Žene i izbori

: Ljupko Mišeljić

“Logika medijskih napisa je sljedeća: portal dozvoljava neograničen broj tekstova, publika je zainteresovana za lagane sadržaje, lagani sadržaji nam donose klikove – ovakvi sadržaji stvaraju amalgam između politike i lakih sadržaja: publika sama očekuje i zahtijeva senzacionalizam, portal generiše i dalje isti tip sadržaja, jer im donosi novac od reklama – publika se previše ne zanima za ozbiljne sadržaje. I sve tako u krug”. Do toga: “Koja je najljepša kandidatkinja za odbornika u Skupštini grada Bijeljina”
Portal gradbijeljina.net prije nešto više od sedam dana pokrenuo je anketu: “Koja je najljepša kandidatkinja za odbornika u Skupštini grada Bijeljina”. Podsjetimo, tokom lokalnih izbora 2012. godine dnevni list Press imao je “Miss izbora 2012”. Na tu anketu reagovale su 24 organizacije civilnog društva, a Gender centar Vlade RS-a apelovao je da se prestane sa tim trendom.

U ovoj predizbornoj kampanji izbor je obuhvatio samo – Bijeljinu, ali je kontekst isti, i dalje je politički feminem i konstrukcija ženskosti svedena na fizički izgled kandidatkinja. S ključnom razlikom što je Press imao pismenu saglasnost kandidatkinja i njihovih stranaka za “izbor”, a što je i dokazao direktor Pressa Goran Rosić.

Odnos moći i balkanski muški ethos

Jasno je, i docirano u mnogim istraživanjima i zbornicima radova o fenomenu medijskog predstavljanja žena, da je osnovni postulat predstavljanja svođenje na kognitivne obrasce kojima se najlakše i najbrže prepoznaje stvarnost: žena je lijepa, osim kada nije – a tada nije ni (prava!) žena.

Prema Moranjak-Bamburać, autorici eseja “Nepodnošljiva lakoća stereotipa” objavljenog u zborniku “Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi”, ako se zdravo za gotovo uzme da proces simplificiranih kategorija jeste i samodovoljan način spoznaje, dolazimo u fazu patrijarhalne isključivosti. Autorica navodi: “Odnosi moći, prema Foucaultu, prožimaju sve sfere društvenog života i produktivna su sila koja ne podrazumijeva samo represiju, već i proizvodnju društvenih subjekata. Odnosi moći, prema ovom autoru, stvaraju režime vidljivosti i iskazivosti, odnosno omogućuju da pod tačno određenim povijesnim okolnostima nešto može biti viđeno i rečeno, pa tako i uključeno u znanstvena proučavanja.”

Mediji izvještavaju na osnovu zadatog strukturalnog okvira: kriterija novosti, važeće hijerarhije kredibiliteta, novinarske rutine i dominantnih kulturnih presupozicija. I upravo takva novinarska doxa principijelno podrazumijeva simplifikacije i generalizacije, dakle, svjesno ili nesvjesno korištenje stereotipa i manipulaciju predrasudama karakterističnih za datu kulturu. O stereotipima Moranjak-Bamburić kaže: “Stereotipi nisu štetni sami po sebi, jer su rezultat kognitivnog procesa simplifikacije i generalizacije, koji ne možemo sasvim odbaciti kao način racionalnog pristupa kompliciranoj stvarnosti. Oni su štetni zato što su povezani sa predrasudama (pristrasno i najčešće pogrešno  vrednovanje osoba ili društvenih grupa, koje se generalizira u stav, unaprijed i neutemeljeno usvojen kao ’istinita’ tvrdnja o tome kakva je ta osoba ili društvena grupa) i diskriminacijom (praksom razlikovanja, isključivanja i osporavanja prava jedne grupe na račun druge).”

Borislav Vukojević
Prema Borislavu Vukojeviću, višem asistentu na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, pojava ovakvih medijskih sadržaja posljedica je dvije činjenice. Prve, da parohijalnom i podaničkom političkom kulturom mediji grabe od politike ono što znaju da će proći kod publike (a to je shvatanje politike na površnom nivou), i druge, da se mediji služe hipersenzacionalizmom kako bi povećali status u brojnoj konkurenciji portala (iako se sličnim trikovima služe i klasični mediji).

Vukojević kaže: “Ovakvi medijski sadržaji su postojali i ranije, ali ekspanzija dostupnosti svjetske mreže je dovela do toga da portali prave tzv. ’amalgame’, tj. senzacionalističkim naslovima, clickbait trikovima i jeftinim hipersenzacionalzmom (viralnim sadržajima) nastoje povećati svoju zaradu od oglašivača. Na primjer, logika ovakvih medijskih napisa je sljedeća: portal dozvoljava neograničen broj tekstova, publika je zainteresovana za lagane sadržaje, lagani sadržaji nam donose klikove – ovakvi sadržaji stvaraju amalgam između politike i lakih sadržaja: publika sama očekuje i zahtijeva senzacionalizam, portal generiše i dalje isti tip sadržaja, jer im donosi novac od reklama – publika se previše ne zanima za ozbiljne sadržaje. I sve tako u krug.”

Nesposobniji od nesposobnijih

Ovakva simplifikacija i grabljenje pažnje građana svakako ima višestruke štetnosti. U prvom redu, tako se gradi medijski diskurs u kome posmatranje političkog feminema kroz prizmu ženstvenosti i ljepote nije degradirajući, i da u tome nema ništa loše. Međutim, Masha Durkalić, novinarka i feministička aktivistkinja, smatra da se ovakvim opskurnim inicijativama poništavaju godine rada uložene kako bi se u političkom prostoru žene počele pojavljivati kao jednake. To, prema Durkalić, treba posmatrati degradirajućim bez obzira na izbornu praksu u kojoj se bitka između kvaliteta političkih subjekata i njihovih programa svodi na borbu u kojoj snage odmjeravaju “nesposobniji od nesposobnijih”.

“Šovinizam i seksizam ni u kojem slučaju nisu zabavni, osim onima koji ih pro(iz)vode. U bh. društvu se ženama svakodnevno daje do znanja, manje ili više otvoreno, da ih se posmatra i procjenjuje kroz njihova tijela. Politike tijela tako ne moraju biti institucionalizirane, jer sasvim uspješno žive i kroz prakse obrazovnih institucija, ponude tržnih centara, mogućnosti društvenih mreža, itd. A žive i kroz ideje tog portala koji je prvo nanio veliku štetu imidžu ovih političarki koje je bestidno iskoristio za kupljenje lajkova, a onda i mogućnostima ostvarivanja jednakosti i poštivanja, u ionako prljavoj političkoj igri, na koju su (i) žene osuđene”, smatra Durkalić.

Masha Durkalić
Ipak, ono što Durkalić najviše iznenađuje je šutnja samih kandidatkinja o ovim inicijativama, za koju smatra da se stapa sa svakom drugom vrstom šutnje koju žene nastavljaju prakticirati tokom predizbornih kampanja i političkih procesa. Žena u politici je ionako malo, a kada je ovakav opskurni izbor ljepote jedna od rijetkih prilika kada ih vidimo (jer ih na plakatima sigurno ne vidimo), vrijednost njihovog prisustva u političkim procesima, po Durkalić, drastično se smanjuje.

“Posmatranje žena kroz njihov fizički izgled jedan je od temeljnih postulata patrijarhata, koji ženama stoljećima propisuje izgled, ponašanje i vjerovanje. Patrijarhat u 21. stoljeću u svilenim rukavicama uspijeva to i dalje raditi, pa tako i kroz ovu inicijativu. Svaki glas koji ode za ljepotu neke od ovih kandidatkinja, ide protiv njihovog potencijalnog političkog angažmana. Svaki od tih glasova oslikat će ideju da one, čak i ako se nađu u Skupštini grada Bijeljina, tu mogu biti samo ljepuškaste ikebane čiji je jedini zadatak da ’izgledaju”. Svaki od tih glasova dokazat će da se od žena u politici i ne očekuje više od toga nego da poziraju za predizborne plakate, a potom, ako budu izabrane, slušaju naredbe svojih stranačkih šefova”, zaključuje Durkalić.

Politika klimanja glavom

Jednak uklon prema svođenju političke participacije žena na (“klimoglavačku”) praksu izabranih političarki u parlamentima i vijećima u odnosu na ono što im kažu stranački šefovi ima još jedna novinarka, Maja Abadžija, kojoj inicijativa portala gradbijeljina.net “nije nikakvo izneneđanje“. Prema njenom mišljenju, promatranje političarki isključivo kroz vanjštinu, što uključuje i ismijavanje zbog fizičkog izgleda, spada u isti koš kao i pitanje “kako je pomirila porodicu i karijeru”, te “šta je obukla za posao”. To predstavlja, smatra Abadžija, ne samo odraz domaće nedorasle političke zbilje, nego i refleks vizuelne konzumerističke kulture koju živimo u saglasku sa, još uvijek žilavim, patrijarhalnim predrasudama.

“Ovakav odnos prema kandidatkinjama (pitanje je – da li uz njihovo odobrenje) samo je slika i prilika onog što se događa u tzv. ’nevidljivoj’ političkoj kampanji gdje se žene stavljaju na izborne liste samo da bi se popunio procenat koji zahtijeva CIK, pa tako stranački funkcioneri obilaze porodične kuće i nude ženama kandidaturu uz argumente ’dok za tebe glasaju prijateljice i familija, eto te u općinskom vijeću’, i kako ’200  KM naknade za vijećnike nisu naodmet’. Uz kobni nedostatak demokratske kulture i političke pismenosti, još uvijek se nismo osvijestili kako je ponižavajuće da na ženu gledamo, prije svega, kao vizuelnu pojavu, a ne kao subjekta sa kompetencijama, znanjima i vještinama”, navodi Abaždija.
“Način na koji politički lideri percipiraju svoje kolegice na posljednjim mjestima izbornih listi, jednak je načinu na koji portali biraju misicu izbora, nerijetko i dalje u muškom rodu nazivajući ih kandidatom umjesto kandidatkinjom. Ispravite me ako griješim, ali se ne sjećam da su se i same žene bunile protiv takvog tretmana i da su ženske nevladine organizacije žestoko reagovale, osim što su sa kutlača ilustracijama pozivale na veću zastupljenost žena u političkom životu”
Nedostatak odgovornosti pojedinih medija koji, umjesto da odgajaju demokratstu svijest građana i obrazlože važnost lokalnih izbora, i koji nastoje lijepim licima tek priviću profitabilne klikove, prema Abadžiji, drugi je bitan segment dominantnog diskursa predstavljanja žena. “Najgore od svega je to što cijela ’akcija’ djeluje nevino i zabavno, a zapravo je vrlo degradirajuća. I za birača i za kandidatkinje koje se ’takmiče’”, smatra Abadžija.

(Ne)postojeći pravni lijek

Ovaj fenomen tretiran je i u pravnom sistemu BiH, odnosno obuhvaćen je zakonskim rješenjima. U Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH garantuje se pravo pristupa medijima bez obzira na spol, ali i navodi zabrana javnog prikazivanja i predstavljanja bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način s ozbirom na spol, te ističe dužnost medija da kroz programske koncepte razvijaju svijest o ravnopravnosti polova. Ove zakonske obaveze se odnose na sve medijske promocije, javne nastupe, kao i na javne prezentacije kandidata i kandidatkinja tokom izborne kampanje, te prilikom kreiranja programskih šema i sadržaja vezanih za izbore i izborni proces. Provođenje Zakona dužna je pratiti Agencija za ravnopravnost spolova BiH.
Suzana Sekulović Kadirić

Suzana Sekulović Kadirić bavi se psihologijom razvoja i jačanjem individualizma u švedskoj tvrtki Effektivo koja se bavi i jačanjem  liderstva i razvojem komunikacije i političke kulture u Švedskoj. Za Avangardu kaže: “Ono što je čudno to je da je pogled na ženska prava u BiH nazadovao, dok se muškarci prikazuju u sasvom drugom svjetlu, što je ispod svake kritike. Reakcija na ovaj slučaj je u rukama žena, koje i imaju moć promjene ove situacije. Ovaj i druge slične fenomene žene mogu koristiti upravo za gradnju novog političkog položaja žena, s akcentom na ekonomsku i političku nejednakost. One društvo moraju vratiti u normalne okvire civilizacije i kroz poglede na ovo pitanje, ali i kroz osamostaljivanje i veći uticaj u kako politici, tako i u privredi, i u svim forumima gdje se donose odluke.”

Sekulović Kadirić smatra da se ovaj fenomen može iskoristiti kao političko “oružje”, ali tek nakon reakcije žena, kroz njihovo “traženje pravne zadovoljštine”, jer samo se tako može mjenjati dominantni diskurs medijskog predstavljanja koji, u mnogome, zavisi i od školstva i naobrazbe kroz koje ravnopravnost postoji napismeno.

S druge strane, novinarka i urednica Kristina Ljevak, smatra da u kontekstu medijskog izvještavanja, ne možemo očekivati da izbori, i ono što ih prati, budu bitno drugačiji od ukupnih društvenih i političkih neprilika: “Način prezentacije žene u medijima, bilo da je riječ o tekstovima koji nas upućuju na to kako da budemo ljepše, bolje, prpošne ženice ili reklamnih poruka koje nas stavljaju u nišu žena, majki, kraljica, obavljačica reprodukcije, konstatna su i kalup koji je čvrsto zacementirao patrijarhat.”

Kristina Ljevak
“Način na koji politički lideri percipiraju svoje kolegice na posljednjim mjestima izbornih listi, jednak je načinu na koji portali biraju misicu izbora, nerijetko i dalje u muškom rodu nazivajući ih kandidatom umjesto kandidatkinjom. Ispravite me ako griješim, ali se ne sjećam da su se i same žene bunile protiv takvog tretmana i da su ženske nevladine organizacije žestoko reagovale, osim što su sa kutlača ilustracijama pozivale na veću zastupljenost žena u političkom životu. Žene na liste dolaze zbog nužnosti i Izbornog zakona. Obećavaju im se nakon izbora, zauzvrat, radna mjesta. Niko od njih, pa ni one same, ne očekuju aktivniji angažman na pozicijama odlučivanja. Pristaju da glasaju u ime partije protiv zakona o vještački potpomognutoj oplodnji, naprimjer. Šta je to u praksi drugačije od online mis izbora?”, ističe Ljevak koja smatra da se postojeća praksa može promijeniti jedino krenuvši od vlastitog (medijskog) dvorišta i vlastitih odluka novinara i urednika da (ne) budu dio tog jednokratnog žutila. Takva se promjena može desiti, po Ljevakovoj, samo ako se promoviraju vrijednosti koje to jesu i to po opštim principima, a ne po “principima kapitala i patrijarhata koji su dva brata rođena”.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*