Na udaru Srbije su: Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo

Razgovarala: Tamara Nikčević

Politolog i nezavisni politički konsultant iz Zagreba, Davor Gjenero, za avangardu govori o mogućim promjena nakon pandemije koronavirusa na globalnom planu u okviru kojih može doći do “jačanja koncepta zatvorene nacionalne države, do zatvaranja zemalja, do zadržavanja autoritarnih mjera koje su već uvedene; može se dogoditi da postojeće dominacije izvršnih vlada nad parlamentima dugoročno uzrokuju slabljenje predstavničke i zakonodavne vlasti, te slabljenje njihove kontrolne funkcije“; ruskom i kineskom uticaju u regionu i njihovim lobistima, kao i ulozi Srbije u tome; politikama Europske unije i NATO-a prema zemljama Zapadnog Balkana; o neophodnim promjenama EU prema globalizaciji, očekivanoj reindustrijalizaciji Europe, nakon čega će na dnevni red stići i “otvaranje pitanja demografske politike. Mora se spriječiti da bogate zemlje EU iscrpljuju europsku periferiju, tj. da iz BiH, Srbije, Rumunjske, dijelom i iz Hrvatske izvlače radnu snagu i time prostore u tim državama ostavljaju praznim“.

Pandemija koronavirusa definisala je našu epohu, razotkrila slabosti kratkovidog i hiper individualističkog društvenog sistema, napisala je nedavno švedska novinarka i predsedavajuća Borda WAN-IFRA za slobodu medija, Karin Peterson, kako je prenio Radio Slobodna Evropa. Peterson podsjeća da pandemiju Covid-19, od kojeg je do sada umrlo 120.000 ljudi, kada je riječ o ekonomskim posledicama, eksperti upoređuju sa globalnom finansijskom krizom iz 2008. godine koja je dovela do recesije i velike nezaposlenosti. 

Zaista, šta nas čeka nakon što se, makar i na kratko, izborimo sa pošasti koja nas je snašla? Kako će u budućnosti izgledati naši životi? Imaju li pravo oni koji upozoravaju da, poslije korone, više ništa neće biti isto?


Politolog i nezavisni politički konsultant Davor Gjenero za avangardu kaže da će se, kada jednoga dana pandemija bude pobijeđena, mnogo toga promijeniti, kako u dobrom, tako i u lošem smislu. “Možda će doći do jačanja koncepta zatvorene nacionalne države, do zatvaranja zemalja, do zadržavanja autoritarnih mjera koje su već uvedene; može se dogoditi da postojeće dominacije izvršnih vlada nad parlamentima dugoročno uzrokuju slabljenje predstavničke i zakonodavne vlasti, te slabljenje njihove kontrolne funkcije“, kaže Gjenero.


“Na temelju iskustva epidemije Covid-19, EU unija bi mogla potvrditi vrijednost načela supsidijarnosti kada je riječ o diobi utjecaja između nadnacionalne, nacionalne, regionalne i lokalne rezine vlasti. Vidimo da je Europska komisija s određenim zakašnjenjem, počela stvarati fondove za zdravstvenu zaštitu i za ekonomsku pomoć državama stradalim tijekom pandemije.“


AVANGARDA: Da li je Evropska unija pokazala očekivanu solidarnost sa članicama koje su bile najviše pogođene koronavirusom?


GJENERO: Nije u dovoljnoj mjeri. EU očito nije bila pripremljena, dijelom i zato što zdravstvena politika nije vođena na razini državnog saveza. U trenutku izbijanja krize, EU nije imala čime pomoći najugroženijim zemljama, dok su države članice u trenutku vrhunca pandemije djelovale sebično. To je činjenica koju priznaju i njemački političari. 


Protokom vremena, shvatilo se da je solidarnost nužna, da je nužno dio nacionalnih resursa odvojiti za pomoć najugroženijim zemljama članicama, što se najviše odnosilo na Italiju. Njemačka je preuzela veliki broj teških bolesnika iz Italije i prebacila ih u svoje bolnice, skupljena su sredstava za pomoć, Austrija je dobila zaštitna sredstva… Veoma glasne primjedbe iz Italije i Španjolske o nedostatku solidarnosti prije svega su upozorenje za buduća vremena. Naime, veliki problem u narednom razdoblju predstavljaće bankovne garancije koje bi EU trebalo dati zemljama članicama za dalje zaduživanje.

 

AVANGARDA: To se sada otvara kao novi problem, kao centralno pitanje.


GJENERO: Točno. Ova se tema problematizira naročito u zemljama koje imaju relativno ili apsolutno visok javni dug. To su prije svih Italija i Španjolska. Kao ključno evropsko gospodarstvo, Njemačka je veoma skeptična prema preuzimanju solidarne odgovornosti za buduće italijanske i španjolske kredite.


AVANGARDA: Sličnu uzdržanost Njemačka je pokazivala i kada je prije nekoliko godina trebalo pomoći Grčkoj?


GJENERO: Njemačka se pretjerano rigidno odnosila i prema Grčkoj u vrijeme vrhunca njihove finansijske krize. Ako bi Njemačka sada promijenila politiku, isto bi učinile i ostale zemlje EU, koje ne žele biti usamljene u kočenju zajedničkih javnih politika. Podsjećam da Njemačka od Hrvatske uskoro preuzima predsjedavanje EU. Šestogodišnji finansijski okvir – od 2021. do 2027. – i onako više ne vrijedi i cijela priča o odnosu zemalja prijateljica kohezije i zemalja prijateljica štednje pada u vodu. U takvim okolnostima ide se na raspravu o novom budžetu. Njemačka će koordinirati usvajanje budžeta i u tom smislu morati odstupiti od svojih prioriteta želi li ostati ključna liderica EU. Trenutna tvrdoća Njemačke nije politika koja će potrajati.


AVANGARDA: Kako se NATO ponaša u ovoj situaciji?


GJENERO: NATO ne funkcionira kao mehanizam koji bi u punom smislu riječi mogao koordinirati domovinske sigurnosti pojedinih zemalja. Ipak, veoma je važno to što je NATO svijetu pomogao da i u ovom trenutku identificira veliki broj lažnih vijesti. Teza o cyber odgovornosti lansirana je prije pandemije budući da je NATO od ranije fokusiran na probleme hibridnog ratovanja. U tom smislu, od NATO-a nema bolje organizacije. 


AVANGARDA: S obzirom na to da se u ozbiljnim svjetskim medijima to pitanje sve glasnije postavlja, mislite li da će, kada pandemija jednom prođe, zapadne vlade zaista tražiti i odgovornost i odštetu od Pekinga zbog toga što je Kina skrivala informacije o epidemiji Covid-19 i time svijet dovela u ozbiljnu opasnost? 


GJENERO: Predsjednik Donald Tramp nedavno je postavio pitanje odgovornosti ne samo Kine, nego i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za pandemiju Covid-19. Na mnogo ozbiljniji način to čini i Tajvan, koji tvrdi da je SZO na vrijeme upozoravana da podaci koji dolaze iz Kine nisu točni, da su mortalitet i virulentnost Covid-19 mnogo veći od onoga kako je to predstavljao Peking. Jasno je, dakle, da se pitanje odgovornosti nekih zemalja za “černobilski efekt“, tj. za zatajenje pojave globalne katastrofe uskoro mora postaviti.

 

S druge strane, ne vjerujem da će zahtjevi za odštetom koje spominjete imati odgovora. To ne znači da uskoro neće doći do velikih promjena u globalnim odnosima, u odnosima globalnih organizacija. Dapače. Tramp podsjeća da je SAD veliki i dominantan finansijer Ujedinjenih naroda i SZO. Japan je druga država po izdvajanju za NATO savez; njihovi stavovi su dosta tiši, iako veoma odlučni i jasni. Svi su suglasni da su dvije zemlje tajile i da taje stvarno stanje infekcije na svom teritoriju.


AVANGARDA: Mislite na Kinu i Rusiju?


GJENERO: Naravno. O svemu ovome će se uskoro ozbiljno razgovarati. 


Europska unija je tek 2019. počela razmišljati o stvarnom utjecaju Kine na politiku Bruxellesa. Zajednički dokument Europskog parlamenta i Europske komisije, nastao u proljeće 2019, svjedoči da su se neke stvari ipak analizirale i stavile na papir. Međutim, čim je kineski predsjednik krenuo na turneju po Europi, svaka evropska država pojedinačno sa kojom je on dolazio u kontakt pravila je korak unatrag u odnosu na prethodno dogovorenu zajedničku politiku.

 

Danas je jasno da je EU povukla veoma rizičan potez kada je provodila tip globalizacije o kojem je prvi počeo govoriti predsjednik Bill Clinton, kada je kroz šalu rekao da će u Americi ostati samo IT industrija i pizza delivery; ostala proizvodnja biti će premještena u Kinu. Izuzev Njemačke, koja je uvijek vodila pametniju politiku, ni jedna država Zapada danas ne može proizvoditi nužnu opremu za bolničke sustave i za zaštitu. Svi manje-više ovisimo o zaštitnim maskama iz Kine. Nikome se očito nije isplatilo proizvoditi ih u Europi. 


AVANGARDA: Zašto je proizvodnja medicinske opreme preseljena u Kinu? Kada je zapadnim zemljama, onima koje se zalažu za poštovanje ljudskih prava i sloboda, prestao da smeta rigidni i nehumani kineski komunizam, pa je bez problema prihvatila saradnju sa režimom u Pekingu? Zar upravo na tome nisu pale sve one “vrijednosti“ za koje se Zapad zalaže?


GJENERO: Ta se politika nekada nazivala politikom “nemiješanja u unutarnje poslove druge zemlje“. Kina se s druge strane ponašala kao da ne utječe na europske političke sustave. Sad se pokazalo da utječe itekako i da ima ambiciju utjecati. Nažalost, donosioci odluka u Bruxellesu to nisu zapazili, što govori o podkapacitiranosti aktualne europske i američke političke klase. 


AVANGARDA: Koliki je stvarni uticaj Kine? Pomoću kojih mehanizama Kina vrši uticaj?


GJENERO: Kineski utjecaj samo na prvi pogled nije politički. Kina utječe pomoću vlastite ekonomske snage, stoga što je jedini proizvođač u pravom smislu riječi, što ima enormne robne viškove i enormne finansijske rezerve. Kina gura svoje proizvode i robu pomoću damping cijena, čime istiskuje konkurenciju. Kinezi su, zapravo, profiteri liberalnog ekonomskog modela, jer su u jednom trenutku stekli prednost i moć.

 

U hrvatskoj IT industriji je, sjećam se, prije godinu-dvije nastala panika zbog najave snažnog ulaska kineske IT industrije na hrvatsko tržište. Zašto? Zato što je bilo jasno da su Kinezi prije toga na isti način samljeli Srbiju. Kineska firma Huawei preuzimala je poslove nabavke opreme za bankovni sustav i za javnu upravu u Srbiji i to u trenutku kad su znali da tih proizvoda nema i da ih ne mogu razviti u uvjetima koje su dali u tenderu. Kinezi su, dakle, u posao ulazili svjesni da će u tijeku posla morati platiti veliku kaznu i da će na kraju iz posla izaći sa golemim gubitkom. Ipak, opremu su isporučili po manjim cijenama, nakon čega američke kompanije koje su do tog momenta držale svojevrsni monopol na tim mašinama više nisu mogle konkurirati. Svi poslovi pohrane podataka ostali su u rukama kineskih kompanija.  Huawei u Beogradu danas ima veliko predstavništvo.




AVANGARDA: Je li istina da Kina u Hrvatskoj ima brojne lobiste među političkim, društvenim i medijskim strukturama?


GJENERO: To je točno. Bivši predsjednik Ivo Josipović potpuno otvoreno govori o svojim predavanjima u Kini. Josipović je, baš kao i predsjednik Stjepan Mesić, član nekakve asocijacije koja radi na prodoru kineske robe na hrvatsko tržište. S njima je, kao konsultant i lobist u vrijeme dok je formalno bio izvan politike, intenzivno surađivao i aktualni predsjednik Zoran Milanović. To su činjenice koje se, čak, i ne pokušavaju sakriti. 


Očito je da lobistički utjecaji postoje i na drugoj strani političkog spektra, koji za sada još nije tako otvoreno raskriven. Hrvatska se, na primjer, izrazito trudila da poboljša svoje odnose sa Kinom u vrijeme dok je ugošćavala forum Kina plus 11 ili 12. Doduše, to nije tipičan vid kineskog utjecaja, jer je Kina tu samo kontraktor, samo isporučilac poslova; ipak, veoma je čudno da je izgradnju mosta Pelješac dobila kineska firma. Bivši ministar infrastrukure Dončić iz SDP-a, koji je bio na toj funkciji prije nego što je ta odluka donesena, zaklinje se da su njegovi nasljednici, mislim na ministra Butkovića iz HDZ-a, pošteno proveli tender.  Zanimljivo je da je sve o čemu govorim, usprkos sumnjama, prošlo kontrolu EK.  


AVANGARDA: Gdje se u Hrvatskoj najviše prepoznaje kineski uticaj?


GJENERO: On za sada nije tako očit. Posljedice utjecaja postaju očite tek kad nešto eksplodira. Ne zaboravite da je razina ruskog utjecaja na ekonomiju u Hrvatskoj postala vidljiva tek nakon afere Agrokor, kada su krediti kod ruskih banaka došli na naplatu. U Hrvatskoj za sada nema nekih velikih kineskih investicija, poslova koji bi se radili na kredit, iako je bilo puno priče o davanju Kinezima koncesije na riječku luku, odnosno na zagrebačku obalu koja je najinteresantniji dio riječke luke, kao i na izgradnju brze pruge Karlovac-Rijeka. Ništa od toga nije ni započeto, niti jedan posao nije realiziran. Nije realiziran niti posao koji je Andrej Plenković najprije najavljivao, ali se onda povukao: pod europskim pritiskom ipak se odustalo od dovođenjem Huaweia u Zagreb. 


AVANGARDA: Kakva je situacija u Srbiji?

 

GJENERO: Prije nekoliko tjedana imali smo priliku vidjeti kako Aleksandar Vučić lično dočekuje konvoj kineske pomoći u Beograd, ljubi kineski zastavu, a predsjednika Kine naziva svojim bratom. Analitičari procjenjuju da Vučić sve to radi s namjerom da provocira EU, da bi joj rekao – dajte mi više, pa ću i ja u većoj mjeri biti vaš. 


Bruxelles točno zna da niti od Rusije niti od Kine Srbija zapravo nije dobila ništa. Roba koja je stigla avionom iz Pekinga u Beograd uglavnom je kupljena. Doduše, bilo je i nešto malo humanitarne pomoći, ali je većina robe plaćena na tržištu, i to po cijenama koje nisu poznate građanima Srbije. EU vjerojatno o tome zna više. 


Čini mi se da će u razdoblju koje slijedi Vučićevo ponašanje imati određeni utjecaj na poziciju Srbije u pristupnome procesu, i to u veoma negativnom smislu. U okolnostima kada neke zemlje EU optužuju Kinu da je sakrivala podatke o epidemiji i time izazvala opću opasnost, odbijanje Srbije da sudjeluje u zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i činjenica da, kada je riječ o pregovorima, nemamo niti pravog skrininga stanja usklađenosti politike Srbije u toj sferi, moglo bi rezultirati ozbiljnim problemima u nastavku dijaloga. Pored toga, još nešto bi se Srbiji veoma ozbiljno moglo obiti o glavu.


AVANGARDA: Što?


GJENERO: Način na koji je proglašeno izvanredno stanje i način na koji se vlasti u Srbiji ponašaju unutar tih okolnosti.


AVANGARDA: Kako se u tim okolnostima Srbija ponaša prema susjedima? Hoće li Beograd nastaviti politiku destabilizacije regiona i nakon okončanja pandemije?


GJENERO: Četiri zemlje su na udaru: Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo. Hrvatsku od tih udara štiti članstvo u EU i NATO; Crnu Goru također brani članstvo u Alijansi, dok su BiH i Kosovo u najgorem položaju, ostavljeni na milost i nemilost Beogradu.  Kad govorimo o politici prema Balkanu, najveća sramota EU je odnos Bruxellesa prema BiH: upravo je Zapad nakon rata Bosni i Hercegovini nametnuo tu svojevrsnu ludačku košulju. 


Mnogo prije ove krize razgovarao sam s diplomatama iz zemalja Beneluksa, koji su se veoma negativno odnosili prema bilo kakvom otvaranju vrata za proces pridruživanja BiH Europskoj uniji, i to s jednim argumentom: u BiH su na vlasti hajdučke bande koje pljačkaju svoj narod i svaku pomoć koju ta zemlja dobija izvana; takvu državu ne želimo učiniti dijelom europskog prostora, jer bi se u tom slučaju u većoj mjeri pljačkao i naš novac. 


AVANGARDA: Takva BiH ili bilo koja država regiona zaista bi narušila harmoniju EU, zajednice koju čine države na čijem su čelu prepoštene, nekorumpirane vlade i ministri, sve sami politički i moralni gorostasi. Izvinite, ne znam da li su “argumenti“ ljudi sa kojima ste razgovarali gluplji ili licemjerniji.


GJENERO: Vjerujte, ovdje završava svaki razgovor. Argumenti koje spominjem se na ovaj način ne artikuliraju u javnosti, ali su veoma blizu biti onoga što se misli o zemljama regije. 

Političku klasu u BiH, ovakvu kakva je danas, stvorili su oni koji, očito, danas zaboravljaju vlastiti dobar dokument: zajedničku francusko-njemačku inicijativu, koja se zasnivala na ideji – O.K, političke klase u BiH nedovoljno su kapacitirane da osiguraju europsku perspektivu BiH; međutim, što je sa akademskom zajednicom i civilnim društvom? Možemo se osloniti na ta dva sektora kako bismo bosanskohercegovačko društvo, a onda i državu, uvukli u zajednički europski prostor. Jedino se to iz EU za BiH može raditi. Što bi to donijelo BiH? Zaustavilo bi svaki vanjski utjecaj, Srbije, kao i svaki negativan utjecaj Hrvatske. Pored toga, razbili bi se zubi svima koji rade na centrifugalnim silama; potisnula bi se Rusija i poslala poruka da se neće dobro gledati na bilo čije aspiracije na ulazak u taj prostor. Nažalost, ta politika je ostala u potpunom zapećku.


AVANGARDA: Što je sa procesom pridruživanja BiH NATO?


GJENERO: Bojim se da on nije na dnevnom redu zbog opstrukcije Republike Srpske, kao i zbog veoma čudnog ponašanja Dragana Čovića koji, očito, ima velike i ozbiljne dugove prema Generalnom konzulatu Rusije u Banja Luci, više nego prema ruskoj Ambasadi u Sarajevu. Čović je čovjek koji ima veoma mutnu strukturu odnosa na određenim adresama. Mnogima u Zagrebu nije jasno kako je moguće da političar koji predstavlja Hrvate u BiH funkcionira kao “ruski čovjek“. Isti se pitaju kako neki od nacionalističkih radikala, poput gospode Milijana Brkića i Milana Bandića, slove za ključne “ruske igrače“ u hrvatskoj političkoj areni.


AVANGARDA: Kada govorimo o uticajima u regionu, čiji je uticaj trenutno maligniji: Rusije ili Kine?


GJENERO: Rusija i Kina bitno se međusobno razlikuju. Rusija je ono što je ponavljao američki predsjednik Barack Obama: po svom karakteru, Rusija je zapravo zemlja “trećeg svijeta“, koja na svjetskom tržištu ne može pridonijeti ničim izuzuev sirovinama, oružjem i energentima. U tom smislu, sa svim svojim malignim utjecajem i zločestoćama, Rusija je na koncu samo tigar od papira. Ako bi se EU ozbiljno konsolidirala, Bruxelles bi Rusiju odavde mogao potisnutu za svega nekoliko mjeseci. 


Problem je što ruski predsjednik Vladimir Putin očito zna manipulirati Europom. On u biti ne priznaje EU, a uvijek naiđe na otvorena vrata kad poželi razgovarati s pojedinim europskim premijerima i predsjednicima. Nažalost, ni Njemačka nije na to imuna. Dapače. Njemačka je politikom vezivanja uz ruske energente Sjeverni tok i Sjeverni tok 2 napravila veliko zlo. Sramota je da bivši i veoma dobar njemački kancelar Gerhard Šreder funkcionira kao lobist ruskog državnog naftnog i plinskog monopolista. To je izuzetno nugodno i za Njemačku i za EU. Ni kancelarka Angela Merkel nije dobro vodila politiku distance prema Rusiji i naravno da je u takvim okolnostima Rusiju teško potisnuti.


Kina je drugo: visokoorganizirana, visokoefikasna država, koja raspolaže ozbiljnim kapitalom i koja ima veliku političku ambiciju. Potiskivanje Kine iz regiona biće moguće tek kada nakon ove krize EU bitno promisli odnos prema globalizaciji. Svi računaju na to da će doći do reindustrijalizacije Evrope, a tada na dnevni red stiže otvaranje pitanja demografske politike. Mora se spriječiti da bogate zemlje EU iscrpljuju europsku periferiju, tj. da iz BiH, Srbije, Rumunjske, dijelom i iz Hrvatske izvlače radnu snagu i time prostore u tim državama ostavljaju praznim. Mora se voditi politika distribucije zapošljavanja po zemljama članicama i zemljama koje pripadaju europskom interesnom kugu i vratiti stanovništvo koje je poslednjih mjeseci djelomice došlo. Tim promjenama bi trebalo prilagoditi i industrijsku politiku. 

                                                                             



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi