Vode svih rijeka ne mogu isprati krv koja je Sanom tekla, niti mogu oprati krvave ruke zlikovaca...

Piše: Suzana S. Kadirić

Šutnjom, napadima i prijetnjama na sve koji im smetaju dokazuju zločinci svoju muškost u podivljalim, povamipirenim grupama u koje se sklanjaju i dan danas. Takvi su to borci i junaci, branitelji i pomahnitali krvoloci, oni koji u samoći nemaju hrabrosti ostati sami ni sa vlastom slikom u ogledalu, a kamo li se sami sa sobom susresti u tom odrazu zrcala koji stoji ispred njih.

Podigla sam pogled u plavo, sunčano nebo. Ispred mene su se prostirali prelijepi zeleni brežuljci, a Sana, jedna od najraskošnijih ljepotica ovog kraja, mirno je žuborila ispred mene, zrcajući se i presijavajući se u svojim plavo-smaragdnim bojama svjetlosti, koja ju je nježno doticala svojim sučanim zracima sa neba.

Šuštanje lišća okolnih šuma pretvaralo se u blagu i nježnu muziku koja bi strujala cijelim čovjekovim bićem.

Ti pitomi krajevi, ne postoje nigdje drugdje na svijetu. Nije to pretjerivanje u već poznatoj rečenici: “Takve ljepote nigdje nema.”

Jednostavno, obišla sam jako, jako puno drugih zemalja u svijetu i nikad ne sretoh i ne osjetih u srcu tu ljepotu, kao što to bijaše ovdje.

Ljepotu prirode i ljepotu ljudi, preživjelih stravične zločine, koje ljudski mozak ne može zamisliti ni u najmračnijim ćelijama svoga bića.

A zlikovci su mogli.


O ženama se ćuti


Ćelije čiji su oni bili nosioci, ostavljali su krvave tragove po bijelim zidovima logora. Komadići razbijenih lobanja, čija se lica nisu mogla prepoznati od krvi i zdrobljenog ljudskog mesa, komadići mozga, raspadali su se ispod zlikovačkih ruku, u ljetnim mjesecima, leteći na sve strane, ostavljajući iza sebe tragove koji su se na sparini ljepili po podovima logora, dok su noći bez prestanka parali jauci i krici zatočenika njihovih ćelija i njihovog režima.


A žene... O njima se ćuti. Ne piše se o njihovim bolima, sistematskim silovanjima, trudnoćama iz kojih su rađana djeca koju sam sretala i s kojom sam razgovarala svih ovih godina.

Ne piše se o rađanju života u najsurovijim uslovima, kad u stomaku buja život koji je silovanjem nastao i kad se ispod ženinog slomljenog i izmučenog srca čuju prvi otkucaji jednog malog djetetovog srca. Kad od boli i jauka, ne znaš gdje ćeš.

Kad pobiju 102 djece, a ti novo u sebi nosiš.


Mali embrio začet iživljavanjem onih koji se “brane”, naoružani do zuba, vonjajući na krv i uvijek u grupi, s noževima i kamama u rukama, dovodeći ženu u to stanje da u njoj, na najgrublji mogući način, posiju sjeme novog života, koji ona ne može uništiti i biti kao oni koji su djecu ubijali u koljevkama. Nisu ih puštali na slobodu sve dok ne bi došle u poodmakle trudnoće.


Bilo je to sistemstsko silovanje, po prvi put priznato u Den Haagu, zahvaljujući hrabrosti Nusrete Sivac, žene heroine.

U njenim očima boje plavog neba, mogao je čovjek istovremeno naći svu bol, svu toplinu i svu utjehu koju jedno takvo hrabro biće nosi u sebi.


Nusreta je dobitnik nagrade za ljudska prava HAWAR, koju dodjeljuje istoimena međunarodna organizacija sa sjedištem u Berlinu, a nagrada joj je uručena u zgradi njemačkog Bundestaga, uz prisustvo velikog broja zvanica, među kojima je bila i njemačka kancelarka Angela Markel.


O ženama se ćuti.


Šutnjom, napadima i prijetnjama na sve koji im smetaju dokazuju zločinci svoju muškost u podivljalim, povamipirenim grupama u koje se sklanjaju i dan danas. Takvi su to borci i junaci, branitelji i pomahnitali krvoloci, oni koji u samoći nemaju hrabrosti ostati sami ni sa vlastom slikom u ogledalu, a kamo li se sami sa sobom susresti u tom odrazu zrcala koji stoji ispred njih.


Kad se vratim kući od kuće…


A zlo ima svoje zakone.


Ono na kraju uvijek uništi one koji su ga pomagli i njime se služili, pa kad sve unište i popale, uopšte nemaju garanciju da će njihov život izgledati bolje. Čak naprotiv. Počinju i sami lagano, ali sigurno da tonu.

Onog momenta kad se zlo počini, ono istovremeno polako , ali sigurno, potpuno nevidljivo i krišom, počinje da uništava one koji su ga počinili.


Takav je zakon prirode i režim ga ne može nikada promjeniti, donoseći nove diskriminirajuće pravilnike, manipulišući istinom i služeći se medijskom mašinerijom.

Svaki put kad se vratim “kući od kuće”, kad iz Prijedora krenem u bilo koji drugi grad na svijetu, zaobilazim šume i nacionalne parkove mjesecima.

Rijekama koje teku u nekim drugim gradovima takođe ne prilazim, a vodu inače volim. I ako priđem kojoj, Sanu i Prijedor ne zaboravljam.

Vode svih rijeka ne mogu isprati krv koja je pitomom Sanom tekla, niti mogu oprati krvave ruke zlikovaca.

Tamošnje ljude nosim sa sobom, uvijek su mi u grudima, sa svom težinom njihovih sudbina i svom lakoćom gostoprimstva koju pružaju čim im dođete u posjetu.

Najviše topline i tuge uvijek doživim upravo tu. Oko Prijedora, u pitomom kraju, gdje je učinjen najgnusniji zločin nad nedužnim stanovništvom.

U očima im se smjenjuju sijenke tuge i bola. Sjenke onih kojih više nema.

Tek s vremena na vrijeme i meni odluta pogled u daljinu, dok tražim tišinu postojanja...

I shvatim koliko su ljeta mučna tamo, dok neki drugi pakuju kofere i odlaze na godišnje odmore, more i putuju ka egzotičnim destinacijama.


Ukoliko ste čovjek i razumijete


Ni sama ne znam koliko puta su mi rekli da se manem pisanja o ovome i živim svoje život. 

A ja, eto ne mogu, i neću.

Drugi, koji ove ljude ne poznaju, i samo mogu iz daljine naslutiti svu strahotu njihove subine, često mi kažu kako su Prijedorčani čudan narod. Ne poznaju ih, ali vole da sude. 

Dovoljno je otići tamo, zagrliti ih i sve će vam biti jasno. Ukoliko ste čovjek i razumijete. 

Ukoliko niste, onda vam i nije mjesto tu.

Ipak, uvijek postoje ljudi koji razumiju, a koje ne viđate po socijalnim mrežama. Oni rade i ne viču okolo.

Oni sopstvenu tišinu podnose bez tračka grižnje savijesti i jasno odvajaju režim od samih sebe, ne prepoznavajući se u zlu nanenešenom drugima.


Njihovo razmišljanje i njihovo djelovanje je puno jače od onih koji danas fejsbuče iz stolica, onih koji razmišljaju kolektivnom glavom i stalno konstatuju, napadaju, brane režime, a ne pada im na pamet da porazgovaraju sa ljudima kojih ima i te kako posvuda.

Ima nešto jako tužno i nesretno u toj zluradosti. Nemoćni se čine, kad ih čovjek jednog po jednog pogleda.

Nemaju nikakvu odgovornost niti prema kome, niti prema nečemu, jer nisu u stanju da je prihvate, već samo traže na koga će tu odgovornost prebaciti u svom vlastitim zatvoru koji su neprimjećujući i sebi podigli.


Slušala sam pažljivo čovjeka koji je pričao ekavski. U jednom momentu sam mu rekla: “Znate, ja uopšte ne moram da otkrijem Vaš identitet u ovoj priči. Mogu da Vas zaštitim, jer jasna mi je situacija u današnjem društvu i ne želim da Vas izlažem nevoljama. Mogu navesti samo Vaše incijale i ništa drugo. Dovoljna mi je slika spomen-ploče koju ste izradili kako bi se postavila u logoru Omarska, na bijeloj kući.”


Iznenadio me je odlučnošću i blagošću u isto vrijeme. Rijetko se danas susreće takva kombinacija: “Taman posla! Ja se ničega ne bojim i sasvim sam siguran u moju odluku.

Znate, kad bih se krio, onda bi sve ovo što radim bilo potpuno besmisleno i ne bih bio čovjek.

Ako želite možete navesti i moju adresu, kao i sve druge podatke koje želite.”

Dragan Komlenac jeste prvenstveno plemenit i pošten čovjek.


Za one kojima se to čini jako bitno, on je Prijedorčanin srpske nacionalnosti, koji danas živi u Beogradu i koji je spomen-ploču izradio i donio je sa grupom prijatelja i poznanika iste nacionalnosti, koji su bili svjedoci događaja u Prijedoru i okolnim mjestima na početku devedesetih godina.



Dragan dalje nastavlja svoju priču: “Znate, ja sam ateista, odgojen sam tako od samog početka. Bio sam zaposlen i u JNA dok je ona postojala. Radio sam kao električar na podmornicama i sklapao ponanstva sa ljudima iz celog sveta. Nikad nisam razmišljao ko je šta po naciji. Jednostavno ili si čovek ili nisi. Ponekad se zaprepastim koliko malo ljudi u Srbiji zna o svemu što se desilo u BiH, kao i o sudbinama nastradalih. Jednostavno pročitaju ono što im mediji nude, bez da ikoga od ljudi koji su prošli pakao u toj zemlji išta pitaju ili kontaktiraju ih.


Tu se obično sve završava. Eto, Vi ste prva koja sa mnom razgovara. Ni jedan novinar me nije ništa pitao, a vidim da su mnogi danas pisali o tome. 

Spomen-ploču sam odnio i uručio predsedniku Regionalnog saveza udruženja regije Banjaluka, Mirsadu Duratoviću. Pratio sam dugo njegov rad, a odavno sam prijatelj sa bivšim logorašem Kerimom Mešanivićem, koji je u Hagu bio svedok na suđenju Radovanu Karadžiću, kao što sam prijatelj i sa još nekoliko njih koji su u logorima delili istu sudbinu. Ja sve te ljude znam još odavno. Davno pre rata smo se družili. Nisu to zaslužili! Znam kroz šta su sve prošli. Mi, znate, koji smo radili na podmornica imamo i udruženje podmorničara oficira, kao i sastanke sa podmorničarima iz celog sveta.

Svaki taj susret koristim da bih im ispričao ono što znam, jer mnogi od njih zaista nemaju nikakvih ili imaju vrlo malo saznanja o logorima i zločinima na području Prijedora. To je nekako moj zadatak u ovom svetu mržnje i ludila, da im kažem i ispričam ono što znam i bar malo pridonesem i olakšam situaciju bivšim logorašima, njihovim familijama i svim onima koji su izgubili svoje najmilije.”


Masovna grobnica tišine


Dragan je pričao smireno i mogla sam ostati s njim još satima u razgovoru. Negdje smo se prepoznali.

Kad smo završili razgovor koji je mogao trajati danima, a koji smo bili prinuđeni prekinuti zbog obaveza, razmišljala sam koja institucija je, u stvari, nadležana za odobrenje ili odbijanje postavljanja spomen-ploča na mjesta stradanja i obilježavanja istih.


Dragan mi je rekao da je najbolje da porazgovaram sa Mirsadom Duratovićem, kojega sam i onako dobro poznavala, putem projekta koje smo zajedno radili pred same izbore u oktobru 2018., potom putem humanitarne pomoći namjenjene potrebama djece na tom području, a bio je i gost na panelima čija tema je bila kako stradanje stanovništva na području Prijedora, tako i zajednički suživot svih naroda i nacija, te izgradnja mostova među ljudima.


Mirsad mi je rekao sljedeće: “Kada je postavljanje ove spomen-ploče u pitanju, trebala bi biti odgovorna kompanija ArcelorMittal, koja bi trebala izdati odobrenje da se spomen-ploča trajno postavi na zloglasnu Bijelu kuću u bivšem logoru Omarska, jer su oni vlasnici tog dijela zemlje, a objekt je pod stalnim video nadzorom ove kompanije. Međutim, oni ne žele preuzeti tu odgovornost na sebe i upućuju nas na neku od nadležnih institucija, ali niko ne želi da pruži odgovor na pitanje koja je to institucija odgovorna za izdavanje odobrenja.


Dakle, sad za sad je spomen-ploča faktički ilegalno postavljena, sve dok se ne javi onaj ko je nadležan, a mi ćemo čim se to razjasni i zvanično izjasni kojoj instituciji da se obratimo, sasvim sigurno podnjeti zahtjev za legalizaciju.” 


Komemoraciji u Omarskoj prisustvovala je i studentica iz Beograda koja se prigodnim riječima obratila prisutnim. Anđela Savić je publikovala tekst “Prijedor – masovna grobnica tišine”  (https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/prijedor-masovna-grobnica-tisine/    https://www.autonomija.info/andjela-savic-prijedor-masovna-grobnica-tisine.html).


Takođe su prisutni bili i univerzitetski profesor iz SAD-a, Devide Pettigrew, kao i predsjednik Fondacije “Remembering Srebrenica”, Waqar Azmi iz Londona, kojemu je ovo bila prva zvanična posjeta logoru Omarska.




-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi