Pjanić već spada u onu vrstu igrača koja, kad postavi loptu na dvadeset i pet metara od gola, novinari malo podignu obrve, a navijači krenu razmišljati kako će slaviti. Tako je bilo i ovaj put. Tup. Donji desni Kamezisa. I 0-1. Ne izgleda kao velika filozofija, kao i sve velike stvari. Ali, umjetnost – jeste... Treba vjerovati da se ovim remijem nije izgubilo Svjetsko prvenstvo
Konačno, Kalisphera Karaiskakis. I taj, legendarni stadion. Nazvan po Brki, Georgiosu Karaiskakisu, tipičnom balkanskom heroju, iz grčkoga rata za nezavisnost od Otomanske imperije.
Princ s Neretve Duško Bajević i Stanislav Karasi
Kolektivno pamćenje ovdašnjih naroda pamti ovaj stadion po utakmici koja je prethodila majstorici u Frankfurtu 1974. godine. Jugoslaviji je, u posljednjoj utakmici kvalifikacija, tada trebala pobjeda od dva gola razlike i počelo je tako: Princ s Neretve Duško Bajević i Stanislav Karasi, dali su dva gola, ali je do poluvremena već bilo 2:2. S deset igrača, Jugoslavija je golom letećeg krila iz Splita, Ivice Šurjaka, uspjela povesti 2-3, ali nije bilo dovoljno.
Trebalo je izgubiti četiri puta, odigrati dva puta nepopularnih 0-0, da bi ih se u sedmoj utakmici dobilo. I sada, osma, značajna po mnogo čemu: domaćini su je nazvali važnom, ali je njezina “nesreća” da se odigravala u isto vrijeme kad je i Maraton u Atini
Momenat, koji je FIFA u nekoj od svojih anketa proglasila jednim od deset trenutaka koji su svojom neizvjesnošću sagradili fudbal u ono što danas jeste, desio se u posljednjim trenucima kad je Stanislav Karasi, inače nikada džomba od igrača, ali joker za pamćenje, dao taj gol koji je Jugoslaviju odveo u Frankfurt.
Tamo je, kaže dalje mitologija, Josip Katalinski od tragičara s Karaiskakija, gdje je dao autogol, uspio zakucati Špancima jedini pod prečku i nakon 12 godina reprezentacija bivše zemlje otišla je na Svjetsko prvenstvo. Ostaće zabilježeno da su tada igrala četvorica Bosanaca i Hercegovaca, što bi se reklo dva i dva. Iz Željezničara Josip Katalinski i Enver Hadžiabdić i iz Veleža, Bajević, i možda najveći golman kojeg je ova zemlja ikada imala – Enver Marić.
“Hm, let the better win!”
U Atini, sve ima povijest osim građevinskih dozvola. Grad u kojem živi skoro pola Grčke, sa širinom bulevara kojima ulazite u njega, usporediv je s Parizom, broj stanovnika je kao u Berlinu, a unutarnja “logika” novijih dijelova djeluje kao skup Beograda, Sofije, Skoplja i Splita. U gradu, osim Akropolisa, Panteona i antičkih spomenika, koji vas podsjećaju da je praktično sve što moderna civilizacija danas baštini poteklo odavde, ima i ono, tipično balkansko ludilo, u kojem čovjek iz Pakistana, koji drži malu lokalnu trgovinu u kojoj nema proizvoda skupljeg od 10 eura, na mobitelu gleda kriket, i skače kao blesav kad njegov tim propusti šansu. Grad izbjeglica i velikih, ali često neosvijetljenih ulica, grad koji vri na obali Egejskog mora i u kojem su još vidljivi tragovi dviju kriza – izbjegličke i monetarne – dočekao je i Bosnu i Hercegovinu i njezinu nogometnu reprezentaciju.
U posljednjih deceniju i po ispalo je, nekako, tako da su našoj reprezentaciji Grci uz Portugal najčešći i najžešći protivnici. Trebalo je izgubiti četiri puta, odigrati dva puta nepopularnih 0-0, da bi ih se u sedmoj utakmici dobilo. I sada, osma, značajna po mnogo čemu: domaćini su je nazvali važnom, ali je njezina “nesreća” da se odigravala u isto vrijeme kad je i Maraton u Atini, tako da je većina naših domaćina blijedo gledala kad smo kazali zašto smo došli. Budući da većina Grka govori engleski, kao da žvaće žvaku, obraćanje je obično izgledalo ovako.
“Why are you here? Greece – Bosnia? Football?”
“Hm, let the better win!”
“Tko vrijedi, leti, tko ne leti – ne vrijedi”
Ni ova utakmica – a oni što su se nagledali “sudbonosnih”, “važnih”, “odlučujućih”, to dobro znaju – nije počela najbolje. Na jedan prodor Grka, Spahić i Džeko su zaradili dva žuta kartona, a onda je lopta počela teći, i bilo je pitanje trenutka kad će se desiti i rezultatska prevaga.
Pjanić već spada u onu vrstu igrača koja, kad postavi loptu na dvadeset i pet metara od gola, novinari malo podignu obrve, a navijači krenu razmišljati kako će slaviti. Tako je bilo i ovaj put. Tup. Donji desni Kamezisa. I 0-1. Ne izgleda kao velika filozofija, kao i sve velike stvari. Ali, umjetnost – jeste. No, uvijek ostaju pitanja, a jedno od njih je zašto se čeka na prekid, ako se već igrom može doći do prednosti? Ali, to je staro kao svijet, odnosno kao Grčka.
Momenat, koji je FIFA u nekoj od svojih anketa proglasila jednim od deset trenutaka koji su svojom neizvjesnošću sagradili fudbal u ono što danas jeste, desio se u posljednjim trenucima kad je Stanislav Karasi, inače nikada džomba od igrača, ali joker za pamćenje, dao taj gol koji je Jugoslaviju odveo u Frankfurt
Ima jedan divan Aristotelov citat o tome da smo ono što izvrsnost nije čin, nego stanje, i da smo ono što stalno ponavljamo. Tako je, negdje, i sa reprezentacijom BiH, koja kad treba dotući protivnika, krene u nekakvo poigravanje začinjeno strahom: kao da se ne može, ili ne želi poletjeti. A i ne leti se lako: što bi rekao još jedan veliki filozof, Grunf iz Alan Forda, “Tko vrijedi, leti, tko ne leti – ne vrijedi.”
Ništa ne bi bilo isto, ali...
Ono što se događalo zadnjih trideset minuta na Karaiskakiju, spada u onu vrstu stvari koje samo čekate da prođu: izmjene igrača, valjnje po terenu, žuti i crveni kartoni, previše prenemaganja i onda biva što biva. Da se igra još stotinu utakmica, scenario te zadnje minute ne bi bio isti, ne bi se izveo izveo aut, ne bi lopta pala na šesnaest metara i ne bi se odbila do Tsavelasa, koji je u životu dosad samo jednom dao gol, i on je ne bi volejem ravnim najvećima smjestio iza Begovića. Ništa ne bi bilo isto, ali Bosna i Hercegovina bi primila gol.
Zato što ga nije dala kad je trebalo.
Život me nije naučio puno, ali i nakon ove utakmice je nešto jasno: nikada ne vjeruj ekipi koja stane kad povede, i nikada ne vjeruj navijačima koji ne idu na klupske utakmice, ali se vole slikati na reprezentativnim.
Kad te stvari budu jasne, onda će se moći naprijed.
Treba vjerovati da se ovim remijem nije izgubilo Svjetsko prvenstvo.
Laku noć Karaiskaki, izgledalo je da je malo falilo da se san dosanja.
