Da li danas bolje živimo nego prije trideset godina

Piše: Asim Mujkić

Tamo gdje se, širom pobunjenog dijela europskog kontinenta, nije desilo poklapanje društvenog i nacionalnog samoodređenja, namjesto „pukog“ patriotizma, zavladao je nacionalizam. Tamo gdje je tog poklapanja bilo, gdje je etnička domaćinska grupa činila ubjedljivu većinu, ono što Ash zove „nacionalnim re-konstituiranjem“, tranzicija je mogla proteći bez nacionalističke retorike, mjera i etničkih konflikata. Šta nam, pak, ovo nacionalističko-kapitalističko naličje revolucije iz 1989. otkriva o cijelom tom procesu kontinentalne tranzicije k liberalnoj demokratiji?

Kako smo došli od Reaganovog poziva g. Gorbačovu iz 1989. da sruši ovaj zid ('Tear down this wall, Mr. Gorbachev') do poziva birača predsjedniku Trumpu 2016. da izgradi zid ('Build this wall!' – mobilizacijski je slogan trumpista)? Kako smo došli do toga da danas hladno možemo konstatirati da su nakon trideset godina Baršunaste revolucije „Poljska i Mađarska bile prve zemlje koje su okrenule leđa komunizmu, ali su proteklih godina postale i prve koje su okrenule leđa liberalnoj demokratiji. Model 'liberalne' demokracije, kakav zagovara mađarski premijer Viktor Orban, vraća se u komunističku eru po svojem tretmanu oporbe, javne kritike vlasti i slobode medija“ (Jutarnji list, 9.11.2019: 24). 

Nakon revolucionarnog čina 1989. nastupio je, izgleda, svojevrsni proces liberalističkog samoogoljenja. Dok su na sebe, mlade demokratije primjenjivale recepte tržišne šokterapije postupno se proširio narativ o ekonomskoj neodrživosti države blagostanja, zbog koje je većina revolucionara iz 1989. smatrala Zapad privlačnim. Danas, nakon financijskog kraha iz 2008, već na sceni imamo razvijanje argumentacije o neodrživosti liberalne demokratije u doba krize u kojoj se kombiniraju ekonomska kriza, teroristička prijetnja i imigrantska invazija. Jedino što je u svoj toj pometnji ostalo netaknuto - kapitalizam - vješto se otresao države blagostanja, a sad se, sve su prilike, sprema da se otrese i same liberalne demokratije

Protekcionistička doktrina

Ni jedno ni drugo kapitalistička europska društva više sebi ne mogu priuštiti i maksimum koji mogu očekivati je liberalna demokratija i neka, nazor sklepana, protekcionistička doktrina suverenizma. U tom svjetlu Viktor Orban veli: „Sada je povijesni trenutak. Postoji mogućnost za kulturnu kontrarevoluciju“ (Jutarnji list, 9.9.2016: 22). Vizija Europe ovih političara nije ona Europa otvorenih granica, već naprotiv, Europa – tvrđava. Vizija političkih nasljednika „rušitelja Berlinskog zida“ je odbrambeni europski zid, „Europa – tvrđava“, jer se zalažu za jačanje odbrane vanjskih granica, a iznutra traži se povratak europskim „tradicionalnim vrijednostima“ kao što su obitelj, vjera i nacija. Uostalom, pad Berlinskog zida krije činjenicu da je „u jesen 2019. na svijetu više zidova nego što je bilo prije trideset godina. Kad je pao Berlinski zid, na svijetu je bilo samo 15 zidova na granicama. Danas ih je najmanje 77“ (JL, 2019: 25). Da li je onda istina revolucije iz 1989 da je ona bila KONTRAREVOLUCIJA?

Ako u vezi sa 1989. postavimo pitanje koje nije teorijske prirode, pitanje koje ne bi bilo posebno korisno čitati u nekom od ideoloških interpretativnih ključeva, već ono „prizemno“, egzistencijalno: da li danas, trideset godina nakon 1989, živimo bolje? kakav bismo na njega odgovor dobili širom europskog Istoka i Jugoistoka? Ne sumnjam da bi danas na njega ogromna većina građana bivšeg bloka realnog socijalizma odgovorila s rezolutnim: Da. Stanovnici Poljske, baltičkih republika, stanovnici bivšeg DDR i ČSSR, Mađari, Rumuni i Bugari žive danas neuporedivo bolje nego 1989. 

Međutim, šta je sa zemljama bivše Jugoslavije? Kakav bi odgovor mogli dati stanovnici s tog područja? Bojim se da bi odgovor bio podijeljen. U Sloveniji i dobrim dijelom u Hrvatskoj, odgovor bi vjerovatno bio pozitivan, u zemljama kao što je Crna Gora i Makedonija možda podijeljen, ali u Srbiji i BiH zasigurno bi bio negativan. Uostalom, za negativan odgovor postoje pouzdani, suhi empirijski podaci: Srbija i BiH su jedine zemlje europskog Istoka (izvan SSSR-a) čiji je sadašnji GDP niži od onog iz 1989, dakle, jedine zemlje čije se nazadovanje od 1989. doslovno empirijski, statistički može mjeriti. Tako govore ekonomski pokazatelji. Šta je, pak, s političkim ili šire kazano kulturnim pokazateljima? Naravno, ne treba biti neki poseban marksist pa zaključiti da katastrofalno stanje u ekonomskoj bazi može samo značiti katastrofalno stanje u svim sferama nadgradnje.

Eventualne prednosti stečene tokom „demokratske tranzicije“ kao što su: višestranačka, parlamentarna demokratija, priznanje individualnih ljudskih prava i sloboda, tržišna ekonomija ne mogu, na žalost, prevagnuti, ogromnu težinu divljaštva svojevrsne „nacionalističke tranzicije“ koja je sve te prednosti preoblikovala prema svom liku i načinila od njih instrument svoje autoritarne vladavine. 1989-ta u ovim zemljama asocira na govor na Kosovu Polju Slobodana Miloševića i njegov poziv na novi krug nacionalističkih ratova, na stotine hiljada nedužnih žrtava, milione raseljenih, milione bez posla, tajkunske privatizacije, genocid i etnički čiste teritorije, srušene preimenovane gradove i slično. Da stvari vratimo na svakodnevni, egzistencijalni nivo, većina ljudi koji se sjećaju 1989. samo bi se mogla gorko nasmijati ako biste ih upitali jeste li bolje živjeli „pod Markovićem“ ili, pak, bolje živite danas „pod Vučićem“, ili „pod čuvarima vaših vitalnih nacionalnih interesa u BiH“. Tako imamo dvije suprotstavljene slike 1989: za većinu istočnih Europljana prije 1989. vladao je mrak, dok je za dobar dio bivših Jugoslavena mrak zavladao nakon 1989.

Civilizacijski šok

Da li je taj protivrječni rezultat, a i to se često pominjalo, stvar „civilizacijske“ razlike između ove dvije grupe Europljana, po čemu su neki Europljani „dorasli“ pravima, slobodama, višestranačju i tržištu, dok su oni drugi „nedorasli“? Nema sumnje da razlike u političkoj kulturi postoje i to ne samo od regije do regije nego i unutar samih država, no ako je suditi po iskustvu političkog djelovanja ili „doraslosti“ za liberalnu demokratiju: ljudska prava i slobode, tržište i pluralizam u politici, onda bi se moralo istovremeno primijetiti da su jugoslavenski narodi i građani za taj iskorak k liberalnoj demokratiji imali daleko bolje predispozicije od istočnih Europljana. Već su se decenijama „vježbali“ u pomicanju granica individualnih sloboda i prava, uvježbavali se životu u tržišnim uslovima, pa čak i u pluralizmu, makar to bio pluralizam samoupravnih i partijskih interesa. Teško bi bilo onda braniti tezu o 'civilizacijskom šoku' za građane bivše Jugoslavije. 

Onda, mora da je po srijedi nešto drugo razlog tog kolosalnog neuspjeha, a ne sami proklamirani ciljevi revolucionarnog obrata k liberalnoj demokratiji. To je važno osvijetliti jer i danas u pučkom rezonovanju nerijetko možemo čuti kako je „demokratija“ glavni krivac za naše patnje. Liberalno-demokratske vrijednosti izgleda da su bile samo vrh ledenog brijega na koji su se bivši Jugoslaveni nasukali. Da bismo odgonetnuli što bi to bilo ispod ledenog brijega, očito je potrebno „dublje“ zahvatiti taj fenomen prevrata iz 1989. Pokušati odgonetnuti „šta se vidi“ a šta, pak, ostaje nevidljivo, dati odgovor na to šta u stvari jeste a šta nije odvest će nas u konflikt političkih ontologija kao naracija o „onome što jeste“ i još važnije, kako se važeće stvarnosti proizvode, s obzirom da na djelu, u proteklih trideset godina, imamo proizvodnju različitih režima stvarnosti. 

Šta bi onda bilo ono što se „ne vidi“, koja bi to bila „skrivena“ diskurzivna dimenzija diskursa, vokabulara revolucionarne 1989; koja je to dimenzija ispod ljudskih prava, sloboda, višestranačja i slobodnog tržišta? Nakon trideset godina mislim da je odgovor: nacija, nacionalna država unutar koje se prava, slobode, višestranački sistem i tržište uopće mogu realizirati. Naličje ljudskih prava i sloboda koje nismo vidjeli, niti na njega obraćali pažnju, je nacija. Tu dvostrukost „1989“ možda je najlakše detektirati na, rekao bih, neuralgičnoj tački revolucionarnog prevrata 1989: DDR. 

Ona je najvidljivija u semantičkoj bremenitosti revolucionarnog slogana pobunjenih istočnih Nijemaca: Wir sind DAS Volk (Mi smo narod, vel. slova, A.M.) koji je uz pad Berlinskog zida, na prvi pogled neznatno izmijenjen u Wir sind EIN Volk (Mi smo jedna nacija, vel. slova, A.M.), ili u mom slobodnom prijevodu „mi smo taj politički narod, subjekt koji odlučuje, koga se pita, koji za sebe želi slobode i prava“ u „mi smo jedna, jedinstvena nacijam, država-nacija sa svojom jednom nacionalnom teritorijom“. I simbolično ono „das Volk“ postepeno je izbrisano iz zvaničnih imena većine istočno europskih država, bivših „narodnih“ republika, da bi preraslo u moderne nacije-države, samo republike. Revolucija 1989. tako ima svoje lice: liberalno-demokratske vrijednosti, ali i svoje naličje: nacionalnu revoluciju.

Čuvari vitalnog nacionalnog interesa

Taj dvojni narativ pripada širem bloku narativa nacionalnih emancipacija razvijanih u Europi, a osobito na njezinom istoku i jugoistoku u proteklih 150 godina koji za cilj pretpostavlja stvaranje nacionalne države na čijem prostoru je dominantna jedna homogena etnička nacija, domaćin, uz što je moguće manje manjina koje se mogu kontrolirati, odnosno kojim se neproblematično da upravljati. Ideologija nacionalne države u koju se utapa dimenzija liberalno-demokratskih vrijednosti počiva barem na dva potporna procesa: to je najprije proces same nacionalizacije, odnosno proces ukorjenjivanja odnosno srastanja odabrane, domaćinske etnije s zamišljenim teritorijem, tlom; drugi, neizostavan proces je proces, nazovimo ga, kapitalizacije, koji je u biti naličje procesa nacionalizacije i odnosi se na uvođenje kapitalističkih proizvodnih odnosa na zamišljenom nacionalnom teritoriju kao proces proizvodnje nacionalne elite – političkog subjekta nacije koji artikulira „njezina stremljenja i htijenja“ ili kako bi se „u nas“ reklo: čuvara vitalnog nacionalnog interesa.

Pišući neposredno u danima revolucije T.G. Ash primjećuje da je „istovremeno bila sreća i nesreća Istočne Njemačke, da se, za razliku od Poljske i Mađarske, granice društvenog samoodređenja i nacionalnog samoodređenja nisu poklapale“ (Ash, 1993: 56). Dakle, granice DAS VOLK-a i EIN VOLK-a nisu bile identične u DDR-u. Tektonski pokreti 1989. su na području bivše Jugoslavije upravo na površinu iznijeli ovaj element nepoklapanja političkih zajednica, republika: das Volk i etnonacionalnih zajednica: ein Volk. Nastupio je proces izjednačenja, odnosno apsorpcije das Volk-a pod ein Volk. 

U Istočnoj Njemačkoj ta apsorpcija rezultirala je nestankom, usisavanjem Istočne Njemačke, u zemljama bivše Jugoslavije nacionalnim revolucijama, odnosno etničkim čišćenjem i stvaranjem cijelog arhipelaga entiteta jednog jedinstvenog ein Volk-a. Revolucionarni poklič prevratničkih političkih elita unutar bivše Jugoslavije bio je onda Wir sind EIN Volk s tendencijom supsumcije naroda pod naciju nasuprot drugih nacija od kojih se treba razgraničiti. Odnosno, na samim počecima revolucije 1989. u Jugoslaviji, za DAS Volk zalagali su se razni građanski forumi i inicijative, dok su preko noći transformirane režimske republičke nomenklature, za EIN Volk uspješno mobilizirale široke mase oko nacionalističkih mitologija i viktimologija i povele ih u nacionalnu revoluciju. 

Tamo gdje se, širom pobunjenog dijela europskog kontinenta, nije desilo poklapanje društvenog i nacionalnog samoodređenja, namjesto „pukog“ patriotizma, zavladao je nacionalizam. Tamo gdje je tog poklapanja bilo, gdje je etnička domaćinska grupa činila ubjedljivu većinu, ono što Ash zove „nacionalnim re-konstituiranjem“, tranzicija je mogla proteći bez nacionalističke retorike, mjera i etničkih konflikata. Šta nam, pak, ovo nacionalističko-kapitalističko naličje revolucije iz 1989. otkriva o cijelom tom procesu kontinentalne tranzicije k liberalnoj demokratiji? 

Konačne odbrane

U svojim Razmatranjima o revoluciji u Evropi Ralph Dahrendorf navodi Francois Fureta koji kaže: „Unatoč svoj buci i gužvi 1989. ipak iz Istočne Evrope nije proizišla ni jedna jedina nova ideja“ (Furet u Dahrendorf, 1996: 27, italik: A.M.). I sami vodeći slogani revolucije ukazivali su na „povratak“ Europi, u neki „normalni tok“ iz koga su zlim historijskim usudom na određeni period bili izvučeni. Taj disidentstvom, intelektualnim dignitetom, razgranatom mrežom civilnog društva u povoju bremenit kraj, na kraju, nakon što se „vratio kući“, pod okrilje „starog“ je zašutio, odnosno u intelektualnom smislu doživio je ono što je DDR doživio doslovno: bio je supsumiran, ispražnjen. 

Dahrendorf dalje poentira i kaže: „U svojoj srži evropska revolucija 1989. predstavlja otkazivanje neizdrživom i, kao što smo vidjeli, neodrživom realitetu i time istovremeno osnaženje starih ideja“ (Dahrendorf, 1996: 27). Dakle, revolucija o kojoj je riječ, to nije, čak, ni u banalnijem smislu po kojem je revolucija odbacivanje starog i ustanovljenje novog poretka, nego je naprosto bila proces, kako Dahrendorf veli, „osnaženja starih ideja“, ili odbacivanje novog (nametnutog, eksperimentalnog, neuspješnog, kako god ga karakterizirali) i restitucija starog. Da li onda možemo govoriti o „konzervativnom“ karakteru revolucija iz 1989, restituciji, ili, čak, „kontra-revoluciji“?

Proces osnaženja „starih ideja“ bio je tokom ovih trideset godina, a osobito nakon financijske krize 2008. godine, doslovan. Zaokružio se svojevrsni europski „Bible-belt“ sastavljen od nacionalnih, bivših revolucionarnih država čije se „core nations“, etnonacionalne jezgre, izgleda još nisu „ohladile“, još tumaraju u tom procesu potpune reaproprijacije svoje nacionalne države, čiji je nacionalni bitak još uvijek „ugrožen“ od podmuklih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. To su zemlje u kojima je proces kapitalističke reaproprijacije (prvobitna akumulacija kapitala) ostavio duboke tragove socijalne nepravde, uspostavio i produbio klasni antagonizam, kome je, upravo zbog toga potrebna naracija o „nacionalnom jedinstvu“ koja počiva – između ostalog – na biblijskim vrednotama kao stubu „konačne odbrane“ od neprijateljskih drugih koji su tu među nama i potkopavaju naš nacionalni način života. 

Kao osnažena, stara ideja, nacionalizam je – kako kaže Buden – „ostao krajnji legitimacijski horizont politike“. Nasilje koje se javlja u savremenim istočnoeuropskim populističkim gibanjima ima korijen u nacionalističkom sentimentu. Kratka epizoda sa sirijskim izbjeglicama 2015. bila je dovoljna da razgoliti ovaj krajnji nacionalistički politički horizont i kod onih zrelih „postnacionalnih konstelacija“, etabliranih europskih demokratija. Dakle, kao „krajnju mjeru“ ove su liberalne demokratije posegle za arsenalom „izvornosti“, „autohtonosti“, „čistoće“ (vlastitog kulturnog identiteta)... dakle posegle su za vokabularom nacionalizma izvodeći na čistinu netrpeljivo, nasilničko, nacionalističko naličje liberalne demokratije. Nacionalizam se u toj svojoj golotinji, i to na prvi mig krize, pokazuje kao strukturalni moment liberalne demokratije, kao njezina krajnja mjera „samozaštite“.

Za kraj, ako je 1989. godina, kako, s pravom piše T.G. Ash, bila „godina istine za komunizam“ (Ash, 1993: 106), da li su danas, trideset godina poslije, sazreli uslovi da kažemo da je ova ili naredna godina, godina istine za liberalnu demokratiju, za nacionalizam, odnosno za kapitalizam. Prije nego se usudimo dati odgovor na ovo pitanje, možda bi bilo uputno opet spustiti se na nivo svakodnevnog života i potražiti neku egzistencijalnu potvrdu za ono o čemu govorimo. 

Pogledajmo kako danas žive oni kojima je 1989. bilo gore: „Danas stanovništvo većine tih država izumire. Manje je rođenih nego umrlih, a mladi, obrazovani i sposobni sele se na Zapad. Prema istraživanju koje je proveo Pew Research Center, na prste jedne ruke mogu se nabrojati države u kojima ljudi vjeruju da će djeci, kada odrastu, biti bolje nego njihovim roditeljima danas. Sve manje ljudi vjeruje da im nije bilo bolje prije trideset godina“ (Jutarnji list, 9.11.2019: 25). Onda, za kraj, bolje će biti da preformuliramo ono pitanje s početka teksta – „da li danas bolje živimo nego prije trideset godina“ – u pitanje koje glasi: „da li mislimo da će naša djeca živjeti bolje od nas danas?“ Odgovor na to pitanje predstavljat će konačnu istinu o 1989.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi