Dok se Srbija i Hrvatska naoružavaju – BiH ne ulaže u svoje Oružane snage

Piše: Dženana Karup Druško

Neulaganje u odbranu, ne samo da zabrinjava već ukazuje na potrebu provođenja niza aktivnosti u BiH radi sigurnosti, ne samo u BiH već i u regiji. Na taj način BiH bi išla u korak sa susjedima i osigurala odvraćanje, kao model sprečavanja agresije na BiH, bar u formi i modelu “jačanjem vlastitih odbrambenih kapaciteta”. Do članstva u Alijansi i mogućnosti raspolaganja drugim modelom, članom 5. Sjevernoatlanskog ugovora.

Danas u teoriji postoji mnoštvo definicija pojma odvraćanja, a jedna od tih njih kaže da je “odvraćanje prijetnja silom kako bi se protivnik obeshrabrio da poduzme neželjenu akciju. To se može postići prijetnjom odmazdom (odvraćanje kaznom), ili odvraćanjem neprijatelja od ratnih ciljeva (odvraćanje poricanjem)”. Ova jednostavna definicija navodi na zaključak da je sve što je potrebno da bi se odvratilo – zapravo nužno pokazati “dovoljno snage”. Sve dok se obje strane ponašaju “racionalno” prema odnosu štete i koristi, i ako nijedna od njih ne izvrši pogrešan, poguban, odnosno suicidan postupak, njihovi vojni potencijali međusobno će se kontrolirati.


U okviru podjele metoda katalogiziranja vojnih doktrina, američki politolog Barry Posen, između ostalog, vojne doktrine klasificira kao ofanzivne, defanzivne, a pridružuje im i doktrine odvraćanja. Države sa ograničenim resursima, pored defanzivne doktrine, primjenjuju i doktrine odvraćanja, ali kao “rezervni” položaj ako defenzivna doktrina nije dala očekivane rezultate.


Sprečavanje agresije


Mnoštvo stavova analitičara, vezanih za pojam odvraćanje, ukazuje na činjenicu da je samo odvraćanje izuzetno važan, a po nekima i jedini efikasan mehanizam za sprečavanje agresije. Predmetno se, po njima, postiže na dva načina. Prvi način je sa snažnim odbrambenim sposobnostima, uključujući dobro naoružane i opremljene oružane snage. Drugi način, da bi se osiguralo odvraćanje, temelji se u savezništvu kojim se garantira kolektivni odgovor tog saveza, odnosno država članica u slučaju agresije. Nominalno članstvo u NATO savezu u skladu sa Sjevernoatlanskim ugovorom od 4. aprila 1949. godine to i osigurava.


Naime u članu 5. tog ugovora navodi se: “Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Evropi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja. Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.”


U pojašnjenju se već u sljedećem članu navode i uvjeti koji podrazumjevaju primjenu člana 5: “U svrhu članka 5, oružani napad na jednu ili više potpisnica smatra se da uključuje oružani napad: na teritorij bilo koje potpisnice u Evropi ili Sjevernoj Americi, na Francuske departmane u Alžiru, na teritorij Turske ili na otoke pod jurisdikcijom bilo koje od potpisnica u Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice; na snage, plovne objekte ili zrakoplove bilo koje potpisnice, kada se oni nalaze na ili iznad tog teritorija, ili bilo kojeg područja u Evropi u kojem su okupacijske snage bilo koje od potpisnica bile stacionirane na dan kada je Ugovor stupio na snagu, ili na Mediteranu, ili Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice.”


Republika Hrvatska, na primjer, kombinira oba modela u okviru odvraćanja: jačanjem vlastitih oružanih snaga i odbrambenih kapaciteta; s druge strane članstvom u NATO je osigurala primjena člana 5. Sjevernoatlanskog ugovora kojim se garantira kolektivni odgovor savezničkih država u slučaju agresije.


Naoružavanje Hrvatske i Srbije


“Balkanska bezbednosna mreža” uradila je analizu izdvajanja za odbranu, među kojima su i balkanske države. U analizi iznose podatke o iznosima koje pojedine zemlje izdvajaju, strukturi budžeta za 2020. i predviđanjima za 2021. godinu. 


Strukturu budžeta za odbranu Republike Hrvatske u 2020. godini 72 odsto čine personalni troškovi (u koje ulaze i vojne penzije), nešto preko devet odsto utrošeno je za investicije u naoružanje i opremu, 1,7 odsto za izgradnju, a 17 odsto na obuku i redovne troškovi. Ove, 2021. godine, Hrvatska je izdvojila sličan iznos za odbranu (i vojne penzije), a glavne investicije u naoružanje bit će obalni ophodni brod, borbena vozila pješadije na gusjenicama, dalekometni artiljerijski sistem i intergrisani sistem PVO (protivvazdušne odbrane) NATO-a.


Uz Hrvatsku, po ovoj analizi, značajna sredstva za odbranu izdvaja i drugi susjed Bosne i Hercegovine – Republika Srbija, čije je izdvajanje za 2020. godinu iznosilo oko 869 miliona eura, odnosno 1,036 milijarde dolara, što je dva odsto bruto društvenog proizvoda Srbije (projekcije MMF-a iz oktobra 2019. godine ukazale su da će BDP Srbije u 2020. godini biti 51,99 milijardi dolara). Srbija će i u 2021. imati skoro isti budžet za odbranu – 872 miliona eura ili milijardu i 40 miliona dolara, što je 1,78 odsto procijenjenog BDP-a Srbije za ovu godinu. Na personalne troškove odvaja 44 odsto vojnog budžeta, nabavke naoružanja 22, zgrade i građevinske objekte četiri, a za redovne troškove i obuku 30 odsto.


Međutim, prema najavama predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, u 2021. se očekuje drastično povećanje nabavki za vojsku, odnosno da će se nabaviti helikopteri, pominje se i modernizacija avijacije, nabavka složenih borbenih sistema koji koštaju stotine miliona eura, kao i nabavka još dvije baterije sistema PVO, Pancir-S1E, pored jedne koja je odnedavno u naoružanju, odnosno oklopnih vozila i druge tehnike.


Bosna i Hercegovina ne kupuje oružje


Sjeverna Makedonija je smanjila troškove za odbranu rebalansom budžeta u 2020. godini sa 164 na 138 miliona eura (ili, sa 196 na oko 165 miliona dolara) čime je umanjen iznos za razvojne projektile za oko 16,5 miliona eura, dok je 62 odsto sredstava otišlo na personalne troškove, oko 23 odsto na tekuće i obuku, tri odsto za infrastrukturu i nešto više od 11 odsto na investicije. Međutim, u 2021. godini predviđeno je značajnije povećanje sredstava na 179 miliona eura (215 miliona dolara) od čega je 25 odsto predviđeno za nabavke naoružanja i opreme. Udio odbrambenih troškova Sjeverne Makedonije u BDP-u raste (sa manje od 1 odsto 2018, na 1,27 u 2020. i 1,57 u 2021. godini).


Vojni budžet Crne Gore za 2020. godinu iznosio je oko 90 miliona eura (oko 97 miliona dolara) što je 1,96 odsto BDP-a i blizu dva odsto (koliko se i očekuje da izdvajaju za odbranu zemlje članice NATO-a). S druge strane Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Hrvatska, članstvom u NATO-u osigurale su i (eventualnu) primjenu člana 5. Sjevernoatlanskog ugovora kojim se garantira kolektivni odgovor savezničkih država u slučaju agresije na ove zemlje.


Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina sve govori naslov “Balkanske bezbednosne mreže” – “BiH ne kupuje oružje”. Država čiji su građani najviše osjetili šta znači nemogućnost odbrane svoje zemlje, teritorije, suvereniteta, života i imovine. Sama činjenica da se u Srebrenici desio, i pravosnažnim presudama potvrđeni genocid, te stalno negiranje i permanentno neprijateljstvo kojim se ugrožavaju osnovna načela i principi sigurnosti države ali i njenog teritorijalnog integriteta, više su nego dovoljan razlog za nužne akcije nadležnih da se osiguraju osnovna prava građana na odbranu.


Posebno u kontekstu već veoma prisutnih, javno prezentiranih, određenih politika deklariranih u oficijelnim i, za sada još uvijek nekim neoficijelnim, non-paperima po kojima se teritorija Bosne i Hercegovine dijeli po modelu onih koji su uzrokovali stravične zločine u BiH, a manifestovani kroz prekrajanja granica BiH oružanim nasiljem.


















Vojna doktrina BiH


Neulaganje u odbranu, ne samo da zabrinjava već ukazuje na potrebu provođenja niza aktivnosti u BiH radi sigurnosti, ne samo u BiH već i u regiji. Na taj način BiH bi išla u korak sa susjedima i osigurala odvraćanje, kao model sprečavanja agresije na BiH, bar u formi i modelu “jačanjem vlastitih odbrambenih kapaciteta”.  Do članstva u Alijansi i mogućnosti raspolaganja drugim modelom, članom 5. Sjevernoatlanskog ugovora.


“Balkanska bezbednosna mreža” navodi i sljedeće: “Ne najmanji, ali ‘najgori’ vojni budžet ima Bosna i Hercegovina. Troškovi za odbranu od 174 miliona dolara, iznose samo 0,92 odsto BDP-a što je najmanji udeo u Evropi, ukoliko računamo zemlje koje imaju oružana snage. Struktura je najblaže rečeno nepovoljna – čak 90 odsto čine personalni troškovi, nabavke opreme, i infrastruktura samo 0,5 odsto (manje od milion dolara), a ostalo čine redovni troškovi i obuka.”


Ako uzmemo u obzir Vojnu doktrinu Bosne i Hercegovine, vidjet ćemo da su mehanizmi za odbranu njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta neadekvatni i nedostatni da bi se bilo što moglo kazati nasuprot navedenom naslovu “BiH ne kupuje oružje” i ocjeni stanja koji odslikava suštinu stvari. S druge strane, stalne opstrukcije provedbi međunarodnih obaveza BiH, a po svemu sudeći i njenog Ustava i zakona koji u konkretnom slučaju podrazumijeva i poduzimanje mjera za članstvo u NATO su faktori kojima se temeljna mogućnost za odvraćanje od, izraženih formalnih ili skrivenih namjera protiv BiH uveliko umanjuje.


Naime, u Vojoj doktrini BiH se, između ostalog, navodi: “U skladu sa Ustavom BiH i Odbrambenom politikom BiH, zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine podrazumijeva ukupnu organiziranost, pripremljenost i funkcioniranje svih snaga i subjekata za zaštitu njene teritorije. Organizacijski, zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine predstavlja skup institucija i funkcija kojima se ostvaruje unutarnja i vanjska sigurnost. Zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine se ostvaruje kroz”, pored ostalog i “odvraćanje potencijalnog agresora od preduzimanja agresije”. 


“Odvraćanje potencijalnog agresora zasniva se na efikasnosti politikoekonomskih sistema BiH, njenom ravnopravnom integrisanju u institucije i organizacije međunarodne zajednice, visokoj motivaciji oružanih snaga i naroda i pod najnepovoljnijim uslovima, adekvatno organizovanim i osposobljenim oružanim snagama, pripremljenim varijantama odbrane od agresora i ratnom savezništvu”, stoji u Vojnoj doktrini BiH.


Državne obaveze


Ima li Bosna i Hercegovina efikasan politikoekonomski sistem koji provodi međunarodne obaveze kojim je BiH deklarirala svoju namjeru za članstvo u NATO? Upućeni tvrde da nema, bar ne u željenoj i deklariranoj, ali i obavezujućoj mjeri. U Ustavu BiH u članu III (Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta), tačka 2. u dijelu stava b) se, između ostalog, navodi da će “svaki entitet pružiti svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine…”


S obzirom na ovu odredbu iz Ustava BiH, zaista se postavlja opravdano pitanje kako to da se iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska pokušavaju institucionalizirati stavovi kojima se, najblaže rečeno, usporava ispunjenje međunarodne, i kako Mladen Ivanić, bivši član Predsjedništva BiH, ističe “stvorene državne obaveze”. Ivanić je 17. decembra 2018. godine jasno istakao da je “MAP državna obaveza koja je formirana na bazi zahtjeva koji je podnio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović. To je, dakle, međunarodna obaveza koju je prihvatila i Republika Srpska”. 


Podsjetimo, Radmanović je u junu 2009. godine potpisao formalni zahtjev BiH za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP). Potom je u martu 2010. godine Nikola Špirić, tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH, predvodio delegaciju, koja je u Bruxellesu vodila razgovore s tadašnjim generalnim sekretarom NATO saveza, Andersom Fogom Rasmusenom i članovima Sjeverno atlantskog vijeća NATO-a (NAC), a tema razgovora bio je upravo napredak koji je BiH ostvarila na putu ka članstvu u NATO. Mjesec dana nakon toga Špirić je na ministarskom sastanku NATO-a u Talinu rekao kako bi “bilo značajno da BiH dobije poziv u Akcijski plan za članstvo u NATO-u (MAP)”, navodeći pri tom i da postoji “mali dio rezervi prema onome što nije urađeno“.


Sve navedene aktivnosti bile su, zapravo, i obaveza Bosne i Hercegovine definirane Zakonom o odbrani BiH u kome se, u članu 84, navodi: ”Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a.”


Aktivacija MAP-a


U Strategiji Vanjske politike BiH 2018-2023, nedvosmisleno je navedeno da “nastavak provođenja aktivnosti u odnosu na NATO ostaje prioritet institucija Bosne i Hercegovine. Prioritetne aktivnosti bit će prvenstveno usmjerene ka aktivacijii provođenju MAP-a. Aktivacija MAP-a, za koju postoji širok politički konsenzus u Bosni i Hercegovini, omogućava da svi subjekti odbrane u Bosni i Hercegovini (u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti) nastave s provođenjem aktivnosti u odnosu na NATO, koje su utvrđene Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine. Aktiviranjem MAP-a, Bosna i Hercegovina će dodatno unaprijediti svoje institucije i svoju efikasnost u domenu odbrane i sigurnosti te tako i dodatno afirmisati Bosnu i Hercegovinu kao sigurnu i poželjnu zemlju za strane investicije.”


Međutim, učestale izjave zvaničnika iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, ne potvrđuju, u najmanju ruku, opredjeljenost za provođenje definiranih obaveza. U prilog tome govore i nedavne izjave predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, bez obzira na već stvorene “državne obaveze”, i ono što stoji u Ustavu, Strategiji i Zakonu o odbrani BiH (član 84), kao i formalno artikulirana volja građana BiH za članstvom u NATO.


Podsjetimo da je Milorad Dodik još 2016. godine, govoreći o čalnstvu u Alijansi, izjavio: ”Nema NATO-a, eto šta možemo očekivati. Republika Srpska je rekla da NATO nije naš nacionalni ni državni interes. Možda smo nekada mislili, ili morali da mislimo da je to moguće, sada mislimo da nije ni fer, ni pošteno, da narod koji je bombardovan od strane NATO bude članica te organizacije.” Narodna skupština RS je 19. oktobra 2017. donijela “Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske”, koja je gotovo identičnog sadržaja kao i “Rezolucija o vojnoj neutralnosti” Republike Srbije.


U Rezoluciji se navodi kako će Republika Srpska tražiti raspisivanje referenduma u tom entitetu prije primanja Bosne i Hercegovine u članstvo u NATO-u, koordinirati sve poteze po tom pitanju sa Srbijom, te da se svi izabrani predstavnici Republike Srpske (u državnim institucijama) “obvezuju na provođenje te rezolucije”. Kada se ovome dodaju i nedavno iznešeni stavovi ambasadora Ruske Federacije u BiH Igora Kalabuhovda da je “približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u neprijateljski korak za Rusiju i jedne i druge strane”, pravo BiH na suvereno provođenje međunarodnih obaveza se direktno dovodi u pitanje direktnim mješanjem Ruske Federacije i Republike Srbije.


Sve ovo direktno utiče na opremljenost, osposobljenost, organiziranost, ali i motiviranost oružanih snaga BiH da reagiraju i odvrate sve one koji bi se odlučili na ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, a što u suštini jeste odvraćanje u vojnoj doktrini BiH. Uz to, Oružane snage Bosne i Hercegovine osuđene su, nažalost, na održavanje operativne gotovosti u minimalnim omjerima kroz donacije od stranih partnera. No, treba istaći da te donacije uključuju, uglavnom, opremu koja ima karakter dual use, a nikako savremene i moderne borbene sisteme naoružanje, kakvo nabavljaju Hrvatska i Srbija. S pravom se može postaviti pitanje kako će država BiH zaštititi svoje građane i provesti vojnu doktrinu koja ukazuje na važnost odvraćanja ako je, a po svemu sudeći jeste, spriječena da osigura osnovne pretpostavke za njeno provođenje?


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*