Šta učimo našu djecu o prošlosti?

Piše: Dženana Karup Druško

Bilo je to ratne 1995. godine kad sam, vraćajući se odnekud s terena (više se ne i sjećam odakle, a i nije bitno za ovu priču) zaglavila u Kaknju, čekajući bilo kakav prevoz za Sarajevo (koje je bilo pod opsadom srpskih snaga). U to vrijeme sam bila mladi novinar i putovala sam sama, s ruksamom na leđima, snalazeći se kako znam i umijem, i za prevoz i za spavanje. Taj boravak u Kaknju će mi ostati u sjećanju jer sam ostala bez ijedne marke, a kako sam, koliko se sjećam, bila prvi put u Kaknju nisam imala pojma ni gdje ću spavati.

Grad je bio pun vojske i izbjeglica. Jedna od mojih najvećih vrlina, na koju sam vrlo ponosna, jeste da volim ljude, volim pričati sa njima i kad moram i kad ne moram. Tako sam u nekom razgovoru saznala da u Kaknju ima i prognanih Fočaka, među njima Mula Duspara, mislim da se tako zvala žena, s dvije kćerke. Sjećala sam se da smo u Foči bili u komšiluku, u Donjem polju. Otišla sam im na vrata, ne znam da sam ikad do tada riječ progovorila sa njima, ali naravno primili su me srdačno i u kuću i na spavanje. Prošlo je puno godina, ali sam sigurna da bi većina mojih Fočaka i danas tako reagirala.


Prvi mudžahedin


Raspitivala sam se oko prevoza za Sarajevo, ništa, i skontam da, kad sam već zaglavila, bar probam prikupiti materijal za neku priču. U to vrijeme u Kaknju su bile i jedna jedinica Gardijske brigade i Crni labudovi. Ovi zadnji nisu bili iz Sarajeva i malo sam o njima znala, osim što sam čula za njih. Gardijska brigada je formirana u Sarajevu i u njoj je bilo puno boraca koje sam poznavala i zato sam prvo tamo otišla. Iako nisam zatekla nikog poznatog zadržali su me na ručku. Kuhar mi je dao tanjir na kome je bilo nešto riže i dva (prozirna) kruga nekog (užasnog) nareska. Sjećam se koliko su mi teško ti zalogaji išli niz grlo, jer je, stvarno, bilo neukusno. Ali jeli su svi isto, a sjedila sam s oficirima, pa sam jela i ja. Rat je. Ako valja borcima, valja i meni.


Pričali su mi kako su se nekoliko noći prije neki od njih napili nakon povratka iz akcije s Vozuće. Uspješna vojna akcija, spojena slobodna teritorija, taj džep napokon presječen, a neprijatelj nakon godina koliko je tu bio ukopan natjeran u bijeg. Tako se tada govorilo i nema nikakvog razloga da se i danas govori drugačije. Ovo su bili gradski momci koji su se borili za svoju zemlju. Mnogi od njih su za to dali svoje živote. A ta akcija je nakon dugo, dugo vremena bila jedna od najboljih vojnih akcija. I napokon svima nama na ponos, jer smo do tada godinama slušali kako neprijatelj zauzima teritorije, progoni ljude, ubija, pali, ruši, siluje, zatvara u logore..., naši borci su se samo branili, uspjeh je bio ako se srpske snage zaustave u novom prodoru. Teška su to vremena bila.


Ali, da se vratimo na tu noć kad se slavila uspješna vojna akcija, a malo je tih dana bilo razloga za slavlje. U Kaknju su, kako rekoh, u to vrijeme bili stacionirani i Crni labudovi. Još jedna jedinica Armije RBiH koja je učestvovala u oslobađanju Vozuće, ali sušta suprotnost gardistima. Labudovi su bili okrenuti religiji i, naravno, nisu pili. Kad su tu noć neki labudovi sreli neke pijane gardiste došlo je do tuče, pa ih se onda još priključilo, i izbila masovna tuča na sred ulice... Na kraju je vojna policija došla i sve ih pokupila. Pričali su mi to gardisti uz smijeh, kao dobru šalu na svoj račun, objašnjavajući kako su svi završili zajedno u kamionu, i oni i labudovi. 


Koliko se sjećam jedna od reportaža koje sam tada donijela sa terena bila je i ta oko oslobađnja Vozuće i šta je to strateški tada značilo za nas. 


Kako i dalje nisam imala prevoza odlučila sam da odem i do jedinice Crni labudovi. Dolazile su i do nas u Danima priče o toj jedinici, da su hrabri borci... I tako se nađem pred vratima kuće za koju su mi rekli da je štab Crnih labudova. Pokucam. Otvorio mi je čovjek duge kose i duge brade. Ustuknula sam, jer u mojoj, percepciji jedne Fočanke to je imidž koji su svojevremeno njegovali četnici Draže Mihailovića. Objasnio mi je da je došao iz Odreda El Mudžahid jer mu nisu dali da sluša muziku. To je bio moj prvi susret s nekim mudžahedinom. Unutra, zatekla sam Seada Numanovića, koji mi se predstavio kao, koliko se sjećam PR jedinice, rekao mi da uči engleski i objasnio da se do njihovog komandanta ne može bez prethodne najave. Nisam je imala, i tako nikad i nisam upoznala komandanta Crnih labudova.


U Bočinji


Nakon rata, već negdje 1997, 1998. puno sam pisala o jedinici El Mudžahid i njihovom „ratovanju“ u Bosni. Pisala sam kako su došli, odakle, ko su bile njihove veze... Bila je puno tekstova o tome u Danima, kritičkih tekstova protiv te jedinice i njenih pripadnika koji su pokušali nametnuti neka svoja (vjerska) pravila Bošnjacima. A pisala sam i o Bočinji, posljednjem uporištu pripadnika ove jedinice. Sjećam se da su me dočekali s Danima raširenim na stolu u kojima su bili moji tekstovi u kojima sam pisala negativno o njima. A sjećam se i da sam bila pokrivena, jer je to bio jedini uslov da me prime u Bočinji. Vrijedilo je, jer mi je to bila prva naslovna strana u Danima, što se ne može ni sa čim porediti, a i sama ta reportaža je bila ekskluziva sama po sebi jer novinarima nije bio dozvoljen ulazak u Bočinju, čak ni tadašnjem SFOR-u. 


Nakon haških presuda, u kojima su se vrlo detaljno dokumentirali i zločini Odreda El Mudžahid i to u nekoliko predmeta, dokazano je da ta jedinica nije bila u sistemu komandovanja. Uostalom, naredbom Generalštaba ARBiH rasformirana je još u ratu. Govoreći iz ove perspektive možda se moglo bolje i više, smještajući sve to u kontekst ne smije se zaboraviti da su to bile najteže ratne godine za nas: s jedne strane napadnuti od srpskih snaga, s druge strane od hrvatskih, a ne treba zaboraviti ni Fikreta Abdića koji je u dogovoru s Miloševićem i Tuđmanom pravio „svoju“ autonomiju u Bosanskoj Krajini. Tako gledano jasno je da je samo luđačka hrabrost naših boraca, ali i većine komandanata Armije RBiH spasila da u BiH ne dođe do još većeg egzodusa, spasila i dio teritorije i veći dio naroda. Bili smo tada i pod embargom.


Pisalo se puno i o zločinima nad Srbima u Vozući. I to je dokumentirano u Haagu, a Dani i Slobodna Bosna su objavljivali te dokumente, kao i neki drugi mediji. Nakon tih haških procesa nije bilo više nikakvog profesionalnog izazova pisati o tome, lokalna pravosuđa su trebala procesuirati počinioce zločina u Vozući, koje sve i da je htio niko nije mogao negirati, jer su o tome objavljeni i vrlo uznemirujući snimci.  Sjećam se i kad je kolega iz Dana prvi put pisao o tim zločinima, kad se saznalo za njih, da sam mu tada rekla da sam ja pisala o oslobađanju Vozuće. Ali to je bila zdrava sredina, ta redakcija Dana, pa smo se mogli i šaliti na račun toga, ali i pisati s kontekstom i o  jednom i o drugom. Imaju negdje svi ti tekstovi. 


Šta se zna, a šta se „podrazumijeva“


Otkud sad ovo sjećanje iz 1994. i potreba da pišem o tome? Godinama pratim kako se nameću razni narativi o ratu u BiH, osim jednog - onoga utvrđenog u Haagu. Godinama se u tim narativima ponavlja i ponavlja kako su sve strane u ratu u BiH učestvovale u sukobima, kako su svi za to podjednako krivi jer se nije znalo ko s kim ratuje (znalo se, itekako se znalo), kako su svi činili zločine, sve strane, dakle svi su podjednako ratni zločinci. 


Taj narativ je toliko općeprihvaćen da danas, toliko godina nakon rata, i neki pojedinci koji jesu upućeni u dešavanja, to prihvataju i ukoliko pričaju, npr. o opsadi Sarajeva imaju potrebu da se ograde i kažu: ali da, i u opsjednutom Sarajevu je bilo zločina, ubijani su Srbi. Na jednom sastanku kad je Dukić (savez logoraša RS) po ko zna koji put ponavljao da je rat počeo u Sarajevu i nekakve desetine „logora“, predložila sam mu da, sve drugo gurnemo u stranu, počnemo napokon utvrđivati šta se desilo u Sarajevu i da jednom za svagda završimo tu priču. Nije pristao, kao što, koliko sam čula nije pristao ni da svjedoči u predmetu Centralni zatvor. Zanimljivo. Ali i logično, kako bi onda ponavljao i okolo pričao svoje priče. Iskreno, jedno s drugim nema nikakve veze, osim ukoliko ne želiš sve to izjednačavati. Većina neupućenih reći će: u čemu je problem, sve žrtve su iste?


Žrtve jesu, ali ne i okolnosti njihovog stradanja, ne kontekst u kome je počinjen zločin nad njima. A danas se uporno negira, ali i prešućuje, upravo to: i okolnosti i kontekst. Misli li neko da su tužitelji i sudije haškog tribunala slučajno utvrđivali te okolnosti i kontekst sukoba u BiH, kontekst u kome su počinjeni najstravičniji zločini? Može li se izjednačiti zatvaranje Bošnjaka u Sanskom Mostu, njihova kategorizacija u tri grupe, ukratko SVI Bošnjaci i Hrvati, ali prvo ugledni, direktori, intelektualci, pa onda i svi ostali, i njihovo zatvaranje u masovne logore gdje su preživjeli stravične zločine, sa postojanjem pojedinačnih mjesta zatvaranja iza kojih nije stajao nikakav plan niti politika? Može li se porediti sistemsko, plansko, masovno silovanje djevojčica, djevojaka, žena pa i starica u Foči i Višegradu s pojedinačnim slučajevima silovanja? Ne može. Kao što se ne može porediti agresor i žrtva. A uz sva negiranja zna se, i dokazano je u Haaagu, i ko je bio agresor i ko je bio žrtva, i to se ne može izjednačavati, bez obzira što se 1995. u Daytonu nije znalo ko su gubitnici a ko pobjednici rata u BiH. Ili, da li iko danas spominje zašto Karadžić, recimo, nije bio u Daytonu?


Da li su u pravu oni koji govore: pa to se zna, podrazumijeva se, presuđeno je u Haagu, zašto to ponavljati. Koliko se zna i koliko se podrazumijeva (a o presudama neću ni da govorim, jer je samo mala grupa zainteresiranih upoznata s onim što je Haag zaista utvrdio) navest ću primjer iz svoje kuće. 


Kako se ovih dana puno u medijima govorilo o presudi Mahmuljinu, a spominjala se i Vozuća, u jednom trenutku dok smo gledali neki dnevnik moja kćerka, odrasla djevojka, rođena nakon rata, nezainteresirano je naišla i prokomentirala: „Opet to“. Pitala sam: šta, rekla mi je: „Pa ta Vozuća, već sam sve pročitala na portalima“. Pitala sam zna li uopće gdje je Vozuća i šta se tamo dešavalo, naravno da je odgovorila da nema pojma, ali je ponosno rekla da zna da je taj neki osuđen jer su pobijeni neki Srbi. 


Nemam joj šta prigovoriti, u suštini je dobro parafrazirala ono što su pisali mediji. I u suštini je ona savršen primjer kako mi njegujemo kulturu sjećanja, jer sam sigurna da je u bar 90 odsto kuća isto, uz uvijet da su mladi i primjetili informaciju o toj nekoj Vozući jer im je dosta riječi mržnje koje slušaju i priča o prošlosti. Ali, kakvih priča? Zašto bi bilo negiranje ili umanjivanje nekog zločina ukoliko se smjesti u kontekst? Bar sam toliko naučila iz haške prakse. 


Briljantne vojne operacije Armije RBiH


Dok s jedne strane mediji prenose sve izjave Dodika, i ostalih, uz druge vrlo smišljene i ozbiljne akcije, podržane i od inteletualaca i od medija, zatim pišu o presudama tako kako pišu, samo bih pitala koliko svi mi, a posebno naša djeca znaju, na primjer, kako je zaustavljena i razbijena operacija Pauk? To je jedna od najbriljantnijih vojnih akcija u kojoj je Peti korpus na čelu s komandantom Atifom Dudakovićem do nogu potukao čak četiri armije: Vojsku Jugoslavije, Vojsku Republike Srpske, Vojsku Republike Srpske Krajine i Vojsku Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića. To je pobjeda zbog koje svi možemo biti ponosni, na naše borce i komandante, vrhunske vojne stratege. Zar treba da spustimo glavu kad na to neko odgovori protutvrdnjom: Dudaković je zločinac! Jesmo li zaboravili koliko smo svi bili ponosni na njega? Smijemo li uopće o tome govoriti, a da ne budemoo optuženi da branimo „svoje zločince“?! 


Da li naša javnost išta zna o velikoj pobjedi Petog korpusa u kojoj je uništena operacija Pauk? Da li naša djeca išta znaju o tome? Uče li ko je i kako branio svoju zemlju? Uče li ko su bili agresori? A sve je to utvrđeno u Haagu. I sad to sve treba pobrisati, uništiti, zaboraviti. I nisu zato krivi samo političari. Svi smo krivi zbog prihvatanja bilo kakve relativizacije, zbog potrebe da se ograđujemo (da ne kažem branimo) kad govorimo o stravičnim zločinima i da ih relativiziramo navođenjem i „naših“, pa čak i ja to mjestimično radim u ovom tekstu.  Jesu li Jevreji stradali u holokaustu? Je li bilo zločina od strane saveznika nad Nijemcima? Neću se ni potruditi da dalje pišem o tome, jer nikome ne pada na pamet da danas to dovodi u vezu, ili u istu ravan, da ne kažem izjednačava.


Ko danas išta zna o jednoj od najboljih vojnih akcija u kojoj je oslobađan Kupres? Operaciji Tigar? Odbrani Tuzle? Bitkama za Goražde? Tešanj? Mostar? Komadiće slobodne teritorije Brčkog? Borbama za Koridor, a da to nisu izjave i srpska propaganda o „najuspješnijoj vojnoj operaciji srpskih snaga“, i zašto je on bio važan? Mogla bih tako u nedogled. Ništa o tome ne znaju naša djeca, a malo o tome znaju i mnogi drugi u BiH. Ne pamtimo i zaboravljamo. 


A trebalo bi da pamtimo. I da ne optužujemo jedni druge što nije tako, nego da pomognemo jedni drugima da znamo. Trebalo bi zbog svih onih koji su dali svoje živote za ovu zemlju. Trebalo bi zbog svih onih Fočaka, Višegrađana, Krajišnika, Mostaraca, ljudi iz Bosanskog Šamca, Brčkog... koji su bili žrtve samo zato što nisu bili Srbi. 


Treba zbog naše djece koja moraju znati da je Bosna i Hercegovina bila žrtva dvije agresije, dva plana, s jedne strane o Velikoj Srbiji, s druge strane o Velikoj Hrvatskoj. Historija pamti. Ostat će zapamćene presude, one, ipak, znače. Ali pamtimo i mi. Ne kako bi nosili u sebi mržnju i želju za osvetom, nego kako se to nikad ne bi ponovilo. Pogotovo ne našoj djeci.


I na kraju, pretpostavljajući da će se naći neki „eksperti“ koji će me kritikovati zbog moje „radikalnosti“, jer su „sve žrtve iste“, podsjetit ću da već godinama o ratnim zločinima pričam i pišem isključivo na osnovu haških presuda, podsjetit ću i da o zločinima nad Srbima i Hrvatima znam također puno više od mnogih i da sam pisala o tome godinama. Prestala sam, ne zbog žrtava koje zaslužuju pravdu i u to čvrsto vjerujem, nego zbog onih koji su moje tekstove počeli koristiti kao argumente koji dokazuju da su i Bošnjaci činili zločine, dok sam istovremeno svjedočila negiranju haških presuda. Nastavit ću pisati o tome kad se priznaju haške presude, dese procesi suočavanja s prošlošću i katarza. Bez toga nema  pomirenja.


P.S. Da se vratim na početak priče i na to kako sam na kraju ipak došla u Sarajevo. Nakon nekoliko dana mog boravka u Kaknju saznala sam da je smjena vojske i da će autobusi ići za Sarajevo. Ovaj put zaglavili smo na Igmanu jer je krenulo veliko granatiranje. Satima smo sjedili u tom autobusu. Bila sam gladna. Ništa nisam imala. Vojnik, koji je sjedio ispred mene izvadio je hljeb i paštetu iz ruksaka, komentirajući: „Lijepo je meni moja mama uvijek govorila, nikad na put bez hrane“, na šta smo se svi nasmijali. Hljeb je kružio u krug, lomili smo komade i umakali u tu konzervu. Malo mi je kad nešto bilo slađe. I od tada, nikad na put bez hrane. Sad se, srećom, ima.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*