Političari, ali i civilno društvo u Hrvatskoj, mediji, akademska zajednica i nevladine organizacije (koje je i inače autistično osim ukoliko se ne radi o njima samima), prećutali su izjave ruskog ambasadora u Hrvatskoj od prije tri mjeseca po kojima je u Hrvatskoj bio građanski rat, a akcije Oluja i Bljesak “velike antipravoslavne zavjere“, što jasno pokazuje koliki je uticaj (i strah) od “prijateljske“ ruske politike u (evropskoj) Hrvatskoj u kojoj Ruska Federacija kontrolira sve, od izvora pitke vode, preko najvećih proizvođača hrane, do najmoćnijih energetskih kompanija. A nije li to bila idealna prilika upravo Milanoviću, koji je sebe proglasio za čuvara hrvatskih svetinja, da reagira. Ali nije. Kao ni drugi zvaničnici. Čini se da je problem do Sarajlija, Bošnjaka i Bosanaca, koji za razliku od Milanovića i Čovića ne žele i ne mogu svoje svetinje i žrtve “prodati“ za ruske investicije i pristati na ruski uticaj, čak i onda kad, možda, osjećaju da je Zapad nepravedan prema njima.
Nakon skandala koji je izazvao svojim izjavama o genocidu u Bosni i Hercegovini koji su tokom rata počinile srpske snage, a što su potvrdila dva suda Ujedinjenih nacija: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde, umjesto izvinjenja Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, nastavlja sa svojim revizionističkim tezama, potvrđujući da uopće nisu slučajno izrečene ni prvi put, podmuklo ih stavljajući u kontekst ratnih zločina i Holokausta u Drugom svjetskom ratu.
Prema analizi slovenačkog Ifimesa negiranje (Inzkovog) zakona, koji štiti najviše međunarodne vrijednosti, kao što su nirnberške presude i sve druge presude protiv nacista, ali i presude ICTY-a, trenutni je odraz političkog stanja u EU gdje se pod patronatom Viktora Orbana i uz pomoć Rusije okupljaju sve političke opcije s krajnje desne političke orijentacije počevši od profašističkih grupacija iz Austrije, Italije, Španije, Poljske, Francuske, Nizozemske do slovenačkog premijera Janeza Janše i pojedinih lidera država Zapadnog Balkana. Radi se o poraženim ideologijama iz Drugog svjetskog rata, ali i poraženim fašističkim politikama Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koji su presudama haškog suda označeni kao nosioci zločinačkih projekata. Na sceni su poražene evropske fašističke i profašističke velikodržavne politike, koje se trenutno ujedinjuju i preko SNSD-a, kao nosioca politike Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, te HDZ-a kao izvornog nositelja Tuđmanovog velikodržavnog projekta, i žele potkopati temelje međunarodnog prava, odnosno stečevine međunarodnih sudova, koji su presudili fašističke politike, koje su počinile Holokaust u Evropi i genocid u Bosni i Hercegovini.
Milanovićeve veze s Putinovim režimom
Komentirajući Milanovićeve istupe, Davor Gjenero, politički analitičar iz Hrvatske, navodi kako se radi o smišljenoj političkoj strategiji, te smatra da “Milanović očito ima, za sada ne posve javno otvorene, ali pripremljene, kombinacije s totalitarnim režimom Vladimira Putina. Jedino Rusiji odgovara stvaranje kaosa i nestabilnosti na rubu Europske unije, a to što Milanović radi, kao da je osmišljeno u Kremaljskim laboratorijima zla.“
Zašto Milanović, kao predsjednik države koja je u Evropskoj uniji i članica NATO-a podržava rusku politiku na Balkanu?
Balkan, kao dio Jugoistočne Evrope, geostrateški je važan Ruskoj Federaciji jer, kako piše Bugajski, predstavlja ulaz za jadransko i sredozemno područje, vezu između Evrope i Azije, ali i pretpostavku za prodor u Srednju Evropu. I za to nije dovoljno samo jako prisustvo Rusije u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska preko kojih Kremlj izaziva krize i ozbiljno narušava sigurnost na Balkanu. Eventualni savez balkanskih država ojačao bi poziciju SAD-a na Balkanu i stabilnost i odbranu Evrope, što Rusija nikako ne želi dozvoliti i zbog čega na sve načine blokira evropske i atlanske integracije balkanskih država, s jedne strane, a s druge, koristeći unutrašnje slabosti jača svoj uticaj u pojedinim evropskim državama, Mađarskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj.
NATO garantira sigurnost svojim članicama, ali protiv subverzivnog djelovanja se moraju više-manje samostalno boriti, bilo da se radi o ozbiljnom obavještajnom djelovanju ili ostvarivanju ekonomskog uticaja iz vana, pogotovo ako se on pokazuje dobronamjernim kao što to radi Rusija, čime stvara saveznike koji je prate u njenoj politici, pri tome maksimalno koristeći upravo svoje obavještajne službe i ekonomsku i energetsku politiku koje su savršeno tlo za korupciju, odnosno podmićivanje političara i pojedinaca koji mogu pomoći u realizaciji ruskih ciljeva. Tako Rusija, iako daleko od toga da bude vodeći ekonomski igrač na Balkanu (gdje Evropska unija ulaže mnogostruko više sredstava), svoje investicije maskimalno koristi za politički uticaj i propagandu.
Ilustrativan primjer toga je upravo Hrvatska kojoj su, kao članici EU, dostupni svi evropski fondovi, a koja je i pored toga postala zavisna o novcu ruskih banaka koje su preuzele kontrolu nad svim važnim proizvodnim resursima, dok je energetski sektor još od ranije potpuno podređen ruskim kompanijama. Rijetko se u Hrvatskoj može naići na kritiku ruske politike na Balkanu, kako od političara tako i od civilnog društva – medija, akademske zajednice i nevladinih organizacija koje su, uz izuzetke, prešutjele Milanovićevo sramno relativiziranje genocida u Bosni i Hercegovini. No, ako se zna da su te iste strukture prešutjele i izjave ruskog ambasadora u Hrvatskoj od prije tri mjeseca po kojima je u Hrvatskoj bio građanski rat, a akcije Oluja i Bljesak “velike antipravoslavne zavjere“, jasno je koliki je uticaj (i strah) od ruske politike u Hrvatskoj u kojoj Ruska Federacija kontrolira sve, od izvora pitke vode, preko najvećih proizvođača hrane, do najmoćnijih energetskih kompanija.
Nije li to bila idealna prilika upravo Milanoviću, koji je sebe proglasio za čuvara hrvatskih svetinja, da reagira. Očito nije. Kao ni drugim zvaničnicima. Čini se da je problem do Sarajlija, Bošnjaka i Bosanaca, koji za razliku od Milanovića ne žele i ne mogu svoje žrtve i svetinje “prodati“ za ruske investicije i pristati na zna ruski uticaj, čak i onda kad, možda, osjećaju da je Zapad nepravedan prema njima.
Rusko-hrvatsko prijateljstvo
Uz kritike domovinskog rata, koji, čini se, i nije baš takva svetinja kakvim ga prikazuju kad se treba obračunavati sa susjedima i “manjinama“ u Hrvatskoj, ruski ambasador im je je u tom istom intervjuu “prijateljski“ poredao šta je sve rusko vlasništvo u Hrvatskoj: “Pozdravljamo odnos između Vlade Hrvatske i Fortenova grupe, koji je izgrađen u teškom razdoblju te ima stratešku, partnersku i prijateljsku prirodu. Istodobno, ne mogu se zanemariti uspješne aktivnosti Sberbanke, čija podružnica ima 32 poslovnice i zastupljena je u svim regijama Hrvatske. Ova je banka, kao i VTB banka, ranije izdvojila oko 1,5 milijardi eura za potporu Agrokoru, koji od 1. travnja 2019. godine djeluje pod novim imenom Fortenova grupa. Krajem ove godine planira se redovni sastanak Međuvladine rusko-hrvatske komisije za gospodarsku, znanstvenu i tehničku suradnju, tijekom kojega ćemo raspravljati o postojećim projektima i sporazumima koje imamo, kao i zajednički odrediti nova perspektivna područja obostrano korisne suradnje. U tom kontekstu ne mogu ne spomenuti našu rusku tvrtku Lukoil, koja je jedan od najvećih ruskih investitora prisutnih na hrvatskom tržištu. Ruska tvrtka se pokazala kao pouzdan poslovni partner koji opskrbljuje tržište zemlje naftom i naftnim proizvodima najviše kvalitete. Ukupna ulaganja Lukoila u hrvatsko gospodarstvo iznose gotovo 150 milijuna USD, a otkad je ruska tvrtka 2008. godine ušla na lokalno tržište, u državni proračun uplaćeno je više od 600 milijuna dolara poreza. Želim napomenuti i da određeni broj velikih ruskih poduzetnika godišnje ulaže velika sredstva u vašu turističku industriju. Nažalost, ta se ulaganja ne odražavaju u statistikama obiju zemalja, budući da ulaganja dolaze iz trećih zemalja.“
Osim Agrokora, zahvaljujući kome su Rusi ušli na velika vrata u Hrvatsku, Prvo Plinarsko Društvo, distributer ruskog plina za Hrvatsku i predstavnik Gazproma, postala je najveći pojedinačni vlasnik Luke Ploče, druge po prometu u Hrvatskoj: Gazpromov distributer u Hrvatskoj pokupovao je luke, željeznice, strateške kompanije, a po nekim procjenama Rusi drže već oko 1/3 hrvatskog portfelja. Ruske kompanije kupile su tvornice u Slavonskom Brodu i Splitu, investirali u najveće turističke resorte, preuzimaju brodogradilišta, a kupili su i trgovački lanac Pevec.
Bliske veze i prijateljstvo s Rusijom, Davor Štern, bivši ministar gospodarstva u HDZ-ovoj Vladi i ruski investicijski lobist, objašnjava i činjenicom da je u vrijeme Domovinskog rata i embarga Zapada na opskrbu vojne tehnike, iz Rusije preko raznih veza u Hrvatsku uvezena velika količine ratne tehnike i materijala, poput eskadrile MIG-ova 21 ili znamenitog ruskog raketnog sustava S-300 PMU, helikoptera i rezervnih dijelova, bez čega bi i ishodi ratnih operacije bili mnogo teži.
“Evropska unija nije baš spremna za dobre odnose s Rusijom, no Rusija ima dobre odnose s Hrvatskom“, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tokom boravka u Zagrebu, a nakon što su Komšić i Džaferović odbili da se u Sarajevu sretnu s njim.
Ruska enklava na Balkanu
Rusija je u sklopu svoje nove spoljne politike za Balkan imala tzv. Plan B-4, koji je podrazumijevao stvaranje ruske enklave na Balkanu, ali je taj plan 2018. definitivno propao nizom akcija Zapada, propalim pokušajem državnog udara u Crnoj Gori, smjenom vlasti u Sjevernoj Makedoniji. Putin je zbog toga smjenio Sergeja Železnjaka, svog glavnog čovjeka za realizaciju tog plana, ali krenulo se s novim u kome su bosanskohercegovački entitet Republika srpska, ali i Hrvatska imale posebno mjesto.
Podsjetimo da je upravo 2018. godine ozvaničena koalicija Dodik-Čović. Samo naivni mogu vjerovati da je Čović svoje poteze povlačio i akcije realizirao (kojima podriva stabilnost BiH) samostalno, bez podrške Zagreba i pomoći Beograda i Banja Luke. Već je tada bilo jasno da se sve Dodikovo i Čovićevo djelovanje svodi na kontrolu moći od strane uticajnih političkih elita u regionu, kojih su i oni dio, a koje održavajući postojeću političku situaciju finansijski iscrpljuju BiH.
Zbog koalicije s Dodikom Čović se našao na meti pojedinaca, ali i generala HVO-a koji su Čovića optuživali da ne štiti nikakve nacionalne interese već svoje i grupe “sokolova“ oko njega, da s tim ciljem surađuje sa srbijanskim i ruskim obavještajnim službama, te da to radi zajedno sa starim udbaškim i KOS-osovskim strukturama koje su inkorporirane i u sadašnje sisteme i Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Među onima koji su se u tom kontekstu najčešće pominjali bili su Miroslav Miro Musić (bio direktor SOA-e, radio u hrvatskoj ambasadi u Moskvi), Miljan Brkić (siva eminencija HDZ-a Hrvatske, ali i BiH), Josip Jurčević (taođer radio u obavještajnoj službi Hrvatske, blizak Karamarku koji se povezuje s jačanjem ruskog uticaja u Hrvatskoj i siva eminencija svih energetskih poslova u Hrvatskoj).
Pojedini hrvatski mediji to su ovako objašnjavali: “Kad se analizira klan Čolak, vidljivo je da je bio jedan od najjačih za vrijeme Jugoslavije, a posebno je jak danas, jer je uspio pokriti i sigurnosni sustav cijele Bosne i Hercegovine, infiltrirati se u najveće gospodarske subjekte na području bivše Jugoslavije – od Gruda, Zagreba do Beograda, gdje Stanko Čolak i živi. Taj klan uspio je na čelo hrvatskog naroda, na čelo najjače hrvatske stranke u BiH i čelo Hrvatskog narodnog sabora – instalirati svog poslušnika Dragana Čovićana.“
Hrvatski generali su njihovo djelovanje još tada povezivali s Moskvom i Beogradom. Ali su se nakon, očito uspješnog lobiranja uticajnih pojedinaca iz centara moći ućutali. No, činjenica je da je Čović na zadnjim izborima izgubio jer za njega nije glasao značajan dio Hrvata, kao i zbog velikog broja Bošnjaka koji su glasali za Komšića. Građani i hrvatske i bošnjačke nacionalnosti ovim su kaznili Čovića za njegovu koaliciju sa Dodikom, što on potpuno ignorira i nastavlja da proizvodi razne krize kako bi sebi po svaku cijenu obezbijedio ulazak u Predsjedništvo BiH.
Hrvatska - prikriveni ruski igrač
Srbija se već dugo optužuje da sjedi na dvije stolice: briselskoj i moskovskoj, no čini se da to puno uspješnije od njih radi Hrvatska, koju i pored svih navedenih činjenica, kao i toga što podržava rusku politiku na Zapadnom Balkanu niko još ne titulira kao proruskog igrača za kakvog Srbija već odavno slovi. Podizanje ruku Dragana Čovića, Lidije Bradare i Marine Pendeš u Parlamentu protiv zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i međunarodnih presuda, Milanovićeva podrška tome i šutnja zvaničnog Zagreba definitivno su raskrinkali ovog do sada prikrivenog ruskog igrača na Balkanu koliko god to pokušavali “upakovati“ i sakriti čak i preko Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske.
Potvrđuje to i zadnji izvještaj SOA-e za 2020/21. o kome su krajem septembra izvijestili skoro svi mediji, a u kome ruski uticaj na Zapadnom Balkanu spominju samo u jednoj rečenici, navodeći postojanje proruskih snaga u Crnoj Gori?! Istovremeno, političku nestabilnost u BiH povezuju s neslaganjem konstitutivnih naroda oko ustavnog uređenja. Ruski uticaj SOA-u ne zabrinjava ni u kontekstu “gospodarskog sustava“ za koji je, kako sama priznaje, zadužena i o čemu prikuplja i analizira podatke jer su to pitanja od “nacionalne sigurnosti“.
Upućenima je dobro poznao da SOA slične izvještaje šalje i u Bruxelles, u sjedište NATO-a, potpuno ignorirajući ruske akcije u regionu koje ozbiljno narušavaju sigurnost. Teško da se radi o nesposobnosti operativaca i analitičara hrvatske Službe i to u vrijeme kad se sve ozbiljne zapadnoevropske službe bave ruskim subverzivnim aktivnostima, i prije će biti da se radi o zaštiti ruskih interesa, ili čak ozbiljnom partnerstvu. Kako drugačije protumačiti da u tom izvještaju nema ni slova o aerodromu kod Trebinja koji, zahvaljujući Dodiku koji rasprodaje državnu imovinu, gradi Srbija, a koji je u mnogim izvještajima zapadnih službi označen kao zabrinjavajući jer postoje sumnje da će u okviru aerodroma biti izgrađen centar sličan onome u Nišu u kome ruske službe i paravojne formacije imaju jako uporište. Ironija je da su zbog toga zabrinute zapadne obavještajne službe, ali ne i Hrvatska iako Srbija aerodrom pravi na samoj granici Hrvatske.
S druge strane Obavještajno-sigurnosna agencija BiH ozbiljan je, ako ne i najozbiljniji partner zapadnim službama iz regiona (kao i NATO-u u Bruxellesu) jer godinama prati, analizira i izvještava o ruskom djelovanju u BiH, ali i regionu, i blokira njihove akcije. Ne trebaju nikakve analitičke vještine kako bi se shvatilo da je OSA upravo zbog toga godinama bila na meti Zagreba i Beograda preko fabriciranih afera, koje su se smanjile tek kad su krenuli napadi na OSA-u iz određenih sarajevskih krugova i diskreditacija njenog direktora.
Ukoliko se navedeno ima u vidu jasno je zašto su Čović, Bradara i Pendeš podigli ruke da podrže srpske zastupnike i glasaju za nastavak velikosrpskog projekta, odnosno protiv civilizacijskog zßakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i drugih ratnih zločina, odnosno presuda međunarodnih sudova, a jasno je i zašto ih je u tome podržao Milanović. Kao što je jasno da Čović i Milanović jesu “europejci“, kako se vole javno izdavati, ali po mjeri Orbana, Zemana, Lukašenka i drugih autoritarnih, euroskeptičnih i neuravnoteženih političkih aktera unutar EU, kako reče Gjenero, koji rade koordinirano s režimom Vladimira Putina.
