351,8 milijardi eura za razvoj regija i gradova

Piše: Dženana Karup Druško

Regionalna politika Evropske unije glavna je investicijska politika EU-a usmjerena na sve regije i gradove Europske unije s ciljem stvaranja novih radnih mjesta, tržišnog natjecanja, održivog razvoja i poboljšanja kvalitete života građana. Koliko je regionalna politika važna za EU potvrđuje činjenica da ona čini najveći dio budžeta EU i za period 2014-2020. iznosi čak 351,8 milijardi eura (od 1.082). Ukupno 274 regije EU-a obuhvaćene su regionalnom politikom, a samo od 1989. do 2013. iz budžeta EU izdvojeno je više od 800 milijardi eura za sufinanciranje projekata usmjerenih na poticanje regionalnog razvoja.

Tokom proteklih godina hiljade projekata širom EU a finansirano je sredstvima regionalne politike od čega su imale koristi sve države EU a pojedinačno, ali i Evropska unija jer je ova politika dovela do privrednog rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Ilustracije radi recimo da je od 2007. do 2012. zahvaljujući regionalnoj politici EU a otvoreno približno 594.000 novih radnih mjesta, podržalo se pokretanje 77.800 novih poduzeća, finansiralo 61.000 istraživačkih projekata, gotovo pet miliona građana EU a dobilo je pristup širokopojasnom internetu, izgradilo se 1.208 kilometara cesta i 1.495 kilometara željeznica kao pomoć u uspostavi učinkovite transevropske prometne mreže, a modernizirana je i vodoopskrba čime je povećan kvalitet života za 3,2 miliona.


Prema procjenama ulaganjima u okviru regionalne politike povećali su se prihodi u najsiromašnijim regijama gdje je BDP po glavi stanovnika povećan sa 60,5 % prosjeka EU-a u 2007. na 62,7 % u 2010. Osim toga, očekuje se da će se između 2007. i 2025. godine BDP 13 država EU a, koje su postale članice EU ili nakon 2004. povećati za otprilike 2,4 % godišnje.


Zajednička politika zasnovana na solidarnosti


Do 1988. nije postojala zajednička politika tadašnje Evropske zajednice kojoj bi cilj bio stimulacija regionalnog socio-ekonomskog razvoja. Do promjena je došlo proširenjem EU, kada su članice postale (manje bogate evropske države) Grčka, Portugal i Španija, i kada je postalo jasno da dotadašnja politika tržišne integracije neće biti dovoljna za poticanje regionalnog razvoja, a drugi razlog bile su promjene nastale pokretanjem programa jedinstvenog tržišta sa zajedničkom valutom, eurom. Ideja je od početka bila da se regionalna politika neće baviti samo raspoređivanjem financijskih sredstava, nego cjelokupnim procesom: od formuliranja regionalnih razvojnih programa, njihove implementacije, nadzora, izvještavanja, do evaluacije ishoda. Bilo je veoma značajno i to što je novom politikom uvedeno načelo solidarnosti između bogatih i siromašnih regija Evropske unije što je potvrđivalo da evropske integracije nisu samo ekonomske nege i političke. 


Regionalna politika EU-a u potpunosti je zasnovana na financijskoj solidarnosti, jer je dio doprinosa država članica za zajednički budžet EU-a namijenjen manje razvijenim regijama EU-a i određenim socijalnim skupinama. Ova politika, koja je zbog svojih ciljeva nazvana i kohezijska, bila je od ključne važnosti za razvoj i javne investicije novih država članica EU s područja Srednje i Istočne Europe (CEE). Procjenjuje se da je zahvaljujući ulaganjima iz programa regionalne politike nacionalni dohodak (BDP) građana u ovim zemljama rastao godišnje od 0,8% u Sloveniji do 2,1% u Latviji (2007-2013). Sredstva koja je EU ulagala na ovaj način bila su posebno važna zato što su novim članicama, manje razvijenim državama, pomogla ublažiti pad javnih investicija zbog financijske i ekonomske krize. Samo od 2015. do 2017. godine u javne investicije Slovenije uloženo je 30 %, a u Slovačku skoro 85 %.


Rezultati ulaganja regionalne politike u Sloveniju bili su vidljivi već u prvim godinama nakon pridruživanja. Istovremeno Slovenija je 2005-2006. provela velike izmjene u svojoj institucionalnoj i administrativnoj organizaciji kako bi se ti, do tada složeni sistemi pojednostavnili. I pored početnih teškoća i ozbiljnih prepreka procjenjuje se da su u 2015. dodatne investicije pokrenute sredstvima EU-a potaknule porast slovenskog BDP-a za oko 2,5% više od onog koji bi bio da Slovenija nije sudjelovala u regionalnoj politici EU. Također, procjenjuje se da će on do 2023. godine biti uvećan za dodatnih 2%. Izbijanjem ekonomske krize investicije putem fondova EU bile su važan faktor za privredu i doprinjele su smanjenju regionalnih razlika u Sloveniji.


Investicije regionalne politike za područja Srednje i Istočne Evrope na početku su najvećim dijelom bila ulaganja u javnu infrastrukturu, ali već u sljedećem razdoblju više od 80 odsto sredstava iskorišteno je za podršku inovacijama, istraživanjima i tehnološkom razvoju, okolišu i prometnoj infrastrukturi. Sredinom tog programskog razdoblja podržavane su istraživačke i razvojne aktivnosti u preduzećima kao i uspostava novih kreativnih centara. Među pozitivnim pokazateljima je podatak da je zahvaljujući takvoj politici stvoreno gotovo 6.000 novih radnih mjesta, ali i izgradnja željezničkih pruga, poboljšanje postojećih i gradnja novih cesta. Paralelno s tim ostvaren je napredak i u segmentu ekološke infrastrukture kroz povezivanje mreža snabdijevanja čistom vodom i unapređenje uređaja za obradu otpadnih voda, kao i veće proizvodnje struje iz obnovljivih izvora energije. 


Slovačka se nakon ulaska u EU susrela sa sličnim problemima kao i Slovenija. Provedba regionalne politike EU bila je centralizirana i bez ikakve nacionalne regionalne politike. Zahvaljujući učešću u regionalnoj politici EU Slovačka je također ostvarila napredak i procjenjuje se da je nacionalni dohodak Slovačke u 2015. godini porastao za 3,5 %. Upravo Slovenija i Slovačka su primjeri koliko je i kako regionalna politika EU-a usmjerena na smanjenje društvenih i privrednih razlika svojih članica koje su značajno izražene između pojedinih područja.


Poboljšanje kvaliteta života građana


Opći ciljevi regionalne ekonomske politike realiziraju se usmjeravanjem investicija u dugoročne projekte razvitka, poticanjem ulaganja u rast ljudskog kapitala kao i boljim pristupom tržištu radne snage te naposljetku izgradnjom fizičke infrastrukture. Raspodjela sredstava se vrši putem podjele sredstava iz fondova među kojima su tri glavna: Evropski fond za regionalni razvoj (ERDF), Kohezijski fond (KF) i Evropski socijalni fond (ESF). Uz njih, Evropski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EAFRD) i Evropski fond za pomorstvo i ribarstvo (EMFF) čine evropske strukturne i investicijske (ESI) fondove. 


Uz ove, važan je i Fond solidarnosti EU-a (FSEU), osnovan u ljeto 2002. zbog velikih poplava i šteta koje su prouzrokovale u središnjoj Europi. Njegov godišnji budžet je 500 miliona eura koji su namijenjeni regijama pogođenim katastrofama. Kroz ovaj fond se može na brz, učinkovit i fleksibilan način pomoći bilo kojoj državi EU a, ali i državama koje se prijavljuju za članstvo, u slučaju velike prirodne katastrofe s ozbiljnim posljedicama na uslove života, okoliš i privredu. Svaki od navedenih fondova na svoj način pridonosi ostvarivanju ciljeva rasta u cijeloj Evropi utvrđenih u strategiji Europa 2020, odnosno sveobuhvatnoj strategiji EU a za poticanje rasta i otvaranje novih radnih mjesta do 2020. 


Regionalna politika se realizira u svim regijama i gradovima EU kako bi se pomoglo njihovom privrednom razvoju, ali i poboljšao kvalitet života građana. Ta poboljšanja se ostvaruju kroz pet ključnih područja: ulaganje u ljude olakšavanjem pristupa zapošljavanju, obrazovanju i socijalnom uključivanju; podrška razvoja malih i srednjih poduzeća; jačanje istraživanja i inovacija ulaganjima i otvaranjem radnih mjesta povezanih s istraživanjem; poboljšanje okoliša provedbom velikih investicijskih projekata i modernizacija prometa i proizvodnje energije, ponajviše u područjima obnovljive energije i inovativne prometne infrastrukture, radi borbe protiv klimatskih promjena.


Rekordnih 670 miliona eura plaćeno je Italiji za obnovu nakon velikog potresa koji je pogodio regiju Emiliju-Romagnu 20. maja 2012. godine nakon koga je uslijedilo više potresa manjeg intenziteta koji su se proširili i na susjedne regije Veneto i Lombardiju. U ovoj prirodnoj katastrofi stradalo je 27 ljudi, oko 350 je bilo ozlijeđenih i više od 45.000 evakuiranih. Ogromna šteta je nanešena zgradama, infrastrukturi, preduzećima, industrijskim pogonima, poljoprivredi i značajnom sektoru kulturnog naslijeđa. Veliki iznosi potrošeni su na hitnu pomoć, operacije spašavanja i privremene smještaje. Tada je oko 292 miliona eura izdvojeno za hitnu obnovu obrazovnih i medicinskih objekata i za popravke električnih i vodovodnih sistema.


Podsticanja na suradnju i partnerstva


Još je jedan primjer ulaganja regionalne politike u Italiju – EU je uložila 400 miliona eura u regionalni sistem podzemnih željeznica u Napulju u Italiji čime je obezbjeđeno bolje i brže putovanje čime se umnogome dobilo i na smanjenju emisije ugljikovog dioksida (CO2 ) za 250.000 tona godišnje i potrošnji ulja za 110.000 tona godišnje.


Primjer je i pokretanje rumunjskog sjedišta za konzorcij za napredna istraživanja, ELI-NP, kome je cilj bio stvoriti evropski centar za istraživanja na visokoj razini o interakciji između lasera i laserskih medija. U samoj ideji se naglasilo da će centar privlačiti istraživače, studente, privatni i poslovni sektor iz cijelog svijeta koji žele proučavati ekstremne primjene svjetla u korist društva. Namjera je bila i da se ovim centrom Evropi osigura vodeće mjesto u istraživačkom sektoru nuklearne fizike uz primjenu napredne laserske tehnologije. Glavno sjedište centra je u Bukureštu, ali uključuje još dva, jedan u Mađarskoj i jedan u Češkoj. Iza projekta je stajao istraživački konzorcij koji je okupio 40 partnera iz 13 država EU-a i bilo je predviđeno da zaposli 262 istraživača, čime bi se postiglo i smanjenje “odljeva mozgova” u regiji. Procjenjena vrijednost projekta bila je 356 miliona eura, a EU je uložila gotovo 150 miliona eura.


Korisnici sredstava regionalne politike u određenim regijama ili gradovima EU moraju, naravno, u svojim zahtjevima ispunjavati određene uslove, kao što su, na primjer, razvoj strategije tzv. “pametne specijalizacije” pri čemu bi se regije trebale specijalizirati za sektore u kojima imaju najveći potencijal za rast i konkurentnost i u okviru toga unaprijeđivati partnerstva između univerziteta, istraživačkih instituta, preduzeća i javnih uprava s ciljem razvoja inovativnih proizvoda i usluga; strategije za smanjenje nezaposlenosti mladih i promicanje nediskriminacije; poštovanje propisa o zaštiti okoliša; reforme povoljne za preduzeća; mjere za unaprijeđenje sistema javnih nabavki. U slučaju učestalih i teških povreda ekonomskih preporuka nekoj državi Evropska komisija može, kao posljednji izbor, obustaviti isplate, čime se ujedno garantira i da ulaganja EU a nisu ugrožena slabim gospodarskim politikama ili nedovoljnom administrativnom sposobnošću neke zemlje.


S obzirom da dvije trećine evropskih građana živi u gradovima, oni su u samom središtu politika EU zbog čega je planirano da se do 2020. godine udjel ulaganja u gradove poveća na 80 odsto, jer je postalo jasno da će se gospodarski rast u EU u ponajprije ostvariti u gradovima, odnosno da države i EU ne mogu ostvariti ciljeve svoje privredne i socijalne politike bez suradnje s gradovima. U prilog tome govore sljedeći podaci: u područjima velikih gradova živi 59 % stanovništva EU a i u njima je 62 % radnih mjesta koja stvaraju 67 % BDP a Evropske unije. Među planiranim ulaganjima do 2020. su ona koja su usmjerena na strategije za promicanje niskih emisija ugljika, poboljšanje gradskog okruženja, uključujući obnovu bivšeg industrijskog zemljišta i smanjenje zagađenosti zraka, te promicanje održivih gradskih prometnih sustava, čime se pomagalo gradovima u rješavanju njihovih problema i EU u da iskoristi snagu gradova u području pametnoga, održivog i uključivog rasta.


Pojavom ekonomske krize regionalna politika EU pomogla je i omogućila brz i učinkovit odgovor na recesiju, preusmjeravanjem sredstava tamo gdje su bila najpotrebnija i ulaganjem u ključne sektore za rast i stvaranje radnih mjesta. Tako je više od 39,2 milijardi eura preusmjereno u cilju osiguranje najvećeg mogućeg učinka do kraja maja 2013. kao podrška najvažnijim regionalnim gospodarskim i razvojnim potrebama i radi osiguranja djelotvornosti ulaganja EU a unatoč krizi. Osim toga, ciljnim ublažavanjem nacionalnih zahtjeva za sufinanciranje i stavljanjem dodjele financijskih sredstava državama EU a u prvi plan osigurala se potrebna likvidnost u vrijeme velikih nacionalnih proračunskih ograničenja i veće je sufinanciranje odobreno (2011-2012) Španiji, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Litviji, Portugalu, i u manjoj mjeri Belgiji, Francuskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi