čemu mediji u BiH ćute

“Kao što je jedno od glavnih pitanja šta nam postojeći spomenici ne govore, pitanje je i o čemu mediji u BiH ćute. A to su stvari koje se tiču drugih, zločina nad drugima. Medijska slika se pretvorila u viktimizaciju i od tog priznanja ne treba bežati. Pitanje je šta s njom dalje i kako je razgrađivati. Najbolje razgovorom i ovakvim aktivnostima”, smatra Milićević, novinarka i aktivistkinja koja je bila dio istraživačkog tima, a koja razgovor s nama završava sljedećom opservacijom: “Novinari u ratu nisu bili samo oni koji prenose informacije, jer načinom na koji prenose informaciju filtriraju i kreiraju javno menje.” Prema Milićević, te svoje odgovornosti novinari i novinarke treba da budu svjesni, kao i toga da ni u postratnom području ne treba da budu oni koji samo prenose informaciju.

“Kao što je jedno od glavnih pitanja šta nam postojeći spomenici ne govore, pitanje je i o čemu mediji u BiH ćute. A to su stvari koje se tiču drugih, zločina nad drugima. Medijska slika se pretvorila u viktimizaciju i od tog priznanja ne treba bežati”
Postavkom izložbe u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci (do 4. decembra) i budućom postavkom u Bihaću (12. decembar), te Beogradu (12. januar 2017), prevashodno, okupira se javni prostor i javno mjesto. A onaj virtuelni, na Internetu, već je okupiran postavkom publikacije i izložbe online na portalu kulturasjecanja.org. To je prvi uslov za kreiranje okruženja u kome je moguće ostvariti dijalog na putu promjene dominantnih obrazaca sjećajanja, što i jest osnovni cilj ove izložbe, i što bi trebalo da bude prvi korak u dekonstrukciji ekskluzivnih politika sjećanja i modela memorijalizacije.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*