Kinesko-rusko strateško partnerstvo u kontekstu Balkana

Piše: Dženana Karup Druško

Misli li neko da na Balkanu nisu u vezi jačanje ruskog i kineskog prisustva s opadanjem ljudskih prava, gušenjem medijskih sloboda, jačanjem autokratije, korupcije i narušavanjem sigurnosti, a time i stagniranje evropskih i atlanskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Nakon dugogodišnjeg čekanja da postanu ravnopravni članovi evropske porodice, ili NATO-a, građanima se nude (ili bi preciznije bilo reći nameću) alternative onih koji se predstavljaju kao prijatelji i koji zauzvrat ne traže nikakve uvjete, a i imaju dobre odnose s političarima koji su na vlasti. Vučić ih čak naziva bratskim.

Paralelno s Evropom (i Balkanom), Kina u okviru Novog puta svile ima velike investicije kojima želi povezati Daleki i Bliski istok, Aziju, istočnu Afriku, i središnju, istočnu i jugoistočnu Evropu, čime želi ostvariti pristup tržištima za kinesku robu, ali i osigurati energente za kineske provincije i povećati svoj politički uticaj. Novi put svile ima kopnenu i pomorsku trasu koja povezuje mora i okeane od Južnokineskog mora na istoku do Mediterana na zapadu.


Dužničke zamke


Među prvim projektima u okviru realizacije pomorske trase bilo je razvijanje kontejnerske luke Hambantota u Šri Lanki u koju su u prvoj fazi Kinezi investirali 307 miliona dolara, a finansirana je i kineskim kreditom s relativno visokom kamatom za ovakve investicije od 6,3 odsto što vlada Šri Lanke nije mogla plaćati zbog čega je bila prisiljena Kini prepustiti 70 odsto vlasničkog udjela u luci i dati joj koncesiju na 99 godina. 


Ovo finansijsko iscrpljivanje Šri Lanke i dovođenje u dužničku zamku izazvalo je prije nekoliko godina sumnjičavost prema svim kineskim investicijama na Novom putu svile, kao i kineskim obećanjima o ekonomskom napretku za sve njihove partnere (koji im se nađu na putu). Otpori prema kineskom megalomanskom projektu nesumnjivo su povezani s tim što je Kina paralelno sa svojim investicijama jačala i svoju vojnu moć i vojni uticaj. 


Neki analitičari su čak upozoravali da će novoobnovljene luke kineskim investicijama i kreditima u nizu Kyaukpy-Hambantota-Gwadar (tzv. niska perli), Kina iskoristiti i za jačanje svoje vojne prisutnosti u Indijskom okeanu, odnosno, da će ih koristiti i kao pomorske baze za popravke i opskrbu svojih ratnih brodova, posebno nakon što je Kina 1. augusta 2017. na tzv. rogu Afrike u gradu Djiboutiju otvorila svoju prvu prekomorsku vojnu bazu (središte najprometnijih transportnih linija na svijetu i jedna od tri ključne strateške tačke u Indijskom okeanu). Nije beznačajno, naravo, ni to što Kina u svoju ratnu flotu godišnje dodaje više od 20 novih velikih ratnih brodova i podmornica.


Kad su u maju prošle godine kineski brodovi sudjelovali u zajedničkoj vojnoj vježbi s Rusijom i zemljama jugoistočnne Azije s ciljem “proširivanja zajedničke sposobnosti država u odgovoru na gusare i u slučaju hitnog medicinskog incidenta na moru”, istaknuto je kako vježbe nisu “usmjerene protiv treće strane”, te da će Rusija i Kina do kraja godine održati svoju treću vježbu sistema protubalističkih raketnih obrana na teritoriji Ruske Federacije. Pukovnik kineskih vojnih snaga, Wren Guoqiang, rekao je tada kako će “bilateralne vježbe ojačati sveobuhvatno strateško partnerstvo između Kine i Rusije i postati nova faza u njegovom razvoju”.


Strateškoj suradnji Kine i Rusije “pogodovale” su sankcije Zapada uvedene Rusiji zbog Ukrajine i trgovinski rat SAD-a i Kine. U okviru te strateške suradnje Kina je investirala milijarde dolara u velike ruske energetske projekte, među kojima je jedan od najvećih “Snaga Sibira”. U decembru prošle godine kineski i ruski predsjednik zvanično su pustili u rad ovaj, jedan od najdužih gasovoda u svijetu zahvaljujući kome će se prirodni gas iz Sibira dostavljati u Kinu čime su dodatno ojačane veze Kine i Rusije. 




Gasovod “Snaga Sibira” dug je oko 3.000 kilometara i očekuje se da će Rusiji donijeti prihode od oko 400 milijardi dolara. Ne treba zaboraviti da Moskva istovremeno radi na još dva velika energetska projekta Sjeverni tok 2 i Turski tok koji izazivaju različite reakcije jer će evropske zemlje (među njima je i Njemačka koja insistira na završavanju Sjevernog toka 2) nakon toga biti još više ovisne o ruskim energentima. 


Kraj ekonomske globalizacije?


Strateška suradnja Kine i Rusije bitna je i za dešavanja na Balkanu, jer jasno je da su zajednički projekti i strateška partnerstva Kine i Rusije toliko velika i značajna da se sigurno neće petljati jedna drugoj na Balkanu, čak suprotno. Prisustvom u jugoistočnoj Evropi i Kina i Rusija jačaju svoje pozicije prema EU, pa i prema SAD-u, pogotovo što je taj dio svijeta nakon okončanja Hladnog rata “pripao” zapadnim saveznicima koji su to dodatno učvrstili uvođenjem istočnih evropskih zemalja u Uniju i NATO. No, zbog važnosti njihovog geostrateškog položaja ta priča, očito, time nije završena. Jačanjem Rusije jačalo je i njeno prisustvo na tom prostoru, pa i politički uticaj, a ekonomsko prisustvo Kine sada to samo čini lakšim.


Pandemija koronavirusa je samo ubrzala neke promjene. Robin Niblett, direktor britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose vjeruje da bi pandemija mogla biti “kap koja je prelila čašu ekonomske globalizacije”: “Rastuća moć Kine je uvjerila američke političke elite da Pekingu moraju uskratiti pristup visokoj tehnologiji. Sada COVID-19 potiče vlade, kompanije i društvo za spremnost za rad u uvjetima produžene ekonomske samoizolacije. U tom je kontekstu vrlo malo vjerovatno da će se svijet vratiti na ideju obostrano korisne globalizacije, koja je bila lice početka XX vijeka. Kako bi se sačuvala međunarodna suradnja i odbacila otvorena politička konkurencija političkih lidera, bit će potrebna nevjerojatna samodisciplina.”


Margrethe Vestager, izvršna potpredsjednica Evropske komisije, prošle je godine zaustavila spajanje Alstoma i Siemensa uz objašnjenje da to šteti tržišnom nadmetanju, no upravo ona je nedavno pozvala zemlje članice EU da preuzmu udjele u svojim kompanijama kako bi se oduprle mogućem kineskom preuzimanju. Sličnu je odluku već ranije donijela Njemačka. Japan je  objavio fond pomoći kompanijama koje će svoju proizvodnju iz Kine vratiti u Japan ili preseliti u neku drugu zemlju, primarno azijsku. Inicijalno fond ima 2,3 milijarde dolara. U SAD-u su, također, sve glasniji pozivi kompanijama da se okrenu domaćem tržištu kako bi smanjili ovisnost od kineske proizvodnje koja je uspjela ući čak i u vojnu industriju. 


Kritike na račun Kine sve su glasnije. Ma koliko željela Kina još uvijek nije sposobna biti globalni lider, ne samo zbog otpora na međunarodnoj sceni već i zbog unutrašnjih problema. Iako je u prvi mah izgledalo da im pandemija pravi uslugu – sve zemlje svijeta su dolazile u Kinu po medicinsku opremu, čekajući u redu koji je određivala kineska vlada – ubrzavajući jačanje političke pozicije koji Kina nesumnjivo želi na globalnoj sceni, kako vrijeme odmiče sve više se čini da im je pandemija napravila uslugu, ali medvjeđu. Nema sumnje da će se slobodno tržište oporaviti, bez obzira na promjene koje to bude zahtijevalo, kao i da će se velike sile suprotstaviti kineskom ekonomskom preuzimanju kompanija i (geo)strateških projekata što potvrđuje i jačanje suradnje SAD-a, Japana, Australije i Indije (kontrola između Pacifika i Indijskog okeana).


Nametnute alternative


Evropska unija u ovoj geopolitičkoj utakmici može ravnopravno učestovati isključivo nastupajući jedinstveno iz čega je i do sad crpila svoju snagu. No, iz prethodno navedenog jasno je da su politike pojedinih zemalja EU prema Kini različite. A ta neujednačena politika EU, vođena prvenstveno nacionalnim interesima, što se u pandemiji još jasnije pokazalo, doprinosi i nerješavanju problema na Balkanu. Uz, naravno, svu odgovornost lokalnih političara. No, misli li neko da na Balkanu nisu u vezi jačanje ruskog i kineskog prisustva s opadanjem ljudskih prava, gušenjem medijskih sloboda, jačanjem autokratije, korupcije i narušavanjem sigurnosti, a time i stagniranje evropskih i atlanskih integracija zemalja zapadnog Balkana.


Nakon dugogodišnjeg čekanja da postanu ravnopravni članovi evropske porodice, ili NATO-a, građanima se nude (ili bi preciznije bilo reći nameću) alternative onih koji se predstavljaju kao prijatelji i koji zauzvrat ne traže nikakve uvjete, a i imaju dobre odnose s političarima koji su na vlasti. Vučić ih čak naziva bratskim. Odlazak velikog broja građana u zapadne zemlje odgovor je na te (nametnute) alternative, ali i pokazuje svu nemoć da sami građani nešto promjene bez obzira koliko ih Bruxelles uvjeravao u suprotno. Do ozbiljnih promjena može dovesti samo zajedničko djelovanje EU i SAD-a u ovom dijelu Evrope.  


Novi put svile, strateški projekat koji je i u Ustavu Kine od 2017, nova Koncepcija spoljne politike Ruske Federacije iz 2016. godine, ali i strateška dubinu kao osnova spoljne politike Turske, obuhvataju i jugoistočnu Evropu, odnosno Balkan. I bez obzira koliko pojedinci kao što su Vučić ili Dodik mislili da su važni i da donose bitne odluke, činjenica je da su oni samo pijuni na šahovskoj tabli međunarodne politike. Partije koja se tek razigrava. Na potezu su bijeli.


(Kraj) 


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi