Zašto Milanović pokušava igrati na rusku kartu?

Piše: Davor Gjenero

Ne nađe li hrvatska Vlada načina da utiša Milanovića, da ga potisne s političke scene, na kojoj se otvara okno šanse za euro-atlantsku perspektivu BiH, što je zajednički američki i europski interes, Hrvatska će pretrpjeti veliku štetu, vezanu uz svoje interese unutar EU i u odnosima sa SAD. Milanović ni danas ne vidi ono što je Lavrov vidio u prosincu – na stolu je nova podjela karata, a u takvim okolnostima igrati na rusku kartu znači unaprijed se opredijeliti za bankrot.

Nakon 20. siječnja ove godine političke okolnosti za BiH su se dramatično promijenile, a u novije vrijeme nikada nisu bile povoljnije od sadašnjih. Jasno je da američki predsjednik Joe Biden cijelu Bosnu i Hercegovinu vidi kao dio euro-atlantskoga svijeta i da je spreman angažirati kapacitete svoje države da se ta euro-atlantska perspektiva Bosne i Hercegovine doista i ostvari.

 

Sile s velikim međunarodnim utjecajem brzo prepoznaju velike promjene političkih okolnosti i “velike priče”, u kojima često nema mjesta za one sitne, za detalje, koliko god oni bili važni. 

Prvi tko je jasno razumio da se promjenom stanara u Bijeloj kući bitno mijenjaju globalne okolnosti, pa i one na jugoistoku Europe, na Zapadnom Balkanu, bio je Sergej Lavrov, koji je sredinom prosinca prošle godine, nakon dugog odgađanja, krenuo na balkansku turneju, koja je evidentno bila misija “smanjivanja štete” koju će Rusija pretrpjeti izbornim fijaskom svog odabranika, bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. 


Lavrovo “označavanje teritorije“


Lavrov se prije dolaska Bidena na vlast požurio na Balkan, kako bi “označio prostor” i jasno definirao interese Rusije na njemu. Nije krio da im je silno važno to da preživi njihov utjecaj u Banja Luci, da se ne razriješi konflikt oko Kosova i da Rusi zadrže, osim u Srbiji, određeni utjecaj i na sjeveru Kosova. 


Osim Lavrova, nove su okolnosti, čini se, vrlo dobro razumjela i dvojica od trojice članova Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Šefik Džaferović, koji su diplomatski neuobičajeno, ali strateški odlično izbjegli susret s predstavnikom velike sile, koja Bosni i Hercegovini ne smjera ništa dobra. Za razliku od Sarajeva, čiji je euro-atlantski status tek in spe, Lavrov je u Zagrebu, koji je dio euro-atlantskih struktura, primljen s velikim zanimanjem, a njegova ponuda Hrvatskoj, da je Rusija, u zamjenu za hrvatsku šutnju o kontroli Rusije u manjem BiH entitetu, spremna poduprijeti promjenu izbornog zakonodavstva kakvu za BiH predlaže Hrvatska, kao da je osokolila hrvatsku diplomaciju i politiku da krene u političku akciju lobiranja u europskim državama za koncept “legitimne reprezentacije” u bosanskohercegovačkim institucijama, prije svega, u Predsjedništvu BiH. 


Iako je Hrvatska dobila potporu dijela manjih srednjoeuropskih država, na ključnim adresama kreiranja europskih politika, takva razumijevanja nije bilo. Dapače, njemačka politika, koja se sve jasnije “vraća” u BiH, ne samo imenovanjem Christiana Schmidta za Visokog predstavnika međunarodne zajednice, najprije je tiho, diplomatski, a onda i vrlo jasno i nedvosmisleno, slala poruke hrvatskim vlastima, kako njihov koncept “legitimne reprezentacije” neće proći, ne zbog zle volje Njemačke, nego zato što je taj koncept nespojiv s judikaturom Europskog suda za ljudska prava, koji je u više slučajeva, od kojih je najpoznatija više od desetljeća stara presuda u predmetu Sejdić i Finci, definirao smjer u kojem se mora provesti reforma bosanskohercegovačkog izbornog zakonodavstva. 


Ozbiljni europski policy analitičari, poput, na primjer, Bode Webera, godinama analiziraju bosanskohercegovačke političke procese i funkcioniranje institucija, a u narednom će razdoblju njihovo znanje znatno utjecati na njemačku politiku i na rad Visokog predstavnika. Pritom u Hrvatskoj neki ne razumiju da to što je Schmidt član bavarske CSU, tradicionalno bliske HDZ-u, i što je on osobno vrlo naklonjen Hrvatskoj, a što policy prijedlozi za rješavanje bosanskohercegovačke krize dolaze od think-tanka bliskog socijaldemokratskoj parlamentarnoj zakladi, nema utjecaja na politiku koja će biti vođena. Slično su se posložili i odnosi u Europskom parlamentu, u kome je Europska pučka stranka imala razumijevanja za koncept “legitimne reprezentacije”, ali je on odbačen od strane zelenih i socijaldemokrata i pučani su ostali u manjini. 


Netransparentne veze s ruskim uticajem


Budući da Hrvatska u naredne dvije-tri godine želi ostvariti dva europska “generacijska cilja”, pristupanje Schengenskoj zoni i Europskoj monetarnoj uniji, Vlada, koja je posvećena ostvarivanju tih ciljeva, nema ni najmanjeg manevarskog prostora za bilo kakvu opstrukciju zajedničkih europskih politika, a i kad je riječ o odnosima sa SAD, na stolu su dva za Hrvatsku važna pitanja: ukidanje ulaznih viza za hrvatske građane i potpisivanje Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. 


Iako je opravdano Andreju Plenkoviću prigovoriti da zanemaruje državne interese Hrvatske u odnosima s BiH (zalaganje za jedinstvenu, funkcionalnu BiH koja cijela pripada euro-atlantskom prostoru) zbog promocije interesa HDZ-a BiH i Dragana Čovića (promjena izbornog zakonodavstva), jasno je da Plenković jasno razumije raspored temeljnih prioriteta, pa da ne bi niti pomislio dovesti u pitanje ostvarivanje četiriju važnih ciljeva Vlade do kraja svog mandata, zbog Čovićeva i interesa HDZ BiH.


Ali, u hrvatskoj politici nisu svi hladne glave i racionalni, kao što je to Plenković. Tu je i predsjednik Republike, Zoran Milanović, koji sebe ne nalazi u funkciji reprezentativne vlasti, nego nastoji utjecati na parlamentarni život u Hrvatskoj i svim je svojim kapacitetima (koji, istina za volju ni u radnom ni u intelektualnom aspektu nisu veliki) posvećen pokušaju rušenja Plenkovićeve centrističke administracije, koja bi u današnjim okolnostima u Hrvatskoj mogla biti nadomještena samo prevratom u HDZ-u, dramatičnim skretanjem te stranke u prostor u kojem je ona bila kad ju je preuzeo Plenković i europeizirao je, a povezivanjem takva HDZ-a (kakav je bio u vrijeme Karamarka) s populističkom desnicom, koju i u Hrvatskoj (kao i u Francuskoj, Austriji, Italiji i brojnim drugim državama) tajnim kanalima (u hrvatskom slučaju posredstvom ruskoga plinskog monopolista Gazproma) financira ruski autoritarni vladar Vladimir Putin, jer želi uz pomoć takvih stranaka destabilizirati Europsku uniju i NATO savez. Paradoksalnim se čini da Milanović, koji je izabran za predsjednika, kao kandidat socijaldemokrata, radi za desne populističke radikale, ali s njima je već neko vrijeme u otvorenom savezništvu, a povezuju ih i netransparentne veze pod ruskim utjecajem. 


















Milanovićeva turneja


Glavni motiv predsjednika Milanovića da poduzme turneju po gradovima u četiri kantona Federacije BiH, koji bi prema nekima trebali tvoriti “treći entitet”, odnosno precizno “novu Herceg Bosnu”, destabiliziranje je položaja hrvatske Vlade u domaćoj političkoj areni. Tek nakon što je postalo jasno da Plenkovićeva diplomatska inicijativa, vezana uz BiH izborni zakon, neće uspjeti, Milanović je odlučio utrčati na politički parter, s praznim, a naoko energičnim parolama o tome da “dok je on predsjednik” neće biti “popuštanja” kad su u pitanju “interesi Hrvata u BiH”. Drugim riječima: baš njega briga za Schengen i Euro, nije mu nimalo stalo do ukidanja viza i dvostrukog oporezivanja s SAD, on će ustrajati na “nacionalnim interesima”.

 

Kombinacija iracionalnosti, neodgovornosti i podgrijavanja nacionalističke zle krvi, tipičan je balkanski politički narativ, uvjerenje o vlastitoj superiornosti i “čistosti”, te prljavoj igri druge strane organski je dio strategije “pasivne agresije”, čiji promotor, naravno, nije samo Milanović. 

Milanović i njegovi suradnici već su jednom zapomagali kad su igru suprotnu europskim i euro-atlantskim pravilima započeli u rujnu 2015. (Milanoviću se tada bližio kraj jednokratnog premijerskog mandata) zatvorivši, zbog migrantskog vala iz Srbije, vanjsku europsku granicu prema toj državi. On je očekivao da će Europska unija poštivati načelo solidarnosti, odnosno da će u sukobu članice s nečlanicom stati na stranu Hrvatske, kao članice Unije. Dogodilo se suprotno tome, jer su europski funkcionari načelo vladavine prava i poštivanja međunarodnih ugovora pretpostavili načelu solidarnosti te je Milanovićeva vlada morala preko noći reterirati i odustati od mjere protivne ugovorima EU i Srbije. 


I tada i danas sadašnjem je premijeru bilo jasno da je takvo ponašanje neodrživo, ali Milanović ne uči niti iz vlastitih grešaka. Koliko god skupa bila njegova škola, i dalje je beskorisna. Naime, jasno je da bi Hrvatska mogla snositi neugodne konzekvence unutar EU i u odnosima sa SAD ne zaustavi li se avanturistička politika koju je započeo Milanović. 


Premijer Plenković već je tražio “izlaznu strategiju” nakon kampanje zagovaranja koncepta “legitimnog predstavljanja”, o kome je još govorio na Dubrovačkom forumu, ali Milanović mu sužava taj manevarski prostor. Diplomatski stroj Sjedinjenih Država, u savezništvu s institucijama Europske unije, počeo je ozbiljno djelovati i to se vidjelo tokom posjeta Sarajevu posebnog izaslanika State Departmenta za zapadni Balkan Matthewa Palmera i direktorice u službi za vanjske poslove Europske unije Angeline Eichhorst.


Opet na popravnom iz ruskog?


Očito je bilo da su domaći političari u BiH shvatili da su se međunarodne okolnosti promijenile i svi, osim Milorada Dodika, su se uozbiljili. Činilo se da je i Draganu Čoviću, unatoč njegovim ruskom vezama, postalo jasno da nema prostora za daljnje opstruiranje dogovora s Bakirom Izetbegovićem, kao ključnim policy planerom s bošnjačke strane.

 

U trenutku kad bi svatko racionalan u Hrvatskoj zašutio i potiho se nadao da će do dogovora Hrvata i Bošnjaka o uređenju međusobnih izbornih odnosa doći zahvaljujući “pomoći” američke i europske politike, Milanović baš u tom trenutku odlučuje utrčati u teren. Je li tome jedini razlog njegovo nastojanje da destabilizira vladu Andreja Plenkovića i pomogne nacionalističkim radikalima da u Hrvatskoj dođu na vlast? To, zasigurno, jest dio Milanovićevih motiva, ali taj njegov vječni “popravni iz ruskog”, na kojem je ove godine već jednom pao, u vrijeme pripreme NATO summita, na kojem je Europa prvi put dočekivala novoga američkog predsjednika i na kojem su planirane zajedničke politike prema Rusiji i Kini, a Milanović ga je namijenio opstruirati svojim nesuvislim zahtjevima o unošenju Daytonskog sporazuma u Završnu izjavu konferencije. Tada je reakcija glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga bila superiorno cinična u odnosu na Milanovića. Ovaj nije razumio jasnu poruku i nastavlja opstruirati zajedničke politike Sjeverno atlantskog savezništva.

 

Ne nađe li hrvatska Vlada načina da ga utiša, da ga potisne s političke scene, na kojoj se otvara okno šanse za euro-atlantsku perspektivu BiH, što je zajednički američki i europski interes, Hrvatska će pretrpjeti veliku štetu, vezanu uz svoje interese unutar EU i u odnosima sa SAD. Milanović ni danas ne vidi ono što je Lavrov vidio u prosincu – na stolu je nova podjela karata, a u takvim okolnostima igrati na rusku kartu znači unaprijed se opredijeliti za bankrot. 


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi