Ko su predstavnici “međunarodne zajednice” koji blokiraju korištenje bonskih ovlasti a time i provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini?

Piše: Dženana Karup Druško

S obzirom da (javno) genocid u BiH negiraju Republika Srpska, Srbija i Ruska Federacija, te da je Ruska Federacija zaustavila usvajanje rezolucije o genocidu u UN-u (koju je pokrenula Velika Britanija), kao i da zaustavlja sve odluke koje se tiču napretka BiH na sjednicama PIC-a, znači li to da je, ustvari, Ruska Federacija ta koja, štiteći interese Srbije i Republike Srpske, blokira rad visokog predstavnika u BiH, pa i nametanje zakona o zabrani negiranja genocida? Ukoliko je Ruska Federacija uzrok tome, da li onda građani Bosne i Hercegovine treba da shvate kako odluke UN-a i stavovi PIC-a nemaju nikakvu snagu, nego da politiku međunarodne zajednice u BiH vodi Ruska Federacija?

11. jula 2020. godine više od 40 svjetskih državnika video obraćanjima u Srebrenici je poslalo svoje poruke povodom 25. godišnjice od počinjenog genocida. Odajući poštovanje žrtvama svi su bili složni da se genocid više nikada i nikome ne smije ponoviti.


Među državnicima koji su poslali svoje poruke, jasno iznoseći svoje stavove o počinjenom genocidu, bili su predstavnici UN-a, Evropske unije, država koje su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIC-a, zemalja članica Kvinte…, svi oni koji su i devedesetih osuđivali zločine u Bosni i Hercegovini, oni koji su proglasili “zaštićene zone UN-a” u BiH među kojima i Srebrenicu u kojoj je nakon toga počinjen genocid.   


Istovremeno, u Evropskoj uniji i Ujedinjenim nacijama na desetine je izvještaja (koji u ladicama odgovornih skupljaju prašinu) o negiranju presuda međunarodnih sudova, negiranju genocida, glorifikaciji ratnih zločinaca, zaštiti ratnih zločinaca (u Hrvatskoj koja je članica EU i u Srbiji), zločincima (presuđenim) koji su dio političkih upravljačkih elita, blokiranju i neprovođenju odluka Vijeća sigurnosti UN-a i EU… što sve ozbiljno narušava mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini i stvara pretpostavke za novi genocid. Među tim brojnim izvještajima su i izvještaji predsjednika MKSJ/MICT i glavnog haškog tužitelja, ali i izvještaji visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. 


Da je 11. jula 2020. svjetskim državnicima koji su slali svoje poruke u Srebrenici neko postavio pitanje: da li visoki predstavnik u BiH treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, s obzirom da ga zastupnici iz Republike Srpske blokiraju već godinama, nema nikakvih sumnji, s obzirom na ono što su govorili, da bi Valentin Inzko dobio njihovu potpunu podršku da to uradi. No, zašto onda nemamo taj zakon, ali imamo, recimo, dvije “međunarodne” komisije od kojih je jedna, i pored svih presuda međunarodnih sudova, zadužena za “istraživanje” o Srebrenici, a svoj posao okončava zaključkom da u Srebrenici nije bio genocid.  


Visoki predstavnik, čiji mandat je jasan po Dejtonskom mirovnom sporazumu, rezolucijama UN-a i odlukama PIC-a svoj rad je sveo na slanje periodičnih izvještaja. I dok s jedne strane postoje zvanični dokumenti koji ga obavezuju da i on radi na ispunjavanju “obećanja o boljoj budućnosti za građane BiH” (na šta poziva predstavnike međunarodne zajednice), odnosno na provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz bonske ovlasti, s druge strane Valentin Inzko svoj (ne)rad objašnjava time da “ne postoji klima u međunarodnoj zajednici” za korištenje bonskih ovlasti, da je “prošlo vrijeme nametanja nekih odluka sa strane”, te da su građani ti koji na izborima imaju ovlaštenja da smjenjuju domaće političare, prebacujući time svoju odgovornost na lokalne političare, ali i na građane. No, upravo Inzko sam sebe demantira izvještajima koje podnosi UN-u u kojima jasno i precizno ukazuje na probleme u BiH I krivce, ali i svojim obećanjem datim građanima da će on, ukoliko se domaći političari ne dogovore, nametnuti zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida.


Preuzimajući na sebe tu obavezu, uz poruke svjetskih državnika (koje pominjemo na početku teksta), te mandat i ovlasti koje Valentin Inzko kao visoki predstavnik ima u BiH, dužan je neke odgovore građanima BiH. Odgovore koji neće iskazivati “zabrinutost” zbog koje se u BiH već pričaju vicevi, a pojedini političari na čelu s Miloradom Dodikom ismijavaju i vrijeđaju i visokog predstavnika i druge međunarodne organizacije u BiH. Odgovore koji će pokazati da visoki predstavnik u BiH poštuje sve ono zbog čega kritikuje lokalne političare, odnosno radi u skladu sa svojim mandatom i obavezama koje mu daje Dejtonski mirovni sporazum, ali i drugi međunarodni dokumenti koji konkretno određuju prava i obaveze visokog predstavnika u BiH.


Građanima Bosne i Hercegovine Valentin Inzko, visoki predstavnik, obavezan je dati sljedeće odgovore: 


1. Ko su ti predstavnici “međunarodne zajednice” koji blokiraju korištenje bonskih ovlasti a time i provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je obaveza visokog predstavnika? Koje države to podržavaju? Da li su to i neki svjetski državnici koji su poslali svoje poruke povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici? Ako jesu, koji? Ako nisu, ko onda blokira nametanje zakona o negiranju genocida u BiH? Je li to Visoki predstavnik?


2. S obzirom da (javno) genocid u BiH negiraju Republika Srpska, Srbija i Ruska Federacija, te da je Ruska Federacija zaustavila usvajanje rezolucije o genocidu u UN-u (koju je pokrenula Velika Britanija), kao i da zaustavlja sve odluke koje se tiču napretka BiH na sjednicama PIC-a, znači li to da je, ustvari, Ruska Federacija ta koja, štiteći interese Srbije i Republike Srpske, blokira rad visokog predstavnika, pa i nametanje zakona o zabrani negiranja genocida? Uz podršku Kine?


3. Kako je visoki predstavnik, koga imenuje UN, dozvoljavajući negiranje međunarodnih presuda UN-ovih sudova, dozvolio formiranje dvije (“međunarodne”) komisije u Republici Srpskoj (za Srebrenicu i opsadu Sarajeva, iako su upravo Sarajevo i Srebrenica najbolje dokumentirani predmeti u MKSJ s hiljadama stranica dokaza i izjava i pravosnažnim presudama), a kojima je cilj upravo pobiti presude sudova u Haagu, dok se istovremeno ne nameće zakon kojim bi se (pravno) zaštitilo naslijeđe UN-ovih sudova? Postoji li veza između postojanja i rada te dvije negatorske komisije i neusvajanja zakona o zabrani negiranja genocida? 


4. Da li visoki predstavnik nedonošenjem zakona o zabrani negiranja genocida građanima BiH poručuje da Srbija (i Republika Srpska), uz Rusku Federaciju i Kinu imaju i saveznike među državnicima koji su govorili povodom 25. godišnjice od počinjenog genocida? Ili možda i od samog visokog predstavnika? (Licemjerno je da pred obilježavanje 25. godišnjice visoki predstavnik sugerira majkama Srebrenice da obilaze zapadne ambasade i traže da njemu daju podršku za nametanje zakona o zabrani negiranja.)


5. Ukoliko je Ruska Federacija uzrok nedonošenja zakona o zabrani negiranja genocida, da li onda građani treba da shvate kako odluke UN-a i stavovi PIC-a nemaju nikakvu snagu, nego da politiku međunarodne zajednice u BiH vodi Ruska Federacija? Kakva se poruka time šalje građanima BiH, ali i Srbiji i Republici Srpskoj koje je Međunarodni sud pravde proglasio krivcima zbog počinjenog genocida i za nekažnjavanje i nesprečavanje genocida, po prvi put u istoriji međunarodnog prava? Da Srbija i Republika Srpska to mogu ponoviti učiniti bez posljedica? 


6. Kakva se poruka šalje dozvoljavanjem negiranja presuda MKSJ Srbiji i Hrvatskoj, pogotovo što je Hrvatska članica Evropske unije – da se ne treba poštovati međunarodno pravo? Da li upravo takvim ponašanjem, kako visoki predstavnik kaže “međunarodne zajednice”, Srbija i Republika Srpska dobijaju podršku u svom negiranju? 


7. Je li prebacivanje odgovornosti na “međunarodnu zajednicu” ustvari pravljenje ustupaka Ruskoj Federaciji? 


Ako je glavni razlog za neprovođenje bonskih ovlasti to što “ne postoji klima u međunarodnoj zajednici”, kako je Valentin Inzko izjavio, da li to znači da su nezvanični stavovi (fiktivne) međunarodne zajednice (što uostalom konkretno ništa ne znači) po međunarodnom pravu stariji i jači od zvaničnih dokumenata UN-a, Evropske unije, SAD-a, odnosno PIC-a? Upravo zbog toga Inzko mora javno izaći i reći zašto neće, ne može, ne smije, ne smatra za potrebno da nametne zakon o zabrani negiranja genocida i zašto je dozvolio rad dvije negatorske komisije. Pri tome, odgovornost za to ne smije prebacivati na zastupnike u parlamentu BiH, odnosno pokrivajući se parlamentarnom procedurom štiti negatore koji zloupotrebljavaju Dejtonski mirovni sporazum, blokiraju usvajanje zakona u parlamentu, ili da nas informira o tome kako Republika Srpska ima pravo na formiranje (negatorskih) komisija shodno Dejtonskom sporazumu, što uostalom i nije baš tačno.


Bez obzira na to što visoki predstavnik odgovornost prebacuje i na “međunarodnu zajednicu” i na lokalne političare, činjenica je da je velika odgovornost upravo na njemu, možda čak i veća nego na svima drugima. Osim poštivanja međunarodnih dokumenata i međunarodnog prava radi se i o jasnim pitanjima etike, morala i savjesti. Nešto što Valentin Inzko voli isticati kad govori o svojoj zemlji i svojim sugrađanima.


No, podjednako kao njegovi sugrađani i građani BiH imaju ista prava. I to im garantiraju i međunarodno pravo i međunarodni dokumenti, među kojima i Dejtonski mirovni sporazum, a upravo visoki predstavnik zadužen je da se on sa svim svojim aneksima u BiH poštuje i provodi. Zbog toga bi se visoki predstavnik morao izdići iznad dnevnih politika bh. političara, i pokazati im upravo svojim primjerom šta znači poštivanje međunarodnih standarda zapadne civilizacije, a što nema apsolutno nikakve veze ni s “političkim Sarajevom” ni s negatorima iz Republike Srpske, nego s građanima Bosne i Hercegovine i njihovim pravima na pravo i pravdu. 


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi