Poslije spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović morat će se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga, bude li dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer: Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku dužnost?
Ispalo je da su Franjo Tuđman i djed ustaša Zorana Milanovića, nakon što
ih je šef SDP-a mobilizirao kao svoje (pred)izborne adute, donijeli
pobjedu suparničkom HDZ-u. Kako neobično! Neprežaljeni vođa i
utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice – centralna figura stranačke
državotvorne mitologije – umjesto SDP-ovih, privukao je HDZ-ove birače.
Kako neočekivano! Kakav šok! Što se to, do đavola, dogodilo?
Poslije
spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović morat će
se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga, bude li
dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer: Jesam li
se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku
dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog invalida
zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda ustaše?
Dva
mjeseca ranije, dok se HDZ valjao po dnu provalije, vidao rane od
strmoglavoga pada i grozničavo pokušavao smisliti način da uopće preživi
katastrofu uzrokovanu kratkotrajnom konzumacijom vlasti, činilo se da
će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške, a na to su
upućivala i sva relevantna istraživanja javnog raspoloženja.
Pragmatičniji među medijskim analitičarima tvrdili su da
socijaldemokratska stranka u toku kampanje ne treba činiti ama baš ništa
drugo nego podsjećati javnost na distopijske razmjere neuspjeha vlade
HDZ-a i Mosta, koja je ordinirala jedva osam mjeseci i uspjela postići
učinak negativnog superjunaka, proizvodeći maksimalnu političku i
društvenu štetu u minimalnoj jedinici vremena, što je naposljetku
rezultiralo uistinu dojmljivim suicidom.
Milanović
i društvo, međutim, odlučili su se za posve drugu vrstu pragmatizma:
nisu progovorili ni riječi o političkome divljaštvu Tomislava Karamarka,
o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o “lustraciji” i “registru
izdajnika”, o crnokošuljašima što su marširali ulicama, o spomenicima
ustaškim teroristima, o profašističkoj kulturnoj politici Zlatka
Hasanbegovića
Milanović i društvo, međutim, odlučili su se
za posve drugu vrstu pragmatizma: nisu progovorili ni riječi o
političkome divljaštvu Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i
domoljublja, o “lustraciji” i “registru izdajnika”, o crnokošuljašima
što su marširali ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima, o
profašističkoj kulturnoj politici Zlatka Hasanbegovića, ali je zato
lider “liberalne ljevice” izveo impresivan desni prodor: simbolički je
posadio Tuđmana na Markov trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje
na tavanu, majku Andreja Plenkovića obilježio kao “vojnu lekarku”, Srbe
nazvao “šakom jada”, Bosnu i Hercegovinu proglasio “velikim govnom”, a
zatim iz dana u dan zajapureno izražavao svoj mitteleuropski zazor i
distancu prema “Balkanu”, “Bizantu”, “Orijentu” i, općenito, “Istoku”.
Zoran
Milanović i ranije je priređivao relativno česte provale tipično
agramerskoga šovinizma, no sada ga je – naizgled bez razloga – odlučio
učiniti konzistentnim i uobličiti u politički program. Riješio je
okušati sreću i zaigrati protiv tradicije što se u Hrvatskoj ustalila
kao prirodan tok stvari: poručiti organskome sranju – dakle HDZ-ovu
malograđanskom nacionalizmu – da može smrditi jednako intenzivno ili čak
intenzivnije od njega. Ispostavilo se da je i onaj usklik što ga je
dramatično isporučio koncem prošle godine – “Ili mi ili oni!” – bio
pogrešno tumačen, jer je njegov autor stremio ka čudnovatom cilju, ka
radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
I
dogodilo se ono neizbježno: simpatizeri HDZ-a u nedjelju su mahom izašli
na izbore, a veliki broj potencijalnih birača SDP-a, donedavno spremnih
da se svojim glasom (makar pritom začepili nos) suprotstave
civilizacijskoj regresiji, odlučili su apstinirati. “Manje zlo” je,
naime, naraslo do dimenzija koje pristojan čovjek teško može tolerirati.
Kako je uopće moguće, pitali su se, izabrati “manje zlo”, ako ono –
umjesto da ističe to što je ipak manje – reklamira svoju ubrzanu
hipertrofiju?
Motivacija hadezeovaca nešto je sasma drugo. Iako
su se već prepustili kolektivnom ugođaju poražene vojske, rekli su:
Dobro zbori ovaj esdepeovac, svaka mu je na mjestu, obogotvoruje
Tuđmana, hvali se djedom ustašom, psuje Srbe, Bosance i druge etničke
arhineprijatelje, iskazuje prezir prema bizantskom Balkanu, sije uvlas
istu mržnju kakvom smo se hranili uoči prošloga rata… To su vrijednosti
zbog kojih vrijedi ustati iz groba! Za njih se trebamo izboriti, ali ne
tako što ćemo poduprijeti toga jadnika, toga grotesknog surogata koji
nas želi namamiti svojim patvorenim parolama, već glasajući za one koji
već četvrt stoljeća dosljedno provode takvu politiku, čak i kada iz
taktičkih razloga navlače odijela od finijega zapadnog štofa! Tko bi
racionalan birao kopiju kraj živog originala?! Tko bi se pored
organskoga sranja odlučio za umjetno gnojivo?!
Pristojan je svijet,
dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim
mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci,
najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži,
između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog “manjeg
zla” da mu se “živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’”, leži u onoj
“šaci jada”, u “velikom govnu” i drugim nacionalističkim psovkama preko
kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći. Razlog je u direktnoj
poruci koju im je odaslao vođa SDP-a: Držite se dalje od mene, mamicu
vam lekarsku!
Pristojan je svijet,
dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim
mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci,
najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži,
između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog “manjeg
zla” da mu se “živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’”, leži u onoj
“šaci jada”, u “velikom govnu” i drugim nacionalističkim psovkama preko
kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći
Zoran
Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga
nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije
uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako
se, pak, dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove
državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju
odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna
stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ
tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo,
stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
Bijeda
hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj
status unutar “političkog centra” disciplinirano slijedeći sve
tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke
narative – ne želeći uvidjeti da upravo “zlatna sredina”, sa svojim
obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja
ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom “političkog centra” u
mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje
ostatke ljevičarskog identiteta.
Nevolja sa socijaldemokratima –
avaj – u tome je što će gotovo sigurno iz debakla umjesto pouka izvući
alibije. Sudeći prema početnim cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave
birače, na navadu neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz
neobjašnjivih razloga, “ukazuju povjerenje desnici” i time trasiraju put
u vlastitu nesreću, a ne na “lijevo-liberalnu” partiju koja je,
besramno podilazeći upravo rigidnim desničarima, pristojan svijet
udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će biti oni kojima se zgadila stopa
rasta “manjeg zla”.
Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon
poraza, ne treba poželjeti što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv,
što težu i opakiju bolest, takvu koja će možda otvoriti prostor za
vjerodostojne lijeve alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost
vojnih lekara.
(Peščanik.net, 13.09.2016.)