Put slobode mora biti otvoren svim ljudima

Piše: Hana Bajrović

Film počinje scenom iz doma. Prikazuje ljude različite životne dobi, sa različitim stepenom invaliditeta, u zatvorenom okruženju; potištene, bolesne, zaboravljene. Život im se svodi na dnevnu terapiju tabletama i šetnju u krugu dvorišta. Jedna scena u krupnom kadru prikazuje starijeg muškarca koji drži mali pješčani sat, sat koji ne radi. Sat koji stoji, baš kao što i njihov život stoji. Ali, mora li biti tako?
U organizaciji sarajevskog Sumero centra, prikazan je prošle sedmice (16. septembra 2016) višestruko nagrađivani hrvatski, dokumentarni film “Slobodni”, autora Tomislava Žaje, koji se dugi niz godina bavi ljudima sa intelektualnim poteškoćama.

Često čujemo kako se bolesnom čovjeku govori da ne smije dopustiti da ga njegova bolest odredi. Ipak, ima bolesti, teških, neumoljivih koje potpuno zavladaju čovjekom. Šta onda? Biti bolestan nije niti krivica niti grijeh. Biti bolestan je stanje, a niko nema pravo gledati čovjeka isključivo kroz njegovo stanje. Stanja se mijenjaju, a postoji nebrojeno nijansi promjena. Šta kada upoznamo nekoga ko u sebi nosi to teško breme, kad ga vidimo negdje, onako usput... Možemo se sažaliti na njega, u žurbi svoga života ga ni ne primijetiti, ili reći “ne daj Bože”. Šta god uradili, rijetko ko od nas će zastati i zapitati se o čemu ti ljudi razmišljaju, o čemu sanjanju, za čim pate, a pate sigurno. Upravo to je ono što je strašno; potpuna dehumanizacija ljudi sa intelektualnim poteškoćama. Možda ne namjerna, ili zlonamjerna, ali sigurno se dešava.

Šta sve oni mogu?


Kada, jedno po jedno, počnu da se predstavljaju i govore o sebi, prva stvar koju svi pominju jeste želja za životom u gradu, želja za vlastitim domom, želja za slobodom...
Film “Slobodni” govori upravo o tom problemu. Tačnije, ovaj film se intimno bavi ovim ljudima, kao individuama. Humanizira ih u svakodnevnom životu i dopušta da oni sami govore o sebi i otkriju nam koliko lijepih stvari propuštamo o tim ljudima gledajući ih sa strane. Film je snimljen u obliku ispovijesti ljudi iz doma, prateći njihove male velike borbe. Sudionici filma se u svojim bolestima razlikuju; neki imaju blaže a neki teže oblike poteškoća, ali svi oni imaju posebne živote i životne priče.

Reditelj ovog filma se deset godina intenzivno bavio ljudima sa intelektualnim poteškoćama, boravio među njima, upoznavao ih, živio sa njima. Sam proces snimanja filma je, ustvari, veliki projekat koji je trajao tri godine.

Kako sam već i pomenula, ljude sa ovim problemom se gleda upravo kroz njihovu bolest. I uvijek je u prvom planu sve ono što ti ljudi ne mogu. Reditelj je takav pristup prepoznao kao najveći problem i odlučio da postavi pitanje: “Šta sve oni mogu?”

Film je, iako dokumentarni, pun simbola; ima umjetničku notu u sebi, ali ni u jednom trenutku ne pribjegava patetici. Upravo na taj način reditelj iskazuje poštovanje prema ljudima o kojima je snimio film, postavljajući se prema njima potpuno ravnopravno. Film počinje scenom iz doma. Prikazuje ljude različite životne dobi, sa različitim stepenom invaliditeta, u zatvorenom okruženju; potištene, bolesne, zaboravljene. Život im se svodi na dnevnu terapiju tabletama i šetnju u krugu dvorišta. Jedna scena u krupnom kadru prikazuje starijeg muškarca koji drži mali pješčani sat, sat koji ne radi. Sat koji stoji, baš kao što i njihov život stoji.

Kada, jedno po jedno, počnu da se predstavljaju i govore o sebi, prva stvar koju svi pominju jeste želja za životom u gradu, želja za vlastitim domom, želja za slobodom. Kasnije, oni se sve više otvaraju i otkrivaju nam koliko toga oni ustvari znaju ali im nikada nije data prilika da to iskuse. Govore šta žele, čega se plaše.
Odlaskom u stanove, oni se suočavaju sa jednim potpuno novim svijetom. Preplašeni su ali puni neiscrpne želje za učenjem i otkrivanjem. Radost koju vidimo na njihovom licu kada shvate da im je pružena prilika da žive samostalno, da rade, da mogu izaći na ulicu bez nadzora, bez zidova i ograda, neopisiva je i neprocjenjiva.
 
Šta sve oni žele?

Jedan par želi da se vjenča, jedan mladić želi da upozna gradske djevojke, jedan bi želio da osnuje bend i svira gitaru. Tu su i braća koja su zaljubljenici u fudbal i koji su dobili priliku da odlaze na utakmice svoga omiljenog kluba. Jedan mladić se zaposlio u stolarskoj radnji i nada se da će narednih godina uspjeti savladati zanat i početi raditi za platu. On se, kaže, boji troškova, ali vjeruje da će sve biti puno bolje kada Hrvatska krene prema Evropi. Svi se slažu kako je najbitnije da sada mogu sami da uređuju svoj život.

Jedna od stanovnica doma koja je dobila priliku za život u stanu je i baka koja je konačno dobila priliku da ostvari ono za čim je cjeli život žudjela. Jako voli pjevanje i ples i počela je da odlazi na probe crkvenoga hora. Ali, voli i kafu: “Ja volim kavu. I znam da pravim kavu, jer me kava usrećuje. I volim ples. I pjevanje. I konje. Željela bih da jašem konja. Konja me nije strah, ne manta mi se, sretna sam.” Kad se tek preselila u stan u gradu, nije smjela da se sama vozi liftom, nije bila sigurna kako će se snaći u prodavnici, uklopiti u hor. U to vrijeme je uz nju stalno bila asistentica koja joj je dodijeljena. Kako film odmiče, mi vidimo koliko se baka oslobodila i osamostalila. Više se ne boji lifta: “Bolje je da se vozim u liftu nego da mi srce dođe u pete dok se popenjem do svoga sprata.”

Film je nastao kao rezultat projekta koji je od 2013. godine započeo u Hrvatskoj kada je odlučeno da se sprovede deinstitucijalizacija, tačnije da se ljudi sa intelektualnim poteškoćama izmjeste iz domova u kojima su živjeli svi zajedno i da počnu da se osamostaljuju. Hrvatska je počela da dodjeljuje stanove i asistentne, obučene u polju socijalnog rada, za korisnike domova i oni su počeli polako da napuštaju dom i da se smiještaju u stanove u gradu. Uz pomoć asistenata prolazili su kroz svakodnevne situacije, upoznavali se sa gradom, učili kako da se sami brinu o sebi, o stanu. Neki su čak dobili i poslove u skladu sa svojim mogućnostima, za koje dobivaju i simboličnu novčanu naknadu što im je motiv za dalji rad. Uspostavili su prijateljske odnose sa komšijama, stekli svakodnevne rutine.

Preplašeni su ali puni neiscrpne želje za učenjem i otkrivanjem. Radost koju vidimo na njihovom licu kada shvate da im je pružena prilika da žive samostalno, da rade, da mogu izaći na ulicu bez nadzora, bez zidova i ograda, neopisiva je i neprocjenjiva
Cilj projekta je da se korisnici doma socijaliziraju i učine ravnopravnim članovima društva. Dugo vremena su ovi ljudi živjeli na samoj društvenoj margini; mnogi i dan danas tako žive. Ipak, svijest u zajednici se polako mijenja i to na bolje. Jednako kao i oni, i svi ostali članovi društva uče kako sa ovim ljudima živjeti u zajedništvu.

Šta im mi možemo pomoći?


Ali, da bi se pomoglo ljudima sa određenim problemima, svi kao zajednica moramo postati svjesni da su to ljudi sa velikim mogućnostima i da imaju potpuno jednaka prava kao i mi. Sumero je već počeo sa deinstitucionalizacijom, pružajući korisnicima doma stanove izgrađene u sklopu Centra, da bi se ti ljudi uspjeli navići na samostalan život
Ovaj proces, započet 2013. godine u Hrvatskoj traje još uvijek. U pitanju je veliki novac i velika odgovornost, ali su i vlast i organizacije pokazale zainteresovanost i ujedinile se u ostvarenju cilja. Iako je u međuvremenu došlo da smjene vladajuće strukture, od projekta se nije odustalo. Naravno, ulazak u EU je bio jedan od glavnih razloga za pokretanje samoga procesa, ali ono što je bitno jeste činjenica da se nešto počelo mijenjati što će utjecati i na zajednicu, odnosno kolektivnu svijest, a što će prije svega ovim ljudima život učiniti boljim.
Kad se govori o ovoj problematici u BiH, ona zaostaje za Hrvatskom. Ipak, posljednjih godina pojavile su se organizacije koje se bave ljudima sa intelektualnim poteškoćama, ali je šira javnost još uvijek malo upoznata s ovim problemom koji još uvijek nije na listi prioriteta. Upravo je Sumero, zahvaljujući kome je u Sarajevu i prikazan film “Slobodni”, centar za podršku osobama sa invaliditetom u zajednici u BiH. Oni se bave i zastupanjem i samozastupanjem osoba sa intelektualnim teškoćama s ciljem njihovog socijalnog uključivanja kroz razvoj kvalitetnih servisa podrške u lokalnoj zajednici.

Ali, da bi se pomoglo ljudima sa određenim problemima, svi kao zajednica moramo postati svjesni da su to ljudi sa velikim mogućnostima i da imaju potpuno jednaka prava kao i mi. Sumero je već počeo sa deinstitucionalizacijom, pružajući korisnicima doma stanove izgrađene u sklopu Centra, da bi se ti ljudi uspjeli navići na samostalan život. Ipak, bez ozbiljne finansijske pomoći države, ali i uvođenju zakonskih regulativa kojima se ljudi sa intelektualnim poteškoćama tretiraju jednako kao i stali pripadnici društva i pružaju im se jednake mogućnosti, teško je uspjeti u osamostaljivanju ovih ljudi i omogućiti im normalan i pristojan život.

Ljudi sa intelektualnim poteškoćama, o kojima govori film “Slobodni”, pored činjenice da su spremni i voljni da uče, imaju i kapacitet za to. Zatvorivši ih, unaprijed ih osuđujemo na težak život, najteži koji mogu da žive. Jer, ako svi mi imamo pravo da budemo slobodni zašto ne bi i oni imali to pravo
Ljudi sa intelektualnim poteškoćama, o kojima govori film “Slobodni”, pored činjenice da su spremni i voljni da uče, imaju i kapacitet za to. Zatvorivši ih, unaprijed ih osuđujemo na težak život, najteži koji mogu da žive. Jer, ako svi mi imamo pravo da budemo slobodni zašto ne bi i oni imali to pravo. Mnogi od njih su mogli potpuno normalno provesti svoj život unutar zajednica, radeći lakše poslove, ali su stavljeni iza brave zbog straha od njihove bolesti i predsrasuda. U 2016. godini vrijeme je da prestanemo žmiriti na stvari koje nas okružuju.

Činjenica da je neko bolestan nam ne daje za pravo da tu osobu odbacimo, da je zaključamo i zaboravimo na njeno postojanje, jer sloboda je jedno od osnovnih ljudski prava i potreba, a na žalost, i dan danas je, mnogim ljudima luksuz.

“Slobodni” je naziv filma koji savršeno oslikava ono za čime ljudi u ovakvim zajednicama žude. Nosi direktnu i konkretnu poruku svima. Oni žele slobodu, a ako im se sloboda omogući spremni su na sve kako bi se integrisali u društvo kao njgeovi ravnopravni članovi. Sav strah, i bol, i nesigurnost tada nestaje. Istina, tada počinje prava borba za njih, ali po prvi put imaju osjećaj da oni vode tu borbu, sami, i da sve što postignu postižu svojim zaslugama.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi