Nova generacija ruskog ratovanja je bez ispaljenog metka osvojila strateški važna uporišta na Balkanu

Autor: Dženana Karup Druško

“Nažalost, malo je onih koji uviđaju koliko su složene metode hibridne politike, koliko je Bosna i Hercegovina tome izložena i kakve sve posljedice to proizvodi – ljudima se planski, sistematično, godinama, bukvalno 'ispira mozak'. Podjele i neprijateljstva u BiH veća su nego prije deset godina, a za to se koriste političke, etničke i religijske različitosti uz veliki broj dezinformacija.“

Kada se govori o jačanju ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini, odnosno na Zapadnom Balkanu gdje puno toga funkcionira sistemom spojenih posuda, onda svakako prvo treba reći da je smanjivanjem američkog i uticaja Evropske unije rastao ruski uticaj, prvenstveno zahvaljujući tome što je u Beogradu imao sva vrata otvorena, od zvanične političke podrške, preko institucionalne, akademske, do medijske i podrške Crkve. Pandemija COVID-19 dodatno  je tome doprinjela, jer je iskorištena za isticanje “prijateljstava“ s Rusijom, ali i s Kinom.


Ukoliko bismo analizirali dešavanja nekoliko zadnjih godina svi značajniji događaji, od pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, preko dešavanja u Sobranju Sjeverne Makedonije, pojave raznih ruskih paravojnih formacija u regionu, zategnuti politički odnosi u Bosni i Hercegovini gdje srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik negira sve što je državno, javno izjavljujući da on svoje stavove usklađuje sa spoljnom politikom Srbije, a pri tome u više navrata traži odcjepljenje, miran razlaz i spajanje Republike Srpske sa Srbijom – manje-više se mogu povezati sa ruskim i proruskim djelovanjem na Zapadnom Balkanu. U svemu tome dezinformacije igraju važnu, ako ne i najvažniju ulogu.


Fabriciranje afera 


Plasiranje dezinformacija u Bosni i Hercegovini se radi na više načina. Mediji su, naravno, najjači mehanizam za to, ali u plasiranje dezinformacija s ciljem jačanja ruskog uticaja na ovim prostorima, uključeni su političari i visoki dužnosnici, ali i rusofilske nevladine organizacije i udruženja građana koji uz medije široko koriste društvene mreže. Osnova njihovog djelovanja je u, kako se stalno ističe i ponavlja, tradicionalnom rusko-srpskom prijateljstvu, ali i kroz teme o prošlosti s kojima su neraskidivo povezani negiranje međunarodnih presuda (dva suda u Haagu) i historijski revizionizam. Rusija sve to podržava kako bi u BiH, ali i u drugim zemljama Zapadnog Balkana, blokirala atlanske i evropske integracije, i pravila probleme jačajući svoju poziciju i izlazak na Jadransko more.


S tim u vezi dezinformacije se mogu posmatrati kao sredstvo za izvođenje specijalnih operacija u Bosni i Hercegovini. Ono što je velika opasnost, jeste što se u tom hibridnom ratu, odnosno cyber djelovanju, usko prepliću mediji, nevladine organizacije, udruženja građana, biznis, politika i obavještajni rad. Sve po uzusima doktrine nove ruske spolje politike Vladimira Putina. 


Na ruku Moskvi idu i tehnološke promjene koje su u mnogome promijenile način rada nekada klasičnih medija – TV, radija i novina – pojavom portala u kojima se sve manje provjeravaju informacije, poštuju dvije ili tri strane, odnosno više izvora, a samim tim i profesionalno novinarstvo. Ti novi mediji puštaju vijesti, pogotovo obojene senzacionalizmom, u utrci za lajkovima i brojem pregleda na stranici, često bez ikakvih provjera, zbog čega su više no podložni propagandi kojoj je cilj stvaranje percepcija javnosti po željama rusko-srpskih centara moći. Moskva, zasad, ovu igru igra briljantno. Hibridno ratovanje koje su usavršili u Ukrajini, kao što su mnogi i prognozirali, preusmjerili su na zemlje Istočne Evrope i Zapadnog Balkana.


Koristeći sve slabosti u zemljama koje su im na meti, na Balkanu je Ruska Federacija dodatno u prednosti jer su joj vrata širom otvorena u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Upravo Beograd se povezuje sa svim velikim specijalnim operacijama koje su se dešavale na Zapadnom Balkanu, uz pomenute, i podržavanje litija u Crnoj Gori koje su doprinjele promjeni vlasti u ovoj zemlji, do nestabilnosti Bosne i Hercegovine koju konstantno podstiče Milorad Dodik, crpeći snagu za to – i ideološku i organizacijsku i finansijsku – iz Beograda i Moskve. 


Nekoliko velikih, fabriciranih afera kojima je meta bila sigurnosna služba u BiH, čime se ozbiljno narušava sigurnosna situacija u zemlji, krenulo je iz Beograda i preko Banja Luke su (medijski) prebačene u Sarajevo. Iako su u osnovi tih afera bile dezinformacije (što je kasnije i dokumentovano), mediji su ih zbog “zvučnosti“ prenosili bez ikakvih provjera ili dokaza za te navode. Koliku štetu mogu proizvesti te fabricirane afere i dezinformacije potvrđuje nedavno istraživanje koje je pokazalo da građani i dalje najviše vjeruju medijima (više od 70 odsto).


Rušenje vrijednosti


Internet kao izvor slobode dostupan svima, pretvara se u svojevrsnog, najvećeg kontrolora (mišljenja) javnosti, a da toga građani, nažalost, često toga uopće nisu svjesni. Na B-H-S jezicima objavljuje se bukvalno šta ko hoće bez ikakve kontrole, što je idealna situacija za plasiranje raznih dezinformacija. Društvene mreže i portali su zahvaljujući “pametnim telefonima“ u svakoj kući, a u Bosni i Hercegovini su napadnute sve vrijednosti – uništava se povjerenje u državu i državne institucije, ne poštuju se ni država ni institucije, često ni zakoni, ne provode se odluke Ustavnog suda i Suda za ljudska prava u Strasbourgu čime se ozbiljno narušava vladavina prava, ne poštuje se himna, zastava..., napada se na sigurnosni sistem, teritorijalni integritet i suverenitet BiH, a ozbiljno su narušene i druge (društvene) vrijednosti. 


Nametnuta je slika kako su “svi za sve isto krivi“ – nešto slično se radi i s temama iz prošlosti, kako onima koje su vezane za Drugi svjetski rat, tako još više temama vezanim za rat devedestih, a u osnovi je historijski revizionizam uz glorifikaciju ratnih zločinaca i negiranje međunardnih presuda – kako u BiH nema budućnosti, kako je sve loše... što je i jedan od glavnih razloga odlaska velikog broja ljudi. 


Cyber djelovanje, kao sastavni dio hibridnog rata, maksimalno koristi dezinformacije kako bi se Zapad, odnosno EU i SAD pokazale kao loše, neprijateljske, dok se Rusija predstavlja kao veliki prijatelj srpskog naroda. Ironija je da većina građana koja odlazi s Balkana, iako mnogi vjeruju u ove flosksule, ne ide u Moskvu, već u potrazi za boljim životom odlazi u Zapadnu Evropu. No, maksimalno koristeći informacijsku tehnologiju kroz ovo sistematično, plansko i organizirano cyber djelovanje, ljudi su zaplašeni, pogotovo od novog rata jer su rane još svježe, ne vide nikakvu budućnost na Balkanu, i odlučuju se na odlazak jer su ubijeđeni da se ništa ne može promjeniti – što im je toliko puta direktno i indirektno ponovoljeno, bez adekvatne protuargumentacije, da nemaju razloga misliti drugačije.


Kako se dezinformacijama stvara atmosfera neprijateljstva prema Zapadu i NATO-u ilustrativan primjer je nedavno otvaranje istrage protiv NATO-a u jednom bh. tužiteljstvu a zbog intervencije NATO-a u BiH devedestih godina. Iako je jasno da od toga nema ništa, jer to tužiteljstvo nije ni nadležno za to, mediji u Republici Srpskoj danima su pisali o tome (iskrivljujući istinu), komentirali razni eksperti uglavnom iz Beograda, građani su preko udruženja pozivani da traže odštetu... Niti jedan od tih medija nije napisao da su dva međunarodna suda u Haagu odlučivala o NATO intervenciji na Balkanu i da nije bilo osnova (po zahtjevima Srbije) da se procesuiraju oficiri NATO-a. A pogotovo ni jedan medij u Republici Srpskoj, kao ni (beogradski) Sputnik koji je objavio više tekstova o ovome, nije pisao o razlozima koji su doveli do intervencije NATO-a, osim što se tvrdi da je ona bila usmjerena protiv srpskog naroda.


Nametanje percepcije


Nova generacija ruskog ratovanja je bez ispaljenog metka osvojila strateški važna uporišta na Balkanu, a otvorili su sebi i put do Jadranskog mora. Beograd, kao glavni centar koordinira druga udruženja na Zapadnom Balkanu, među kojima su u ovom djelovanju najuticajnija, i najaktivnija, ona koja okupljaju veterane devedestih; iz beogradskih medija se prenose (dez)informacije u druge zemlje (prvenstveno BiH i Crnu Goru), a lideri Beograda i Banja Luke imaju jedinstvene stavove kada je u pitanju Rusija, dok deklarativno još uvijek ponavljaju da su za evropske integracije, crpeći tako svu podršku koju mogu dobiti iz Bruxellesa, iako su pandemiju COVID-19 iskoristili da pokažu kako je Zapadna Evropa zakazala (zatvaranje EU im je išlo u prilog), da misle prvenstveno na sebe (raspored vakcina koje su balkanske zemlje uplatile preko COVAX-a je potpuno zakazao), te da su Rusija, ali i Kina jedini istinski prijatelji Beograda, odnosno “srpskog sveta“, kako se odnedavno naziva ideja Velike Srbije. Tako se preko medija stvara slika o Rusiji kakvu želi Moskva, kao uspješnoj zemlji, koja ima jako naoružanje, koja se odupire Americi i koja je prijatelj srpskom narodu i drugim narodima na Balkanu.


















Iako se već dugo govori o jačanju ruskog uticaja na Balkanu, i iako je dobro poznato šta se dešavalo u Gruziji, Bjelorusiji, Ukrajini... rusko djelovanje na Balkanu je podcijenjeno, toliko da su imali jako puno vremena da izgrade resurse preko kojih su nametnuli percepciju svoje stvarnosti, čak i kod onih koji nisu rusofili. Pri tome se ne sustežu da uništavaju kompletna društva i vrijednosti na kojima se temelje – a što se hibridnom politikom vješto skriva. 


Mediji u tome igraju veliku ulogu, no poseban problem je što to rade i oni koji se deklariraju kao prozapadni, s tim da neki od njih to rade svjesno, a neki nesvjesno. Kao što se propaganda može vršiti direktno i indirektno, tako se i ciljevi plasiranjem dezinformacija postižu na ova dva načina djelovanja, s tim da je indirektniji način možda i puno opasniji, pogotovo u slučajevima kada pojedinci i mediji nisu ni svjesni da prihvatanjem nametnutih paradigmi i mainstreama samo doprinose ciljevima cyber djelovanja ne shvatajući da postaju oruđe u rukama politika koje vješto skrivaju svoje ciljevi, ali se tim porukama utiče na javno mnjenje: manipulira se mišljenjem i stavovima građana, odnosno kroz takvo informacijsko djelovanje se utiče na psihu ljudi koji su sve više nezadovoljni i frustrirani i to se već primjeti u svakodnevnim kontaktima, na ulici, u gradskom prevozu..., ljudi postaju nesretni, opterećeni problemima kojima se svakodnevno zatrpavaju pri čemu se ne nude nikakva rješenja, bez osmijeha na licu. 


Nažalost, malo je onih koji uviđaju koliko su složene metode hibridne politike, koliko je Bosna i Hercegovina tome izložena i kakve sve posljedice to proizvodi – ljudima se planski, sistematično, godinama, bukvalno “ispira mozak“. Podjele i neprijateljstva u BiH veća su nego prije deset godina, a za to se koriste političke, etničke i religijske različitosti uz veliki broj dezinformacija. To je ono što se dešava u Bosni i Hercegovini dugo, i to je ono što se dešavalo i u Crnoj Gori i što je dovelo do “promjena“ koje nudi nova vlast, a koje su u mnogome gora rješanja i nazadovanje u odnosu na ono što je radila prethodna vlast Mile Đukanovića kojom su građani bili nezadovoljni, a podjele u crnogorskom društvu čini se da su sad veće nego i ranije.


Propali ruski planovi


Ono što posebno zabrinjava je što sve to prati naoružavanje Srbije, formiranje ruskih (vojnih) centara, kao što je onaj u Nišu, i djelovanje raznih paravojnih formacija na prostoru Zapadnog Balkana o kojima su mediji više puta pisali. Milorad Dodik je neke od njih čak primao i uručivao im priznanja i ordenje Republike Srpske, jer su “zaslužni“ i “prijatelji Srba“. Njihovo prisustvo ozbiljno narušava sigurnosnu situaciju i izaziva zabrinutost kod građana, pogotovo kad vide da nema nikakvih posljedica ni nakon pisanja medija. 


Uz to, u više navrata smo svjedočili prisustvu agenata iz Srbije i Rusije koji su učestovali u fabriciranju događaja u BiH (i ne samo u BiH) koji su kod građana proizvodili veliko uznemiravanje, da ne kažemo strah. S druge strane demokracija je potkopana političkim djelovanjem, vladavina prava ozbiljno narušena što proizvodi dodatnu nesigurnost građana, a nefunkcionalno pravosuđe se također povezuje s centrima moći koji su blisko povezani s Beogradom i Moskvom. Istovremeno, Rusija eksploatiše sve što može, pogotovo energetski sektor, dok u sigurnosnom, kao u Republici Srpskoj, proizvodi sistem po svojoj mjeri u čemu učestvuju instruktori i agenti iz Moskve i Beograda što dugoročno može imati ozbiljne posljedice po sigurnosni sistem u BiH. 


Krajnji cilj Rusije je, nesumnjivo, ponovno stjecanje statusa “centra moći“, naravno slabljenjem NATO saveza i Evropske unije, i u kontekstu toga ruska vanjska politika na Balkanu agresivnija je i opasnija nego što mnogi misle. U prilog ovome navest ću (ne)diplomatske istupe ambasadora Rusije u BiH koji u svojim saopćenjima čak prijeti Bosni i Hercegovini ako nastavi svoj put u NATO, što je za njega “neprijateljski korak“, iako su za to ispunjeni svi formalni i zakonski uvjeti, a potrebne dokumente su potpisivali i dužnosnici u državnim institucijama koji dolaze iz Republike Srpske.


Navedeno možda zvuči zabrinjavajuće, ali to je nešto sa čim se Bosna i Hercegovina, bar oni njeni dijelovi i pojedinci koji su za atlanske i evropske integracije, suočavaju godinama. No, sama činjenica da Rusija ne uspjeva do kraja u tim svojim namjerama pokazuje da postoje određene grupe i pojedinci (i u sistemu) koje se, uz podršku zapadnih partnera i NATO-a, uspješno nose s ruskim djelovanjem u BiH, inače bismo do sad već odavno bili ruska gubernija. 


Primjer za to je propali ruski plan za stvaranje “nesvrstanih“ država na Balkanu, koje bi bile neovisne o Zapadu, ali pod ruskim uticajem, a koji je uključivao Srbiju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. S tim ciljem Srbija je već proglasila svoju neutralnost, a to su trebale uraditi i druge zemlje, no ulaskom Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO, i jasnim porukama iz Sarajeva da BiH nastavlja svoje atlanske integracije, Dodikov pokušaj kopiranja beogradske spoljne politike nije uspio, a Rusija je zbog neuspjeha sankcionarala svoje agente za provođenje ovog plana, i napravila novi po kome su u centru djelovanja Beograd i Banja Luka.


Poruke Washingtona i Bruxellesa


Ruska Federacija nastavlja svoje djelovanje na Zapadnom Balkanu kao dio šire politike kojoj je cilj izazivanje problema u Evropskoj uniji, i rušenje svih vrijednosti Zapada i kroz pokušaje slabljenja američkog uticaja na Balkanu. Upravo zbog toga neophodne su jače poruke Zapada, ali i konkretne akcije na Balkanu, podržavanjem onih koji su za evro-atlanske integracije i koji su s tim ciljem spremni i na reforme, prvenstveno jačanjem demokracije i vladavine prava. 


Jasnija i odlučnija politika prema Zapadnom Balkanu iz Bruxellesa, pogotovo ako bi to bilo zajedničko djelovanje s Washingtonom, uz zajedničke poruke EU i NATO-a, kakve smo imali prilike slušati od početka ove godine, od ključne su važnosti. Građani BiH još uvijek dobro pamte kako se Evropa odnosila prema ratu u BiH i da su četiri godine svjedočili najstravičnijim zločinima od Drugog svjetskog rata, ne znajući kako da to zaustave i uvažavajući kao ravnopravne pregovarače i one koji su stajali iza tih ratova i zločina. Upravo zbog svih tih slabosti i grešaka evropske politike, NATO se vidi kao garancija sigurnosti, garant da na ovim prostorima više neće biti ratova, garant za strane investicije i garant za svakog građana da ne mora biti zabrunut za svoju budućnost i sigurnost svoje djece. To su i razlozi zbog kojih mnogi građani atlanske integracije smatraju važnijim i od evropskih, i bez ikakvih alternatva. Širenje NATO-a na Zapadnom Balkanu daje nadu da će se Savezu uskoro priključiti i Bosna i Hercegovina. “Branilac Evrope 2021“ i “Brzi odgovor“, kao i summit NATO-a, veoma su značajne poruke za sve na Balkanu.


(Izlaganje Dženane Karup Druško na online okruglom stolu organiziranom u sklopu projekta “Partnerstvo BiH i NATO II“)


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi