Jedino rješenje za BiH je poštivanje i implementacija svih međunarodnih presuda

Piše: Dženana Karup Druško

Rješenje za Bosnu i Hercegovinu je vrlo jednostavno: implementacija presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, prihvatanje i poštivanje presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (i njegovog pravnog sljednika MICT-a) i prihvatanje i poštivanje presuda Međunarodnog suda pravde. S tim presudama počinje i završava sva priča o promjenama u Bosni i Hercegovini.

Odavno, možda čak od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina nije bila izložena ovakvim pritiscima i “ofanzivama“ Beograda i iz Zagreba, zajedno sa Mostarom i Banja Lukom. 


Iz Srbije ne prestaje i samo se pojačava kampanja negiranja odgovornosti za rat u BiH, negiranja učešća u ratnim zločinima, negiranje počinjenih zločina, negiranja presuda MKSJ i MICT-a. Istovremeno nameću se narativi koji od srpskog naroda prave (najveću) žrtvu ratova devedesetih, a od aktuelnih političara mirotvorce dok su svi drugi (koji se ne slažu s politikom Aleksandra Vučića) – i iz Bosne i Hercegovine, i iz Crne Gore, i iz Kosova, i iz Sjeverne Makedonije – krivi i ne žele, po tvrdnja Beograda, mir i sigurnost na Zapadnom Balkanu. Tačnije, ne žele mir i sigurnost po mjeri Beograda koji je još od raspada Jugoslavije s manjim ili većim intenzitetom uzrok svih problema u regionu, od ratova devedesetih do današnjeg proizvođenja različitih oblika haosa u kome su ugroženi i mir i sigurnost na Zapadnom Balkanu.


Napadi Srbije na BiH


Politika Aleksandra Vučića, uobličena u zadnje vrijeme u nešto što je nazvao “srpski svet“, ni po čemu se – od ideologije do propagande – ne razlikuje od onoga što je radio Slobodan Milošević. Osim što je Milošević i ratom, na silu, pokušao nametati svoja “rješenja“. Iako se zahvaljujući ruskoj podršci Beograd jako dugo koristi mehanizmima specijalnog rata (u koji su uključeni političari, mediji, akademska zajednica, nevladine organizacije, Srpska pravoslavna crkva), ne treba zanemariti intenzivno naoružavanje Srbije, najviše donacijama Ruske Federacije, i poruke Aleksandra Vučića da oni moraju biti spremni da se “odbrane“. Od koga, ako ne od prvih komšija. Samo “zaboravlja“ Vučić da nisu komšije, pogotovo iz Bosne i Hercegovine napadale Srbiju, nego je Srbija napala Bosnu i Hercegovinu, iako je i sam u tome učestvovao, a što je potvrđeno presudama UN-ovog suda u Haagu. 


I ne samo da je Srbija izvršila agresiju na BiH nego je postojao i udruženi zločinački poduhvat za stvaranje Velike Srbije (presuda MKSJ-a Milanu Martiću; presuda MICT-a Stanišiću i Simatoviću) u kome su učestvovali najviši političko-obavještajno-policijsko-vojni rukovodioci iz Srbije, bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i nekadašnje Republike Srpske Krajine (dio teritorije Hrvatske koju su početkom devedesetih okupirale domaće srpske snage uz pomoć i podršku Beograda). A cilj je bio spajanje teritorija RSK, RS i tadašnje SRJ (Srbija i Crna Gora) kako bi se stvorila Velika Srbija. No, kako je ovih dana neko dobro primijetio: što više žele veliku Srbiju i rade na tome, to postaju manji. 


Srbija je pobijeđena u ratu: Hrvatska je olujom riješila problem Republike Srpske Krajine, a bljesak je zaustavljen u Bosni i Hercegovini jer su SAD pripremile mirovni plan za BiH. Kosovo je, upravo zbog rata i zločina vojske i policije Srbije, što se također “zaboravlja“ (zanimljivo kako pamte daleku prošlost i, npr. kosovsku bitku, a zaboravljaju nedavnu i zločine srpskih snaga u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu) napokon dobilo svoju samostalnost, a od Srbije se odvojila i Crna Gora. I na sve to, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija su postale članice NATO-a.


Srbija je pobijeđena i pravno: u MKSJ je presuđeno da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, za zločine nad Albancima na Kosovu što je potvrdio i Međunarodni sud pravde koji je Srbiju, po tužbi BiH, presudio i kao prvu državu u svijetu za nesprečavanje genocida počinjenog u BiH.


Jezik sile


Da li je Srbija nakon toga naučila lekciju? Očito ne. Zločince koje su izručili Haškom tribunalu, od Šainovića do Miloševića, pod neviđenim pritiscima EU i SAD naplatili su milionima eura i dolara i oporavili, doduše sad već malu, Srbiju da – nastavi biti remetilački faktor na Balkanu. Uz sve  akcije koje zadnjih godina provode u Sjevernoj Makedoniji, Kosovu i Crnoj Gori, Bosna i Hercegovina nije prestala biti meta Beograda od potpisivanja Dejtonskog sporazuma jer je smatraju jedinim ratnim plijenom (u svim ratovima koje su izgubili) uobličenim u Republiku Srpsku koju su dobili u Daytonu.


Plaćanje mira i sigurnosti pokazalo se krajnje pogrešnom politikom, jer Srbija, kao što se također pokazalo, razumije samo jezik sile. Jedini period ozbiljnije suradnje sa Zapadom bio je u vrijeme kad su bili pod rigoroznim sankcijama i tada su bili spremni na sve, ali bukvalno na sve, pa i izručivanje Miloševića, kako bi se oslobodili sankcija. No, kako će se pokazati vrlo brzo (Miloševića jesu izručili Haagu, rješavajući svoj unutrašnji problem i naplaćujući to 1,7 milijardi eura, ali su onda u Beogradu učinili apsolutno sve da sakriju i unište sve dokaze o uključenosti Srbije u ratove i zločine u Hrvatskoj, BiH i Kosovu) to nije bilo dovoljno za apetite Beograda koji nije odustajao od svojih planova iz 90-tih. 


Onda su se okrenuli Ruskoj Federaciji, od koje su dobili političku, obavještajnu i vojno-policijsku pomoć za nastavak realizacije svojih planova na Balkanu koje Zapad nikako nije podržavao, a davao je finansijsku pomoć, ali uz određene uvjete. A onda su našli novog finansijera u Kini koja je, iz svojih interesa, u međuvremenu došla na Balkan. Poneseni podrškama Kine i Rusije, u Beogradu su sve više bili uvjereni da mogu da sjede na dvije-tri stolice i predstavljaju neki važan faktor na Balkanu, pri tom se uljuljkujući u svojim prahistorijskim snovima i stvarajući balon od sapunice za većinu svojih građana, izgrađen na mitovima i lažima iz prošlosti, u kome nisu krivi za zločine, nisu okrvarili ruke, nemaju veze sa genocidom, pravdajući sve svoje poteze i uvijek optužujući druge da su krivi.  


















Zaštita i glorificiranje ratnih zločinaca


Vladavina prava, kao jedna od ključnih tekovina na kojima počiva Zapad, i na kojoj se insistira u evropskim integracijama kojima Srbija bar deklarativno još uvijek teži, po mjeri beogradske politike podrazumijeva nepoštivanje preuzetih obaveza o suradnji sa MKSJ, nepoštivanje, interpretiranje i negiranje presuda MKSJ i drugih međunarodnih sudova, ali i zaštitu i glorificiranje ratnih zločinaca (o čemu je više puta u svojim izvještajima Vijeću sigurnosti UN-a vrlo jasno pisao glavni haški tužitelj Serge Brammertz). Nažalost, to je politika Srbije koja je godinama prolazila u Bruxellesu. 


Promjenom američke administracije, dolaskom Joea Bidena za predsjednika SAD-a, počela se vidljivo mijenjati i politika Bruxellesa prema Zapadnom Balkanu, što je bio dovoljan alarm za Beograd da preko prijatelja, radikalnih desničara u Evropi, pokrenu priču o neophodnosti ulaska Srbije u Evropsku uniju. Ne treba sumnjati i da pritisci Rusije i Kine s brojem učinjenih usluga rastu prema Srbiji. 


Tako smo nedavno svjedočili istupima (i kampanji) ministra spoljnih poslova Mađarske koji ulazak Srbije u EU vidi kao jedino rješenje krize na Balkanu. Što je, naravno, potpuna ironija, jer zemlje koje imaju najveće probleme, među kojima su sigurno Kosovo i Bosna i Hercegovina, meta su Srbije još od raspada Jugoslavije i njihovi unutrašnji problemi direktno su povezani s akcijama dirigiranim iz Beograda. Nagraditi Srbiju još jednom, nakon što je izašla bez posljedica (ratnih odšteta) iz ratova 90-tih, time što će postati članica EU dok će druge zemlje Balkana kaskati za njom, među kojima i Sjeverna Makedonija koja je promijenila čak i ime zbog evropskih integracija, bilo bi najgore rješenje za cijeli Zapadni Balkan, i jako loša poruka cijeloj regiji što bi moglo dovesti do novih problema.


Hrvatska ofanziva na BiH


Kako zemlje Balkana poštuju EU i vladavinu prava ilustrira (uz Sloveniju i Janšine ideje o prekrajanju granica, bez Slovenije naravno, iako bi se Istra baš lijepo uklopila u Italiju, a Piranski zaliv u Hrvatsku) Republika Hrvatska koja iako članica evropske porodice negira presude UN-ovog suda u Haagu, presude kojima je Hrvatska proglašena agresorom u Bosni i Hercegovini, kao i presude za udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja velike Hrvatske u granicama nekadašnje Banovine, dakle uzimanjem dijelova Bosne i Hercegovine. Više je no smješno danas gledati i slušati pojedince koji kukumavče za Herceg-Bosnom koju su sami ugasili Vašingtonskim sporazumom i svojim potpisima, i koja je presuđena u Haagu, a svi njeni ključni rukovodioci nalaze se na izdržavanju višegodišnjih zatvorskih kazni, baš kao i tvorci Republike Srpske. Što Hrvatskoj nimalo ne smeta da, kao i Srbija, štiti i glorificira ratne zločince. 


Istovremeno, ofanziva pokrenuta prije nekoliko godina kako bi se izmjenama Izbornog zakona BiH vratila na “mala vrata“ Herceg-Bosna, Draganu Čoviću kao predsjedniku HDZ-a doživotno obezbjedila fotelja u Predsjedništvu BiH, a HDZ-u dao u ruke ključ Doma naroda, protivi se svim vrijednostima na kojima počiva Evropska unija i u suprotnosti je sa svim pravima koja imaju građani Evrope. Da li su građani BiH manje vrijedni od građana Evrope? Naravno da nisu i imaju potpuno pravo da traže za sebe ista prava što im je, ne jednom, nego četiri puta potvrdio i Sud u Strasbourgu. A vladavina prava, je li, podrazumijeva poštivanje presuda, posebno međunarodnih sudova koji su nadnacionalni. 


Svi hrvatski zahtjevi za promjene Izbornog zakona BiH, do ovog posljednjeg s A, B, C varijantama, u potpunoj su u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Te presude, također, zahtjevaju izmjene Izbornog zakona BiH, ali izmjene koje jačaju koncept građanske države BiH, odnosno daju veća prava svakom građaninu.


Ali, ako je nekome dozvoljeno da ne poštuje i negira presude UN-ovog Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, zašto on sebi ne bi mogao dozvoliti, kao što to rade HDZ Hrvatske i HDZ BiH, da ne poštuju i presude Evropskog suda za ljudska prava. Skandalozni istupi hrvatskog predsjednika u NATO-u i bezobrazno mješanje u unutrašnje odnose u BiH, kao i nastupi hrvatskih zastupnika u Evropskom parlamentu, pokazali su svu raskoš balkanske politike u njenom najgorem izdanju. Kulturu i tradiciju nepoštivanja odluka sudova, donosno vladavine prava. 


Implementacija presuda iz Strasbourga


No, ni Hrvati nisu naučili lekcije, pa ni nakon evropskog odbijanja svih njihovih (nerazumnih) zahtjeva, od nametanja konstitutivnih i legitimnih na štetu građanskih prava, do nakaradnog mjenjanja Ustava BiH kojim se ruši građansko zarad nacionalnog, uz dalje jačanje podjela, iako se tome protivi većina u Federaciji. Osnova demokracije je u poštivanju odluka većine, a demokracija je, je li, još jedna važna tekovina Zapada. No, HDZ i HNS nastavljaju i dalje sa svojim (nerazumnim) zahtjevima i pohodima na Bosnu i Hercegovinu, što je ovih dana rezultiralo suludim prijedlogom izmjena Izbornog zakona BiH koji je uradio HDZ BiH, a koji nije sulud valjda još jedino njihovim istomišljenicima u Zagrebu, Banja Luci, Beogradu, Moskvi i Pekingu. 


Nažalost, taktika je od ranije dobro poznata: nakon visokih zahtjeva HDZ-a, svaki kompromis predstavljat će kao svoj ustupak i objašnjavati kako su oni, eto, spremni na kompromis sve dok budu dobijali ono što ustvari žele, a to sigurno nije građanska BiH (što je Čović nedavno jasno i rekao), niti implementacija presuda evropskih sudova. Zbog svega ovoga itekako je važan prijedlog Demokratske fronte o izmjenama Izbornog zakona BiH koji prije svega zahtjeva provođenje presuda Suda u Strasbourgu: svako ko se usudi da to ne poštuje rizikuje da bude optužen za nepoštivanje vladavine prava, a u krajnjem i izazivanje haosa i narušavanja mira i sigurnosti. 


Upravo zahtjevima Ruske Federacije i Kine Vijeću sigurnosti UN-a da ukine funkciju visokog predstavnika u BiH skinute su sve maske: nema nikakve sumnje da bi ukidanjem visokog predstavnika u BiH, HDZ i SNSD nametnuli sve “promjene“ koje žele, od Izbornog zakona BiH, preko Ustavnog suda BiH i Oružanih snaga BiH, do Centralne izborne komisije BiH. Podršku za promjene Izbornog zakona već imaju i u Sarajevu, od Naroda i pravde i SBB-a, kako su njihovi lideri Konaković i Radončić zvanično saopćili, i to nakon zadnjih sastanaka s američkim izaslanikom za Balkan, Matthewom Palmerom. Ironija je da se pri tome niko od njih nije sjetio presuda međunarodnih sudova. No, poruka iz UN-a, i to već neka po redu, više je no jasna: novi visoki predstavnik (iz Njemačke) dolazi u BiH 1. augusta. Dolazi i novi američki ambasador… I rušiteljima BiH se s razlogom žuri.


Presude iz Strasbourga odnose se na državu Bosnu i Hercegovinu, ne na njene dijelove i ne na pojedine entitete. Prije nekoliko godina kada je Stefan Fule, kao evropski predstavnik, pokušavao da se postigne dogovor političkih partijama u BiH kako bi se implementirala presuda Sejdić-Finci, jedini “dogovor“ koji je postigao bile su tvrdnje Milorada Dodika, i to već nakon prvih sastanaka, da se presuda Suda iz Strasbourga ne tiče Republike Srpske, što je Čović objeručke prihvatio, ali nažalost i Fule, pokušavajući nakon toga “slomiti“ i Sarajevo da pristane na (polovična) rješenja, do čega, srećom, nikad nije došlo.


Rješenje za BiH


Jedan od najvažnijih uvjeta evropskih, ali i atlanskih integracija je vladavina prava, kao jedna od najvažnijih vrijednosti na kojima počiva i Evropska unija i NATO. Implementacija međunarodnih presuda podrazumijeva upravo to: vladavinu prava. Odluke međunarodnih sudova zasnovane su na pravnim stečevinama i njima se ujednačavaju prava građana, štite ljudska prava. 


Nema nikakve sumnje da je najjednostavnije i jedino dobro rješenje za BiH implementacija presuda Evropskog suda u Strasbourgu, prihvatanje i poštivanje presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (i njegovog pravnog sljednika MICT-a) i prihvatanje i poštivanje presuda Međunarodnog suda pravde. S tim presudama počinje i završava sva priča o promjenama u Bosni i Hercegovini. Ustavne promjene su bitne za jačanje građanske BiH, ali suočavanje s prošlošću i katarza su procesi koji to moraju pratiti (kao i ekonomski procesi), a koji su nemogući bez prihvatanja presuda sudova iz Haaga. Proteklih godina svjedočili smo neuspješnim reformama i napretku upravo zbog toga što se ovi procesi nisu paralelno odvijali. 

 

Rezolucije kojima se odaje počast žrtvama genocida počinjenog u BiH i zabranjuje njegovo negiranje prvi su, važan korak u tim procesima na Zapadnom Balkanu. Evropske integracije podrazumijevaju brojne reforme koje BiH mora ispuniti, ali vladavina prava kao uvjet koji Evropa postavlja pred BiH podrazumijeva i implementiranje i poštovanje presuda međunarodnih sudova i to ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj i Srbiji. 


Do tada, najvažnije što se u međuvremenu desilo u regionu za očuvanje mira i sigurnosti jeste širenje Alijanse, odnosno ulazak u NATO Crne Gore i Sjeverne Makedonije. A sigurnost koju garantira NATO savršen je okvir i za vladavinu prava i za ekonomske reforme. Kao i garant da se sukobi devedesetih na Balkanu neće ponoviti bez obzira na podršku koju Srbija ima od Rusije i Kine i brojne donacije u naoružanju koje od njih dobija“ da se “brani“. 

   

 


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi