Gostujući u emisiji Res facta s Dženanom Karup Druško, u kojoj su o NATO-u i Bosni i Hercegovini govorili prof. dr. Dijana Gupta s Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru i predsjednica Atlanskog vijeća u BiH, prof. dr. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, akademik prof. dr. Mirko Pejanović je na pitanje zašto se, kad se govori o NATO-u kao argumenti protiv članstva najčešće navode intervencije NATO-a u BiH i Srbiji, pri čemu se ne govori o uzrocima već samo o posljedicama, između ostalog, rekao:

-To je vraćanje u našu prošlost. Hajmo samo uzeti grad Sarajevo i njegovu opsadu koja je trajala tri i po godine i dva miliona granata ispaljenih na grad i civilno stanovništvo. Nekoliko godina su trajale aktivnosti i angažman međunarodne zajednice, pa i NATO saveza, da deblokira Sarajevo, da se skloni i udalji teško naoružanje koje je granatama ubijalo ljude, uništavalo objekte, paraliziralo život... i sad to treba da zaboravimo, je li? Da nije bilo? Bilo je, dakako da je bilo. 

Uloga NATO saveza je posebno došla do značaja negdje pred pripremu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tada su izvršeni zračni udari koji su na određenim mjestima paralisali centre obavještavanja i javljanja, neka skladišta unutar Vojske Republike Srpske, itd, i doveli do toga da nemaju izbora nego da idu na pregovore. NATO je bio faktor vojnog pritiska uz pritisak Sjedinjenih Američkih Država da se dođe do potpune pripreme pregovora za iznalaženje mirovnog rješenja. Zašto? Zato što Karadžić i Mladić nisu prihvatali nikakvo mirovno rješenje. To potvrđuje i činjenica da je patrijarh Pavle posredovao, kao najviši duhovni i moralni autoritet i dobro je da je posredovao, da se Karadžić isključi iz pregovora, a to su tražili i ovi koji su pripremali pregovore, i da se Miloševiću dodijeli ovlaštenje da predstavlja, osim tada Savezne Republike Jugoslavije, i Republiku Srpsku.

NATO je sastavni dio jedne evro-atlanske geopolitike koji u onom okviru geopolitičkom, u kome on djeluje, doprinosi da se uspostavi mir ako ga nema, a kad se uspostavi da ga implementira i da ga održava.

U emisiji je akademik Pejanović govorio i o procesima koji su doveli do toga da se Bosna i Hercegovina  nađe u situaciji da i pored jasnog opredjeljenja od prije više godina po kome BiH želi da ide putem i evropskih i atlanskih integracija, sad dođe u situaciju da joj se nameću neke druge alternative i da je pod uticajem djelovanja iz Rusije i nekih drugih zemalja na šta je ukazao prof. dr. Korajlić.

- 2004. i 2005. godine ovdje su radili predstavnici međunarodne zajednice i naših domaćih vlasti na najvišem nivou BiH, radili su proces reforme oružanih komponenti koje su egzistirale u ratu. To je jedna od najuspješnijih reformi u postdejtonskom periodu. BiH je kao rezultat tog napora, u koji su dosta bili uključeni subjekti međunarodne zajednice, dobila Ministarstvo odbrane i dobila je jedinstvenu oružanu silu. Naravno, civilna komanda je Predsjedništvo BiH. 

Tada je uspostavljena i politika unutar Predsjedništva BiH, koje osmišljava, kreira i vodi spoljnu politiku, ustanovljena je spoljna politika i strategija spoljne politike i na temelju toga ustanovljeni su zakoni. Strategija je evro-atlanske integracije za BiH i uključivanje BiH u evro-atlanske institucije, to znači i u Evropsku uniju i u NATO savez. I tada je donesen i Zakon o odbrani BiH i jedna od odredbi tog zakona decidno predviđa da je ovo strateški cilj i da će Oružane snage vršiti reforme ka uključivanju u NATO savez.

Bili su neki zastoji oko toga, možemo li uknjižiti neke kasarne ili ne, i izgubilo se vremena. Tu ima greške i kod nas u BiH a i kod uslova koji su postavljani od vođstva NATO saveza. Međutim to se sad malo mjenja, mi smo došli do jednog novog programa reformi koje su vezane za NATO savez, jer mi smo dobili MAP davno, i mi smo sa ovim novim programom praktično ušli u reforme koje će nas dovesti do poziva za članstvo u NATO savez. Taj proces može trajati duže, može relativno manje. Ali u svim tim vremenima, jer vrijeme ne stoji, i drugi vojno-politički subjekti žele imati uticaj na ove prostore i oni to ne kriju i pokušavaju svojim metodama.

Mi imamo jednu tendenciju, od 2006. godine možda, kada je proces integracije BiH krenuo malo sporije, imamo rast uticaja Ruske Federacije i donekle rast uticaja Turske, čak spominju i rast uticaja Kine. Zato su u zadnje vrijeme oni koji odlučuju o politici NATO saveza i svi drugi uvidjeli tu činjenicu i ubrzava se proces integracija. A ko je posebno tome pomogao, tim drugim uticajima? Pa pomogle su naše domaće političke snage koje na tome pokušavaju da ostvare dvije koristi za sebe, jednu da su oni važni za izborno tijelo, da se vidi da oni imaju veliki podršku tih sila, a druga dobit je da ostvare neke ratne ciljeve koji nisu ostvareni u vremenu rata.