Mladi su najveće žrtve povjesnog revizionizma

Piše: Anesa Agović

Iako je po nekim izvorima četnički pokret nastao puno prije Drugog svjetskog rata, stvarnu ekspanziju i čuvenje po zlu i svireposti je doživio upravo tokom Drugog svjetskog rata, a zločini četnika su činjeni ne samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, već i u Srbiji gdje su žrtve nerijetko bili i Srbi koji su bili naklonjeni komunistima. U memorandumu “Homogena Srbija” kojega je Stevan Moljević (advokat u Banja Luci i jedan od glavnih političkih organizatora i propagandista među Mihailovićevim četnicima) napisao 30. juna 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u Aprilskom ratu, zahtjeva se obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi – predviđa Moljević prisilno iseljavanje nesrpskog stanovništva – te posebno, osigurati izlaz tog područja na more.


U cilju ostvarenja tih ciljeva, Draža Mihailović u decembru iste godine šalje upute četničkim komandantima, gdje naznačuje: “Ciljevi naših odreda jesu ... 1.) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srijema — Banata i Bačke. 3.) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst — Gorica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, sjeverne Albanije sa Skadrom. 4.) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6.) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7.) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8.) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice).


Nakon ovakvih proglasa četnici su u Drugom svjetskom ratu postavili ciljeve uključujući najsvirepije zločine koji su po mnogim istoričarima prerasli u genocid, što je objašnjeno u knjizi “Genocid nad Muslimanima 1941-1945”. Autori knjige su čuveni jugoslovenski istoričari Vladimir Dedijer i Antun Miletić, knjiga je objavljena 1990. godine u Sarajevu. U toku istraživačkog rada autori ove knjige su koristili građu razne provenijencije imajući u vidu, u prvom redu, da u svakom zločinu, pa i u genocidu, osnova za sve je namere zločina. Zbog toga su za ovu knjigu u prvom redu istraženi fondovi štaba, komandi i jedinica jugoslovenske vojske u otadžbini na čelu sa Dragoljubom Dražom Mihajlovićem, zatim ustaške Nezavine Države Hrvatske na čijem je čelu bio Ante Pavelić... Korišteni su dokumenti i Državne komisije za ratne zločine, kao i sudski materijali sa procesa ratnim zločincima odgovornim za zločine nad Muslimanima. Posebnu pažnju autori ove knjige su posvetili tzv. istoriji odozdo, tj, svjedočenjima i izjavama očevidaca tih genocidnih radnji.


Za Dražu Mihailovića i četnike postojala su tri glavna neprijatelja, prvi i po njima najopasniji su bili komunisti, zatim Muslimani (kojima je tada bio zabranjen naziv Bošnjaci), te Hrvati, na cijelom prostoru tadašnje kraljevine Jugoslavije.


O ulozi Draže Mihailovića Predrag Matvejević je pisao za Peščanik: “Na razini evropske povijesti i savezništva u drugom svjetskom ratu, Draža Mihailović je apsolutno inferioran Josipu Brozu, unatoč svemu onom čime ga velikosrpska ideologija nastoji rehabilitirati. Mihailovića nisu opsjedale njemačke elitne jedinice na Ravnoj Gori ili u selu Ba, kao Tita u kanjonu Sutjeske ili pećini kraj Drvara. Za prvoga su uglavnom znali gdje je, za drugim su neprestano tragali. Draža je okupljao samo dio Srba i prosrpskih Crnogoraca. U Titovoj vojsci bili su borci svih nacionalnosti. Ni u jednom pokretu Otpora u Evropi nije ih bilo toliko niti su prošli kroz takve okršaje.”


Pokušaji da se na razne načine rehabilituje ili piše neka nova istorija o ulozi četnika i Draže Mihailovića, donekle su urodili plodom kada je sud u Beogradu 2015. godine, rehabilitovao ovog osuđenog zločinca. O tim pokušajima obmane i umanjenja odgovornosti četnika za zločine za RSE istoričar Srđan Milošević iz Beograda je izjavio: “Zanemaruju se strašni zločini koje je počinio četnički pokret, kao i njegova kolaboracija sa okupatorom. To je ono što je suštinski obeležilo delovanje četničkog pokreta i Dragoljuba Mihailovića. To je jedna pervertovana i osakaćena istorija. Pošto je četnički pokret percipiran kao glavni suparnik komunista, on je bio jedini logični ideološki izbor za sve one koji su u Komunističkoj partiji, Titu i Jugoslaviji videli glavne krivce sloma koji je zadesio Srbiju i srpski narod krajem 20. veka. Došlo je do izjednačavanja četnika i partizana sve u kontekstu krajnje bizarne priče o nekakvom nacionalnom pomirenju koje treba da se odvija na četničkoj platformi.”


Rehabilitacija D. Mihailovića označava ukupnu rehabilitaciju zločinačke ideologije i prakse ravnogorskog četničkog pokreta. Umjesto rehabilitacije moraju se primjenjivati zakoni i zabraniti oni koji u Srbiji danas pokazuju fašističke ideje – rekla je Staša Zajović, predstavnica nevladine udruge “Žene u crnom” koja je optužila vlast u Srbiji da na ovaj način ponižava brojne žrtve njegovih četnika.



 

Neki dokazi četničkih zločina u Bosni i Hercegovini


Studiozno opisivanje četničkih zločina u Bosni i Hercegovini uz prilaganje mnoštva dokaza  objavljeno je u pomenutoj knjizi Vladimira Dedijera “Genocid nad muslimanima”; jedno od svjedočenja: “Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece” (Milovan Đilas o četnicima – “Plemenita mržnja”, Borba, br. 21. od 08.10.1942. godine).


Takođe, dalje se u dokazima četničkih zločina, ali i činjenici kako su četnici prelazili u partizanske redove navodi i sljedeće: Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana…Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko 2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana, za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao. On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika.”(S. Bandžović).


Četničke zločine dugo godina su istraživali hrvatski istoričari Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, koje su sumirali u knjizi “Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945”, koju je izdao Hrvatski institut za povijest Dom i svijet u Zagrebu 1999. godine.Knjiga donosi na stotine relevantnih dokaza o četničkim zlodjelima, baziranim na pisanim dokumentima četničkih komandi, kao i dokumentaciji iz historijskih muzeja sa prostora bivše Jugoslavije, ali i svjedočanstva preživjelih žrtava i svjedoka.


Navodimo neke od potresnih svjedočanstava i dokaza iz navedene knjige: “Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu strana mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora, a sviranje sa druge strane eliminiralo vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali i na najgori način mučili. Časne sestre koje su odvedene sa Pala pošto je nad njima po svoj prilici najprije izvršeno nasilje po ovim zlikovcima zaklane su na kamenom mostu.”


Gotovo identično je bili i u Foči. Tako je kapetan Sergej Mihailović, četnički zapovjednik u Foči 6. XII 1941. pozvao proglasom sve Muslimane i Hrvate od 16 do 60 godina da se jave. Potom su za nekoliko dana na zvjerski način pobijeni. Uz oko 400 mještana među pobijenima je bilo oko 700 Muslimana koji su u Foči zatečeni kao izbjeglice iz jugoistočne Bosne, sklanjajući se od četničkog terora. Za nepuna dva mjeseca na fočanskom kotaru, tada je na različite načine poubijano oko 5.000 muškaraca, žena i djece, dok je spaljeno nekoliko stotina kuća. Po izjavi samoga S.Mihailovića u Foči i Goraždu ubijeno je 5.000 Muslimana. Istodobno je u tom periodu ubijeno i stotinjak Hrvata.


O četničkim zločinima na području čajničkog kotara pismeno je u februaru 1942. svjedočio Sejfo Čelik, jedan od očevidaca. On kaže: “Kada su se Talijani povukli iz kotara čajničkoga sva snaga četnička sa Goražda i Foče bacila se na Čajniče… te počela robiti i paliti, te ubijati sve ono što je muslimansko. Kada su zauzeli čitav kotar Čajniče postavili su za zapovjednika mjesta nekog Nedimovića, šumarskog upravitelja u penziji iz Goražda, a u općini batovskoj nekog Strahinju, lugara u Batovu, Karadžić Marijana, seljaka iz Sučića i Mićević Milana, seljaka iz Međurečja. Sada je nastupilo klanje muslimanskog življa. Koga su uhvatili zaklali su i to ne ispod nego iznad vrata. Vido sam Hastar Salku sina Nedžibova iz sela Prolaza kojemu su grkljan izvadili i koji je tek nakon mjesec dana u teškim mukama i patnjama izdahnuo. U općini Batavskoj su poklali i poubijali oko 1.000 ljudi, a u Miletkovićkoj oko 500… Od ovih su neki uhvaćeni i poklani, a neki u bijegu poubijani… Pored zuluma koji su izvršavali na nama muškarcima najteže nam je što su najprije obeščastili naše najljepše ženskinje, a onda ih poubijali. Kada bi izvršavali ove svoje nalete na naše muslimanke djevojke, one su skakale kroz prozore i u vodu, te tako rađe išle u smrt nego u ruke odmetnika.”

 

Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istočnohercegovačkih četnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvršila masovnu pljačku, palež i zločine nad tamošnjim civilnim hrvatskim pučanstvom. Tako je samo na području velike župe Cetine (u mjestima Bašćani, župa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medu kojima i tri svećenika : Ivan Bondić, Josip Braenović, kojemu su odsjekli glavu, i Ladislav Ivanković. Major Petar Baćović, zapovjednik četnika 5. IX 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvjestio je D. Mihailovića: “Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana (južno od Makarske) gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1.000 ustaša pobijeno je dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvog ni ranjenog.” Dalje navodi da su na tome putu od Ljubuškog do Vrgorca, radi “velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima” (iako na tome području gotovo i nema Srba – te im to služi kao motivacija i opravdanje za svoje zločine) “oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno”.


Četnici su posebno sistematični bili prema ubijanju vjerskih službenika, pa čak i časnih sestara, te uništavanju vjerskih objekata. Tako se u ovoj knjizi zaključuje da je u tom periodu u dijelu centralne i istočne Bosne i Hercegovine, spaljeno i razoreno oko 300 sela i gradova, više muslimanskih džamija i katoličkih crkava i drugih istorijskih i kulturnih spomenika, uz desetke hiljade ubijenih Hrvata i Muslimana. Među njima je okrutno ubijeno 67 muslimanskih imama i hafiza, te 52 katolička svećenika, te nekoliko časnih sestara, od kojih su najpoznatije tzv. drinske mučenice, njih pet iz samostana na Palama, koje su četnici pred Božić 1941. godine doveli u Goražde i nakon mučenja poklali i bacili u Drinu.

 

Zaboravljeni četnički zločin u Rami-Prozoru i Drežnici 


Jedan od većih zločina četnici su počinili u području Rame, isključivo protiv civilnog stanovništva tog kraja. O tome zločinu se nije mnogo pisalo, a jedan od autora koji se bavio tim zločinom je Miljenko Jergović. Po njemu, a na osnovu relevantnih podataka i svjedočenja, kao i dokumenata sa suđenja Draži Mihailoviću, zločin u Rami najveći je pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u BiH u Drugom svjetskom ratu. U svome tekstu on pojašnjava: “Pod pojmom Hrvata podrazumijevaju se, naravno, Hrvati katolici. Muslimane se broji posebno, u skladu s nacionalnim osjećajem i određenjem njihove današnje djece i unuka. Izravnih svjedoka je, naravno, sve manje, i u sljedećih petnaestak godina neće ih više biti, ali kako se svako naraštajno iskustvo, kao i svako porodično sjećanje, prostire na tri generacije, tako su djeca i unuci sedamnaestogodišnjaka iz 1942. odrastali sa živom pripovijesti o četničkom zločinu. Premda nisu izravni svjedoci, oni su izravno pogođeni posljedicama zločina, i na neki su način sudionici događaja. Tek kada njih više ne bude, dakle, za pedesetak ili više godina, zločin u Rami preći će u povijest i u legendu, koja će, bez izravne veze sa svojim davnim povodom, određivati stavove i postupke nekih dalekih, budućih generacija, čineći ih netolerantnim i pripravnim na osvetu. Legenda o nekom događaju opasnija je od svakog sjećanja. Zato i postoji kultura sjećanja. Njome se sjećanje usmjerava prema historiji ili prema književnosti, a ne prema pučkoj legendi.”


Jergović dalje navodi: “Bulaja imao je sedamnaest godina kada su mu u dva listopadska dana 1942. četnici zaklali oca i pobili jedanaestero ukućana, a njega trinaestog tako ranili da je do kraja života ostao invalid. Kuću su mu spalili, i ostavili ga tako na ledini, da pamti i da se sa svojim sjećanjima nosi kako zna. Ivo Bulaja, skoro kao devedesetogodišnjak, jedan je od onih koji je svjedočio dvodnevnom četničkom klanju po Rami, koje se odvijalo pod pasivnim nadzorom talijanske vojske, i u kojemu je pobijeno oko tisuću petsto ljudi, nešto više od tisuću Hrvata, petstotinjak Muslimana. Zahvaljujući fratrima iz samostana na Šćitu, ali i istražiteljima u procesu protiv Draže Mihailovića, te mjesnim entuzijastima, koji su sedamdesetak godina dokumentirali okolnosti ovoga zločina, žrtve se poimence znaju, mjesto i okolnosti stradanja, groblja na kojima su ukopane.”


Klanje, paljevinu i pljačku pratila su i silovanja žena. U selu Varvari je komandir četnika Krsto Miličević javno, uz veselje i odobravanje četnika, silovao jednu mladu djevojku, a nakon što su to uradila još dvojica, zaklali su je. U Rumbocima su četnici iz mase izdvojili nekoliko djevojaka i žena i cijelu noć se nad njima iživljavali, a u Dugama su Munira i Ajša Dautbegović skočile u smrt sa oko 20 metara visokog vodopada Buk bježeći od silovatelja. 


Šaban Manov imao je osam godina kada je zaklan njegov otac Muharem. Sjećanja su, kaže, i danas živa: “Na Paljike je došla prethodnica i rekli su da su oni kraljevska vojska i da se nikome ništa neće dogoditi. Ali, sutradan su došli drugi i počelo je klanje. Moga oca preklali su iza vrata, da bi duže umirao u mukama. Našli smo ga nakon 20 dana ucrvanog pored rake koju je pokušao iskopati rukama.” On dodaje da je njegova majka Habiba, rodom iz Blagaja, prepoznala četničkog komandanta, bivšeg komšiju Spasu Skočajića i molila ga da ubije i nju i troje djece. Odbio je to riječima da će djecu ostaviti da bi imali šta klati kada drugi put dođu.


Kao svjedok optužbe na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine u Beogradu pojavio se Ilko Franjušić iz sela Ripaca, kod Prozora. Njemu je četnik prerezao grkljan i ranio ga u ruku, ali je uspio da pobjegne i preživi. Svjedočio je da je mjera za klanje bila talijanska puška i svako onaj ko je bio za dlaku viši od puške, ostao je bez glave.





O nastalom teroru major Petar Baćović izvestio je Mihailovićev štab depešama od 10. i 23. oktobra 1942. On navodi da je “popaljeno 15 katoličkih sela” i “zaklano preko 2.000 šokaca i muslimana. Većinom ustaše ili komunisti”.


Zločin u Drežnici


Početkom oktobra 1942. godine, počela su ubijanja u dolini rijeke Drežanke i naseljima, prvo su četnici zapalili džamiju u Donjoj Drežnici. U svom krvavom pohodu četničke horde su u prva dva dana pobile 23 i ranile 6 muslimana, te pobile oko 50 katolika. Na udaru krvoloka prvo se našlo stanovništvo Donje Drežnice, u kojoj je ubijeno više od 20 ljudi, većinom muslimana. Uz džamiju je zapaljen veliki broj kuća, zgrada općine, pošta, i dr. U selu Striževo su ubili 2 muslimana i zapalili žive dvije kompletne katoličke porodice. Tako stoji u svjedočenjima o četničkim zločinima na području Drežnice, a postoje i pisani dokumenti o istome, pa tako u četničkim zarobljenim izvještajima stoji:“Četnici iz okoline Gacka pri pohodu na Prozor u selu Drežnici (sjeverno od Mostar) zaklali su oko sto lica muslimanske veroispovesti“.


Operacija koja je završila zločinom u Rami počela je prvih dana oktobra 1942. godine i bila je koordinirana s Nijemcima i oružanim snagama NDH koje su pritisnule slobodni partizanski teritorij sa sjevera – iz pravca Banjaluke. Četnici su krenuli u tu operaciju vozovima iz Dubrovnika i Metkovića, a iz Nevesinja talijanskim kamionima. U Mostar su stigli 2. i 3. oktobra, a 3. oktobra su napustili grad, isti su dan u selu Raška Gora (10 km sjeverno od Mostara) ubili jednog mještanina Hrvata te su masovno pljačkali. U selu Goranci (7 km sjeverozapadno od Mostara) ubili su trojicu mještana, te kao i svugdje, pljačkali i palili. Sutradan su bili u Drežnici, desetak km sjevernije, gdje im je vojvoda Dobroslav Jevđević održao “harangerski” govor. Potom su četnici u Drežnici ubili po Dominiku Mandiću 142 civila, uglavnom muslimane, te pljačkali i palili kuće.


O masakru u Prozoru i Drežnici je izvestio i talijanski kapetan Vigiac u svom izveštaju načelniku Obaveštajnog odeljenja talijanskog 6. armijskog korpusa majoru Angelu de Mateisu od 18. oktobra 1942: “Brigada Gacko pod komandom potporučnika Festini potpomognutog od srpskog poručnika Popović Milorada dobila je naređenje da se sjedini sa brigadom Bileće, pod komandom poručnika Ogrizen, potpomognut od srpskog oficira Kureš Miloša. Čitava zona uzduž maršrute odavno je pod okupacijom partizana; domaćini su dobrim delom pobegli i tako dokazali da se civilno stanovništvo sa njima saživelo; zato su sela i kuće potpuno uništene. Od 6. do 10. oktobra nađeno je preko 700 mrtvih među borcima i stanovništvom raznih sela koji su davali otpor. (…) Izdržavajući svakovrsne teškoće i napore, na vrlo teškom terenu, antikomunističke kolone doline Drežnice, vođene od talijanskih oficira i podoficira dale su dokaze i ovoga puta njihove izdržljivosti, njihovog poleta, njihove agresivnosti i njihove saradnje sa italijanskom vojskom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja: komunista.”


Podizanje spomenika Draži Mihailoviću u Bosni i Hercegovini


Analizirajući historijat nastanka četničkog pokreta i ideologije zla na kojoj počiva, te svirepost u vršenju ubijanja pristalica partizanskog i antifašističkog pokreta, te zločina nad nesrbima u Drugom svjetskom ratu, jednostavno zaprepaštava činjenica da u 21. vijeku ima ljudi koji slave zločine i ubijanje, odnosno veličaju zločince poput Draže Mihailovića. Porazna je činjenica da se dio vojnih i paravojnih snaga tokom ratova 90-tih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, potpuno poistovjetio sa četničkom ideologijom zla, te su vršili identične zločine u ovim državama. Četnička udruženja i danas postoje u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a tek su odnedavno zabranjena u Crnoj Gori, iako i u nekim zapadanim državama postoje organizacije koje propagiraju četništvo.


Ono što zabrinjava je činjenica da i danas nakon toliko zločina i žrtava, pojedinci podržavaju četnički pokret i ideologiju mržnje i zla, posebno među ekstremno desničarski nastrojenim grupama i pojedincima. Čak su desničari širom svijeta prihvatili ideologiju četništva, što je komentarisao i Boris Milanović, nezavisni istraživač i konsultant Misije OSCE-a u Srbiji. Milanović navodi da je terorista koji je počinio zločin na Novom Zelandu, Brendon Tarrant  koristio čak i simbole koji su oni uzeli od Srba iz rata iz 90-ih poput pjesama o Radovanu Karadžiću i sebe nazvao “kebab removalist” u manifestu što je postao nažalost popularan “mim” (engl. meme), koji slavi nasilje 90-ih na Balkanu i koji je potekao na 4Chan-u.


Upravo zbog ovih razloga, odnosno zbog veličanja četničkih zločina i činjenice da teroristi i ekstremisti pronalaze inspiraciju u ovim i sličnim zločinima, postaje vrlo opasno po društvo u Bosni i Hercegovini, jer se vrši revizija istorijskih činjenica i dozvoljava se oživljavanje četničke ideologije. Da je to postala praksa pokazuju postrojavanje pripadnika paravojne organizacije četničkog ravnogorskog pokreta, ali i najnoviji primjer podizanja spomenika Draži Mihailoviću u Bileći. Razočaravajuća je činjenica da ovim postrojavanjima, kao i raznim događajima u organizaciji četničkih udruženja prisustvuju mladi i djeca. To pokazuje koliko se zapravo nedovoljno radi sa djecom kroz obrazovni sistem, ali i karakteristike kućnog odgoja u Bosni i Hercegovini.


Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) izrazilo je žaljenje i duboku zabrinutost zbog podizanja još jednog spomenika ratnom zločincu Mihailoviću. Iz UDIK-a ističu da su pod simbolima četništva i Draže Mihailovića ubijani Bošnjaci i Hrvati u dva navrata širom Bosne i Hercegovine, u Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, u kojem je on uzdignut u mitskog junaka za slobodu Srba.


Ovo nije prvi spomenik Draži Mihaloviću u Bosni i Hercegovini. Spomenici ovom zločincu se nalaze širom bh. entiteta Republika Srpska, i u Brčko distriktu BiH. Spomenik Mihailoviću je na pravoslavnom groblju u Brčkom, spomen-česma je u Bijeljini, spomen-kompleks je u Urduljama kod Višegrada, te spomen-ploča na planini Ozren. Takođe, veliki broj ulica u gradovima u Republici Srpskoj nose imena po Mihailoviću i do danas vlast u tom entitetu ne pokazuje ni volju ni želju za promjenom postojećeg stanja, navodi UDIK. Koordinator UDIK-a, Edvin Kanka Ćudić, smatra da je problem Mihailovića i u tome “što su pod simbolima četništva i Draže Mihailovića ubijani Bošnjaci i Hrvati u dva navrata širom Bosne i Hercegovine, tako da kada govorimo o Mihailoviću treba naglasiti da ne govorimo samo o Drugom svjetskom ratu, nego i posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, u kojem je on uzdignut u mitskog junaka za slobodu Srba”.


Neefikasni programi prevencije ekstremizma u Bileći


Međunarodne organizacije pokušavaju, za sada prilično “stidljivo i neuvjerljivo” da rade sa mladima u cilju prevencije ekstremizma. Upravo u Bileći se realizuju projekti prevencije ekstremizma pod nazivom “Podrška mladima u lokalnim zajednicama u BiH”, koje implementira IOM (Međunarodna organizacija za migracije), a projekat je podržan od USAID-a, Vlade Velike Britanije i Italijanske ambasade u BiH. Osim toga, MoviEQ radionice za roditelje dio su istog projekta, kojeg takođe implementira IOM BiH, a finansijski podržava Vlada Velike Britanije. IOM u Bileći već dvije godine sprovodi ovu aktivnost kroz više projekata, prvi je bio izgradnja višenamjenskog sportskog igrališta, a zatim renoviranje svlačionica, izgradnja dječijeg igrališta, organizacija radionica, itd. Pored uloženih sredstava i dobre namjere IOM-a, očito da rezultati projekta prevencije ekstremizma nisu dali očekivane rezultate i opravdali uložena sredstva, jer mladi u Bileći i dalje prisustvuju događajima koje organizuju četnička udruženja.



 


Stoga bi bilo neophodno da se donatori zapitaju zašto nema očekivanih rezultata na prevenciji ekstremizma u ovom području.


Evidentno je da se u Bosni i Hercegovini institucije na državnom nivou trebaju maksimalno uključiti sa projektima prevencije ekstremizma i radikalizacije u radu sa mladima, a najefikasnije bi bilo kada bi se to riješilo kroz uvođenje teme prevencije ekstremizma kroz školske programe. Neophodna je i uža saradnja međunarodnih organizacija sa državnim institucijama, nadležnim za suprotstavljanje ekstremizmu i nasilju, kako bi zajednički planirali aktivnosti i imali uvid u rezultate projekata, zatim da zajednički predlažu stručne i kompetentne stručnjake koji bi radili sa mladima, ali i u cilju transparentnosti trošenja doniranih sredstava. Takođe je potrebno da i vjerske zajednice daju veći doprinos u radu sa mladima, kako bi mlade odvratili od podrške ekstremnim grupama i pojedincima i na taj način dali punu podršku održivosti mira u našoj državi.


(Global analitika, http://globalanalitika.com/mladi-su-zrtve-ekstremistickih-grupa-i-pojedinaca/)


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi